Marketing
Anđeo čuvar
Lucidni snovi
Otprilike tri godine unazad prvi puta sam se upoznao sa bendom Queensr˙che. Bend mi je spomenuo moj dobar prijatelj i kum Kobi. Sa svojih petnaest godina snove nisam shvaćao ozbiljno, dapače snovi su bili samo čudna pojava koja se ponekad znala pojaviti tijekom počinka. Velika vjerojatnost moje nepažnje prema tim indijanskim vizija pripada mojoj nezrelosti u to vrijeme. No ovo je samo početak za nas progonjene tuđim licima, duhovima i snovima.
“One is very crazy when in love.”
Svoje snove u obzir sam počeo uzimati nedgje početkom srednjoškolskog obrazovanja, kada sam prvi put iskusio zbližavanje i naprasno odvajanje od prve iskušane ljubavi. Neprestana prikazanja i sjene njenog lika pratile su me mjesecima.
U to vrijeme iskusio sam prve lucidne snove. Nisu bili od osobite važnosti i nisu bili dugački. Ako bih mogao stupnjevati svoje lucidne nove to je bio sam početak, čisto shvaćanje da sam budan i svjestan svoje prisutnosti u snu.
Nakon tih nekoliko mjeseci u kojima se snovi nisu prestajali vrtjeti ljubav se iznenada neočekivano vratila. U tom periodu snovi su imali još jači udar na mene. Sada umjesto njenih odlazaka, vječnih leđa koja se ne okreću i čežnje za njenim pogledom ljubav se okrenula i stajala nasuprot mene isijavajući toplinu. Snovi obilježeni gubitkom sada su bili upečaćeni snažnom erotikom i prisnošću. Snovi koji su nekada bili hladni, bezbojni, pesimistični i gorki u trenu zaplamtili su živim bojama akvarela.
Ljubav se ustanila kako bi moja baka rekla ne u srcu nego je rasla točno ispod njega.
I dok je ljubav gorjela i uzimala danak prekrasnog života, u moje snove došla je potpuno nova sila. I to ne bilo kakva sila, već sila zbog koje glumci padaju po pozornici, oblače crno, a obrazi gube rumenu boju i jaggodice na prstima postaju nepregledne ravni pustinje obasute suhim pijeskom koji reže vjeđe očiju. U moje sne ušla je smrt. Smrt koja nije pitala niti je ušla u moje srce kucajući na vrata. Usadila se kao korov živicu u onu sobu gdje je ljubav ležala. Crna dama u to vrijeme nije voljela toplinu, te je plam ljubavi tinjao dok se nije u potpunosti ugasio i svaka se žeravka pretvorila u pepeo. Ljubav je isčeznula pod pritiskom smrti i od toga dana ona je pustila svoje korijenje duboko iz sobe ravno u moje srce.
U tom trenu snovi su postali intenzivniji no ikada. Vjerne i stvarne slike koje je slikala ostale su u mojim mislima još dan danas. U tom periodu lucidni snovi su postigli svoj maksimum i oduzeli su mi u budnom stanju volje za micanjem moga tijela. Toliko su oduzimali dah i snagu mom tijelu za vrijeme sna, da je buđenje bilo jednako paklu. Jer često čujemo da u paklu gorimo, a ja nisam gorio, ja sam bio okovan snovima. Makar je ljubav pobjegla, onaj njen isti pepel često se dizao i pokrivao smrt, što je davalo veliki poticaj Crnoj Dami. Tada lucidni snovi izmicali su mojoj volji. Često sam padao niz stepenice, na vratu sam nosio lance, ulazio u ludnice gdje su mi otvarali misli i vršili raznorazne operacije. Dani pod pritiskom snova pretvarali su se u noći, a društvo i njihovi prohtjevi uništavali su i ono malo volje da zavladam snovima.
I tom dugom periodu crnih snova, ipak se nisam predao.
“Who looks outside, dreams; who looks inside, awakes.”
Odlučio sam i obećao sam sebi da ću svoje snove dokučiti jer sam znao da snovi nisu samo podsvjest. Moram priznati od djetinjstva snove ne smatram govorom podsvjesti, pa često ponukan indijancima i njihovim učenjima da su snovi vizije shvatio sam da moram ući u svoju sobu podno srca trezven i prisutan u sadašnjosti.
Nekoliko tjedana mukotrpnog razmišljanja, bezbroj zapaljenih šibica i desetke pjesama dovele su me na pravi put. Nakon dugo vremena okrenuo sam kvaku i ušao u sobu. Tu sam shvatio da smrti nikada nije bilo, niti sam ovdje vodio ljubav, u toj sobi stajalo je bezbroj lica. Poznatih i nepoznatih. Ona ista koja su započela moju agoniju su umakla. Daleko. Ta lica su bile vizije moje sadašnjosti koja me vrebala i zaklanjala moje utiske cipela u snijegu.
Ne postoji budućnost, a ne postoji ni prošlost. U toj sobi uvijek je postojala sadašnjost koja je željnja budućnosti i prošlosti. Ona je tražila krv, tamo gdje je nije bilo.
U svakom slučaju moje agonije su danas manje. Ne mogu reći da ih nema, s vremena na vrijeme opet ulaze i kao kreda po ploči cvile. Snovi su mirniji nego prije zahvaljujući duhu Velikog Poglavice. Zato zapamtite snovi nisu niti će ikada biti znastveno objašnjeni, već mogu samo biti vaše prikazanje, vaša vizija i vaše riješenje. Snovi su krug, snovi su vječnost, jer vrijeme se na kraju krajeva ne može obuhvatiti.
Post je objavljen 19.01.2014. u 21:50 sati.