svojevremeni rumunjski model književnog života

petak, 15.08.2008.

Najvjerojatnije više nije tako, ali ne mogu zaboraviti što mi je svojevremeno pričao jedan rumunjski književnik o organizaciji književnog života u socijalističkoj Rumunjskoj. Daleko od toga da je tadašnja Rumunjska bila zemlja u kojoj bih rado živio, ali mi se model života književnika koji su uspostavili i danas čini rijetko suvisao i plodonosan, dobro usklađen s društvom unutar kojega je funkcionirao i istovremeno maksimalno pogodan za prirodu djelatnosti o kojoj je riječ.

Službeni status književnika dobivao se otprilike kao tada i danas kod nas. Trebalo je objaviti dvije ili tri knjige, knjige su trebale postići uspjeh kod kritike i čitatelja i na osnovu njih je stručna komisija primala nove članove u udruženje književnika. Književnici su morali biti osposobljeni za bilo koje građansko zanimanje. Što su imali više škole, to bolje, to se lakše dobivao književnički status. Bilo je poželjno završiti bilo koji fakultet, ali su uzimane u obzir i srednje stručne škole i zanati, jedino što je uz niže obrazovanje bio potrebniji veći talent i izraženija ostvarena literarna vrijednost.

Jednom kada se dobio službeni status književnika, život se uvelike mijenjao, ali ne toliko da bi se gubile veze s životom ostalog stanovništva, a dovoljno da omogući vrijeme i ostale uvjete za književno stvaranje. Svaki književnik bio je zaposlen, no svega na četiri sata dnevno. Time su ostajali uronjeni u stvarni život da su imali dovoljno inspiracija i realnih iskustava, ali im je ostajalo dovoljno vremena i energije da svakodnevno pišu ili pripremaju materijal za ono što kane napisati. Godišnje su imali šest mjeseci plaćenog dopusta. Prva tri mjesec su pisali kod kuće, u obiteljskom okružju, što je bilo dovoljno vremena za prvu verziju knjige.

Preostala tri mjeseca provodili su na Crnom moru. Rumunjsko udruženje književnika imalo je ondje tri ili četiri velike vile koje su radile kao svojevrsni pansioni sa cjelokupnim pomoćnim osobljem, od kuharica i sobarica do lektora i daktilografkinja. Svaka soba je imala pisaći stol s pisaćom mašinom, na recepciji se moglo dobiti neograničenu količinu papira, indigo-papira, bilježnica, teka, blokića, svih mogućih pisaljki, a svako takvo radno odmaralište imalo je i zavidnu knjižnicu. Od književnika se očekivalo da ondje, odterećeni svih životnih opterećenja, završe svoju knjigu u plodnom okruženju kolega s kojim mogu razmjenjivati mišljenja i prosudbe. Jednom mjesečno imali su zajedničku večeru s ocem nacije, Nicolaem Ceauşescuom osobno, pri čemu su ga mogli otvoreno pitati bilo što i reći mu bilo što bez ikakvih ograničenja i bojazni od ikakvih posljedica. Čovjek koji mi je to pričao tvrdio je da je zaista i bilo tako, što nije značilo da već narednog dana ne trebaju paziti što govore i što pišu.

Svakoj napisanoj knjizi priznatog književnika bilo je garantirano da će u najbržem roku biti i objavljena. Žao mi je, ne sjećam se da sam pročitao ijednu knjigu nekog rumunjskog književnika, ali me ne čudi da se u Rumunjskoj mnogo čitalo i ne bi me začudilo da im je tekuća književna produkcija zapravo bila vrlo kvalitetna.

- napisano u Turnju
postavljeno u internet kafeu u Filip Jakovu

- 20:47 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>