Marketing
Kap
Nemir i jad ušao je u kuću Ive Jagunića. Smrčilo mu se pred očima kad je s konjima, praznim vozom i ženom svojom Marom zagacao u svoju šumu. Ruke mu se okamenile, duplje se zacrvenile i oči još više potamnile kao procvali mak na livadi. Još jučer veselo je obilježavao drva za sječu pred proljeće dok bukve ne prolistaju i sokovi im ne udare u glavu. U slučaju da ih ne poruši strunula bi drva za vrijeme sušenja, pa bi to bila prava muka za poštena kršćanina kakav je bio Iva Jagunić. Točno se on sjećao da je označio sedam debelih bukvi i dva manja hrastića pokraj međe s Jankićem Mikuljanovim. I eto baš kad je prolazio onkraj označenih stabala nestala su njegova dva hrastića, njegova dva dragocjena i mila hrastića.
- U, vrag ti glavu zel, kam su zginala una dva hrastića! A znam ja gdo ih je meni fkral! Jankić Mikuljanov!
- Dej, Iva smiri se.
Pokušavala je Mara smiriti svog Ivu koji je inače bio poznat po mirnoći i poštenju, jer nikada on nije ukrao, otuđio, prevario ali svoje nije dao nikome, ni pedalj. Dok je bacao Iva ruke u zrak, vikao, kleo Jankića uplaši se Mara pa ga nježno primi za ruku.
- Nu Iva idmo domof. Kaj se sad more, kaj je to je.
- Neg kaj nego domof po sikiru !
- Iva ne delaj bedastoće! Se nigdar ni bilo da nekak ni bilo, nebumo glave gubili zarad ta dva hrastića.
- Muči Mara! Vrag te odnesal i žensku glavu!
Okrenuo se Iva i naredio Mari da se popne na prazan voz, pa udario korbačem konje i zaprašio put. Dok su se vozili vrzmale se Mari po glavi svakakve misli. Još nije Ivu vidila tako ljutog godinama. Zapravo zadnji put kad ga je čula ovako razjarenog kad mu je netko ukrao svinju u gluhoj noći. Još dan danas se sjeća jutrašnje graje koju je podigao, vičući i zapomagajući kao divlji vepar, razbijajući svoje šake o kotac gdje su svinje obitavale. Tolko mu se tlak dignuo da se srušio točno ispred kuće kao klada, a cijelo selo se okupilo da vidi Ivinu predstavu. Pa znala je i Mara da je Iva dobar ali bedaka od sebe nitko drugi nezna napraviti kako samo on zna i umije. Još dan danas ljudi oponašaju Ivu kako maše rukama, čupa kosu i skida svece svinjama i pada mrtav hladan usred dvorišta. Pričali su da je ga pogodila kap kao kokoš, da je divlji fazan ili zec kojeg uplašiš pa mu srce otkaže.
Stigli su pred svoju kuću. Iva je pospremio konje i kola, sve u brzim manirima da bi se čim prije mogao obračunati s Jankićem.
- E sad buš ti vidil svoga Boga! Dost je meni! Ja ki celi život delam i mučim se, mene bude neki vrag natezal ko bedaka! E nebu!
Vrilo je u Ivi kao kada se pekla rakija, i prosudba mu se pomutila baš kao što pare iz kotla pomute pamet čovjeku dok sjedi i priprema šljivu.
- Iva mira si dej. Na, poji si kruha i mlika budeš se odobrovoljil.
- Beži proć sa svojim mlikom i kruhom!
Izjurio je Iva van, sav zajapuren natežući zadnju čižmu na desnu nogu,a pritom ga je ugledala Kata Kranjčačeva, pa se od srca nasmijala.
- Iva kam ti se žuri?
- Žuri mi se, da rešim pravdu!
- A s kim to pak?
- Gledi u svoja posla Kata, ja nemam vrimena sad za te.
Uspravio se i brzim hodom nastavio do krčme Francine gdje ga čeka njegov prijatelj Jankić Mikuljan. Za to vrijeme Kata još bržim korakom pojurila do Kupe gdje su snahe i svekrve prale rublje.
- Cure! Iva Jagunić je opet pobenavil!
- Kaj pak sad?
- Neznam, al si razmišljam da bu se dotepal do France.
Dok se Iva već uspuhan približavao Franci, cijelo selo već je znalo da će opet biti belaja, jer poznavajući Ivu, on uvijek napravi rusvaj kakav se pamti i priča djeci.
I tako je stigao naš junak do France. Bila je to mala krčmica od dasaka, pokriveni trošnim i izbljedjelim crijepom, još manjim prozorima, a na ulazu stajao križ Sveti. Ušao Iva unutra i letimice tražio Jankića. Oči mu bježale u jednu stranu, pa u drugu kao u kakvog purana, ruke mu se tresle kao da ima groznicu, a oči se razgoračile kao u podivljalog vepra. Zapazio on nekakvu tamnu priliku u sredini za stolom, plava kosa, mršavo tijelo, košćato, pravi živac. To je bio Jankić Mikuljanov i kao obično igrao je ajnc s drugarima. Poznat je Jankić bio po svojim vragolijama i smicalicama jer nerijetko je varao u kartama, a bio je i pravi trgovac koji bi prodao ništa za novce. Kružile su o njemu priče da je proveo par godina u Americi i tamo izučio svoje vještine varanja i klađenja.
Čim ga je zapazio Iva se prodere.
- Jankić, st buš vidil s kim imaš posla!
- Ko to zapomaže tam!?
- Ja sam Iva kemu si drva fkral!
- Ja kral drva tebi?
- Neg kemu neg meni, se nisi valjda sam sebi!! Mene nebuš prevaral i oko malog prsta vrtil kak ćeš! Nis ti ja vitlo!
- Iva dej se smiri bu te opet kap strefila!
- Priznaješ onda jel! Bik jen!
- Niš ja ne priznajem, neg ti velim da buš bedak ispal.
Prevršilo je ovo svaku mjeru za Ivu, pa uze stolicu i opali Jankića po glavi. Tres i lom, a Jankić se stropošti na zemlju. Ali žilav je bio i jak bez obzira na veličinu pa se je brzao dignuo i s mržnjom pogledao Ivu.
- Ak bu tak! Nek bu tak, pa nek nam je Bog svedok!
Zakovitla sa pesnicom Jankić i opali Ivu točno u nos, a iz nosa šikne krv kao slap. Uplaši se Iva na tren ali zamahne on još jače, a Jankić se spretno izmakne pa ga opali točno ispod pasa. Dok su se oni natezali Štefa Perćić zamahne prema Jožiću Vinovrškemu jer eto Jožić je njemu prije koju godinu ukrao daske,Lujo Kranjčačev opali nogom po njuški Grgu Šiljčevog pošto je on njemu prije mjesec dana ukrao sjena na sinakoši, a Luka Tekutov razbio čašu na tvrdoj, ćelovoj glavi Jure Grgića jer mu još uvijek dužan 200 dinara od prošlog petka. Graja i metež nastala je u Franci, letile su flaše, stolice, čaše, krpe, jauci, uzvici, uzdisaji, jedno veliko komešannje, kretanje i sudaranje čestica. Na kraju bitke stali svi premoreni, neki na podu, neki na šanku ili na pokojom cijelom stolcu, a cijelo selo okupilo se ne prozorima da vide Ivu.
Na svu nesreću ležao Iva na podu nepomičan, dok je Jankić šmugnuo kroz prozor negdje u noć.
Stigla Mara sva zajapurena i progurala se do svog muža Ive.
- Iva kaj se od sebe naredil!
Zapomagala je Mara dok je Iva teško disao, sav izbijen i ubijen.
- Niš kaj bi naredil, dug i pravdu sam rešaval!
Post je objavljen 30.06.2014. u 00:03 sati.