Bijeli Vuk
četvrtak, 06.03.2014.
Prizor 2
Ležao je na kauču ispružen poput kakve planine u daljini koja je ličila na divove iz bajki kako mirno snivaju pod malenim zvijezdama onako gorostasni i nemjerljivi okom običnog čovjeka. U svemu tome bio je ogromni paradoks, da on tako kao div leži i gleda sitne zvijezde koje su u zbilji veće desetke tisuća puta nego on, a on se smatra divom na ovom tlu, biće koje je preodređeno da čini velika djela da razgali srca ljudima oko sebe i pomogne njihovim umornim rukama i nogama što su se umorile tokom mnogih godina, godina koje su za te zvijezde puka sekunda ili treptaj oka.
Tu priznaje sebi da je odmaštao predaleko, da je otrčao u neki kut gdje više ne može vidjeti sebe i počeo osjećati da svaka spona sa realnošću i njegovim ja, puca poput gumba na njegovoj maslinastoj košulji prošarnoj bijelim crtama i ljubičasto rozim crticama. Ugleda žutog mačka kako se diže iz sna, proteže svoje zlatno tijelo i njegove bijele dlake čine se kao prvi zimski snijeg koji je pao na žuto lišće negdje usred šume gdje koračaju divlje zvijeri, a tijelo mu se iskrivi i postane nalik kakvog srednjovjekovnog mosta, oblog uzvišen da bi mnogi čamci i ribari mogli proći ispod njega.
Zagledao se u bijeli strop iznad njegove glave na kojem se iscrtavahu sjene što ih bacaju one male zvijezde sa staklenim prašnjavim kapama. Uperio je prstom u svoje sljepoočnice i počeo razmišljati, kao netko tko igra ruski rulet i svakim novim krugom kroz glavu mu prolazi njegov život.
Ne može, jednostavno ne može. Misli su mu stale, ali oči, one proklete oči nisu zažmirile već su ostale širom otvorene kao da su im kapci čvrsto zašiveni na onu mekanu kožu oko očiju što se kao dan razvedri, a noću zacrni.
Na podu polegnut je čilim sa raznim bojama i šarama, kao vrtlog koji nikada ne prestaje i zauvijek te uvlači kao što brod uvlači morska struja, pijavica ili vrtlog usisava i guta, jer kažu da i more ima glad kao što ima pustinja i šuma. Rubovi su ipak nešto smisleniji i logičniji jer obrubljeni su i sašiveni napreskokce s bijelim resicama koje nadilaze sam rub i kao metlice i čuperci zahvaćaju smeđi parket, pa se čini da je to tepih sa bezbroj repova koji samo što neće poletjeti, otploviti, odšetati. U sredini utkane su tu nekakve prilike kao iz istrošenih karata, baš onih koje se već povlače u nekom društvu žena i muškaraca koji godinama igraju belu, ajnc ili kakvu drugi narodnu tričariju već umorenih od svojih pustih priča koje već znaju napamet. Kao da je taj tepih jedna velika igra na sreću i vidi mu se da svakim danom svaki utisak tvrdih i skorenih tabana po tepihu on okreće kolo dobre volje, a onaj rimski car okreće palcem gore ili dolje u znak smrti ili života.
Par koraka po već istabanom i dobrom znancu parketu nad kojim se već prolilo mnoge vode ali ne onako kako se u prirodi prolijeva jer ipak u prirodi ono prelazi iz krutog tekućeg pa u plinovito već vjekovima, a ovdje na ovom parketu ulazi u njegove pore i razdire ga iznutra kao što krateri po zemlji pucaju, kao što se stijenje lomi tokom godina, kao što led puca, kao što ljudske oči pucaju krvave i još krvavije suze padaju na tlo, nalazi se ormar .
Mnoge su njegove uspomene u tom ormaru i naziva ga riznicom njegova carstva, škrinjom njegova blaga. Kroz svoje prste tu se može provući gdje koja bajka o kakvoj princezi, princu, kralju, kraljici, vještici, životinji koja priča ili sasvim uobičajenoj lutki koja traži ljubav, makar oduvijek činile su mu se te malene knjižice odveć tužne i preteške kao da su likovi soldati koji su to u vječitoj borbi za moral, poštenje i uređen život, a na kraju mnogi umiru, ostaje skamenjeni ili jednostavno isčeznu u zlatu.
Među tim knjigama mogu se naći teške knjige, poput rječnika, atlasa svijeta koji datira mnogo prije njegova rođenja ili stoljeća u kojem živi, članci o uzgoju živadi i bilja, kazete, cd-a koji bi se svrstali u modernu prozu, a uz sve te enciklopedije njemu najdraža bijaše knjiga o životinjama. U njoj je ugledao toliko živa svijeta, od ptičica do opasnih strvinara što lete zrakom i hodaju zemljom i uvijek bi se rado vraćao u taj svijet, jer tu nije bilo ljudi i nije bilo onih soldata koji su se vječno borili i pogibali već samo životinjski svijet u njihovom najljepšem izdanju, u mnogo boja i raznih oblika.
Tu se osjećao sigurnim od ljudskog svijeta i njegovih kanđi.
