Bijeli Vuk
ponedjeljak, 13.01.2014.
Ugnjetavanje
Nedavno sam otkrio glazbenika pod imenom „ Arvo Pärt ”. Naime to je klasični kompozitor porijeklom Estonac. Njegova glazba na mene ostavlja duboki utisak opresije, tlačenja i ugnjetavanja. Zašto baš pritiska kada je u isto vrijeme njegova glazba smirujuća i melankolična?
Nakon provedenog dana u ritmu zastrašujućeg neoklasicističkog Stravinskog moj bioritam želi odmor. U tihoj, nijemoj večeri moj um i srce traži ono minimalističko i nalazi ga u Arvu.
Minilizam je pravac gdje se u umjetnosti emocije i osjećaji razlažu na ono najjednostavnije, na dio čovjeka koji se u svakodnevnici predaje svojoj patnji, razočaranju i djelom na ono što ga svakim danom motivira na ustanak iz kreveta, te na ono za čime želi, žudi živjeti. Rekao bih to nekako svojim riječima na ono najbolnije i najljepše.
Dok slušam Arva osjećam puni pritisak društva, osjećam svu silinu i besmislicu naše egzistencije. Jer moja egzstencija i egzistencija ostale većine mladih ljudi uvelike ovisi o njihovom obrazovanju, društvenom statusu, kupovnoj moći, boji kože, spolu, jeziku, po kojima se redamo u kolone manje ili više vrijednih.
Sjećam se prvih riječiju okoline kada je preminuo.
- Sinko samo završi školu.
- Mali škola ti je sada sve!
- Bori se u školi, jer to ti je jedini izlaz.
Nekako te rečenice duboko su mi se urezale pod kožu. Moram priznati da školu završavam poprilično neuspješno. Otkada sam izgubio velik dio sebe, često lutam po hodnicima i bauljam po svojoj unutrašnjosti tragajući za višim smislom života. Sa smrću sam se odavno pomirio i shvatio da se vrijeme ne vraća, te da je vrijeme pješčani sat koji se uvijek iznova okreće. Ono što me boli najviše, a vjerujem i mnoge druge koji najveći smisao života ne vide u bezbroj informacija koja nam nudi obrazovanje, jest to da nigdje u knjizi koja mi je ponuđena u dugodišnjem obrazovanju nije pomoglo s onim čime se borim već dvije godine i s čime što vrijeme ide dalje se nosim sve bolje i bolje. Nitko nas nije pripremio na smrt i nitko nas nije pripremio na rođenje. Nitko nas nije pripremio na razočaranje i boli koja razdira naša tijela. Nitko nas nije pripremio na slike koje ne blijede i razasute boje na platnima. U ovaj svijet uvedeni smo notama Stravinskog. Te zastrašujuće zvijeri koja urliče i zavija, mi smo prihvatili u potpunosti. Naši roditelji, djedovi, bake, braća nas rijetko pitaju kako smo i što nas muči, a ako i upitaju mi odmahujemo glavom i urlama na njih. Mi smo u nepreglednim kolonama podijeljeni. U prvoj smo djeca, tada prelazimo u adolescenciju, poslije adolescnecije prelazimo u mlade osobe, pa u osobe srednjih godina i na kraju u starce. Između tih kolona dijeli nas razmak od nekoliko metara. U tim prelascima mi otkidamo svaki dio od sebe i oblačimo na sebe sve više odjeće, toliko da u samu smrt ulazimo zabundani i jedva dolazimo da zraka.
„ The human voice is the most perfect instrument of all “
Ovo nisu riječi ljutnje niti riječi osude bilo koga ili čega. Ovo su riječi pritiska i ono malo želje za disanjem. Jer pod vodom disati je nemoguće.
To je ono što u meni budi Arvo Pärt. On unosi u mene nemir, sav pritisak i svu želju bijega iz okrutne stvarnosti. Od stvarnosti gdje sam ocijenjen odjećom, imovinskom karticom, autom, ocjenama i izgledom. I najradije bih negdje napisao ako ne uspijem u ovom životu da mi je iskreno žao. Da time nikome nisam htio učiniti nažao, te da sam time povrijedio najviše sebe. U ovoj stvarnosti i okrutnosti svijeta gdje sam osuđen na prelazak iz jedne kolone u drugu, gdje sam okovan i osuđen na urlanje moje vječni krik bit će Arvo koji svira mom pritisku.
