prebrojavanje Srba

utorak, 15.05.2012.

Jučer sam napisao post o jednom starom dokumentu na koji sam slučajno naišao, o KNJIZI ČLANOVA SSRNJ iz prvog polugodišta 1959. godine za mjesnu zajednicu Tuškanac u Zagrebu u kojoj postoji popis pojedinačnih članova te organizacije u kojemu je za svakoga navedena njegova nacionalna pripadnost. Nacionalnosti su navedene ovih redom: tiskano - Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Jugoslaveni (tj. neopredijeljeni), dopisano rukom - Austrijanci, Nijemci, Mađari, Poljaci, Rusi, Rumunji, Česi i - opet tiskano - ostali. Popis pokazuje da se svaki od 655 članova SSRNJ na Tuškancu nacionalno izjasnio - što potkopava raširenu priču da je u bivšoj Jugoslaviji nacionalno izjašnjavanje bilo nepoželjno ili čak opasno, a sumarni popis pokazuje da je na području za koje možemo pretpostaviti da su na njemu živjeli oni koji su upravljali tadašnjim društvom živjelo duplo manje Srba nego što ih je bilo u sveukupnom stanovništvu Hrvatske, što je upravo suprotno tvrdnji da su Srbi preplavili rukovodeća mjesta u tadašnjoj Hrvatskoj, te je dovodi u pitanje.

Na taj post dobio sam jedno simtomatično pitanje - zašto je srpska nacionalnost stavljena na prvo mjesto, ako je riječ o Zagrebu i Hrvatskoj? Pitanje je zanimljivo jer je odgovor očigledan. Iako je riječ o jednoj mjesnoj zajednici u Zagrebu, u Hrvatskoj, riječ je o organizaciji koja već u naslovu ima riječ „Jugoslavija“ - Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije. Po prirodi stvari, takvi popisi su u cijeloj Jugoslaviji morali biti jednoobrazni prije nego da ih svaka mjesna zajednica tiska za sebe u jednom primjerku sa sebi najprimjerenijem rasporedom. Uostalom, čemu tiskati nešto u jednom primjerku, jeftinije i jednostavnije bilo bi sve iscrtati rukom, i koji zajednički podatak bi se mogao izvući da je svatko određivao kategorije koje se traže po svome? Bila bi to totalna besmislica i uzaludan posao. Ne znamo, ali možemo pretpostaviti da je ista takva knjiga tiskana i na ćirilici, te na slovenskom i makedonskom, pa možda čak i na madžarskom i albanskom, ali su u svima najvjerojatnije Srbi bili na prvom mjestu, na vrhu popisa nacionalnosti.

Zašto su Srbi bili na prvom mjestu? Nacionalnosti su mogle biti posložene po abecedi, pa bi Albanci i Česi bili na početku ako su se tada već Albanci priznavali kao entitet, što bi dovelo do apsurdnih rezultata da ponegdje popis počinje s rezultatom „nula“, iako bi upravo princip nacionalne ravnopravnosti zahtijevao da u tom slučaju postoje i verzije knjige u kojoj su nacionalnosti poredane po azbuci, što bi samo omogućilo nepotrebne zabune i zbrku. Utoliko je princip redoslijeda primijenjen po drugom kriteriju. Kojem? Zamislite da u nekom testu inteligencije imate pitanje „Poredajte po logičnom rasporedu plodove sljedećih biljaka: lubenica, jabuka, trešnja, ribizl, dinja, papar.“ Većini ljudi bi prvi, najočigledniji i točan kriterij bila veličina, iako bi se našlo strašno pametnih koji bi ih poredali po tome koji je plod zeleniji, onih prepametnih koji bi ih poredali po broju koštica u plodu, onih koji bi ih posložili po tome koliko koju od tih biljaka vole i onih koji bi našli da slatki plodovi trebaju biti na početku, a kiseli na kraju (pri čemu bi ih papar doveo u nevolju). Moglo bi se poredati plodove i u zavisnosti o tome kojim redom sazrijevaju ili koja im je cijena na tržnici, svašta bi se moglo, recimo - poredati voće po abecedi, iako je u navedenom primjeru slijeđena naprosto elementarna pristojnost kada su nacionalnosti u pitanju. Jednostavna je i općepoznata činjenica da su u bivšoj Jugoslaviji Srbi naprosto bili najbrojniji, zatim su slijedili Hrvati, a da je primijenjen upravo kriterij brojnosti pokazuje što su u popisu Slovenci iznad Crnogoraca.

Pitanje je, dakle, naprosto neinteligentno. Onaj tko ne bi znao odgovor morao bi imati kvocijent vjerojatno manji od 60, bio bi nepismen. No kako je pitanje napisano, onaj tko ga je postavio jest pismen, što znači da bi odgovor mogao i morao znati. Kad postavlja pitanje, pitanje je da li odgovor zaista ne zna ili se samo pravi da ne zna.

Uzmimo u obzir prvu pretpostavku - pitalac ne zna odgovor. Kako je to moguće? Samo ako je napisao pitanje ne razmišljajući, da je slijedio prvu misao koja mu je pala na pamet, da je bio ponesen dojmom koji nije želio preispitati. Nazovimo to „impresionističkim“ pristupom i nastupom. Kakav je to dojam koji ga je zaveo pokazuje završetak pitanja. „…riječ o Zagrebu i Hrvatskoj.“ Srbi, pa na prvom mjestu u Zagrebu i Hrvatskoj! Skandal! Očigledan dokaz nacionalnog ugnjetavanja! (Što je babi milo, to joj se i snilo.) Iako dokaz upućuje na upravo suprotno (da nijedna nacionalnost nije povlaštena), „impresionisti“ u njemu vide samo dokaz svojih teza ne vidjevši da time dokazuju samo svoju manjkavu inteligenciju.

Uzmimo u obzir drugu pretpostavku - pitalac točno zna pravi odgovor, ali se namjerno pravi glup da bi iskoristio priliku plasirati insinuaciju. To bi bilo naprosto zločesto i zlonamjerno, ali i instruktivno. Instruktivno utoliko što bi iole inteligentan pitalac znao da takvim insinuacijama može impresionirati samo neinteligentne, neobrazovane, zatupljene, zaglupljene i već zavedene osobe. Već samo pitanje je poučno jer pokazuje na kakve ljude takav potez računa. Ako je pitalac dovoljno inteligentan, postavljanje neinteligentnog pitanja može biti inteligentan potez samo ukoliko se pouzdaje u uspjeh svoje namjere.

(Ah, sve me to podsjeća na maestralni završetak „Smisla života Monthya Pythona“ kad Smrt dolazi nenajavljena na večeru, pa joj gospođe s hladnim trajnama postavljaju neprimjerena i glupa pitanja nakon kojih se slavodobitno šepure kako su je zaskočile.)

Neopterećen i objektivan pogled na popis nacionalnosti u KNJIZI ČLANOVA pruža daleko zanimljivija pitanja i uvide od onoga što je jedino zanimalo onoga tko je postavio pitanje o kojem sam do sada pisao. Recimo, 1959. godine još nije bilo Muslimana ili Bošnjaka, kako god ih nazivali. Recimo, Jugoslaveni nisu podrazumijevani kao nacionalnost ili nadnacionalnost, nego kao neopredijeljeni. I - više od svega - iako je Tuškanac poznat kao predio s brojnim „židovskim vilama“, vilama koje su sagradili Židovi, u popisu nema niti jednoga. Kako to? Instruktivno je i ono što je Zrin, šaleći se, ali točno zamijetila - svima je nacionalnost navedena u muškom rodu. (Slavica je „Hrvat“, a ne „Hrvatica“.) Zar to nisu daleko zanimljivija pitanja od onog koje je postavljeno s namjerom ili bez namjere, ali s učinkom da se pozornost usmjeri prema nepotrebnom pitanju koje sugerira pogrešan odgovor?

Neinteligentno sagledavanje nužno vodi do toga da se pravo bogatstvo života neizbježno previđa. Neinteligentna rješenja nužno nanose više štete nego koristi.

Nakon svega izranja novo pitanje - zašto bi itko želio, zašto bi mu bilo u interesu plasirati tezu koja ne stoji, zašto bi netko volio da je bilo ono čega bilo nije? Ne mogu tvrditi, mogu samo pretpostavljati - zato da opravda svoje današnje stavove ili današnja ili nedavna ponašanja koja bez retroaktivnog redefiniranja, tj. falsificiranja stvarnosti nemaju opravdanja.

Iako takva nastojanja mogu biti i često zaista i jesu uspješna, to ne znači da su manje neinteligentna. Da su inteligentnija, inteligentnije bi potkrepljivali svoje teze. Recimo, da ja pokušavam argumentirati raširenu priču kako su u bivšoj Jugoslaviji Srbi bili povlaštena nacija, suočen s popisom članova SSRNJ-a, dometnuo bih da je pored Socijalističkog saveza postojala utjecajnija organizacija - Savez komunista, a tko zna kakav je bio sastav te organizacije - možda sve sami srbočetnici? No od neinteligentnog pristupa je iluzorno očekivati inteligentne dosege.

Što je nekoć bilo danas je manje važno pitanje. Važno je samo utoliko što pokazuje koliko pameti danas ima. Razmišljanje o prošlosti je značajno prvenstveno po tome što pokazuje koliko inteligentno netko danas razmišlja. A najvažniji kriterij svega je kakvoj nas budućnosti vodi.

Samo čekam da me netko zaskoči kao Smrt primjedbom „Nije INTELEKT nego INTELIGENCIJA!“ Neću ni odgovoriti.

- 12:45 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (49) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>