Marketing
Neću ti reći ni da ni ne.
"For advice is a dangerous gift, even from the wise to the wise, and all courses may run ill."
J.R.R. Tolkien u djelu „ Gospodar prstenova: Prstenova Družina“ kroz narode vilenjaka, patuljaka, ljudi i mogih drugih „ plemena “ progovara o mnogim životnim mudrostima. Od svih mudrosti ova rečenica, izreka utjelovila se u narodu vilenjaka. Izrekao ju je Gildor Inglorion prilikom susreta u Shire-u s hobitima. Zašto me baš ova misao zatekla i ponukala na razmišljanje.
Prvo misao je bila sasvim banalna. Referirala se na „ Šta ti misliš , što bih ja trebao učiniti? Što bi ti učinio na mom mjestu?“. Nikad nisam shvatio zašto ljudi traže od ostalih savjete iako znaju da druga osoba nije u istoj situaciji i da u svom rukavu nema nikakvog „asa“ za njih. Tko i što bismo morali biti da bismo ikome mogli pružiti savjet? Reći mu da ili ne? Kakvu to mudrost tražimo u ljudima?
Sve se svelo na činjenicu da se izvornost savjeta izgubila. Shvatio sam da ljudi često traže savjete u svrhu povlađivanja i samopriznanja. Upitni oblici pretvorili su se u uskličnike i vapaje društva u njihovom kaosu, gušenju. Ipak tko bi ispod vode mogao disati, a u isto vrijeme zatražiti tu mogućnost.
No ipak, kažem da se izgubio istinski savjet. Gdje je nestao? I kako je izgledao?
Sjećam se da se već od davnih dana izgubila sposobnost samostalnog odlučivanja. Pa čak se više iste niti ne sjećam, možda onako u krajičkom oka kada smo znali slagati dvorce od klasunaca koje je pokojni djed netom izruđio. Tada smo slobodno mogli uzeti kištru klasunaca, složiti i sagraditi građevine bilo kojeg oblika, veličine, dužine i širine. Samo prisjećam se da sam upitao baku i djeda prije slaganja možemo li slagati po stolu. Djed mudro prozbori pa rekne „ Ako mislite da ćete mi pomoći, onda zasigurno možete!“.
Meni se to činio kao vraški dobar savjet. Jednostavan, a tako poučan. Jer djed, niti baku nisu rekli da ne možemo slagati po stolu građevine iz naših maštanja. U njihovom kazivanju očitala se mudrost savjeta. Pa iz toga izlazi da je savjet suptilan i nepristran. Drži malu mjeru osobnoga, a veliku mjeru zajedništva.
Od toga događaja ne mogu se sjetiti još takvog primjera. Od tog trenutka savjeti su u potpunosti nestali. Savjeti su se pretvorili u naredbe, pravocrtan hod i dugački marš sa svojim vršnjacima. Vjerujem da su mnogi od nas zaboravili ama baš ikakvu iskru te mudrosti, zametnuli su je negdje duboko u sebi i čvrsto zakopali tvrdom zemljom.
Izgubili su se u naredbama i nažalost postali samo jedni u nizu koji hodaju jednom crtom. Sve ovo što kažem je zaista i površno. U sebi očitavam otpor tom ravnom hodu, a u isti tren svako malo se kolebam i gubim u istom. I tko je tu lud? Ja, vi, oni ili mi svi skupa? Čak i ako prepoznajemo da smo izgubili pravo na neutralnost možemo li preživjeti s tom mišlju ili ćemo ispasti iz dugog marša.
Zapravo pravo pitanje glasi.
„ Ima li tko savjet za ovakvo šta?“
I hoće li itko ikada sročiti takav savjet? Ne vjerujem da hoće. Mislim da nitko ne posjeduje takav savjet osim nas samih. Jer ako želimo dati savjet moramo proživjeti isti i ne nagliti. Tko ima bolji savjet nego mi sami. Savjet nije ništa nego neutralno viđenje svijeta i odabir najbolje staze u tom trenu. A naredbe, guranje nekoga u leđa i povalđivanje nikada nije neutralno već odviše agresivno i priprosto.
Post je objavljen 04.02.2014. u 20:00 sati.