Povijest ljudske gluposti

Nasljedstvo

„Pustimo da se teolozi bave svojim apstraktnim stvarima“ reče papa Franjo u mikrofon jednog novinara prilikom posjeti gruzijskom Patrijarhui usred Tbilisija.

Čime se to bave teolozi i zašto su njihove stvari apstraktne? Teolozi se bave proučavanjem Boga, to je dakako njihovo pravo i u tome nema ničeg loše! Problem nastaje kad, zbog potrebe da njihove „apstraktne stvari“ dobiju nekakav povijesni kontekst, i da njihove „apstraktne stvari“ imaju nekakav poštovan izvor, Boga počnu tražiti tamo gdje ga nema.

Jedna takva knjiga u kojoj Bog ne postoji, među ostalim prastarim spisima, je i Biblija, o čemu onda priča Biblija?

Hajdemo iz početka. Noa je imao tri sina od kojih se jedan zvao Sem, i on je praotac svih Semita.
Sem je imao puno kćeri i sinova, među kojim i Ever, a on je praotac svih Hebreja.
Ever je imao puno kćeri i sinova, među kojim i Terah
Terah je imao tri sina Abraham, Nahor i Aran
Abram je ima sina Izaka, a Nahor sina Lota kojeg poznamo iz priče o Sodomi i Gomori
Izak je imao dva sina, Jakob koji je kasnije preuzeo ime Izrael, i njegovog brata blizanca Ezau-a.

Kad je Elion (Svevišnji), odnosno „onaj koji stoji iznad“ ili pojednostavljeno „šef svih Elohima“ djelijo zemlju, ne „prema broju sinova Izraela“ (što nema nikakvog smisla) kako piše u Bibliji, jer tada sinovi Jakobovi još nisu ni postojali, već, kako piše u originalu „prema broju sinova Elohima“ (što je i logično), JHVH (Jahve) kao jeda od sinova Elohima je dobio svoj dio.

Iz biblije je sasvim jasno da JHVH nije dobio narod Hebreja, nije dobio čak niti cijelu obitelj Abrahama već jedan maleni dio u osobi Jakoba (stoga čak ni njegov brat blizanac Ezau nije dio JHVH nasljedstva). Dok su neki sinovi Elohima dobivali u nasljedstvo Egipćane, Babilonce, Asirce i sve ostale velike nacije, JHVH je bio toliko malen i nebitan da je naslijedio tek maleni dio obitelji koja, kako kaže Biblija, bila razasuta u pustinji (bez ikakve sumnje u potrazi za vodom i pašnjacima).

Stari zavijete stoga govori o dogovoru (zavjetu) između Jakoba i JHVH i kako je cijela priča protekla. JHVH je Jakobu obećao svu zemlju između Nila i velikih rijeka (Tigris i Eufrat) obećanje kojeg smo svi danas svjesni, nikad nije održao. Dok je Jakob odgovorio otprilike ovim riječima „ako me ti budeš čuvao na mom putu, ako mi priskrbiš odjeću za obuči i hranu za jesti, onda češ ti biti moj Elohim i ja ću to davati desetinu mog blaga“.
Biblija stoga priča o odnosu JHVH i Izraelita potomcima Izraela odnosno Jakoba (za razliku od Izraelaca koji su stanovnici države Izrael), a kako je ta priča protekla više u idućim nastavcima.

izmjenjeni pojmovi

Može li se napisati knjiga sa 100 recepta kruha, jezikom u kojem ne postoje pojmovi brašno, voda i mijesiti? U takvom jeziku naravno ne može postojati ni imenica kruh.

U Bibliji, na svakoj stranici, naići će te na pojam Bog, te je Bog rekao ovo..., te je učinio ovo..., pa je naredio sljedeće... itd. Uz pojam Bog naići će te na pojmove koji ga obilježavaju, poput stvaranje i vječnost.

Na mjestu gdje u Bibliji postoji riječ stvaranje, na staro hebrejskom postoji riječ bara, koja ni u jednom semitskom jeziku, pa tako ni u hebrejskom, ne znači stvaranje, pogotovo ne u onom biblijskom smislu stvaranje ni iz čega, već označava uplitanje u postojeću situaciju kako bi se ona izmijenila, ili jednostavno „intervencija“.

Na mjestu gdje u Bibliji postoji riječ vječnost, na starom hebrejskom postoji riječ olam, koja ni u jednom semitskom jeziku, pa tako ni na hebrejskom, ne označava vječnost, već označava nepoznato vrijeme, a u Bibliji još češće nepoznato mjesto (ovu činjenicu valja zapamtiti jer će nam trebati u jednom od sljedećih postova).

Kao i u zamišljenoj knjizi o „sto recepta za kruh“ u nekom nemogućem jeziku, tako i u Biblije, ako ukinemo sve bitne božje pridjeve, ne postoji ni pojam Bog. Ovu činjenicu potvrđuju i sami rabini, koji na pitanje dali je njihova religija monoteistička odgovaraju „nema smisla govoriti o monoteizmu u jeziku u kojem ne postoji niti pojam Bog“. Zašto mi onda na svakoj otvorenoj biblijskoj stranici nailazimo na „Bog“, „Bog stvaratelj“, „Bog vječni“? pa zato što su Bibliju uređivali i uređuju teolozi koji žele pričati o Bogu, a kako on u Biblije ne postoji, morali su ga negdje naći.
Umjesto pojma Bog, na staro hebrejskom postoji riječ Elohim, apsolutno nepoznatog značenja, pa stoga nitko, apsolutno nitko, ni teolozi, ni filozofi, ni filolozi ne znaju što znači, ali svi, apsolutno svi znaju da se ne može prevesti s Bog. Zašto ga onda i dalje u obiteljski biblijama (nikako u Biblijama namijenjenim znalcima, teolozima, njihovim sveučilištima, dakle ljudima koji poznaju hebrejski pa ih se ne može prevariti) prijevode s Bog? Mislim da odgovor očit.

Pokušajmo stoga ustanoviti neka pravila čitanje Biblije, kojim će ova teška i naporna knjiga postati jednostavna, logična i koherentna, pa onda i lakša za čitanje.

Na mjestu gdje postoji riječ Bog stavite ELOHIM imenica u množini koja u Bibliji stoga uvije označava grupu individua. Pojmovi jednine su EL ili rjeđe ELOA.

Na mjestu gdje u Biblije piše Svevišnji stavite ELION. Ova imenica već ima nekog smisla u prijevodu jer označava nekog ili nešto što stoji iznad.

Na mjestima gdje piše Gospodin ili Vječni stavite YAHVEH ili jednostavno YHVH obzirom da su samoglasnike dodali masoreti i da se ne zna kako se u originalu izgovaralo.

Na mjestima gdje piše Slava (božja slava) stavite KAVOD ili KVD, riječ nepoznatog značenja čiji bi korijen moga označavati „nešto teško“

Na mjestu gdje piše Duh (duh božji) stavite RUAH, čiji korijen označava vjetar.

Ovakvu Bibiju su već postavili na internet u pdf formatu i mnogi komentari kažu da je to jednostavan razumljiv teks koji je logičan i smislen, i koji priča jednu sasvim drugu priču. A kakvu priču uistinu priča Biblija, u jednom od idućih postova

Tko su čuvari tradicije?

O Bibliji ne znamo ništa! Ne znamo tko ju je napisao, jer doslovno niti jedan redak ne možemo pripisati jednoj određenoj osobi. Ne znamo kada je napisana, ne znamo kako je napisana, ne znamo kako je čitana, jedino što sa sigurnošću znamo jeste da ova Biblija kakvu imamo danas (a imamo ih na stotine s ogromnim razlikama, što je samo po sebi dovoljan dokaz), nije ona koja je napisana u originalu.

Bibliju kakvu imamo danas, uredili su masoreti, takozvani čuvari tradicije između 6 i 9 stoljeća nove ere, dakle više-manje u doba Karla Velikog.

Kada kažemo da ne znamo kako je napisana, moramo se podsjetiti da je staro-hebrejski jedan od semitskih jezika, pisan samo suglasnicima, s desna na lijevo bez razdvajanja riječi. kada kažemo da ne znamo kako je čitana, podsjetimo se da u semitskim jezicima ne postoje pisani znakovi za samoglasnike, već su se oni vokalizirali tijekom čitanja. Ako se stoga pitamo kako su se staro doba ljudi snalazili s takvim tekstovima, podsjetimo se da je u to doba, pisanje i čitanje bila privilegija jako malog broja ljudi, s toga pisanje nije bilo namijenjeno širokim masama i njihovom podučavanju (masama kojim su "znalci", baš kao i danas, pričali ono što su htjeli), već kao podsjetnik uskom broju ljudi koji su ionako znali o čemu se radi.

Posao masoreta se dakle sastojao u razdvajanju suglasnika u riječi, u jeziku koji se uglavnom sastoji od 500 korijena s tri suglasnika, te manjim brojem od dva i četiri suglasnika, te davanje značenja tim korijenima dodavanjem samoglasnika. Da bi shvatili težinu posla, pokušat ću vam prikazati jedan biblijski primjer.
Napisat ćemo latinskim slovima (jer staro-hebrejski ne znam,). LVT, dakle ovdje piše tvl jer smo već rekli da se piše s desna na lijevo. kao takva ova riječ nema nikakvo značenje, ali ako dodamo dva E koja se pojedinačno prikazuju s dvije točkice, onda dobijemo riječ LEVET, odnosno tevel, što znači zemlja, svijet, univerzum. Ako pak dodamo jedno produženo E, koje se označava s tri točkice, dobijemo riječ koja se i dalje čita tevel, ali označava seksualni odnos između žene i životinje ili seksualni odnos svekrva i snahe (što po levitskom zakoniku znači smrt za sve uključene).

Uz takav težak rad jedne od masoretskih škola (jer bilo ih je puno i sve međusobno različite), i činjenice da su u to vrijeme židovi živjeli u islamsko-kršćanskom svijetu, te su morali dobro paziti što govore i pišu, dobili smo Bibliju kakvu poznajemo u zapadnom svijetu (za razliku od pravoslavne Biblije, zvane Biblija sedamdesetih, pisane na grčkom jeziku u 3 stoljeću nove ere), pa nije čudno da je takva Biblija i danas podložna promjenama.

Od 1.1.2017, po odluci Njemačke Biskupske Konferencije, u njemačkim biblijama više nećemo čitati kako u knjizi Izaija postoji proročanstvo po kojem će djevica roditi sina i dati mu ime Emanuel (sin božji) jer to u originalu na Hebrejskom nikad nije ni pisalo, već piše "alma ara joledet" što jednostavnim prijevodom znači "mlada trudnica će roditi" a mlada trudnica se zvala Abija i bila je žena kralja Ahaz od Juda, a dijete je dobilo ime Ezekija, u kojeg su se uzdali da, jednog dana kad postane kralj, oslobodit će narod od asirske prijetnje.

Ovo je svakako jedna od najvećih promjena što se tiče samog kršćanstva jer to proročanstvo direktno povezuje stari i novi zavjet najavom rođenja Isusa Krista (Ješua ben Josef). Daljnje neizostavne promjene će se odnositi na namjernim krivim prijevodima koja služe u definiranju teološkog pojma Boga, a koja u originalu Biblije ne postoje, pojma poput stvaranja, vječnosti a na kraju i samog pojma Bog. ali o tome više u nekim od idućih postova.

Prema istraživanjima Maura Biglina

Sanchuniathon

Sanchuniathon definitivno spada među prvim koji su znanstvenim metodama razotkrili prijevaru kojom su se drevni tekstovi, zbog novca, moći i prestiža, počeli čitati i tumačiti u alegorijskom, mitološkom i teološkom ključu.

Sanchuniathon je bio Feničanski povjesničar iz 12 stoljeća prije Krista, te stoga govorimo o suvremeniku Trojanskih ratova i židovskom osvajanju obećane zemlje nakon egipatskog egzodusa. Od njegova djela „Feničanska povijest“ ostali tek fragmenti jednog citata na grčkom jeziku od Filon iz Biblos (64–141 nove ere) i prenesena od Euzebije iz Cezareje, oca crkve, rođenog u Cezarei 265 g. odnosno u današnjem Izraelu, u njegovom djelu Praeparatio evangelica.

U svom djelu Euzebio citira Filona koji prenosi stare Sanchuniathonove tekstove. U tom djelu Sanchuniathon prepoznaje da „božanstva“ nisu Bogovi nebeski shvaćeno u teološkom smislu, već jednostavni smrtnici, muški i ženski, koji nisu imitirani zbog svoje mudrosti i vrlina, već zbog punine njihove izopačenosti i pokvarenosti, činjenica koju lako možemo prepoznati u biblijskom Yahweh-u, ako tu istu knjigu čitamo otvorena uma doslovno kako piše, što je svakako jedan od najpoštenijih pristupa starim tekstovima. Nakon ove opservacije Sanchuniathon žestoko kritizira svoje prethodnike, koji su živjeli nakon tih događaja, zbog lažne i proizvoljne interpretacije u alegorijskom ključu, realnih i istinitih događaja, kojim potpuno iskrivljuje priču o „bogovima“.
Nakon čega Filon iz Biblosa dodaje:
„Najnoviji pisci koji su se bavili sakralnom poviješću odbacili su činjenice tog načela i izmislili alegorije i mitove. Oni su kombinirali ove mitove na takav način da su obavili priču u takvoj tami, da više nije moguće prepoznati istinite činjenice“

Dakle: Filone kaže da su u 1200 prije Krista već postojali oni koji su osudili prijevaru koju su činili svećenička klasa, koji su uzeli stvarne i istinite priče, te ih prekrili mitovima i alegorijama ... i da je to u osnovi ono što se i danas događa i u koje nas i dalje tjeraju da vjerujemo ... Te nastavlja "Ali on - to jest Sanchuniathon - naišao je na neke knjige Tota, koje su bile iskrivljene okultizmom i sakrivene u hramu Amon, posvetivši se njihovom proučavanju kako bi razumio, što je to što nije bilo dato svima na spoznaju, i da skine sve mitove u kojima su prave činjenice o primitivnim vremenima bile su kamuflirane ... Naravno, kasnije su svećenici koji su živjeli nakon njega htjeli ponovno prikriti istinu i vratiti se mitu, i od tada su nastale misterije koje još nisu bile uvedene, pa govorimo o Grcima, poput Hesioda, koji su iz tih priča izvukli svoje kozmogonije, titanomanije i gigantomanije, prenoseći tu mitologiju i gušeći istinu.

Ova Filonova posljednja rečenica je savršen sažetak:

"Naše uši su od djetinjstva navikle na njihove izume jer već stoljećima nas čekićare tim fantazijama, te tako čuvaju nevjerojatnu priču koju prenose [...] Ovi fantastični izumi postali su baština iz koje se ne možemo odvojiti, tako da se istina čini fantazijom, dok krivotvorene priče imaju sva obilježja istine ”.