Marketing
Djed
Sjećam se polja posutog zlatom, obrisa uznojenih težaka, užarenih roglji pod suncem i djeda. Stajao je pored kola polu natovarenih osušenom slamom koja se zrcalila i blještala u moje oči. Njegove oči bile su uperene u nas, težake koji su vrijedno skupljali slamu na hrpice, a potom je natovarivali u drvena kola. Ne sjećam se zapravo koliko sam tada imao godina, vjerojatno četiri ili pet, ali nikad neću zaboraviti gospodara i mudrog čovjeka sa slamnatim šeširom koji je na pročelju imao rupu, radi cirkulacije svježeg zraka za njegovo čelo i um.
Sjećam se zelene bukove šume,crvene mašine koja je sa sobom vodila ona stara kola, kotača koji su tabali put posut ciglom, žbunja i grana koje su jedva čekale da me opale po čelu i ostave trag šume. U toj šumi upoznao sam šumu. Od gospodara sam naučio da je šuma živa, prkosna, divlja, a u isto vrijeme mirna i vječna. Kora stabala označavala je plašt, ljudsku kožu, i da zasječete po njoj kao nožem u ljudsko meso ona bi oboljela i dogodine biste ju našli kao uvenulu ružu bez iti jedne latice na njoj. Ostalo bi samo golo tijelo, naborano, iscrtano crnoćom, zauvijek uništeno i bačeno stablo usred ljepote zelenog oceana. Saznao sam k tome da šuma ima granice, kao što segmenti stijena ocrtavaju planinu, tako i u šumi svakom pripada njegov dio, zaslužen, mukom zarađen, a odjeljuje ga kamen izrastao iz duše šume ili drveni klin zabijen duboko u zemlju, u samo srce.
Gospodar sada ljeti prije nego što sunce izađe nasred neba,u tišini jutra sjedi na trijemu, lista stranicu po stranicu novina, polako, sigurno, mekano. Za njega je vrijeme stalo. Njegove još uvijek mladolike ruke i rumeno dječačko lice čuvaju uspomenu na mladost, kao slika kada je uzeo gospodaricu za vječnu suputnicu u njegovoj plovidbi poljima i šumama.
Djed je već odavno našao svoj dom. U tom domu odgojio je dvije curice, nebrojenu unučad i ostario. Kako godine idu, gospodar je sve slabiji, njegove oči i uši su svakim danom sve umornije, a tijelo mu je sve slabije. Već odavno hoda sa štapom, vjernim prijateljem. Njegovo tijelo je oslabjelo, i starost ga uzima mahom.
Ali čini mi se da mi je duh sve snažniji, volja jača, žudnja za šumom i poljem ogromna. Njegov duh nikad nije bio veći i snažniji. Odavna djed nije gospodar, ima tomu već godina jer djeca i unučad postaju gospodari, otišli su u daleke zemlje i prisvojili svoja kraljevstva.
Moj djed više nije gospodar. On je postao mudrac. Platon, Demokrit, Aristotel nisu mu do koljena. Postao je mnogo više od gospodara, postao je riječ koja putuje zrakom u tuđa srca i duše. Izrastao je u sliku sretnog čovjeka, koji je nadrastao svako zlo i svaku sreću. Poprimio je oblik nebeskih zvijezda i mjeseca. On sjaji, priča i govori istinu života, kao što mi pijemo vodu iz bunara.
Post je objavljen 23.01.2014. u 21:34 sati.