Bijeli Vuk
subota, 15.02.2014.
Starac
Jednom davno, dok još zemljom nisu hodala djeca podno planine živio je starac.
On nije imao kolibe, niti krova nad glavom. Sve što je imao bila je njegova bijela brada koja se spuštala sve pasa i duga bijela kosa koja se spuštala sve do njegovih oronulih ramena. Njegove oči ne poznaju boje već se mijenjaju kako se mijenja i vrijeme. Ispod planine on hodi, zalazi u šumu, među stabla i duboko korijenje. Poput lisice se kreće, nečujno i tiho, a nikad u svojim putovanjima grančice na tlu nije slomio. I dok hoda priča sa stablima, njihovim krošnjama i utapa se u njima, pa plovi u morima zajedno s lišćem. Često su ga zvijeri neba vidjele kako ga vjetar i vršci krošanja nose kao što nabujala rijeka odnosi trupce daleko u zaboravljene zemlje. Danju on hoda, a noću okuplja oko sebe sav živi svijet da im ispripovijedi koju zgodu ili nezgodu.
- I u taj čas zatresne nešto zemlju, i poruši me ko sjevernjak list sa bukvine krošnje! Kad ono ugledam staru Mrcinu kako se vere po stablu da dohvati košnicu od pčela. Taman ga ugledam onako potresenom od pada pa mi reče, da u trenu kada je zagrabio prema medu opali ga po glavi grana usred njuške! Ho ho ho! Ha ha ha!
Razveseli se šumska družba oko starca i svako od njih svojim načinom glasanja se nasmije. Medvjedi su rikali, vjeverice se stihijski odvale od smijeha poput miša, zmije prosikću, orli i vrapci graknuše, a zeko zalupa svojim ušima i nogama. Voljela je cijela šuma starca, jer prirastao im je srcu. On je već toliko u ovoj šumi da nitko od njih nezna ni otkuda je došao. U njemu su vidjeli jednakog sebi, jer eto u čemu je on bio toliko različit od njih? Ta i on je morao jesti, piti i disati. Tako se i sam osjećao, a često i govorio.
- Ja sam ovdje jednak svima, ja pijem, jedem i dišem kao stablo ili bilo koja životinja. Ja sam voda, vatra, vjetar i zemlja. Moje tijelo uvijek teče, gori, putuje i stoji.
Gorka je istina da se ni sam starac nije sjećao kako i zašto je došao ovdje. Samo se sjeća da je odvajkada star i da ima nešto što mu je suđeno učiniti. Nije prošlo dana da barem na nekoliko trenutaka, čija je duljina sasvim upitna od dana do dana uzimala danak njegovim mislima.
- Jasno je meni starcu, da sam oduvijek ovdje u ovoj šumi podno planine. I da sam tu s razlogom. Ali predugo sam ovdje i zaboravljam poput kakvog starca! Možda je i to moje proklestvo da za sve vijeke budem star?! Ah ah ah. Treba poći do jelena da mu pomognem s ranom kada se spotaknuo o kamen pored potoka! Ho ho ho! Starče starče! Pazi da mlad nebi postao.
Sjeća se samo ovog zadnjeg, „ pazi da mlad nebi postao“ i uvijek na kraju tih misli odriješito reče tu izreku koju još pamti.
Na tom putu starac uhvati polagani ritam, da još oslušne što mu stari hrast ima za reći, pa čuje da u šumi hodi biće poput njega, ali sasma malo, kržljavo, poput srnina ždrijebeta krhko. Zastane starac u isti tren, razgolače mu se oči i svim ushitom potrči u smjeru koje mu kazahu hrastove grane. Ja bih rekao da starac nikada nije potrčao u životu do sada. Kosa i brada viorila mu je na vjetru. Zazviždi i fijukne.
- O vjetru ponesi moje stare noge! Ponesi me! Ho ho ho ! Ha ha!
Ponese ga vjetar pa se učas stvori na kraju šume gdje ugleda dijete što luta šumom, svo u čudu. Prikorači mu i dotakne mu rame nježno sa svojim štapom.
- Čuj me dijete! Otkuda dolaziš? Tko te poslao ovamo?
- Poslala me voda, vatra, vjetar i zemlja. Ulio sam se ovdje, ovdje gorim, ovuda letim, na različitim mjestima želim da stojim.
- Pođi samnom, sada znam što mi je činiti!
Povede starac sa sobom dijete i nastani se s njim u svojoj šumi. Pogleda ga starac i shvati. Ta on je poslan ovdje da nauči dijete živjeti, disati jesti i piti. On je starac, mudrac poslan s one strane planine da pripremi dolazak djetetu.
Prošle su godina i dijete odraste u šumi zajedno s svijetom šumskim. Naučio ga je pjesmu ptica, govoru medvjeda i vukova, govoru zmija, zapravo naučio ga je svaki jezik živog i ne živog bića. Ulio je u njega svu mudrost liječenja, vladanja vjetrom, vatrom, vodom i zemljom. No starac osjeti neku boljku, kao trn što se zario u njegovu ruku nekoć davno. Poteče krv iz njegovih ruku, a on užurbano otrči da se zaliječi brezinom korom.
Teško pade starcu kad uvidi da krv ne prestaje lijevati iz njegovih žila. Brizne u plač i prodere se na staru bijelu breze.
- Ja te ne mogu zaliječiti starče. I ne mogu ti dati odgovor. Ali mogu reći da je odgovor u onom djetetu što te čeka.
Starac se umiri. Šumski svijet okupio se oko njega i vidje da je žalostan jer dani su mu odbrojani. Ni njima nije bilo lako jer voljeli su ga kao svoga i smatrali ga vrijednim ako ne i najmudrijim među svima u šumi. Otiđe Mrcina do starca i posjedne ga na svoja leđa, pa ga odnese do dijeteta.
Starac se spusti i pogleda dijete u uči.
- Starče, što se događa!?
- Umirem dijete, ali sada znam zašto.
- Zašto, zašto umireš?!
- U ovim godinama postao sam sebičan, i živio bih do kraja i početka svijeta, a to ne mogu. U ovim godinama naučio sam te sve što znam, a da bi ti živio dijete ja moram umrijeti. Ti ćeš dočekati kraj i novi početak. Ti ćeš biti moje oči i moj duh u novom dobu. Putem tebe i kroz tebe letjeti će sva minula doba i njihovi porazi i pobjede naučiti će novo doba da bude hrabrije i mudrije.
Rekavši to starac isčezne poput zadnjeg dima ugasle vatru, što polila ju je voda, odnesao vjetar, a zemlja zakopala. Samo ostao je onaj štap od starca, bijeli, brezov štap. Primakne se dijete zagaslom ognju i izvadi starčev štap i zakroči šumom.
