Marketing
zapis pretposljednjeg dana ljetovanja
Kako sam od onih kojima je prva naprava za pisanje bila pisaća mašina, i to "Erica", još uvijek se mogu dječje oduševiti razvojem tehnologije. Evo, recimo, upravo se nalazim u zatonu Racetinovac na Čiovu gdje zapisujem ove retke i odakle ću ih uskoro poslati da ih mogu pročitati i prijatelji s druge strane Oceana. Vrlo mi se dopada moj radni prostor posljednjih nekoliko dana, svakog dana druga uvala.
Moram priznati, uopće mi nije loše u životu. Bilo bi nezahvalno kada bih se žalio. Ipak, ono što me čini nezadovoljnim je svijet oko mene. Previše je lošega, neracionalnoga, promašenoga, propuštenoga, nepravdi, gramzljivosti, zla i patnji. Koliko god da mi je dobro, takav sam čovjek da ne mogu biti sretan u nesretnom svijetu.
Ne brinem za sebe. Brinem za sina kojega ću ostaviti u takvom svijetu.
Slično gledam i ovu našu domovinu. Lijep zemlja. Istini za volju, nije nam loše i nemamo odviše osnova za žaliti se. Ipak u cjelini pripadamo povlaštenom djelu čovječanstva koji živi bolje od četiri petine ljudi na svijetu. Ono što me brine i ogorčuje jest zašto svi ne živimo bolje, zašto zbog krpeljske manjine koja iracionalno zgrče velik dio stanovništva jedva spaja kraj s krajem, živi u neizvjesnosti koja im truje svakidašnjicu, daleko lošije od onoga kako bi se moglo ili kako zaslužuju. Da je pameti, volje i malo sreće, zaista bi mogli biti zemlja blagostanja. Umjesto toga, prepuni smo raznih sranja. Šteta. Jest da smo si sami krivi, ali svejednako je šteta.
Nažalost, kako god da je u odjeljcima našeg vlaka nekima bolje, a nekima lošije, još uvijek se ne vidi svjetlo na kraju tunela.
Post je objavljen 30.08.2008. u 21:21 sati.