Bijeli Vuk
četvrtak, 21.08.2014.
Baba Jaga
Često smo čuli mnoge priče o vješticama, zvijerima koje tumaraju mračnim šumama, vragu koji vuče lance po cesti, a i da ne pričam o duhovima starih koji vječito lebde starim kućama. Sve su to priče već odavno ispričane, prepričane. Ali ova koju mi je ispričao dragi prijatelj, unuk majke Ljube je uistinu nešto što niste nikada čuli, a od nje će vam se koža nakostriješiti i košmari će vam proletjeti kroz vaše tijelo. Poslije nje zagledat ćete se u mrak i zasigurno skriti pod svoj pokrivač. Prekrit ćete se do glave i u strahu drhtati cijelu noć, i tako još dugo vremena kada se sjetiti Babe Jage. Priča ide ovako.
- Dijete, dođi ovamo.
- Baka, baka!
- Baba Jaga je pitala za tebe!
- Šta da, što je rekla?
- Rekla je da si narastao.
- I? I?
- Joooo, pogledaj zar ju ne vidiš dolje!?
Unuk se zagledao prema voćnjaku. Njegove oči su se zacaklile i upiljile kao da je tamo stajala Baba Jaga. Nikada tako dijete nije brzo pogledalo, nikada dijete nije s takvom zantiželjom i iskrom zapiljilo svoj pogled u neku točku. Tolikom silom da je nešto moralo tamo stajati. Nevidljivo, a opet tako jasno i iskreno. U njegovim njedrima zapalila se vatra i čežnja. Čežnja za nečim nestvarnim, a opet tako prekrasnim. Takva nadu mnogi su izgubili već u ranoj dobi.
- Ali tu nema nikoga baka!
- Ah dijete.
- Bako, a kako ona izgleda?
- Ah, dijete drago. Baba Jaga izgleda kao i svaka druga baka. Samo znaš ona je posebna. Pogrbljena je kao štap od vrbe koji nosi u desnoj ruci. Njene žile se ocrtavaju kao rijeke. Gotovo da joj se lice ne može vidjeti. Nos joj dug kao kljun čavke. Nosi crni rubac koji je pada na naborano čelo. Uvijek je u crnom, a nazrijeti joj se mogu samo svjetlucave oči u mraku. Odavno je izgubila muža i svoju kuću podno onog brijega. Prsti su joj dugi i iskvrgani poput čokota. Svoju desnu ruku pomno je zavila iza svojih leđa i stalno mi se čini, znaš, da nešto iza vrti.
Baka je ispripovijedala unuka da, Babu Jagu zna već dugo vremena. One dvije su bile prijateljice od djetinjstva. Nekad u davnim vremenima baba Jaga je bila seoska ljepotica. Mnogi su pričali da je dijete dobrih duhova iz šuma preka brda i da se spustila ovamo sijati sreću i blagostanje među narodom.
- Bako kako to onda da uvijek sama hoda uokolo?
- Ljudi poput baba Jage su nesretnI.
- Zašto?
Tu je baka zastala i duboko uzdahnula.
I tu je krenulo. Baba Jaga bila je dijete iz obitelji Opat. U ono vrijeme ta obitelj je slovila za dobrostojeću familiju. Hranili su mnogo blaga i njihove pašnjaci su se prostirali cijelim krajolikom. Najviše od svega što se tada cijenilo jest to što su imali mnogo konja, a dok mašine nisu postojale konji su bili glavna snaga. Mnogo godina majka od babe Jage pokušala je zatrudnjeti. Njezin otac Stjepan i majka Reza mnoge godine su čekali na nju. U očaju otišli su kod stare coprnjice.
Coprnjica je živjela na kraju sela u staroj kući. Hranila je dvije koze. Otac i majka zakucali su na stara drvena vrata.
- Uđite djeco, vrata su otvorena!
Nakon što su objasnili svoju situaciju coprnjici, ona se zagleda u majku. Dugo ju je odmjeravala i zirkala u njezino lice. Oca nije niti pogledala.
- Reza, postoji jedan način, ali... Nakon što ti se dijete rodi poživjet će dugo, dulje nego itko na ovome svijetu. Pretvorit će se u suhu granu i lutati ovim krajevima. Biti će osuđena na život bez doma i topline. Sada hodi kući sa svojim mužem i ne okreći sunce pogled. Gledaj u njega kao da je zadnja nit za koju se držiš.
Reza je za samo tri dana zatrudnjela. Veliko veselje za kuću Opat. Napokon su dobili dijete.
Dok je Reza držala malenu Jagu, na zidu prođe sjenka i padne Jagi na lice. Smrčilo joj se pred očima, pa zaplaka od tuge.
- Reza! Ne obaziri se na staru coprnjicu. Ona je luda.
I tako nakon godina sretnog djetinjstva Jaga je stasala u ljepoticu. Svi momci iz sela bili su u nju zaljubljeni. Odlučila se oženiti za Josipa. Vrijedan i skroman. Dugo su poživjeli ona i Josip, gotovo pedeset godina skupa su proveli. Ali nikada djecu nisu imali. Vječno je tužna bila baba Jaga. Noćima je selo odjekivalo njezinom tugom. I kao da je njihova kuća vječno stajala u mraku.
- No Jaga, nemoj plakati. Nije nam suđeno. Imamo jedno drugo, zar ne?
Nakon nekog vremena Josip je preminuo u dubokoj starosti, a baba Jaga ostala je sama u svojoj kućici. U mračnim noćima, baba Jaga bdijela je i tkala. Od Josipove smrti niti sekunde nije sklopila oči. Odlučila je napustiti kuću i živjeti u šumi u kolibici.
- Ajme bako, pa koliko ona ima godina?
- Nitko ne zna.
Ta stvarno nitko ne zna. Mnogi kažu da baba Jaga živi već stoljećima u toj šumi preko rijeke. Govore da je vještica, coprnjica, luđakinja, vrag i sotona. Da hoda danonoćno u potrazi za smrću, koju joj je ona coprnjica iz sela oduzela.
- Ali vjeruj mi dijete, baba Jaga je dobra duša. Od nje nemoj imati straha. Neznanje je strah. A baba Jaga je tvoja i moja prijateljica.
- Zaštu ju ja nikada nisam onda vidio?
- Jer vjeruješ.
I stvarno unuk je vjerovao. Njegove oči su uvijek vjerovale i sjale, njegove uši uvijek su čule i slutile, njegovo srce uvijek je udaralo i kucalo u ritmu babe Jage. Nikada tako dijete nije brzo pogledalo, nikada dijete nije s takvom zantiželjom i iskrom vjerovalo.
