o neumrlima sve najbolje

subota, 30.06.2007.

PLODNOST NA KAPALJKU

književnost je negdje drugdje

Sve su novine javile da je u sto i drugoj godini umro poznati hrvatski pjesnik i akademik Dragutin Tadijanović. Kažu da je za života objavio više od 500 pjesama u dvadesetak zbirki. O mrtvima sve najbolje, pa o Tadiji, kako ga se iz milja zvalo u javnosti, neću ništa, ali je on dobar primjer da se kaže nešto o književnosti, preciznije o aktualnom trenutku književnosti. Jasno je da Tadija nije samo tih 500 pjesama u dvadesetak zbirki. Znano je da je svjestan svoje veličine sakupljao sve karte za kazališne i kino predstave koje je gledao, iskorištene tramvajske karte, novogodišnje čestitke, popise što treba kupiti na placu i slične dokumente iz kojih će se jednom do u tančine moći rekonstruirati njegov život, ali ovom prilikom - jasnoće radi - zadržati ću se samo na onome što se smatra njegovom monumentalnom zaostavštinom: 500 pjesama u dvadesetak zbirki. Kada bi se sakupile tiraže svih objavljenih zbirki, zahvaljujući tome što je Tadijanović već desetljećima uvršten u školsku lektiru, možda bismo došli i do brojke od sto tisuća primjeraka knjiga.

Nasuprot takve veličine, pogledajmo nešto potpuno neprimijećeno od naše službene književnosti… Recimo upravo ovaj blog na kojemu se nalazite. Na njemu je u proteklih godinu i po objavljeno više od 500 postova izrazito literarnog karaktera, a posjetilo ga je sigurno najmanje sto tisuća, vjerojatno znatno više, a mogućno čak i nekoliko puta više posjetitelja. I dok su Tadijin pjesme prevedene na dvadesetak jezika, na ovaj skromni blog svakodnevno dolaze posjetitelji iz dvadesetak zemalja, pored onih iz Hrvatske.

Jednostavno rečeno, ono za što je piscu iz stare garde trebalo gotovo sto godina i na čemu je izgradio svoj uspjeh i ugled, piscu novog kova treba tek nešto više od godine dana i nitko to, uključujući i njega, ne smatra ničim naročitim. Doduše, sad bi se mogao naći neki mudrica i uzviknuti - a kvaliteta? Gdje je u tom omjeru količina kvaliteta? Bolje da se u to ne upuštamo jer rekosmo - o mrtvima ništa loše.

Gledano kroz optiku gornje usporedbe otkriva se da ono što se smatra hrvatskom književnošću čini skup ljudi koji funkcioniraju po principu one crnogorske "Ti mene zovi vojvodom, ja ću tebe serdarom…", ljudi koji su toliko usredotočeni jedni na druge da osim toga ništa drugo ne vide. Proistekli iz tradicije u kojoj je ono što je postojalo imalo smisla i opravdanja, i dalje igraju istu igru ne primjećuju da se situacija toliko promijenila da je danas se ponašati isto samo otklizavanje u suštinsku marginalizaciju. Izučavaju neko kamenje, kratkovidno ne primjećujući da se iza tog kamenja nadvila planina.

Danas u Hrvatskoj imamo već desetke pisaca koji u godinu dana ispišu toliko svega i svačega koliko su još živi pisci jučerašnjice ispisali za života, te desetke tisuća blogera koji su objavili kvalitetnih literarnih stranica koliko neki priznati i ugledni književnici u dvadesetak knjiga. Naspram toj planini naše službeno književno javno mnijenje za sada se brani ignorancijom. Ono što baš ne mogu zanijekati tumače svojim kategorijama koje ih uljuljkuju u lažnu sigurnost da ničim nisu ugroženi.

Tadijanović je stasao u vremenu kad je tipična vijest u novinama bila "Prije dvije godine dogodio se strahoviti potres u Kini". Kad je tada nešto doživljeno kao događaj, recimo ako bi pjesnik objavio pjesmu, o tome se dugo nakon toga razgovaralo. To se pamtilo, pa je sljedeći događaj dodavan već zapamćenom. Danas čovjek na neku vijest stigne reći "Uh!" ili "Oh!", a već se na njega svaljuje neka još gora prema kojoj je i izlazak romana kalibra "Rata i mira" uglavnom beznačajan.

- 11:15 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (29) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>