Bijeli Vuk
utorak, 19.08.2014.
York
Sjećam se tvoje zgrade I ulaza sakrivanog u bočnom zidu, kao da je taj ulaz u tom malenom gradiću bio tajno mjesto, ispunjen čarolijama, tajnama i neobjašnjivim mirisima. Pamtim jarko žuta vrata s nekoliko zamućenih prozorčića , kroz te prozore jedva su se očitavali obrisi hodnika te crvene boje zidova i stepenica kojim smo uvijek hodali do tvoga stana zaboravljajući da postoji dizalo. Možda nam to bilo stranjskiiI neprirodno čovjeku. Možda smo voljeli hodati, uživati u nestrpljenju I očekivanju. Ne sjećam se samo stepenica , raznih otirača ili tegli s biljkama već mi je dobro poznat kafić smješten u prizemlju zgrade. Pod mu je bio podignut, pa se činilo kao da lebdi. Poput magičnog saga dopremljenog sa dalekog istoka. Bio sam u njemu samo jedanput, popio sam jednu kavu s jednim šećerom na kojem je bio ocrtan mornar i zapalio nekoliko šibica. U svekolikoj buci, izmjenjivale se se mnoge riječi, putujući do mog uha i rezonirajući na ulicu pored. Dobro se sjećam da se dim šibica onuda skupljao u velike valove koji su bili nošeni udisajima i izdisajima prebivaoca. Kafić je zaista djelovao kao ponoćni parobrod što se talasa i uzdiže na nemirnoj rijeci, nošen valovima. Najviše od svega sjećam se tvog ulaska pokraj visokog šanka ,sjedanja nasuprot mene u zadimljenom kafiću i tvog crvenog York-a kojeg si kupila ne znajući koliko je loš. Zapravo tada je bio loš, a sada bi mi vjerojatno i on dobrodošao jer mi je Pall Mall-a puna glava. Doslovno. U glavi mi je jasna slika, tvog prebiranja York-a s prstima i glasnog smijanja, mojim pokušajima da te uvjerim kako je loš duhan, pušen od strane penzionera rata. Gledajući na to sada iz ovog prašnjavog stana, uvjeravam sebe da to nisam smio napraviti, govoriti nešto o čemu tada nisam imao pojma, a sada vrlo dobro znam što znači crveni York i tvoja crvena zgrada.
