Marketing
Odlazak
Odlazim na počinak. Zatvaram balkonska vrata, ona cvile poput psa ispod korbača, korbača koji rastvara ljudsku kožu na leđima. Vrata se stapaju sa okvirom prozvodeći prigušeni zvuk i tresak zraka o vrata moje sobice silinom vjetra što raspršuje vječne snijegove sa planina, vode koja razdire sedimentne stijene i vatra koja pucketa u noćnim logorištima. Tamo daleko gdje životinje padaju sa grana, zraka, tla i silinom udaraju o crnu zemlju.
Moji tabani su goli i stapaju se kao med na žlicu sa hladnim podom pokrivenim zlatnim parketom i crnim tepihom za sivim crtama. Prsti se grče od hladnoće i pomno gledaju da udare na pod svojim mekim jagodicama.
Moja glava leži ramenima, teška željna odmora, željna počinka. Ona čeka da klone i uvali svoje tjeme na plavi jastuk, na kojeg je navučena bijela čista navlaka. I čini mi se da u tom jastuku žive ljudi. Toliko ih ima, na stotine i obukli su bijele rukavice, pripremili jastuke i konoplje da mi polože glavu sigurno i nježno.
Moje tijelo je sašiveno poput haljine na porculanskoj lutki, čije su oči plave, obrazi rumeni i debeli, nosić u obliku anđela. No čini mi se da je ova lutka stara i trošna, već odavno odbačena od svoje vlasnice negdje duboko u tamne uličice polivene sijenama vremena. Možda je moje tijelo, tijelo Orašara. One igračke što ju je dobila Klara, a njen brat namjerno uzeo prodrmao med svojim prstima i razbio o mramorni pod.
Sjedam na krevet. Krevet je prekrit bijelom plahtom, te dvije tamno žute deke. Polažem svoje tijelo pažljivo, pomalo nesmotreno u brzini.
Pokrivam ga od prstiju do vrata. Gutam knedlu u svom grlu kao žeravku, svoje prste zaplićem i polažem na svoju prsa kao dvije ukrštene ruže, dva ukrštena mača, dva ukrštena križa.
Sklapam oči i ulazim u prostor neograničene duljine i dužine. Postajem malen, malen pod zvijezdama, pod nebom, pred zemljom i planinom.
Počinjem snivati u tom prostoru koji me ujedno plaši i fascinira, kao da imam mogućnost razjapiti usta, otvoriti oči, zatreptati tisuću puta i micati sa ušima pun zadovoljstva. A ipak čvrsto spavam, polijegan na krevetu u miru i tišini sa zvucima psećeg laveža i pokojeg nesretnika što putuje cestom podno moje sobe.
I u tom snu ja gledam, učim hodati, govoriti i razumijevati. U tom prostoru gdje je moje tijelo kao mrtvo.
Post je objavljen 19.01.2014. u 21:57 sati.