Marketing
bloger do posljednjeg daha - kraj
S velikim zadovoljstvom mogu objaviti da ovim nastavkom završavam priču započetu 8. srpnja, desetak postova niže. OVDJE. Ukoliko niste ranije čitali, savjetujem vam da počnete čitati od početka, od posta pod naslovom NEMAM SNAGE ZA NASLOV.
Svratio sam poslijepodne do doktora Bobana da odigramo koju partiju šaha. Vrata mi je otvorila njegova supruga Sanja, a po izrazu lica vidio sam istog trena da nešto nije kako treba.
- Zdenka nema! Tek što se vratio sa dežurstva, ponovo su ga pozvali. Hitan slučaj.
- Što se događa? - zapitao sam pretpostavivši da to nije sve.
- Ane nema od jučer! Uopće nije spavala kod kuće! - Ana ima šesnaest godina i tako nešto se nikada ranije nije dogodilo. - Jučer se vratila s pirsingom u pupku! Neke kuglice… Užasno smo se posvađale! Onda je tražila da je pustim na neki tulum. S pirsingom! Naravno da je nisam pustila. Onda je pobjegla!
- Jesi li rekla Zdenku?
- Nisam. Nisam stigla. Onda sam se suzdržala da mu išta kažem. Ionako je bio umoran, a vjerojatno mora nekoga operirati. Još da mu tako nešto kažem! Trebala sam!
Sanja je jurila po kući kao lav po kavezu. Inače je inteligentna i racionalna žena, ali ovaj put je bila sva van sebe.
- Pada noć! - zavapila je.
Nisam je htio ispravljati da je tek šest poslijepodne i da do mraka ima još nekoliko sati.
- Sprema se oluja!
To je bilo točno. Nebo se natuštilo, tamni oblaci se zlokobno gomilali, ali to je za sam problem bilo potpuno nevažno. U najgorem slučaju, moglo bi se dogoditi da Ana dobro pokisne na povratku kući.
- Jesi li je zvala na mobitel?
- Jesam! Ostavila ga je kod kuće. Namjerno! Ja zovem, i čujem kako zvoni u njezinoj sobi. To mi je namjerno napravila! Demonstrativno!
To mi je zvučalo malo vjerojatno. Maloljetnice se ne razdvajaju od mobitela. Eventualno se ne javljaju onome koga ne žele čuti, ali da ostave svoju vezu sa svijetom… Neuvjerljivo. Najvjerojatnije je izletjela od kuće u takvoj žurbi i bjesnilu da ga je zaboravila, a kasnije se nije htjela po njega vraćati.
- Što da radim? - Sanja je bila u krajnjem očaju.
Najiskrenije i najdobronamjernije bih odgovorio "Ništa", ali sam uviđao da je to ne bi smirilo. Nisam bio zabrinut za Anu, pametna je ona glavica, čuvati će se nevolja. Bio sam zabrinut za Sanju jer sam vidio da je izbačena iz ravnoteže i neće to moći dugo izdržati.
- Znaš li gdje je mogla otići?
- Zvala sam već nekoliko njezinih prijateljica, neke rođake kod kojih je mogla otići… Nitko ne zna gdje je ni gdje je noćas bila! Ima još nekoliko koje bih mogla obići jer ne znam njihove telefone, ali ne usudim se izaći iz kuće. Što ako nazove?
- Ako te ne nađe kući, nazvati će na mobitel - rekao sam.
- Da. Ali možda je otišla u našu vikendicu kod Karlovca! Ima ključeve. A ondje nema telefona.
Shvatio sam da je i ona mislila o mogućnosti koja mi je izgledala najvjerojatnija, iako su nju više od toga opsjedale sve moguće zamislive strahote. Pobjegla je na tulum, a ujutro se nije usudila vratiti kući. Sad se negdje prikrila i razmišlja što će, kako se vratiti, ili čeka da se gnjev istutnji, da joj sve oproste samo da se vrati ili je i dalje bijesna i kažnjava majku time što se ne vraća.
- Ti obiđi prijateljice po Zagrebu, a ja ću skočiti do vikendice - predložio sam. - Za sat vremena sam ondje i javim ti se. - Dobro znam put. Bio sam ondje nekoliko desetak puta na nezaboravnim roštiljima i slično.
Sanja je zdušno prihvatila plan. Dobacila mi je ključeve vikendice i u narednom trenu smo već oboje bili pred kućom i ulazili svatko u svoj auto.
Vozio sam autoputom prema Karlovcu brže nego što bih inače vozio u susret oluji koja mi se valjala u susret. Povremeno su bljeskovi osvjetljavali cijelo obzorje ispod olovnih oblaka, ali je bilo još toliko daleko da grmljavina nije dopirala. Putom sam slušao Dire Straits. "Brothers in Arms" i "Private Investigation". Polako sam se počeo osjećati kao Philip Marllowe na zadatku.
Ana je tvrdoglava. Lako sam je mogao zamisliti kako bježi u vikendicu i čeka nadajući se da će oluja nekako protutnjati. Ali, nisam vjerovao da ću je naći. Bez auta je ondje teško doći.
Oblaci se toliko zacrnili nebo da se činilo da je noć poranila. Skrenuo sam na šumski put koji vidi prema vikendici. Čim sam došao do proplanka na kojem je spazio sam automobil parkiran pred ulazom, pa sam i ja zaustavio svoj auto. Posljednjih pedesetak metara prešao sam pješke.
Na drvenoj jednokatnoj kućici bili su otvoreni kapci samo na jednom prozoru s kojega se nije vidjelo da prilazim.
Prišao sam prozoru zatvorenih kapaka i povirio unutra kroz mali otvor u sredini izrezan u obliku srca. Ono što sam vidio nije mi se ni najmanje svidjelo.
Ana je bježala oko stola izmičući ogromnim rukama nekog grmalja koji ju je pokušavao zahvatiti preko njega. Ogromne ručerde sijevale su spram njoj i oko nje, ali ona se izmicala vješto kao vidra. Nije bilo mnogo prostora za bježanje jer je cijeli donji kat samo jedna prostorija u kojemu najviše mjesta zauzima glomazni stol oko koje su se ganjali. Uz jedan zid su kuhinjski elementi, na drugome vrata u kupaonicu sa zahodom, a uz treći stepenice koje vode na gornji kat.
Unutra je bilo vrlo mračno, ali sam ipak vidio da je Anina kosa raščupana, jedna stranica usnica joj je bila krvava, rukav podrapan. Baraba koja ju je progonila bila je tridesetih godina, za glavu viši i dvadesetak-tridesetak kilograma teži, opakog izgleda, nedvojbeno zlih namjera. Nije mogao vjerovati da mu izmiče na tako malom prostoru i potpuno se izbezumio. Skočio je na stol, ali se ona sagnula i kliznula pod njega. Ona se izvio da je dohvati preko ruba, ali je ona već prhnula na drugu stranu i potrčala uz stepenice. Bacio se kao medvjed pravo na početak stepenica, ali je ona, umjesto da nastavi do gore gdje bi bila u klopci, preskočila ogradu i ponovo se stvorila s druge strane stola. Pri tome je protrčala pored vrata, ali nije ni pokušala otvoriti ih, što mi je dalo do znanja da su zaključana, a ključ kod njega.
Ponovo su trčali oko stola. Vidio sam da nema vremena za čekanje, a i da nije vrijeme za razumnu riječ, prijateljsko uvjeravanje i diplomatsku taktiku. Pojurio sam prema vratima s ključem u ruci. Jebemu sve! Nisam nikakav akcioni heroj! Čak nisam ni pisac akcionih priča! Ne cijenim filmove s jurnjavama i tučnjavama, ali što mi to vrijedi?
Srećom je uz ugao kućice bio naslonjen nekakav vrtni alat. Lopata, kramp, motika i - srećom - samo drška nekakve takve alatke bez metalnog završetka. Zgrabio sam je u prolazu. Bila je teška i tvrda i ulila mi je sigurnost. Gadna batina! Zabio sam ključ u bravu, okrenuo ga i naglo otvorio vrata.
Grmalj mi je bio okrenut leđima i nisam čekao da se okrene. Gurao je stol pokušavajući ga pritisnuti uz zid, a Ana se oprela s druge strane i premda je nesrazmjer snaga bio velik, sama težina stola je pomagala da se može oduprijeti. Svjetlo koje mu je provalilo iza leđa u trenu ga je sledilo, a ja nisam oklijevao. Da sam ga tresnuo po glavi, razcopao bih mu lubanju. Podigao sam batinu i zviznuo ga iz sve snage po bubrezima. Od snage udarca i iznenađenja samo se složio na pod. Izbio sam mu zrak iz pluća da nije stigao išta uzviknuti.
Ana je optrčala stol, preskočila truplo na podu i izletjela preko praga. Sagnuo sam se i zabio ruku u desni džep crne kožne jakne. Kao što sam i očekivao, unutra su bila dva svežnja ključeva. Ključevi od vikendice i ključevi od automobila.
Izišao sam pred kućicu i prišao uzdrhtaloj djevojci. Na vanjskom svjetlu vidjelo se i da ima gadnu masnicu pod okom. I dalje noseći močugu bez riječi sam je prihvatio za lakat, poveo do nepoznatog automobila i pružio joj ključeve. Nema vozačku dozvolu, ali znam da zna voziti. Razumjela je bez pitanja, otvorila vrata, sjela za volan i upalila motor. Na pamet mi nije padalo ostaviti taj automobil pred kućom da razbješnjeli medvjed može jurnuti za mnom kada se pribere. Stajao sam uz nju dok nije krenula, a zatim se okrenuo prema svojem autu.
Prebacio sam močugu u lijevu ruku, a desnu zabio u džep da izvadim svoje ključeve. U tom trenutku je iz kuće poput strašila na oprugi iskočio raspomamljeni siledžija i bubnuo tri-četiri metara ispred mene. U ruci je držao pištolj i munjevito ga podizao. Njegovo iscereno lice nije ostavljalo nikakvu sumnju da kani pucati, a udaljenost da može promašiti.
Umjesto ključeva u džepu sam zgrabio sretni kamen koji odnedavno stalno nosim uza se. Potegnuo sam ga i iz sve snage poput igrača baseballa bacio prema barabinoj glavi istovremeno kada se njegova ruka s pištoljem usmjerila prema mojoj. Trgnuo se na stranu istovremeno kada je pritisnuo okidač. Pucanj je proparao tišinu poput groma, kamen je promašio, ali i metak. U narednom djeliću trenutka sam zgrabio močugu s obje ruke i poput samuraja uspio ga zveknuti njezinim krajem po ispruženoj ruci. Ovaj puta je zasigurno urliknuo, a pištolj odletio daleko u duboku travu. Ne čekajući odalamio sam ga još jednom postrani po koljenu. Uz još gori vrisak pao je kao da sam ga posjekao. Čisto da pojačam utisak mlatnuo sam ga još jednom odozgo po bubrezima s druge strane. Na to se nije ni oglasio. Rekao sam umjesto njega:
- Hvala starcu na udarcu!
Potrčao sam prema svom automobilu, uskočio, upalio motor i krenuo. Morao sam se okrenuti prije nego sam zamakao na šumski put. Tada je tišinu proparao prvi grom nadolazeće oluje, a nešto me snažno udarilo straga i odbacilo prsima na volan. Uspio sam se održati na putu i vidio prve krupne kapi koje su prošle kroz granje nada mnom i rasprskale se na vjetrobranskom staklu. Spustio sam pogled na prsa i vidio da krvarim. Tada još ništa nije boljelo.
Dok sam stigao do prave ceste već je boljelo, i to jako. Okrenuo sam prema Karlovcu. Kiša se raspomamila i brisaći su jedva osiguravali vidljivost. Tamu koja se spustila prije vremena parale se samo munje i odjekivali gromovi koji praštali svud naokolo. Farovi su osvjetljavali samo guste nanose kiše i rubovi ceste su se vidjeli svega nekoliko metara.
Parkirao sam uz cestu, izvukao mobitel i uz najveći napor volje uspio nazvati. Laknulo mi je kada sam začuo glas doktora Bobana, ali je jednu zebnju zamijenila druga. Zapitao sam:
- Jesi li u službi?
- Jesam. Što ima, što se događa?
- Mislim da… umirem.
Na trenutak je zašutio. Znao je da se ne bih šalio na takav način, i vjerojatno prepoznao po glasu da je ozbiljno. Kada je ponovo progovorio, zvučao je oštro kao skalpel:
- Gdje se nalaziš?
Post je objavljen 01.08.2008. u 12:07 sati.