Marketing
Kojim vlakom ideš?
Upitala me majka negdje predvečer kojim vlakom ideš sutra. Pitala me zato jer mi sutra počinje zadnje polugodište u mom srednjoškolskom obrazovanju. Isprva me pitanje nije nešto zaokupiralo pošto ni sam neznam kojim ću vlakom krenuti na put. Nije prošla ni minuta kada sam stao i tupo se zagledao u noć s balkona.
Čovječe.
Toliko banalno i jednostavno pitanje pretvorilo se u pitanje moga života. I ne samo pitanje moga života u budućnosti već sadašnjosti i prošlosti. Često čujemo da se ljudima pred kraj njihovog života izvrti film njihovog prebivanja na Zemlji. No ja mislim da je to laž. Meni to zvuči kao neki mit, da samo smrt nosi takvu sposobnost pregleda svoje egzistencije i da je to nešto Bogom dano, kao neki dar. Mogu vam reći dok sam padao u panično stanje, pa u trezveno stanje meni se moj život pred očima odigrao u par sekundi. Ne, ne umirem. Dapače tek počinjem živjeti za ostatak svog života na kugli zemaljskoj. U tih par sekundi zasjeo sam se na sjedalo u kazalištu kupio kokice i vratio se u svaki bitni trenutak u mom životu. Sjećam se, prvo sam se vratio u Ladu gdje me je tata vozio u vrtić i svih silnih pitanja znatiželjnog plavookog dječaka, potom sam pogledao kako se plavooki dječak igra s bratićem kod bake i djeda, kako padamo i borimo se jedan protiv drugoga, zatim u osnovnu školu gdje sam sate provodio s prijateljima u smijehu, tolikom da su nam suze tekle po rumenim obrazima, krenula je srednja škola i prva kava u kafiću s kumom koji me odlučio odvesti u školu taj tjedan, tate s kojim sam hodao po Karlovcu u potrazi za svim žigovima koji su potrebni za mjesečnu kartu. Onda je stigao najbolniji dio predstave gdje su glumci obučeni u crno, suhi i izmučeni smrću. Moj tata umire i ostavlja nas zauvijek. Prva djevojka, prva ljubav koji je iščeznula u isto vrijeme kao i moj tata. I eto me sada ovdje, u mojoj sobi na kraju gimnazijskih dana u Dugoj Resi.
Mogu vam reći koliko sam puta zaplesao valcer sa smrću osjećam se poprilično staro i time podosta teško dišem s vremena na vrijeme. Rijetko kada uhvatim onaj sretni djelić u meni, koji kao list u jesen padne i pretvori se u humus.
„ Mirno more ne čini dobrog mornara. “
Nisam morski čovjek ali u ovoj izreci ima istine. Smatram i priznajem si da sam u ove četiri godine doživio i proživio tri života. I kako vrijeme protječe sve manje imam volje za one stvari koje društvo nameće kao najbitnije u životu. Novac, posao, stan, kuća, automobil, režije, krediti. Ali neka bude i tako, jer ipak od zraka se ne živi. Oluje i uragani koji su se vrtjeli i sudarali u meni naučili su me poštene i vrijedne lekcije. Barem za sebe mogu reći da smrt ne dolazi više kao nepozvani gost. Smrt je za mene postala vječna suputnica, kolosijek gdje se moji vlakovi razilaze i odlaze u drugom smjeru. Smrt je prijatelj koji sjedi nasuprot i govori mi stvari koje može reći samo rođenje. Smrt je za mene knjiga i pjesma koja upućuje da su promjene nužne i nezaobilazne.
Eto nemirno more od mene je učinilo vještog mornara.
Što se tiče mog sutrašnjeg odlaska u smrt srednjoškolskih dana, vjerujem da ću uspjeti tu oluju prebroditi, jer sa smrću sam već popričao, pa se ja i ona vrlo dobro razumijemo.
Post je objavljen 12.01.2014. u 20:13 sati.