Marketing
susret treće vrste
Prije otprilike tri sedmice prošao sam kroz sobu u kojoj je televizijski prijemnik. Sinac je gledao neku dokumentarnu emisiju, pa sam i ja povirio i ostao zalijepljen za ekran.
Nažalost, uspio sam uloviti svega posljednjih desetak minuta, pa su mi promakle sve informacije pomoću kojih bih mogao tražiti dodatne podatke o onome što su prikazivali, provjeriti cijelu priču, a onih nekoliko informacija koje sam ipak čuo, nisam zapamtio jer sam bio toliko zapanjen praćenjem onoga što se prikazivalo da mi je prekasno proradio refleks da bi ih bilo vrijedno zabilježiti. Od tada sam na internetu u nekoliko navrat pokušavao pronaći bilo što dodatno, ali mi nije uspjelo, pa mi preostaje samo iznijeti priču kako je zapamćena.
Dakle, negdje u S.A.D.-u neka žena ima psa. Pas izgleda sasvim kao doberman, osim što je još vitkiji od tipičnog primjerka te vrste. Imaju povelik vrt iza kuće, otprilike pedesetak na pedesetak metara, uredno podšišane trave. Žena je jednog dana primijetila da se njezin ljubimac, kada ga ostavi samoga u vrtu, zabavlja tako da potpuno nepseći izrađuje likove začuđujuće za bilo kojeg psa. Počela ih je fotografirati. Na primjer, uzme tri ukrasna kamena veličina naranče, posloži ih u istostranični trokut stranica od otprilike desetak centimetara. Zatim napravi još dva potpuno ista trokuta, s tim da ta tri trokuta čine veliki istostranični trokut sa stranicama od otprilike dva metra. Žena je nadošla na zamisao i ostavila u vrtu gomilu plišanih igračaka. Pas je to jedva dočekao i njegova se kreativnost razmahala. Izdvoji iz gomile sve žabe, pri čemu svaka žaba zapravo izgleda drugačije, te ih poslaže u savršeno ravnu liniju, a uz tu liniju potegne drugu, metar dalje, savršeno paralelnu, u koju poreda sve medeke. Zatim od počeka jedne od tih linija potegne treću, pod kutom od otprilike trideset stepeni, napravljenu pod patkica. Drugi dan dijagonalno preko vrta potegne valovitu liniju od svih mogućih figura, pri čemu se sve figure drže za ruke i gledaju licem prema nebu. Jednog od narednih dana napravi po cijelom vrtu neku kompliciranu strukturu u kojoj ima trokuta, pravokutnika, kvadrata i krugova, ali sve lutke koje su upotrijebljene okrenute su licem prema tlu. Nevjerojatno.
Zapanjeno sam gledao što pas radi i razmišljao. Nemoguće! Nemoguće, a posredstvom kamere gledaš vlastitim očima. Namjestili su kameru da uslika po sliku svake sekunde i dobro se vidi kako pseće figure i ornamenti na tlu rastu potpuno planski, kako točno zna što želi napraviti i ne glavinja ni korak bez veze. Nije to bio ni SF-film, ni zabavna emisija za djecu, nego ozbiljan dokumentarni film, proizvodnja "National Geografica", a oni su daleko od toga da budu "Red Carpet". Ako oni nešto tako prikazuju, onda i sami u to vjeruju i provjerili su na sve moguće načine. Pokušavao sam otkriti da nije posrijedi neki trik, ali nema tog psa kojeg znam kojeg bi se moglo naučiti da napraviti i jednu takvu figuru, a kamoli da sam od sebe svakog dana izrađuje novu, i to drugačiju.
Naravno, pojavila se ondje i neka znanstvenica koja sada izučava tog psa, (ako se ne varam, s nekog sveučilišta u Michiganu,) ali sam propustio zapisati kako se zove. Pas se u svemu ostalome ponaša jednako kao i svaki drugi pas, osim što neumorno cijelim prostorom vrta pravi svoje figure.
Što mu je? Kako on to uopće može izvesti? Možda je odgovor savršeno banalan. Možda on na neki uvrnut način pokušava objasniti gazdarici da mu napokon posluži za ručak šniclu, a možda je on onaj od pasa koji je napokon odlučio objaviti cjelokupnom ljudskom neku važnu poruku koju im upućuje cijela pseća vrsta. Ako itko zna ljude, onda su to psi, i sigurno bi imali mnogo toga reći. Nije moguće da je taj pas medij preko kojega nam neka vanzemaljska inteligentna vrsta šalje poruke?!
Da sam ja netko, sve novine na svijetu bi svakodnevno imale barem jednu stranicu, ako ne i naslovnu, na kojoj bi bila fotografija lika kojega je dan ranije izradio taj pas, pa neka svi ljudi na svijetu pokušavaju dokučiti ima li kakvog sistema u onome što ocrtava. Umjesto toga svakodnevno izvještavaju o gaćicama Paris Hilton i nekakvoj Simoni… ako ne i o gorim bezvezarijama.
Po mom sudu je pas koji izrađuje figure u vrtu jednako značajan i zanimljiv kao i eksperimentalna potraga za Higgsovim bozonom, no tko od onih koji znaju tko je Simona je uopće čuo za Higgsov bozon? Ako se pojavio pas koji na taj način pokušava poslati poruku, onda je to značajnije od bilo kojeg pojavljivanja Gospe. Možda nam poručuje da je posljednji trenutak da se odustane od potrage za "Božjom česticom", ali oni koji rade u tunelu pored Geneve nemaju vremena da se zanimaju ičim drugim osim onim na čemu rade.
Post je objavljen 12.08.2008. u 23:25 sati.