subota, 30.08.2008.

zapis pretposljednjeg dana ljetovanja

Image Hosted by ImageShack.us

Kako sam od onih kojima je prva naprava za pisanje bila pisaća mašina, i to "Erica", još uvijek se mogu dječje oduševiti razvojem tehnologije. Evo, recimo, upravo se nalazim u zatonu Racetinovac na Čiovu gdje zapisujem ove retke i odakle ću ih uskoro poslati da ih mogu pročitati i prijatelji s druge strane Oceana. Vrlo mi se dopada moj radni prostor posljednjih nekoliko dana, svakog dana druga uvala.

Moram priznati, uopće mi nije loše u životu. Bilo bi nezahvalno kada bih se žalio. Ipak, ono što me čini nezadovoljnim je svijet oko mene. Previše je lošega, neracionalnoga, promašenoga, propuštenoga, nepravdi, gramzljivosti, zla i patnji. Koliko god da mi je dobro, takav sam čovjek da ne mogu biti sretan u nesretnom svijetu.

Ne brinem za sebe. Brinem za sina kojega ću ostaviti u takvom svijetu.

Slično gledam i ovu našu domovinu. Lijep zemlja. Istini za volju, nije nam loše i nemamo odviše osnova za žaliti se. Ipak u cjelini pripadamo povlaštenom djelu čovječanstva koji živi bolje od četiri petine ljudi na svijetu. Ono što me brine i ogorčuje jest zašto svi ne živimo bolje, zašto zbog krpeljske manjine koja iracionalno zgrče velik dio stanovništva jedva spaja kraj s krajem, živi u neizvjesnosti koja im truje svakidašnjicu, daleko lošije od onoga kako bi se moglo ili kako zaslužuju. Da je pameti, volje i malo sreće, zaista bi mogli biti zemlja blagostanja. Umjesto toga, prepuni smo raznih sranja. Šteta. Jest da smo si sami krivi, ali svejednako je šteta.

Nažalost, kako god da je u odjeljcima našeg vlaka nekima bolje, a nekima lošije, još uvijek se ne vidi svjetlo na kraju tunela.



srijeda, 27.08.2008.

moć Titove riječi

Image Hosted by ImageShack.us


Ne mogu odoljeti da ne prenesem dio knjige Dejana Novačića "SFRJ za ponavljače", objavljene u Beogradu prije pet godina.

UMJESTO UVODA

1. U početku bijaše zemlja bez obličja i bijaše tama nad bezdanom. I reče Tito: neka bude svjetlost.
I bi svjetlost.

2. I odvoji Tito svjetlost od tame i nazva Tito svjetlost naši, a tamu nazva njihovi.

3. I opet reče Tito: neka bude zvijezda petokraka.
I bi tako. I postavi je Tito na svod nebeski
da obasjava zemlju sjajem nebeskijem.

4. I potom reče Tito: nek vrve po šumama partizani
po vrstama njihovijem. I krenuše partizani po šumama slaveći ime Titovo.
I vidje Tito da je to dobro.

5. I reče Tito partizanima: da načinite sebi Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije
po svom obličju, kao što smo mi, koje će biti gospodar od cijele zemlje i od svih životinja što se miču po ovoj zemlji.

6. I stvori Tito sebi Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije i gle, dobro bijaše veoma. I obradovaše se partizani veoma velikom radošću. I blagoslovi Tito dan kada je stvorio sebi Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije i posveti ga.
I bi veče i bi jutro, Dan Republike.





subota, 23.08.2008.

ružna, zločesta i jebežljiva

Najveći naslov na naslovnoj stranici današnjeg "Večernjaka", kojim se najavljuje članak o tome kako je senjanka Sandra Šarić osvojila bročanu medalju na olimpijskim igrama, glasi:

LIJEPA, JAKA I POBOŽNA

Nakon toga bilo mi je teško rastvoriti te novine. Samo sam buljio u naslov i pitao se: zašto "pobožna"? Čak i da je pobožna, čime bi ta činjenica zaslužila da je se tako istakne? Ako je pobožna, nije li to njezina privatna stvar? Baviti se time jednako je neukusno kao pisati da istaknuti znanstvenik pati od proljeva. Ili se hoće reći da je izborila treće mjesto uz Božju pomoć? Da je tako, to bi nipodaštavalo sve njezine napore, a Bog bi bio vrlo pristran, navijački raspoložen tip koji podržava samo one koji mu se ulizuju. Dobri kršćani koji su smislili i instalirali taj naslov, ozbiljno su uvrijedili svog boga zanijekavši mu svemoć. Ako je Bog svemoguć, zašto nije postavio svoju miljenicu na prvo mjesto? Ili su osvajačice zlatne i srebrne medalje bile pobožnije? Ne znam jesu li pobožne i prve dvije i kojim se bogovima mole. Možda su njihovi bogovi moćniji od našega?

Sandrina pobožnost njezina je privatna stvar, u nikakvoj vezi s njezinim sportskim rezultatima. Kad je već tako, možda su novinari mislili da bi to - usprkos svemu - zanimalo čitatelje. Ponovo pogrešno. Uvjeren sam da bi čitatelje od takvih, za njezin uspjeh nevažnih okolnosti, daleko više zanimalo je li Sanra jebežljiva. Je li raspomamljena mladica ili joj treninzi iscrpljuju svu energiju, pa je mrvo puhalo? Da je ružna, bi li njezin uspjeh bio manji? Zamislimo taj naslov u drugoj varijanti:

RUŽNA, ZLOČESTA I JEBEŽLJIVA

Nezamislivo, zar ne? Da je posrijedi nekadašnji "Polet", taj naslov bio bi sasvim moguć, ali u današnjem "Večernjaku" nema izgleda da se pojavi. Također nema izgleda da se pojave ni naslovi kao

PAMETAN, USPJEŠAN I BEZBOŽNIK

ili

NAJBOLJI, NAJINTELIGENTINIJI I ATEIST

Ako se ističe pobožnost, zašto se ne bi isticao i ateizam? Novinarska uzrečica kaže "nije vijest ako pas ugrize čovjeka, nego ako čovjek ugrize psa". U skladu s tim, možda je isticanje Sandrine pobožnosti upravo naglašavanje koliko je to izuzetno, čudno, nakaradno…? Moguće, jer se u slučaju Blanke Vlašić, koja je u zlatnoj kategoriji, a ne brončanoj, ne sjećam da je itko na takav način isticao njezina vjerska opredjeljenja.

Pretjerana religiozna revnost "Večernjaka", koja kao da bi htjela nadmašiti onu "Glasa koncila", pokazuje se time destruktivnom i za istinsku religioznost, i za kršćanstvo, kao faktično bezboštvo, a pri tome vrijeđa djevojku koja je izborila brončano odličje i obezvrjeđuje njezine rezultate.

Da naslov nije slučajan, već ondje postoji neka matrica iz koje se štancaju takvi isprdci pokazuje i tekst Milana Ivkošića "Veliki prasak" sotonizma. Taj novinar, poznat po tome što opetovano niječe globalno zatopljenje, piše:

Naravno, "velikim praskom", kao ideologiziranom znanstvenom "činjenicom", obmanjuju nas…

Dakle, za njega je "veliki prasak" činjenica koju treba pisati u navodnicima, ideologizirana izmišljotina. Izmišljotina, nije toga bilo. Ono da su svjetski znanstvenici pored Geneve sagradili dvadeset i pet kilometara dugačak tunel s uređajima za eksperimente kojima kane laboratorijski rekonstruirati uvjete "big benga", a sve to košta šest milijardi dolara, za njega također ne postoji. Ili, ako postoji, svi svjetski znanstvenici i oni koji su uložili tih pišljivih šest milijardi dolara, sve su to budale, nasuprot kojima Ivkošić ZNA. Bog je stvorio svijet u šest dana i točka.

Time se "Večernji list" pokazuje kao atavizam, svakodnevno glasilo srednjeg vijeka. Pa tko voli, neka izvoli.






srijeda, 20.08.2008.

između dva Š















Najznačajniji politički sukob u Hrvatskoj osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je onaj između Mike Špiljka i Stipe Šuvara, a njegov ishod je uvelike odredio sve što je uslijedilo, uključujući i ovo kako nam je danas.

Stipe Šuvar bio je doktor sociologije, a Mika Špiljak postolar i narodni heroj. Vremenom je većina hrvatske inteligencije i ljudi koji su radili u medijima prešla na Špiljkovu stranu. Istovremeno se Šuvarova strana osipala. Jedni su ga napustili, drugi ga se odrekli, treći ga izdali, a preostali su uklonjeni ili su se ušutili. Desetljećima blaćen po svim medijima, doktor je iz tog sukoba izišao kao najocrnjenija i najomrznutija politička figura, te je politički onemogućen, a postolar-heroj još i danas figurira kao pozitivan lik.

Šuvar se do kraja života bezuspješno zalagao za isto za što se cijeloga života borio. Špiljak je obavio što je htio, te je - pametniji od Miloševića - otišao u penziju i prepustio drugima prljave poslove potrebne da bi se ono što je započeo dovelo do kraja. (Svojevremeno je više o tome bilo na blogu 45 linija koji je vodio Željko Peratović, na adresi http://peratovic.blog.hr/2007/05/1622677135/posljednji-ispracaj-mike-spiljka.html, ali je u međuvremenu uklonjeno.)




Cijeli taj sukob danas je nevažan. Na sceni su drugi igrači s drugim adutima u rukama. Da bi znali sasvim dovoljno u kakvom društvu živimo nije potrebno više nego živjeti u njemu i, recimo, čitati novine. No da bismo razumjeli našu stvarnost nužno je znati i kako je do nje došlo, te razumjeti što nas je do nje dovelo. Što se toga tiče, danas se još uvijek uvelike vjeruje u ideološke konstrukcije i floskule koje su lansirane u vrijeme sukoba Šuvar-Šiljak da bi služile u političkim likvidacijama.



Špiljak se nije zadržavao samo na političkim likvidacijama. Recimo, nedavno je pred sudom u Njemačkoj osuđen Krunoslav Prates zbog sudjelovanja u ubojstvu političkog emigranta Stjepana Đurekovića. U obrazloženju presude je navedeno da je to učinjeno po nalogu Mike Špiljka da bi prikrio financijske malverzacije u INI u koje je bio uključen i njegov sin. Drugim riječima, najmoćniji čovjek u Hrvatskoj bio je, pučkim rječnikom rečeno, ništa drugo nego gangster. Nasuprot tome, u međuvremenu su čak i protivnici priznali Šuvaru da je bio iznimno častan, pošten, principijelan, nesebičan, skroman i dobronamjeran čovjek.

Pitam se što danas misle o svom doprinosu tom sukobu i kako se pri tome osjećaju svi oni koji su svojevremeno podržavali Miku Špiljka. Na stranu svi ideološki omotači i koprene, pada li im ikada na pamet da su se između časnog čovjeka i gangstera opredijelili za potonjeg? Ne znam. Koliko god ih je svojevremeno bilo mnoštvo, od kojih su mnogi još i danas prisutni i glasni, nitko od njih o tome ni da pisne ni da bekne. Čak ni Zdravko Tomac, koji se pokajao otprilike za sve što je ikada uradio, nije osjetio potrebu da reinterpretira što je stao na stranu gangstera. Nikome nije u interesu čeprkati po slegnutoj baruštini. Ne talasaj! Po svemu sudeći, istina o onome što se dogodilo u Hrvatskoj osamdesetih godina biti će iznesena tek za nekoliko desetljeća u doktorskom radu nekog povjesničara koji će zanimati samo nekolicinu njegovih kolega.





ponedjeljak, 18.08.2008.

tužna obljetnica zloslutnog proročanstva


ZUZUL WAS THERE!

Počinjem time da ponavljam sam sebe. Prije točno godinu dana objavio sam post koju ću sada ponoviti da ne morate skakati kako bi provjerili:

------------------------------------------------------------------

JADNI LJUDI


Image Hosted by ImageShack.us




























Jadni ljudi. Jadni ljudi. Jadni, jadni, jadni, jadni. Još ni ne znaju koliko su zapravo jadni.






















------------------------------------------------------------------

Jučer sam se vratio s odmora na moru i čim sam se raspremio, pogledao sam novine koje mi je majka spremala, da vidim što se u međuvremenu dogodilo u svijetu, i što je bilo za vidjeti?

Image Hosted by ImageShack.us


Žao mi je što su se moje bojazni i zle slutnje ostvarile. No nije trebalo biti naročito obdaren prorok da bi se tako nešto naslutilo. Gdje Žužul i PETAR CRO-ARMY prođu, teško da ishod može biti drugačiji.


petak, 15.08.2008.

svojevremeni rumunjski model književnog života

Image Hosted by ImageShack.us

Najvjerojatnije više nije tako, ali ne mogu zaboraviti što mi je svojevremeno pričao jedan rumunjski književnik o organizaciji književnog života u socijalističkoj Rumunjskoj. Daleko od toga da je tadašnja Rumunjska bila zemlja u kojoj bih rado živio, ali mi se model života književnika koji su uspostavili i danas čini rijetko suvisao i plodonosan, dobro usklađen s društvom unutar kojega je funkcionirao i istovremeno maksimalno pogodan za prirodu djelatnosti o kojoj je riječ.

Službeni status književnika dobivao se otprilike kao tada i danas kod nas. Trebalo je objaviti dvije ili tri knjige, knjige su trebale postići uspjeh kod kritike i čitatelja i na osnovu njih je stručna komisija primala nove članove u udruženje književnika. Književnici su morali biti osposobljeni za bilo koje građansko zanimanje. Što su imali više škole, to bolje, to se lakše dobivao književnički status. Bilo je poželjno završiti bilo koji fakultet, ali su uzimane u obzir i srednje stručne škole i zanati, jedino što je uz niže obrazovanje bio potrebniji veći talent i izraženija ostvarena literarna vrijednost.

Jednom kada se dobio službeni status književnika, život se uvelike mijenjao, ali ne toliko da bi se gubile veze s životom ostalog stanovništva, a dovoljno da omogući vrijeme i ostale uvjete za književno stvaranje. Svaki književnik bio je zaposlen, no svega na četiri sata dnevno. Time su ostajali uronjeni u stvarni život da su imali dovoljno inspiracija i realnih iskustava, ali im je ostajalo dovoljno vremena i energije da svakodnevno pišu ili pripremaju materijal za ono što kane napisati. Godišnje su imali šest mjeseci plaćenog dopusta. Prva tri mjesec su pisali kod kuće, u obiteljskom okružju, što je bilo dovoljno vremena za prvu verziju knjige.

Preostala tri mjeseca provodili su na Crnom moru. Rumunjsko udruženje književnika imalo je ondje tri ili četiri velike vile koje su radile kao svojevrsni pansioni sa cjelokupnim pomoćnim osobljem, od kuharica i sobarica do lektora i daktilografkinja. Svaka soba je imala pisaći stol s pisaćom mašinom, na recepciji se moglo dobiti neograničenu količinu papira, indigo-papira, bilježnica, teka, blokića, svih mogućih pisaljki, a svako takvo radno odmaralište imalo je i zavidnu knjižnicu. Od književnika se očekivalo da ondje, odterećeni svih životnih opterećenja, završe svoju knjigu u plodnom okruženju kolega s kojim mogu razmjenjivati mišljenja i prosudbe. Jednom mjesečno imali su zajedničku večeru s ocem nacije, Nicolaem Ceauşescuom osobno, pri čemu su ga mogli otvoreno pitati bilo što i reći mu bilo što bez ikakvih ograničenja i bojazni od ikakvih posljedica. Čovjek koji mi je to pričao tvrdio je da je zaista i bilo tako, što nije značilo da već narednog dana ne trebaju paziti što govore i što pišu.

Svakoj napisanoj knjizi priznatog književnika bilo je garantirano da će u najbržem roku biti i objavljena. Žao mi je, ne sjećam se da sam pročitao ijednu knjigu nekog rumunjskog književnika, ali me ne čudi da se u Rumunjskoj mnogo čitalo i ne bi me začudilo da im je tekuća književna produkcija zapravo bila vrlo kvalitetna.



- napisano u Turnju
postavljeno u internet kafeu u Filip Jakovu




četvrtak, 14.08.2008.

pronađen trag do genijalnog psa!

Image Hosted by ImageShack.us

S druge strane svijeta javio se Ivan Podnar, čovjek u kojega se može pouzdati. Pročitavši prethodni post, našao je internetski link koji ga potvrđuje i dodaje nužne informacije.

Pas je muški doberman i zove se Donnie.
Znanstvenica koja ga izučava je Barbara Smuts i radi na Michiganskom sveučilištu.
Dokumentarac National Geographica zove se "Genijalni psi" (Genius Dogs).
Više fotografija možete pogledati OVDJE.

Fotografije ne djeluju na prvi toliko fanscinantno kao dokumentarac, a bez objašnjenja bi njihov značaj mogao i promaknuti. Gdje si Đelo Hadžiselimoviću - uskrsni! - da nam pribaviš taj filmić?!


-----------------------------
Zahvaljujući Daliboru, imamo i isječak iz filma:








utorak, 12.08.2008.

susret treće vrste

Image Hosted by ImageShack.us

Prije otprilike tri sedmice prošao sam kroz sobu u kojoj je televizijski prijemnik. Sinac je gledao neku dokumentarnu emisiju, pa sam i ja povirio i ostao zalijepljen za ekran.

Nažalost, uspio sam uloviti svega posljednjih desetak minuta, pa su mi promakle sve informacije pomoću kojih bih mogao tražiti dodatne podatke o onome što su prikazivali, provjeriti cijelu priču, a onih nekoliko informacija koje sam ipak čuo, nisam zapamtio jer sam bio toliko zapanjen praćenjem onoga što se prikazivalo da mi je prekasno proradio refleks da bi ih bilo vrijedno zabilježiti. Od tada sam na internetu u nekoliko navrat pokušavao pronaći bilo što dodatno, ali mi nije uspjelo, pa mi preostaje samo iznijeti priču kako je zapamćena.

Dakle, negdje u S.A.D.-u neka žena ima psa. Pas izgleda sasvim kao doberman, osim što je još vitkiji od tipičnog primjerka te vrste. Imaju povelik vrt iza kuće, otprilike pedesetak na pedesetak metara, uredno podšišane trave. Žena je jednog dana primijetila da se njezin ljubimac, kada ga ostavi samoga u vrtu, zabavlja tako da potpuno nepseći izrađuje likove začuđujuće za bilo kojeg psa. Počela ih je fotografirati. Na primjer, uzme tri ukrasna kamena veličina naranče, posloži ih u istostranični trokut stranica od otprilike desetak centimetara. Zatim napravi još dva potpuno ista trokuta, s tim da ta tri trokuta čine veliki istostranični trokut sa stranicama od otprilike dva metra. Žena je nadošla na zamisao i ostavila u vrtu gomilu plišanih igračaka. Pas je to jedva dočekao i njegova se kreativnost razmahala. Izdvoji iz gomile sve žabe, pri čemu svaka žaba zapravo izgleda drugačije, te ih poslaže u savršeno ravnu liniju, a uz tu liniju potegne drugu, metar dalje, savršeno paralelnu, u koju poreda sve medeke. Zatim od počeka jedne od tih linija potegne treću, pod kutom od otprilike trideset stepeni, napravljenu pod patkica. Drugi dan dijagonalno preko vrta potegne valovitu liniju od svih mogućih figura, pri čemu se sve figure drže za ruke i gledaju licem prema nebu. Jednog od narednih dana napravi po cijelom vrtu neku kompliciranu strukturu u kojoj ima trokuta, pravokutnika, kvadrata i krugova, ali sve lutke koje su upotrijebljene okrenute su licem prema tlu. Nevjerojatno.

Zapanjeno sam gledao što pas radi i razmišljao. Nemoguće! Nemoguće, a posredstvom kamere gledaš vlastitim očima. Namjestili su kameru da uslika po sliku svake sekunde i dobro se vidi kako pseće figure i ornamenti na tlu rastu potpuno planski, kako točno zna što želi napraviti i ne glavinja ni korak bez veze. Nije to bio ni SF-film, ni zabavna emisija za djecu, nego ozbiljan dokumentarni film, proizvodnja "National Geografica", a oni su daleko od toga da budu "Red Carpet". Ako oni nešto tako prikazuju, onda i sami u to vjeruju i provjerili su na sve moguće načine. Pokušavao sam otkriti da nije posrijedi neki trik, ali nema tog psa kojeg znam kojeg bi se moglo naučiti da napraviti i jednu takvu figuru, a kamoli da sam od sebe svakog dana izrađuje novu, i to drugačiju.

Naravno, pojavila se ondje i neka znanstvenica koja sada izučava tog psa, (ako se ne varam, s nekog sveučilišta u Michiganu,) ali sam propustio zapisati kako se zove. Pas se u svemu ostalome ponaša jednako kao i svaki drugi pas, osim što neumorno cijelim prostorom vrta pravi svoje figure.

Što mu je? Kako on to uopće može izvesti? Možda je odgovor savršeno banalan. Možda on na neki uvrnut način pokušava objasniti gazdarici da mu napokon posluži za ručak šniclu, a možda je on onaj od pasa koji je napokon odlučio objaviti cjelokupnom ljudskom neku važnu poruku koju im upućuje cijela pseća vrsta. Ako itko zna ljude, onda su to psi, i sigurno bi imali mnogo toga reći. Nije moguće da je taj pas medij preko kojega nam neka vanzemaljska inteligentna vrsta šalje poruke?!

Da sam ja netko, sve novine na svijetu bi svakodnevno imale barem jednu stranicu, ako ne i naslovnu, na kojoj bi bila fotografija lika kojega je dan ranije izradio taj pas, pa neka svi ljudi na svijetu pokušavaju dokučiti ima li kakvog sistema u onome što ocrtava. Umjesto toga svakodnevno izvještavaju o gaćicama Paris Hilton i nekakvoj Simoni… ako ne i o gorim bezvezarijama.

Po mom sudu je pas koji izrađuje figure u vrtu jednako značajan i zanimljiv kao i eksperimentalna potraga za Higgsovim bozonom, no tko od onih koji znaju tko je Simona je uopće čuo za Higgsov bozon? Ako se pojavio pas koji na taj način pokušava poslati poruku, onda je to značajnije od bilo kojeg pojavljivanja Gospe. Možda nam poručuje da je posljednji trenutak da se odustane od potrage za "Božjom česticom", ali oni koji rade u tunelu pored Geneve nemaju vremena da se zanimaju ičim drugim osim onim na čemu rade.





subota, 02.08.2008.

utopljen u zelenilo

Image Hosted by ImageShack.us

Od osmog srpnja, pa do jučer, ispisivao sam priču u nastavcima s kojom sam bio vrlo zadovoljan i dok sam je pisao i nakon što sam je završio. Uspio sam u nju ubaciti svega i svačega. I napetost, i medicinu, i sinca svoga, i partizane, i Juru i bobana, i napetost, i čudne događaje, i šarm, i pirsing, i "Dire Straits", i popodnevno igranje šaha, i svašta još, a sve se na kraju dobro uklopilo.

Uspio sam svašta reći, a pri tome - nadam se - nisam bio dosadan. Čini mi se to dobra priča. Dapače, rekao bih da je to prava blogerska priča. Razbijena je na nastavke oko kojih svaki ima svoju priču, svaki govori nešto drugo, svaki je dovoljno kratak da se može pročitati na brzinu, a ipak sve zajedno ima i zajedničku priču i nije bez veze. Volim priče koje se neočekivano izokrenu, a da se pri tome ne iznevjere.

Toliko sam zadovoljan tom pričom da sam je izdvojio i otvorio novi blog samo da nje ondje postavim, da poštedim one koje zanima nespretnog preskakanja od posta do posta, da je mogu - u nekih desetak minuta - pregledno pogledati natenane. "BLOGER DO POSLJEDNJEG DAHA" nalazi se OVDJE.


Image Hosted by ImageShack.us

Da bi sve bilo bolje, već sam desetak dana na moru. Fotografija ispod naslova je vidik i kojem uživam svakoga dana, a fotografija sa strane pokazuje moje ljetno radno mjesto. Utopio sam se u zelenilo i sjenu. (Obratite pozornost na mrežu za izležavanje u pozadini!) Što ti je tehnika?! Odavde sam uspio obaviti jedan posao koji je uključivao svakodnevno komuniciranje i razmjenu materijala sa suradnicima u Zagrebu i partnerima u Danskoj i Poljskoj.

Danas sam svratio do lokalnoj dućana kupiti sitnice koje su nedostajale za ručak. Kupio sam malu bočicu maslinovog ulja, "Megle" mlijeko s 1% masnoće, "Z bregov" jogurt light, tri korneta sladoleda, kutiju cigareta, i kad je prodavačica utipkala u kasu sve cijene i stisnula da dobije zbroj, uzviknula je:

- Točno sto kuna!

- Koliko se to puta na dan događa? - zapitao sam. - Koliko puta ispadne tako okrugla cijena?

- Na dan?! - uzviknula je ona. - Ne dogodi se ni jednom mjesečno!

Jeftino sam platio da me dugo zapamti.





petak, 01.08.2008.

bloger do posljednjeg daha - kraj

S velikim zadovoljstvom mogu objaviti da ovim nastavkom završavam priču započetu 8. srpnja, desetak postova niže. OVDJE. Ukoliko niste ranije čitali, savjetujem vam da počnete čitati od početka, od posta pod naslovom NEMAM SNAGE ZA NASLOV.
Image Hosted by ImageShack.us

Svratio sam poslijepodne do doktora Bobana da odigramo koju partiju šaha. Vrata mi je otvorila njegova supruga Sanja, a po izrazu lica vidio sam istog trena da nešto nije kako treba.

- Zdenka nema! Tek što se vratio sa dežurstva, ponovo su ga pozvali. Hitan slučaj.

- Što se događa?
- zapitao sam pretpostavivši da to nije sve.

- Ane nema od jučer! Uopće nije spavala kod kuće! - Ana ima šesnaest godina i tako nešto se nikada ranije nije dogodilo. - Jučer se vratila s pirsingom u pupku! Neke kuglice… Užasno smo se posvađale! Onda je tražila da je pustim na neki tulum. S pirsingom! Naravno da je nisam pustila. Onda je pobjegla!

- Jesi li rekla Zdenku?

- Nisam. Nisam stigla. Onda sam se suzdržala da mu išta kažem. Ionako je bio umoran, a vjerojatno mora nekoga operirati. Još da mu tako nešto kažem! Trebala sam!


Sanja je jurila po kući kao lav po kavezu. Inače je inteligentna i racionalna žena, ali ovaj put je bila sva van sebe.

- Pada noć! - zavapila je.

Nisam je htio ispravljati da je tek šest poslijepodne i da do mraka ima još nekoliko sati.

- Sprema se oluja!

To je bilo točno. Nebo se natuštilo, tamni oblaci se zlokobno gomilali, ali to je za sam problem bilo potpuno nevažno. U najgorem slučaju, moglo bi se dogoditi da Ana dobro pokisne na povratku kući.

- Jesi li je zvala na mobitel?

- Jesam! Ostavila ga je kod kuće. Namjerno! Ja zovem, i čujem kako zvoni u njezinoj sobi. To mi je namjerno napravila! Demonstrativno!


To mi je zvučalo malo vjerojatno. Maloljetnice se ne razdvajaju od mobitela. Eventualno se ne javljaju onome koga ne žele čuti, ali da ostave svoju vezu sa svijetom… Neuvjerljivo. Najvjerojatnije je izletjela od kuće u takvoj žurbi i bjesnilu da ga je zaboravila, a kasnije se nije htjela po njega vraćati.

- Što da radim? - Sanja je bila u krajnjem očaju.

Najiskrenije i najdobronamjernije bih odgovorio "Ništa", ali sam uviđao da je to ne bi smirilo. Nisam bio zabrinut za Anu, pametna je ona glavica, čuvati će se nevolja. Bio sam zabrinut za Sanju jer sam vidio da je izbačena iz ravnoteže i neće to moći dugo izdržati.

- Znaš li gdje je mogla otići?

- Zvala sam već nekoliko njezinih prijateljica, neke rođake kod kojih je mogla otići… Nitko ne zna gdje je ni gdje je noćas bila! Ima još nekoliko koje bih mogla obići jer ne znam njihove telefone, ali ne usudim se izaći iz kuće. Što ako nazove?

- Ako te ne nađe kući, nazvati će na mobitel - rekao sam.

- Da. Ali možda je otišla u našu vikendicu kod Karlovca! Ima ključeve. A ondje nema telefona.


Shvatio sam da je i ona mislila o mogućnosti koja mi je izgledala najvjerojatnija, iako su nju više od toga opsjedale sve moguće zamislive strahote. Pobjegla je na tulum, a ujutro se nije usudila vratiti kući. Sad se negdje prikrila i razmišlja što će, kako se vratiti, ili čeka da se gnjev istutnji, da joj sve oproste samo da se vrati ili je i dalje bijesna i kažnjava majku time što se ne vraća.

- Ti obiđi prijateljice po Zagrebu, a ja ću skočiti do vikendice - predložio sam. - Za sat vremena sam ondje i javim ti se. - Dobro znam put. Bio sam ondje nekoliko desetak puta na nezaboravnim roštiljima i slično.

Sanja je zdušno prihvatila plan. Dobacila mi je ključeve vikendice i u narednom trenu smo već oboje bili pred kućom i ulazili svatko u svoj auto.

Vozio sam autoputom prema Karlovcu brže nego što bih inače vozio u susret oluji koja mi se valjala u susret. Povremeno su bljeskovi osvjetljavali cijelo obzorje ispod olovnih oblaka, ali je bilo još toliko daleko da grmljavina nije dopirala. Putom sam slušao Dire Straits. "Brothers in Arms" i "Private Investigation". Polako sam se počeo osjećati kao Philip Marllowe na zadatku.

Ana je tvrdoglava. Lako sam je mogao zamisliti kako bježi u vikendicu i čeka nadajući se da će oluja nekako protutnjati. Ali, nisam vjerovao da ću je naći. Bez auta je ondje teško doći.

Oblaci se toliko zacrnili nebo da se činilo da je noć poranila. Skrenuo sam na šumski put koji vidi prema vikendici. Čim sam došao do proplanka na kojem je spazio sam automobil parkiran pred ulazom, pa sam i ja zaustavio svoj auto. Posljednjih pedesetak metara prešao sam pješke.

Na drvenoj jednokatnoj kućici bili su otvoreni kapci samo na jednom prozoru s kojega se nije vidjelo da prilazim.

Prišao sam prozoru zatvorenih kapaka i povirio unutra kroz mali otvor u sredini izrezan u obliku srca. Ono što sam vidio nije mi se ni najmanje svidjelo.

Ana je bježala oko stola izmičući ogromnim rukama nekog grmalja koji ju je pokušavao zahvatiti preko njega. Ogromne ručerde sijevale su spram njoj i oko nje, ali ona se izmicala vješto kao vidra. Nije bilo mnogo prostora za bježanje jer je cijeli donji kat samo jedna prostorija u kojemu najviše mjesta zauzima glomazni stol oko koje su se ganjali. Uz jedan zid su kuhinjski elementi, na drugome vrata u kupaonicu sa zahodom, a uz treći stepenice koje vode na gornji kat.

Unutra je bilo vrlo mračno, ali sam ipak vidio da je Anina kosa raščupana, jedna stranica usnica joj je bila krvava, rukav podrapan. Baraba koja ju je progonila bila je tridesetih godina, za glavu viši i dvadesetak-tridesetak kilograma teži, opakog izgleda, nedvojbeno zlih namjera. Nije mogao vjerovati da mu izmiče na tako malom prostoru i potpuno se izbezumio. Skočio je na stol, ali se ona sagnula i kliznula pod njega. Ona se izvio da je dohvati preko ruba, ali je ona već prhnula na drugu stranu i potrčala uz stepenice. Bacio se kao medvjed pravo na početak stepenica, ali je ona, umjesto da nastavi do gore gdje bi bila u klopci, preskočila ogradu i ponovo se stvorila s druge strane stola. Pri tome je protrčala pored vrata, ali nije ni pokušala otvoriti ih, što mi je dalo do znanja da su zaključana, a ključ kod njega.

Ponovo su trčali oko stola. Vidio sam da nema vremena za čekanje, a i da nije vrijeme za razumnu riječ, prijateljsko uvjeravanje i diplomatsku taktiku. Pojurio sam prema vratima s ključem u ruci. Jebemu sve! Nisam nikakav akcioni heroj! Čak nisam ni pisac akcionih priča! Ne cijenim filmove s jurnjavama i tučnjavama, ali što mi to vrijedi?

Srećom je uz ugao kućice bio naslonjen nekakav vrtni alat. Lopata, kramp, motika i - srećom - samo drška nekakve takve alatke bez metalnog završetka. Zgrabio sam je u prolazu. Bila je teška i tvrda i ulila mi je sigurnost. Gadna batina! Zabio sam ključ u bravu, okrenuo ga i naglo otvorio vrata.

Grmalj mi je bio okrenut leđima i nisam čekao da se okrene. Gurao je stol pokušavajući ga pritisnuti uz zid, a Ana se oprela s druge strane i premda je nesrazmjer snaga bio velik, sama težina stola je pomagala da se može oduprijeti. Svjetlo koje mu je provalilo iza leđa u trenu ga je sledilo, a ja nisam oklijevao. Da sam ga tresnuo po glavi, razcopao bih mu lubanju. Podigao sam batinu i zviznuo ga iz sve snage po bubrezima. Od snage udarca i iznenađenja samo se složio na pod. Izbio sam mu zrak iz pluća da nije stigao išta uzviknuti.

Ana je optrčala stol, preskočila truplo na podu i izletjela preko praga. Sagnuo sam se i zabio ruku u desni džep crne kožne jakne. Kao što sam i očekivao, unutra su bila dva svežnja ključeva. Ključevi od vikendice i ključevi od automobila.

Izišao sam pred kućicu i prišao uzdrhtaloj djevojci. Na vanjskom svjetlu vidjelo se i da ima gadnu masnicu pod okom. I dalje noseći močugu bez riječi sam je prihvatio za lakat, poveo do nepoznatog automobila i pružio joj ključeve. Nema vozačku dozvolu, ali znam da zna voziti. Razumjela je bez pitanja, otvorila vrata, sjela za volan i upalila motor. Na pamet mi nije padalo ostaviti taj automobil pred kućom da razbješnjeli medvjed može jurnuti za mnom kada se pribere. Stajao sam uz nju dok nije krenula, a zatim se okrenuo prema svojem autu.

Prebacio sam močugu u lijevu ruku, a desnu zabio u džep da izvadim svoje ključeve. U tom trenutku je iz kuće poput strašila na oprugi iskočio raspomamljeni siledžija i bubnuo tri-četiri metara ispred mene. U ruci je držao pištolj i munjevito ga podizao. Njegovo iscereno lice nije ostavljalo nikakvu sumnju da kani pucati, a udaljenost da može promašiti.

Umjesto ključeva u džepu sam zgrabio sretni kamen koji odnedavno stalno nosim uza se. Potegnuo sam ga i iz sve snage poput igrača baseballa bacio prema barabinoj glavi istovremeno kada se njegova ruka s pištoljem usmjerila prema mojoj. Trgnuo se na stranu istovremeno kada je pritisnuo okidač. Pucanj je proparao tišinu poput groma, kamen je promašio, ali i metak. U narednom djeliću trenutka sam zgrabio močugu s obje ruke i poput samuraja uspio ga zveknuti njezinim krajem po ispruženoj ruci. Ovaj puta je zasigurno urliknuo, a pištolj odletio daleko u duboku travu. Ne čekajući odalamio sam ga još jednom postrani po koljenu. Uz još gori vrisak pao je kao da sam ga posjekao. Čisto da pojačam utisak mlatnuo sam ga još jednom odozgo po bubrezima s druge strane. Na to se nije ni oglasio. Rekao sam umjesto njega:

- Hvala starcu na udarcu!

Potrčao sam prema svom automobilu, uskočio, upalio motor i krenuo. Morao sam se okrenuti prije nego sam zamakao na šumski put. Tada je tišinu proparao prvi grom nadolazeće oluje, a nešto me snažno udarilo straga i odbacilo prsima na volan. Uspio sam se održati na putu i vidio prve krupne kapi koje su prošle kroz granje nada mnom i rasprskale se na vjetrobranskom staklu. Spustio sam pogled na prsa i vidio da krvarim. Tada još ništa nije boljelo.

Dok sam stigao do prave ceste već je boljelo, i to jako. Okrenuo sam prema Karlovcu. Kiša se raspomamila i brisaći su jedva osiguravali vidljivost. Tamu koja se spustila prije vremena parale se samo munje i odjekivali gromovi koji praštali svud naokolo. Farovi su osvjetljavali samo guste nanose kiše i rubovi ceste su se vidjeli svega nekoliko metara.

Parkirao sam uz cestu, izvukao mobitel i uz najveći napor volje uspio nazvati. Laknulo mi je kada sam začuo glas doktora Bobana, ali je jednu zebnju zamijenila druga. Zapitao sam:

- Jesi li u službi?

- Jesam. Što ima, što se događa?

- Mislim da… umirem.


Na trenutak je zašutio. Znao je da se ne bih šalio na takav način, i vjerojatno prepoznao po glasu da je ozbiljno. Kada je ponovo progovorio, zvučao je oštro kao skalpel:

- Gdje se nalaziš?



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker