Marketing
Okovi Budućnosti
Čudna stvar je čuti starije ljude kako se žale na posao, račune koje moraju platiti, kredite odplatiti, popraviti remen na autu.
- Vidi koliko računa treba poplatiti?
- Taman sam prošao tehnički i pukne mi karburator!
- Pa sunce im njihovo! Samo poskupljuju struju i vodu!
U jednom trenu ja kao mlada osoba od osamnaest i kusur godina bez ikakvih primanja i praktički totalno slobodan od okova odraslih javio sam se na telefon. Javio sam se i ostao totalno šokiran. Osoba s druge strane pretvorila me u dijete vremena.
- Dragi korisniče , obavještavamo vas da niste platili račun od prošlog mjeseca, ukoliko ne uplatite isti račun za taj i taj mjesec telefon će vam biti isključen.
U mojoj glavi koja je većinu vremena prazna i ispunjena dječačkim porivimima sada ušla je odrasla osoba izmučena životnom svakodnevnicom. Za vrijeme slušanja sekretarice bio sam potpuno zapanjen i šokiran. Kako je moguće da račun nije plaćen ? Možda nemamo novaca? Hoće li nam isključiti telefon? Kako je netko mogao zaboraviti platiti jebeni telefon? Moram nešto poduzet! Šta da radim ?!
Prije tog trenutka slušao sam Partibrejkerse i veselo cupkao po sobi s cigaretom u ruci. Razmišljao sam uglavnom o tome kako dečki rasturaju i kako ih jedva čekam vidjeti uživo. Ništa me nije previše brinulo osim toga da stiže noć, a snjom vjerojatno sjeta. No to je druga priča...
U svoj toj smušenosti osjećao sam se kao zadnje govno izmučeno informacijom da račun telefona nije plaćen. Razbijao sam si glavu kako ne mogu pomoći nikome jer ništa ne privređujem, pa čak i ako bih htio u ovoj zemlji je to užasno teško. Probajte si sada zamisliti kako je našim roditeljima koji ne plaćaju samo telefon već vodu, struju, komunalne naknade, internet, kojekakve popravke u kućanstvu i izvan njega.
Nedugo nakon tog neminovnog događaja začuo sam svoju majku kako priča s kumicom na telefon.
- Lijepo je njemu sanjariti i pisati, a što će bit kad će morat račune plaćat s svojim novcima, stanarinu, kad će imati djecu?
Paf, paf, paf. Upucala me točno u glavu.
Nakon poziva i nakon svih tih ludih priča kako je život prava muka ispunjen obavezama koje moraš obavljati ili će ti isključiti prokleti telefon! Nedaj bože struju! Obavezama koje te otuđuje od samog sebe i od onog što želiš postić u životu. Zar me na to pripremate? Na muku računa i kredita. Silite me da dignem kredit što prije kako bih si mogao kupiti auto, stan, bicikl, vikendicu i da cijelog života robujem tim istim stvarima. Vode me na put koji su oni odabrali davnih dana, a sada ga mrze i svaki dan pjevaju iste žalopojke meni i okolini. Kako je moguć takav paradoks u društvu.
Da nam ogorčeni i umorni starci koji nisu zadovoljni ovim društvom, koji bi čak i htjeli da se odmaknemo od njega i nađemo svoj put u isto vrijeme guraju u isto.
Daleko od toga da to nije istina, sve nas čekaju računi za vodu i struju. Ali rekao bih samo ovo. Pustite nas da se razvijemo i steknemo znanje koje mi želimo jer nismo mi toliko blesavi. Imamo i mi oči s kojima vidimo da je teško živjeti, ali za Boga prestanite nas siliti i strašiti s okovima budućnosti.
Silite nas ka slobodi čovjeka i njegova uma. Silite nas da postanemo osobe istine i poštenja. Za ostalo ćemo se mi već snaći sretni i ispunjeni.
„ Neću da stojim u redu
Da čekam na tvoju bedu
Neću, neću, ne ne ne
Za šaku mrva da me praviš
Jadnijim od crva
Neću, neću, ne ne ne “
Post je objavljen 29.10.2013. u 20:26 sati.