Kad je djevojka stasala za udvaranje u kući su uredili sobu za nju u kojoj je primala udvarače. U tu sobu se ulazilo kroz zajedničku prostoriju u kojoj je porodica provodila dan. Momci su dolazili i razgovarali s djevojčinom obitelji dok na njih ne bi došao red da ih ona primi. Ulazili su djevojci jedan po jedan, onim redom kako su pristigli. Nitko nije ni na koji način nadzirao što se u djevojačkoj sobi događa, a momak je izlazio kroz prozor pozadi kuće, pa nitko nije znao ni kada ju je napustio. Kad je djevojka bila voljna i spremna za sljedećega, pozivala ga je sebi. Kod popularnijih djevojaka često se svi pristigli nisu ni stigli izredati, pa kad ej djevojka objavila da taj dan više neće primati, preostalo im je samo bez zamjerki i ljutnje otići svojim kućama i sljedećeg dana doći ranije da bi je ipak vidjeli. Oni pak koji su rano pristigli i brzo otišli, mogli su otići u drugu kuću drugoj djevojci i moglo im se dogoditi da ih tako iste večeri obiđu nekoliko njih.

Kada su djevojka i mladić objavili da su se zaručili, ophodnje su prestajale. Umjesto toga, zaručnica je svakodnevno vodila zaručnika u šupu u dvorištu u kojoj je bio dio njezina miraza. Ondje su visjele haljine, košulje, spavačice, plahte, jastučnice i slično što je ona počela šiti i vesti još kao djevojčica. Svakodnevno su razgledali to blago povješano sa stropnih greda, a u šupi je bio i jedan komad namještaja - krevet, da bi mogli prisjesti i odmoriti se. Da bi se tkanine vjetrile i zračile, između dasaka drvenih zidova ostavljeni su prorezi, pa kad su se zaručnici zatvarali da razgledaju opravu, sva djeca su se okupljala uokolo i virila sa svih strana kroz proreze. Teoretski je to služilo kontroli da se zaručnici ne bi zanijeli i prije braka upustili u bilo što nedolično. Praktički, kako je mlada krv vrela, seoska djeca - koja su ionako dobro znala kako pjevac naskakuje na kokice, ovan na ovcu, jarac na kozu, bik na kravu, pas na kuju, mačak na mačku - dodatno su učila. A ako su što i vidjela - tko s djecom razgovara i tko vjeruje što djeca pričaju?!

Ondje oko Dervente u posljednjih dvadesetak godina svakakve su se gadarije izdogađale, a život se ionako uvelike promijenio, pa se pitam da li ti i takvi običaji i dalje opstoje. Isto se pitanje nameće i za druge krajeve u kojima su postojali drugačiji običaji s istim učincima. Ali čak i da ne postoje, danas žive potomci onih koji su se na taj način uvodili u seksualnost, a nekako sumnjam da su im roditelji podučavajući ih životnim činjenicama mistificirali i išta tajili. Zato postoji ministarstvo koje nastoji propisati kako im ne reći ono što odavno znaju, kako ih podučiti onome što ni u ludilu ne kane primijeniti i kako im uskratiti ona saznanja koja su im zaista potrebna.

MJESEČEVA DUGA

Često sunce nakon kiše iscrta preko nebeskog svoda paunski šarenu dugu. Mnogi su joj se divili, no rijetki znaju da se kadikad i pod mjesečinom prije kiše zna pokazati i mjesečeva srebrna duga.

Žene kojima tabane osvijetli mjesečeva duga blažene su među ženama.

Oni kojima sirastu stražnjicu opali odsjaj mjesečeve duge sa unutrašnje strane koljena raspuštenice zauvijek ostanu ljubičastih jaja.

Kako se mjesečeva duga može vidjeti samo prije kiše, oni koji nose kišobran i oprezno ga otvaraju čim padne prva kap nikada je ne mogu vidjeti.

Prijatelj priča:

- Već dvadeset godina ne sanjam. Ništa. Žalio sam se i mnogi su rekli kako je to nemoguće i da zapravo (sigurno) sanjam, samo što toga nisam svjestan. Tek rijetki su me razumjeli i jedan je od njih rekao da se moj život dijeli na san i na spavanje, da ne postoji java.

treći put ponovljeni poziv

RASPRŠENA

IZLOŽBA

Blogerice i blogeri! Gospodične i gospodičići! Kolege i prijatelji!

Molim vas, skočite na blog ČVRČKARIJE i pridružite se!
____________________

Prijatelj piše sitnim slovima:

- Kad smo prvi put vidjeli na satu zemljopisa veliki okrugli globus, netko je upitao zašto ne padnu u svemir oni koji žive dolje. Teško je bilo shvatiti da smo i mi među njima, među takvima.

Poslije su uslijedila mudra i logična objašnjenja sile teže. Neki ni do danas ništa od tog nisu shvatili. Ja, na primjer, ne razumijem silu teže, ne razumijem ništa što me drži pri tlu, što hoće da sam nisko.

Trenutačno nemam namjeru išta reći, samo bih vam htio nešto pokazati. Ništa posebno. Zeleno. Klikom na desni gumb miša možete smjestiti fotku umjesto dosadašnje ekranske pozadine. Smirujuće. Ugodno za oči i dušu.

Drugi dan nakon što sam stigao u Los Angeles povela me je ženska koju sam dan ranije upoznao na tulum u Hollywood. Višekatna vila nalazila se na obroncima brijega s kojih je pucao pogled na cijeli grad, a u bazenu ispred ulaza kupale su se gole djevojke. "Oho-ho!", rekoh. "Dobro je počelo!"

Bilo je nekoliko stotina uzvanika, a posvuda je nalegao teški slatkasti miris marihuane. Domaćica, fufa u ranim dvadesetim, trčala je naokolo samo u gaćicama, bosa, pridržavajući ručnik na prsima i svako malo nabrzaka nestajala s ponekim gostom u neku od pokrajnjih soba.

U neko doba domaćica je saznala da među gostima ima rijetku zvjerku pristiglu iza "željezne zavjese", pa me je potražila. Nisam imao ništa protiv, ali nju je činjenica odakle sam došao nadahnula da navre u ideološke diskusije. Stajali smo uz stakleni zid kroz koji se s visine otvarao pogled na grad koji se rastegnuo do horizonta, a ona nespretno mijenjala ruku kojom je pridržavala ručnik da bi mogla drugom strastveno mahati. Bez uvoda mi je počela objašnjavati prednosti kapitalizma.

- Vidiš onaj neboder u centru grada? - Uz dodatno objašnjavanje identificirao sam koji mi neboder želi pokazati. Zatim je slijedilo nekoliko rečenica kako je ondje smještena neka moćna kompanija u kojoj ona radi, a nakon toga je sa samopouzdanjem Napoleona koji je tvrdio da svaki njegov vojnik nosi maršalsku palicu u rancu ponosno ustvrdila:

- Prije dvije godine ondje sam počela raditi na portirnici, a sada sam zamjenik generalnog direktora!

Vrag mi nije dao mira, pa sam nadodao:

- A tata ti je vlasnik kompanije…

Ona se iskreno začudila:

- Da! Kako znaš?

A.L. je zatrudnila čim se prvi put ubola, već na prvoj godini faksa, dok je njen suprug studirao treću godinu po treći put. I jedni i drugi roditelji su poludjeli, pa je mladi par otišao u podstanarstvo.

Živjeli su od njezine stipendije i već na kraju prvog mjeseca uvidjeli su da dalje neće moći tako.

A.L. je otišla tetkama koje su živjele u Velikoj Gorici u kući prepunoj mačaka i fikusa. Rasplakala se, tetke su se suglasile da je njezina majka poludjela već kada se udala za "onoga" (njezinog oca) i dogovorili su se. Mladi par će živjeti besplatno u dvosobnom stanu u prizemlju, a tetke na prvom katu. Za uzvrat će A.L. ići tetkama u dućan, čistiti i njihov stan, hraniti mačke i zalijevati fikuse. Tetke su iskoristile dogovor tako da se od tada na dalje više nisu micale s kauča ispred televizora koji je grmio tako glasno da ih ne smeta kada se beba plače.

Kako je suprug bio bliže tomu da diplomira, dogovorili su se da on uči da završi što prije, a ona će ga osloboditi svih porodičnih poslova kako bi se mogao tome u potpunosti posvetiti. U skladu s tim on se ujutro zatvarao u jednu sobu i marljivo učio i drkao do navečer. A.L. je ulazila k njemu samo da mu donese jelo i da je kadikad odjebe na brzinu. Ona je išla na tržnicu i u dućan s bebom na leđima, čistila kuću, kuhala za sve, hranila mačke i zalijevala fikuse, a kada bi našla vremena zavirivala je i u svoje knjige za ispite, pa je uspjela dati sve uvjete i za drugu i za treću godinu. Fikusa je bilo sedamnaest, a mačaka pet. Dijete je od jutra do navečer gmizalo među fikusima i družilo se s mačkama kao Mogli, dječak iz džungle, ili mali Tarzan.

A.L. je shvatila da nešto nije u redu s njezinim životom i odgojem djeteta kada je dijete izreklo svoje prve riječi. Prve riječi koje je dijete razgovijetno reklo otvorile su joj oči.

- Mijao! Mijau!

ISTINA MIRIŠE!

S gnušanjem se najodlučnije ograđujemo, te odbijamo klevete, insinuacije i neutemeljene optužbe da fine gospođice i prozračne djevojke seru, kenjaju, driskaju, kakaju ili štogod slično kao što rade krave, konji, deve, zebre i neka druga stvorenja koja bolje da ne spominjemo. To nije istina!


Fine gospođice i prozračne djevojke u slučaju potrebe eventualno prdnu ili prduckaju.


Nije potrebno ni napomenuti da njihovi prdeci ne smrde, nego mirišu.

OBNOVLJENI

BLOGOVI ZA DJECU!

Brojač posjeta prevalio se preko broja 100.000, a nitko ništa, kao da se to drugim blogerima događa svaki dan. No što se može? Nitko nije prorok u vlastitu selu… No ni ja nisam nešto osobito slavio jer mi je preostalo popraviti neki dan uočeni kvar, nestanak slika na nekim pokrajnjim blogovima.

Danas sam se prihvatio meni dragih blogova za djecu i odrasle, te popravio Najljepšu ptičju kuću na svijetu i Štakora Šlumrla. Eno ih, rade kao urice! Ako ih niste pogledali, bilo bi mi drago da na njih potrošite malo vremena, ako već niste. Malko su poduže, uzeti će vam više vremena nego uobičajeni blogerski postovi, ali nadam se da nećete požaliti. Uz priču Zmajev sin, to su primjeri kako bi trebale biti pisane priče za djecu - sve drugo samo ne naivno i blesavo. Nemojte da vas zavara što su to "priče za djecu"! Ta neke od najpopularnijih svjetskih priča su formom isto tako kobajagi priče za djecu, recimo "Mali princ", da dalje ne nabrajam.

Uz navedene priče na desno imam link na priču mog omiljenog autora Pere K. Mrguda - Sreća tužnog zmaja, koja se besprijekorno uklapa u ono što smatram pod "priče za djecu i odrasle".

Jeste li dijete ili odrasli, evo prilike da provjerite!

Stigao u udaljenu tvrđavu Legije stranaca u pustinji novi komandant. Ađutant ga provodi naokolo i pokazuje mu čega sve ima i gdje je što:

- …a ovo su spavaonice za legionare… ovo je kuhinja… ovdje je skladište municije…

U najdaljem uglu tvrđave nalazila se štala u kojoj je bila jedna mlada deva.

- A ovo je… hm… kako su legionari svi muškarci… pa kada kome prigusti…kad više ne može izdržati… Ja sam zadužen za raspored kada tko dobiva devu na raspolaganje.

- Iiiiiik! - poviče novi komandant. - Odvratno! Odurno! Gadno i gnjusno! Ne želim više ništa čuti o tome!

No nakon mjesec dana zagustilo i komandantu, spermići mu navrli na uši. Pozove on ađutanta:

- Hm… ovaj… ahem! Ona deva… kad je slobodna?

- Nema problema, komandate! - salutira ađutant. - Vi možete i preko reda!

I ode komandat u štalu s devom. A ono, deva prekrasna. Duge noge, meko krzno, velike oči i duge trepavice, sva miriši. Vidi se da je dobro paze i maze.

Komandat raskopča kaiš, skine hlače, prikuči stoličicu na koju se uspne iza deve, prihvati je za bokove i udri! Praši on, praši, a ono - aaaaaaa, slatko! - iiiiii, sočno! - u, toplo, glatko i vlažno! - pa se deva okrene i pogleda ga onim velikim očima s dugim trepavicama, aaaaaa! Vidi komandant da nije bez veze Prorok proglasio deve i kamile svetim životinjama.

U međuvremenu, ađutant se ispred štale zabrinuo što komandant radi toliko dugo unutra, pa otvori vrata, uđe i zatekne svog nadređenog kako stojeći na stoličici sa spuštenim hlačama furiozno praši devu pod rep; bijela stražnjica mu samo bljeska u polumraku štale.

- Pobogu! Što to radite?!

- Kako - što?! Kako što?! Kako?! Što?! - nije se mogao snaći komandant što ga to ađutant pita niti se zaustaviti.

- Mi uzmemo devu i odjašimo u selo dvadeset kilometara dalje, ondje postoji javna kuća…

OBNOVLJEN

SEXSTRIP!

Upravo sam počeo zalaziti u slavljeničko raspoloženje kako mi se brojač posjeta Čovjeka-vadičepa primakao brojci 100.000 kada su mi javili da su na nekim od mojih dragih pokrajnjih blogova nestale slike. Išao sam provjeriti i - užas i pomagaj! Zaista je tako! Sada sam prisiljen pozabaviti se time da popravim što se može.

Prvi je na redu za popravak bio sexstrip koji je najviše stradao, a kod kojega su slike najbitnije. Evo, popravljen je. Tko ga nije vidio, može ga naći ovdje, a nadam se da će biti i onih koji će ga zaželjeti ponovo pogledati.

Prije dvadesetak godina, dok mi je baka bila još živa, svratih do nekih prijatelja koji su držali piceriju. Na odlasku ih zamolim da mi daju nešto otpadaka od pica, onih tvrdih okrajaka koji gosti obično ostavljaju na tanjuru, za psa. Uvalili su mi prepunu vrećicu da sam je jedva nosio.

Vratio sam se kući debelo iza ponoći, ostavio vrećicu u kuhinji i otišao spavati. Probudio sam se iza podneva i doklatario u kuhinju. Baka je u međuvremenu našla što sam donio, podvrgla to čarolijama svoj kulinarskog umijeća i iz pećnice izvadila topli protvanj prepun nečega. E, to je izgledalo otprilike kao stvrdnuta povraćotina, ali kako sam ogladnio i imao povjerenja u njezino umijeće, odvažio sam se probati. Već prvi zalogaj bio je šok – bilo je to rajsko jelo! Sjećam se samo da u njemu bilo vrhnja ili jogurta, te bijeloga luka, a da je tijesto bilo hruskavo, te da svi ostali koji su probali nisu mogli susprezati oduševljenje.

Prije neki dan sam sjedio s majkom i ona počne pričati:

– Jednom smo mama, Anđa i ja naručile da nam donesu pice, a kada smo pojele ostali su oni tvrdi okrajci, no mama… – to jest, moja baka – …nije bacila te okrajke, nego ih je prepržila na tavi s češnjakom, dodala kiselog mlijeka, i da vidiš kakvo je jelo ispalo! Svi su bili oduševljeni!

Nisam ništa rekao, samo sam se zapiljio u nju. Očigledno mi je upravo ispričala jednu od mojih omiljenih priča koje pričam kad god mi se pruži prilika da hvalim umijeće moje bake, ali uvelike drugačije. Točno se sjećam da sam ja donio okrajke, a ne da su ostali nakon što su one naručile kućnu dostavu. S druge strane, majka je precizno opisala kako je jelo napravljeno, kao da je svjedočila njegovom spravljanju, što vjerojatno i jeste. Koja od te dvije priče je istinita?

Čak i u ovakvom slučaju gdje je zgoda potpuno povijesno nevažna i nitko nema nikakvog interesa prikazati događaj iskrivljeno, očigledno svaki svjedok najiskrenije pamti drugačiju priču.

Kao prvo, moguće su obje priče istinite. Možda se prvo dogodila jedna zgoda, a nakon nekog vremena druga. Doduše, uvođenjem dodatnih kriterija provjere, moja verzija mi se čini pouzdanijom. Naime, prije dvadesetak godina još nije bilo kućne dostave iz picerija. Međutim, možda je umjesto kućne dostave Anđa došla kući i donijela pice…

Drugo, zapravo su obje priče istinite. Naime, obje govore o tome kako je baka bila veličanstvena kuharica koja je iz otpadaka znala pripremiti rajska jela, a sve ostalo u čemu se priče razlikuju prema tome je tek gomila nevažnih pojedinosti koje su tu tek da priče budu cjelovite.

Treće, uzmimo kao da se možemo pouzdati u moje sjećanje, kako to da se majka sjeća drugačije? Lako moguće da je dobro zapamtila kako je baka izčarobirala nikad ranije viđenu delikatesu, a kada je nakon nekoliko godina htjela to nekome ispričati nije znala kako su se u kuhinji stvorili okrajci od pice, pa se prisjetila kako su jednom drugom prilikom Anđa i ona naručile pice i spojila ta dva događaja u jedan. Ili je njezino sjećanje točno, a ja sam vremenom spojio zgodu kada su mi prijatelji dali ostatke pica za psa i drugu u kojoj se iskazala bakina kulinarska inventivnost.

Razlike između obje priče su potpuno nevažne, osim ako bi u nekom trenutku iskrsnulo pitanje je li Anđa ukrala bakin šlafrok u vrijeme kada je baka izumila novi recept za iskorištavanje otpadaka iz picerije. Majka bi tvrdila da je Anđa sigurno bila prisutna, dok bih ja iskreno nijekao da je se sjećam među onima koji su se pogostili.

Priča o bakinom jelu od otpadaka pice spada u porodičnu prošlost i nema širu društvenu težinu. No zamislimo da se u Hagu presuđuje tko je otuđio bakin šlafrok, a majka i ja smo svjedoci… Ni iskrenim i dobronamjernim svjedocima se ne može uvijek vjerovati, a kamoli pristranima. Svatko od nas ima istinu i istine za sebe, a službene istine ovise mnogo više o prosuditeljima nego o onome što se zaista dogodilo.

Čovjek-vadičep nije oduvijek bio čovjek-vadičep. U početku je bio dragi bistri dječak kojega su svi voljeli.

Zapravo ga nisu svi voljeli, nego mnogi, a kako je tih bilo toliko mnogo, oni koji ga nisu voljeli nisu se usudili to priznati, a kamoli nešto poduzeti protiv njega, pa je izgledalo kao da ga svi vole, ali ipak nije bilo tako, nego je samo izgledalo kao da je tako.

Oni koji su voljeli Čovjeka-vadičepa još prije nego je postao Čovjek-vadičep voljeli su ga zato jer je bio drag, bistrički i veseo dječak koji je volio sve i svakoga uokolo i nadaleko, uzduž i poprijeko. Oni koji ga nisu voljeli nisu ga voljeli jer su mislili da ga svi ostali vole i grizlo ih je zašto njega svi vole, a njih nitko. To im je izgledalo nepravedno i kao da je dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep tomu kriv. Nije im padalo na pamet - ta tko bi volio one koji zavide drugima jer ih vole? Naravno da te i takve nitko ne voli. A kada ih nitko ne voli, onda ti i takvi zavide onima koje vole, pa tako i dječaku koji je kasnije postao Čovjek-vadičep.

Jednog je dana dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep hodao uz nasip. S druge strane nasipa valjala se teška, prljava, opasna vodurina koju su ljudi prije mnogo generacija potisnuli iza nasipa. Zemlja koju su oteli bila je plodna i na njoj su uzorali mnoge njive, imali plodna polja, nikla su sela, između sela i ceste, sagrađeni su gradovi, izrasle su šume i šumarci… Ljudi su znali koliko je potisnuta voda opasna i prijeteća i zato su neki od njih bili Čuvari koji su trebali nadgledati i po potrebi popravljati i ojačavati nasip. No nasipi su bili izgrađeni toliko čvrsto da su generacijama izvršavali svoju zadaću i napokon su Čuvari prestali obilaziti nasip, osim da nedjeljom izađu na njega u šetnju, i provodili su svoje vrijeme uglavnom se svađajući tko će biti Glavni čuvar, tko njegovi pomoćnici, a tko pomoćnici pomoćnika i radeći sve drugo nego nadzirući nasip.

Tog je dana dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep hodajući duž nasipa primijetio da je voda provrtala put i tanki mlaz izbija kao izvorčić i slijeva se niz padinu nasipa, još tako slabašno da bi rijetko tko to uopće primijetio. Priskočio je i pogledao i kako je bio bistar dječačić, u trenutku je zamislio što bi se dalje moglo zbivati: voda će proširivati otvor, kanal kroz koji nadire sve će se više širiti, dok se nasip na tom dijelu ne uruši, a onda će kroz taj prodor nahrupiti voda svom snagom, kidajući obranu protiv nje komad po komad u sve većim komadima, stuštit će se vodeni val koji sve melje pod sobom satirući zgrade i ograde, čupajući drveće i noseći mulj i sav taj krš mljeti sve po redu pred sobom. Dječak nije ni trenutak oklijevao. Zabio je prst u otvor i zaustavio vodeni mlaz.

Dječak nije znao da se u jednoj drugoj zemlji u jedno drugo vrijeme dogodilo gotovo isto. I ondje je neki dječačić prstom zaustavio vodu koja je prodrla kroz nasip. Tri je dan i tri noći stajao s prstom u rupici i nije se mogao ni pomaknuti ni odmaknuti sve dok ga nisu pronašli oni koji su se u međuvremenu zabrinuli za njega i krenuli ga tražiti. Našli su ga, vidjeli što je učinio, brzo popravili nasip i tako su se svi spasili. Ne znajući za tu zgodu dječak je očekivao da će se upravo to dogoditi.

Međutim je dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep živio u drugo vrijeme i u drugoj zemlji, pa je i nastavak priče bio sasvim drugačiji.


(nastavak slijedi)

Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep zabio je prst u procijep na nasipu i zaustavio zlu vodu da ne razvali cijelu branu i poplavi i preplavi svu zemlju, te se nije mogao ni pomaknuti ni odmaknuti. Preostalo mu je samo čekati da naiđe prvi namjernik koji će uzbuniti ostale ljude da dotrče i poprave oštećenje na zaštiti od propasti.

Prva je naišla babetina alkoholičarka kojoj je dječak koji će kasnije postati Čovjek-vadičep oduvijek išao na živce. Prolazila je zadubljena u alkoholičarske maštarije kako je postala kraljica i najljepša žena u kraljevstvu i silno se naljutila kada ju je dječakovo dozivanje prekinulo. Kada ga je saslušala, razgnjevila se još i više: "Što?! Sad si mi našao pričati o nekakvim strahotama koje bi nas mogle snaći! Tko si ti da me plašiš takvim prijetnjama i kvariš mi dan?!" Babetina otrgne koprivu i počne bijesno šibati dječaka. On se branio, koliko je mogao, jednom rukom i pokušavao je riječima umiriti i urazumiti, ali baba nije prestala sve dok je želja za novom čašicom nije odvukla u pravcu najbliže krčme.

Nakon nje naišli su seljaci koji su išli na rad u polja. "Upomoć!", zavapio je dječak. Što je? - upitali su seljaci. Dječak im sve objasni. "Tako je!", povikaše seljaci, skinuše gaće i skočiše u koprive.

Dječak se nije mogao načuditi gledajući seljake kako bježe koprivom oprženih guzica, ali nije mu preostalo ništa drugo nego da ostane uz procijep u nasipu s prstom u rupici.

Podnevno sunce bilo je već visoko kada je u blizini prolazio pop. "Upomoć!", dozivao ga je dječak. "Bog će ti platiti", reče pop i ode. Zatim se vrati, podigne kamen s ceste i baci ga na dječaka. Pogodi ga u leđa, zadovoljno se nasmije i ponovno ode.

U vrijeme ručka naišao je jedan od Čuvara zaduženih da nadziru i održavaju nasip. "Što radiš uz branu?", strogo je zapitao dječaka. Dječak mu sve objasni - ako izvuče prst počet će kroz nasip teći voda koja bi mogla proširiti prodor koji je izvrtala, to bi moglo…

- Ti ćeš mene učiti moj posao? - naljutio se Čuvar. - Ti mene?! Što bi ti htio? Ti bi htio postati jedan od Čuvara, pa da netko od sadašnjih Čuvara izgubi posao, a? Sram te bilo!

I čuvar otrgne šibu s obližnjeg grma i počne šibati dječaka vičući:

- Odlazi! Odlazi! Marš! Gubi se!

Dječak se uvijao trpeći udarce, ali nije htio izvući prst iz rupice znajući kakva bi katastrofa nastupila. Napokon se Čuvar umori i reče:

- A što ti ja mogu kada si glup i lud?! Imam ja i drugog posla nego da se natežem s takvima! - I ode ganjati cure po selu.

Pred večer se onuda šetao Pjesnik berući cvijeće. Spazi dječaka koji je kasnije postao Čovjek-vadičep i priđe mu da ga zapita gdje je najbliža krčma u kojoj bi se mogao okrijepiti i odmoriti, po mogućnosti uz neku riblju večeru. Dječak mu umjesto toga objasni kakvu opasnost sprečava. Pjesnik je odmah sve shvatio.

- Što, ti zaustavljaš propast?! Ti gadovi ljudski su zaslužili propast, mrzim ih! Mrzim! Mrzim! Neka se svi podave, neka im se kuće potru! Da nestanu bez traga, to su zaslužili! I ti s njima! - vičući tako Pjesnik dohvati neku odlomljenu granu i počne udarati po dječaku gdje ga je god mogao zahvatiti. Dječak je nastojao izbjeći udarce, ali su ga mnogi zahvatili. U vrućici gnjeva Pjesniku spade maska i dječak razabra da je on ustvari vidra. Na sreću se začuše neki glasovi i vidra se prepade da će je drugi ljudi vidjeti bez maske, te pobježe.

Naišla su dva mangupa koji su tražili zlato. Spaziše dječaka.

- Nije li to onaj dobri dječak kojega svi vole? - zapita jedan drugoga.

- Je, je - reče drugi. - Samo…. što li tu radi… daleko od svih...sam?

Dječak im reče što ga drži uz nasip.

- A, tako! - naceriše se mangupi. - Ti bi htio činiti dobra djela! Ti bi da ti se svi dive i da su ti vječno zahvalni? Ti bi da te svi vole još i više! Nije ti dovoljno koliko te već vole! Ti bi da nitko ne voli nikoga, nego svi tebe! Barabo!

Govoreći tako mangupi se baciše na dječaka koji je kasnije postao Čovjek-vadičep i pokušavahu ga odvući od nasipa. Dječak se otimao i branio. Pokazao se iznenađujuće žilav i okretan, te ga mangupi nikako nisu uspijevali otrgnuti od rupice u koju je zabio prst. Naposljetku sjedoše postrance i krenuše vijećati što će napraviti. Kako su sjeli, tako su i prilegli, pa zaspaše.

Dok su oni spavali naiđe seoski bogataš. Ostao je bez riječi zatekavši iznurenog dječaka s rukom zalijepljenom uz nasip. Neko ga je vrijeme šutke obilazio i odmjeravao. Dječak mu je za to vrijeme objašnjavao što mu se dogodilo.

- Aha! - reče bogataš, baci se na dječaka i pokuša mu skinuti hlačice. Dječak se ritao nogama i uspije pogoditi bogataša petom pored nosa. Bogataš bolno uzvikne. Uzvik probudi mangupe zaspale u travi. Čim su spazili bogataša, dadoše petama vjetra, a bogataš, kad je iznenada ugledao nepoznate ljude, pobježe na drugu stranu. Izubijani dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep ostade sam.

No nije dugo samovao. Glavinjao je onuda seoski idiot.

- Brzo potrči - reče mu dječak - …i pozovi ljude iz sela da dođu što prije! Brzo! Reci da je važno i opasno! Hajde!

No seoski idiot se samo idiotski smješkao.

- Hajde! Hajde! U selo! Pozovi ljude! - požurivao ga je dječak.

Umjesto toga idiot se naglo naroguši, priskoči dječaku, ispruži ruke s prstima kao kandže i pokuša ga ogrebati po licu. Dječak se sagne da izbjegne napad, spazi na tlu koprivu koju je ispustila baba-alkoholičarka, zgrabi je i ošine idiota po obrazima i vratu. Idiot zaurliče i, prepadnut, otrči punom brzinom u polje, pa dalje, ne zaustavljajući se, u šumu i nestade ga.


(nastavak slijedi)

Po noći su dječaka koji je kasnije postao Čovjek-vadičep napali komarci i mravi, tresao se od hladnoće, gladi i žeđi, pred jutro se spustila rosa, a on se borio da ne zaspe, da mu prst ne bi ispao iz rupice. Sa danom su došli i prvi posjetitelji koji su čuli da dječak kojega svi vole stoji zalijepljen uz nasip. Nisu mogli propustiti tu priliku. Mlatili su ga batinama i gađali kamenjem, donijeli su i drkove u vrećicama, pa su ga obljepljivali, čupali ga za kosu i izrugivali mu se.

Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep se isčuđivao - kako to da samo loši ljudi nailaze? Mora da ima dobrih ljudi! Gdje su oni? Dječak je vjerovao da razumni i dobri ljudi nisu čuli u kakvoj se situaciji nalazi, kakva se opasnost nad sve nadvila, jer bi inače sigurno već dotrčali.

Donekle je bio u pravu. Oni koji ga nisu voljeli jedva su dočekali priliku da čuju da ga mogu napadati i kinjiti dok ga nitko ne brani, a oni koji su ga voljeli nisu ga voljeli toliko da bi se protivili onima koji su ga kinjili i izložili i sebe njihovim napadima. Pored toga, ni jedni ni drugi nisu pričali o tome zašto je dječak uz nasip, a ako bi tko to i spomenuo, nitko mu nije vjerovao, tako da nitko (naravno, osim vidre koja se izdavala za Pjesnika) nije bio svjestan opasnosti.

Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep je razmišljao - ako su svi ljudi zapravo loši, ipak treba spasiti zemlju. Mora da su djeca dobra! Djeca su nepokvarena, iz mnogih od njih stasat će kasni ljudi. Bila bi šteta da oni propadnu. No narednog dana je došlo i mnogo djece koja su čula od starijih kako ima neki dječak kojega je zabavno i užitak kinjiti, a kako djeca vole raditi što vide od odraslih, tako su ga maltretirala još gore od njih, onako kako naivna djeca znaju biti opaka i okrutna.

Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep je razmišljao - djeca su okrutna, ali ne mogu im zamjeriti. Pri tome mu nije padalo na pamet da je i sam dijete, ali razmišlja i ponaša se sasvim drugačije od ostale djece. Mislio je - mora da ima dobrih pasa, i krava, i vjeverica… Moram ih spasiti! A mislio je i da, ako su već svi ljudi iskvareni, jednoga dana će se roditi jedan dobar čovjek, a dobar čovjek je dragocjenost u svijetu i trebalo bi to omogućiti…

U međuvremenu, dok se s jedne strane nasipa događalo sve što se događalo, s druge je voda neumorno podrivala nasip. Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep je osjećao na jagodici utrnula prsta kako voda pritišće sve bješnje i jače. Onda je s druge strane došao rak i počeo mu gristi prst.

Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep je vidio da ništa više neće moći spriječiti katastrofu. Tren prije nego je voda provalila duboko je udahnuo. Kada je bujica grunula i ponijela ga, nije vjerovao da će se spasiti. Dok ga je vodeni val kovitlao rušeći sve pod sobom, noseći sa sobom građu srušenih kuća, ograde, mostove, krave, ovce, drveće… dječak je donio odluku. Znao je da njegova zemlja više nikada neće izgledati kao ranije, a ni on neće biti kao prije jer je u međuvremenu odrastao i rekao je sam sebi:

- Ako uspijem preživjeti, više nikada neću biti Dječak-stavičep. Bit ću Čovjek-vadičep!

VIZUALIZACIJA

MIŠLJENJA

Zanima li koga kako nastaju postovi na ovom blogu, dio objašnjenja nalazi se na blogu ____________________ Čvrčkarije.

PROLAZNICA

Sjedio sam s muškim društvom na rubnom stolu terase ispred kafića i promatrali smo djevojke i mlade žene u ljetnim haljinama koje su u ogromnom broju prolazile ulicom i svi zajedno smo tiho stenjali. To nije humano što nam rade!

U jednom trenutku na drugoj strani ceste zaustavio se tako dobar auto da je privukao pozornost usprkos procvjetale ženskosti posvuda oko nas. Vrata su se otvorila i sa zadnjeg sjedišta izvukao se ogroman impozantan vučjak, te stao pored auta. Tada se kroz procijep kao ticalo iz školjke ispružila ženska noga na cipelici s visokom petom. Kad je cipelica čvrsto nalegla na asfalt, vrata su se otvorila do kraja, oslobodila pogled na dugačku golu nogu, a zatim se i iz automobila se izdigla vitka prilika mlade žene upadljivo uspravnog držanja. Vjetrić joj je zakovitlao kratkom laganom suknjicom i dugom kosom. Prizor je bio kao iz filmova, a sve zajedno se doimalo kao Botticellievo "Rođenje Venere". Mlada žena je zalupila vrta automobila za sobom i sa zvijeri priljubljenom uz koljena odšetala vrlo sigurnim korakom na vrlo visokim petama.

Mladići oko mene ostali su bez daha i bez teksta, a tek kada je visoka vitka prilika zamicala s vidika počeli su stenjati i zavijati kao čopor gladnih vukova koji je namirisao stado ovaca. Mlada žena sa psom zasjenila je sve ostalo što smo prethodno vidjeli. Da nije bilo krajnje respektabilnog vučjaka, tko znao koliko bi ih požurilo za njom.

Mladići su ostali zgromljeni kao da su vidjeli prikazu, neosjetljivi za sve ostalo što je prilazilo i prolazilo. Slinili su, previjali se i izvijali, mrčali i cvilili. Tek mi se jedan okrene i procijedi:

- No? Što se ti praviš mrtav-hladan? Kao da nisi vidio! A? Uistinu si ko špricer! Pa kako možeš?!

Što da im kažem? Da im pričam kako sam je sreo, kako smo se zaljubili, kako smo se oženili…? Kako su prve tri godine bile kao u bajci, a zatim se počelo raspadati i tri godine se raspadalo, a nije da smo se prestali voljeti i željeti, nije. Ni ono što nas je privuklo jedno drugome nije nestalo, ali su iskrsnule okolnosti jače od nas, navalio se na nas teret koji nismo mogli podnijeti… I već kada smo prestali živjeti zajedno, iako više nije bilo nikakvih izgleda da ćemo ikada se više ponovo ujediniti, nismo podnijeli zahtjev i za službenim razvrgnućem bračne zajednice jer je to na papiru ostalo posljednje što smo dijelili, a nije bilo nužde da se napravi.

Rekoh mrtav-hladan:

- To je bila moja žena.

Ne izgaram od želje da budem prvi koji će to razglasiti, ali na osnovu onoga što je objavljeno, poznavanja aktera i malko zdravog razuma, nedvojbeno je da je Ivica Račan već mrtav.

Naime, politički lešinari ne mogu propustiti takvu priliku da ih se spomene u tv-vijestima i da dobiju naslov za sebe u novinama, a da nije povezano s nekom degutantnom gadarijom. Utoliko se ne propušta procedura u kojoj se stignu oprostiti s umirućim, a nakon toga još jednom zabilježiti bodove uključivši se u ganutljive komemorativne izjave, izražavanje žalovanja i ceremoniju opraštanja. Pri tome bi bilo sasvim promašeno oprostiti se s umirućim, a da on nakon toga poživi još tri sedmice, što bi samo dalo priliku "Feralu" i sličnima da se dvadeset dana sprdaju s tim. Dakle, da bi se došli oprostiti, ako što već jesu, najpogodnije da je neprežaljeni već mrtav, a čas kada će se to objaviti utanačen. To je tim pogodnije što se osigurava da samrtnik, znajući što ga čeka, u tom dirljivom času ne pošalje sve zajedno u tri pizde materine.

Odgađanje časa objave smrti pogoduje i stranci koju preminuli ostavlja jer se nasljednici stignu sabrati i posložiti prema stvarnom rasporedu snaga, a ne da ih strka zatekne nepripremljene, pa u zbrci neki pikzibner izroni na poziciju s koje bi ga se kasnije trebalo uklanjati uz nepotrebna natezanja.

Zar itko smatra mogućim da hijerarhija moći unutar medicinske struke dozvoli da tako istaknuti pacijent premine kada mu je najbliža stručna osoba čistačica ili dežurna bolničarka u noćnoj smjeni?

Medijima također odgovara da stignu pripremiti posebne priloge i izvanredne emisije i izdanja.

Sve u svemu, svim zainteresiranim pogoduje da u razdoblju između časa kada se dogodi neizbježno i objavljivanja toga urbi et orbi stignu otplesati svoj dance macabre. A koliko vidimo, upravo ga plešu, što znači da se neizbježno već dogodilo.

Neki su čitatelji, posebice čitateljice, a naročito one koje svakodnevno dolaze na ovaj blog, poslale zabrinjavajuće e-mail poruke da im se čini kao da se s njima događa nešto neuobičajeno i čudno, i to što više svraćaju ovdje, tim više i više. Nekima se čak pričinilo kao da su možda hipnotizirane svakodnevnim izviranjem zbunjujućih sadržaja s do kraja nesagledivim porukama koje se usađuju u podsvijest i tko zna kako iz nje djeluju.

Čovjek-vadičep vam poručuje da nema razloga za zabrinutost. Opustite se. Ne brinite se. Sve je pod kontrolom. Bavite se i dalje uobičajenim svakodnevnim aktivnostima dok ne primite drugačije instrukcije.

Pazi ovamo! Danas je izuzetan dan u tvom životu! Pripadaš li onima koje svako malo osupne neka pristigla poruka prepuna duboke životne mudrosti i ljubavi spram svekolikom čovječanstvu, osjetiš li taj tren neodoljivu potrebu da je proslijediš svima koje znaš i ne znaš, zažariš li se od vrtoglave pomisli da će je svaki onaj kome je pošalješ razaslati dalje najmanje desetorici novih adresanata, a oni proslijediti dalje, te će u tako u času ta jedinstvena dragocjenost prožeti ljudski rod - ti si izabrani! Već samo to što upravo čitaš ovu poruku dokaz je njezine istinitosti i djelotvornosti.

Sjediš za stolom, ispred tebe je tipkovnica kompjutora… Zar ne da je tako? Pogledaj dobro tipkovnicu. S lijeve strane dolje uočit ćeš tipku na kojoj piše "Crtl", malo desno od nje je druga na kojoj piše "Alt", a negdje na desnoj strani je jedna na kojoj piše "Del". Zar nije tako? Je. Ova je poruka iznikla iz stvarnosti i učiniti će te dobročiniteljem čovječanstva.

Zapamti, priskrbit ćeš neslućenu sreću barem desetorici ljudi ako svaki puta kada osjetiš da te obuzima strast da bilo kome otkriješ put ka sreći, bogatstvu, zdravlju, uspjehu u ljubavi ili štogod slično, munjevito pritisneš sve navedene tri tipke i udaraš po njima kao da sviraš akorde Bethovenove Devete, "sudbinske" simfonije. Tra-tra-tra-ta! Ctrl + Alt + Del - to je dobitna kombinacija!

Proslijedi ovu poruku svima koji su ti ikada poslali poruku koja te je nagnala da je šalješ dalje i zahvali im tako za sve dobro što si ti zaželjeli i priskrbili. U protivnom ćeš ostati telac kakav jesi i nema ti spasa!

PRESJECANJE GODIJSKOG ČVORA

UZALUDNOG ULJEPŠAVANJA

NA KRAJNJE RACIONALAN, DJELOTVORAN

i BOGUUGODAN NAČIN

Najneugodnije što muški redovno rade da bi izgledali urednije, poželjnije, skladnije, privlačnije… jednom riječju - ljepše, jest brijanje. Nasuprot njima, žene su prave paćenice. Troše nekoliko puta više vremena, novaca, živaca i podvrgavaju se pravim torturama, (da dalje od depilacije ne idemo,) a nekima su već i plastične operacije dio redovnih uljepšavajućih tretmana.

Razumljiva je želja da budemo što ljepši ljudima, a naročito onima do kojih nam je stalo, ali pokušavajući to ostvariti intervencijama na poboljšanju izgleda, odlazeći u fitness-mučionice, frizerima, kozmetičarima, stilistima i sličnima, upuštamo se u Sizifov posao koji nikada ne može uroditi time da postanemo trajno zadovoljni. Generalni učinak je dijagnoza s kojom se će nebrojeni suglasiti - mnogo žrtvujemo, a malo dobivamo. To je već očiti znak da je posrijedi velika zabuna, zabluda i nesporazum.

Naime, elementarna psihologija nas uči da to kako nas drugi vide zavisi prvenstveno od toga u kakvim smo odnosima. Ako nam je netko drag, prijatno nam ga je gledati kako god da izgleda. Ako nekog ne podnosimo, gadan nam je ko lopov koliko god bio lijep.

Pogledajte primjer iz svojevremenog srednjoškolskog udžbenika psihologije:

Što nam ovaj primjer govori? Žene, umjesto što trošite novce kod frizera, skuhajte dobru sarmu! Umjesto da gubite vrijeme kod kozmetičarke, uvježbavajte s hulahopom karlično kruženje! Budi mila, draga i podatna i bit ćeš ljepša i privlačnija od Mis Svijeta za 2000. godinu!

Da rezimiram, kako bi rekao veliki mag Eros Fukelić-Sekso na svom crnačkom engleskom, da ga ceo svet razume:

- The face that performs felatio couldn't be anything else than beautiful!

Svaka dva-tri dana, a kadikad i češće, sretnem u gradu jednog motociklista. Vozi moćan motor i uvijek dojuri kao olujina. Obučen je od glave do pete u kožno odijelo, a na glavu mu je nabijena metalna kanta sa spuštenim zatamnjenim vizirom. Izgleda kao lik iz Zvjezdanih ratova. Kad god me spazi, srdačno maše. Ako mi naiđe s leđa, zatrubi, pa kad se okrenem, kima glavom i maše rukom naglašenim pokretima da ne bih imao sumnje da me pozdravlja.

Sve bi bilo u redu kada bih znao tko je to.

U prvo vrijeme sam odzdravljao, zatim prestao odzdravljati, ali to njega nije smelo. Svaki puta se javi.

Nema pravilnosti u tome gdje i kada ga srećem. Pojavljuje se rano ujotro, navečer, nakon ponoći, u ulicama kojima svakodnevno prolazim, ali i na najneočekivanijim mjestima kamo me katkada put navede. Pojavljuje se kao fantom, iskrsne i nestane. Tko je to? Ne znam čak ni da li je muško ili žensko. Da nije Božidar Kalmeta?

U početku je vozio (vozila?) crni motor, zatim nekoliko godina plavi, a odnedavna je prešao (prešla?) na tamnocrveni. Kadikad odzdravim, kadikad ne, ali mi svaki put digne tlak.

Vrlo često se sretnemo u Streljačkoj ulici. To je pogodna ulica za zasjedu. Nabavio sam osam metara dugu i pola centimetra debelu čeličnu sajlu sa zakačkama na krajevima. S jedne strane ulice pričvrstim je za rešetku na podrumskom prozoru, s druge za željeznu ogradu… Pripremio sam torbu s termosicom, nakupujem "Montana" sendviče i novine, pa se ušančim… Čitam novine i vrebam… Kad ga opazim da dolazi, nategnut ću sajlu preko ceste na tako metar visine….

Pa da vidim tko mi to maše!

Todor ima osamdeset i sedam godina, no svježiji je duhom i mlađi po životnim vrijednostima i ponašanju od većine dvadesetogodišnjaka, ali - da ne bi tko zlomislio - nije infantilan. Upravo suprotno. Jedan je od onih ljudi koji ne mogu prokomentirati kakav je danas dan, a da onaj koji ima osjetljivo uho pri tome nešto ne nauči.

Sretnem ga, a on nešto dobre volje.

- Što je, Todore?
- Bio sam kod doktora. Otkrili su mi da imam jednu smrtonosnu bolest. Umrijeti ću od nje sigurno za dvadeset godina!

U to ime sjednemo na piće. Na pamet mu ne pada ići se liječiti.

- Kada sam ono posljednji puta bio na gadnoj operaciji, pitam ja nakon nje doktora: doktore, recite mi iskreno, kao doktor doktoru, kakve su statistike, koliko se još može proživjeti nakon ovakva zahvata? I kaže mi doktor - ne brinite: ima ljudi koji su nakon ove operacije proživjeli i deset godina! Hi, hi, hi! - smijucka se Todor. - A to je bilo prije trinaest godina!

Kakvo je stanje stvari, iako sam znatno mlađi, koliko pušim, vjerojatnije će on biti na mom sprovodu, nego ja na njegovom. Pričamo o mnogo čemu, zahvaljujući tome što ima mnogo toga o čemu ne trebamo izmijeniti ni riječ.

Nas dvojica znamo tajnu. Nismo jedini. Mnogi su je dokučili.

Tajna je u tome da nema tajne. No to nitko ne može nikome otkriti, premda mu može reći i pomoći da sam otkrije. Tajnu da nema tajne može otkriti samo svatko sam za sebe. I to ne samo tako da nauči odgovor da odgovori svaki puta za pet, već da shvati i prihvati da je zaista tako.

Ima ljudi koji se boje da je smrt strašna, da je ništavilo smrti nepodnošljivo.

Nije.

Onaj tko umre vrati se u isto ono stanje u kojem je bio prije rođenja. Ni više, ni manje, ni drugačije. Svi znamo kako je to bilo, nimalo strašno.

No život je dragocjen i žao nam ga je napustiti. Kad si živ, smrt je kraj svega. Ipak, zamislimo da smo imali izbor prije nego smo se rodili, dok nam ništa nije nedostajalo: dobit ćemo priliku proživjeti, bez obzira da li sedam ili sedamdeset i sedam godina, ali - kako sve ima svoju cijenu - morat ćemo to i platiti. Cijena za život je da se mora umrijeti. Što bismo odabrali?

Sa stanovišta onoga tko se još nije rodio, smrt je beznačajna cijena za čaroliju života, samo povratak u ono u čemu se već nalazi, pri čemu mu nije loše. Ni dobro. Ni ništa.

Ako postoji život vječni, ne počinje rođenjem. U smrti se zauvijek vraćamo ondje gdje smo oduvijek bili. Zemaljski život nije tek predigra za vječnost, on je samo kratki iskorak iz nje.

Billa Smitha upoznao sam na univerzitetu u Edwardsvilleu, u Illinoisu. Bio je najmarljiviji od svih dvadeset tisuća studenata. Prvi je dolazio u laboratorij, odlazio debelo posljednji, a pauze za odmor bile su mu najkraće. Odlazio je na fakultet i subotom, a išao bi i nedjeljom da je bilo moguće. Zato sam se začudio kada sam naletio na njega u kafiću "Willy's" u koji sam zalazio svake večeri.

- Otkuda ti?
- Stanujem u ovoj zgradi, kat iznad kafića. Danas sam se vratio ranije, pa svratio…

Popijemo rundu pića, odigramo partiju biljara i on me pozove da ga posjetim u nedjelju, kad ionako nema što raditi. Ženska s kojom živi prirediti će večeru…

Dođem ja u nedjelju, donesem cvijeće. Ženska otvori vrata. Odmah sam je prepoznao. Svake večeri bila je u "Willy'su" i upucavala se svima od reda. Mnoge sam trenutke proveo odmjeravajući je kako vrcka oko biljarskog stola i saginje se nad njega. Uručim joj cvijeće i sjednemo za večeru, a nakon objeda se svi troje premjestimo od stola na neku sofu i cijelo vrijeme pričamo. Ona je bila šest-sedam godina starija od njega, živjeli su zajedno tri godine u Parizu, onda su se vratili u S.A.D. i on je dobio stipendiju i počeo studirati, a ona radi negdje kao konobarica. Kada on diplomira kane se vjenčati. I sve bi to bilo sasvim u redu da se ona nije cijelo vrijeme vješala i bacala po meni. Pa kao slučajno, pa kao srdačno, pa ovako, pa onako, pa me grabi za koljeno, pa tapše po butinama, pa stalno me gladi, štipka, naslanja se na me, tare o mene, unosi mi se u lice… A on, ništa. Ja se ukočio ko drvena Marija i pravim se da ništa ne primjećujem. Napokon svi troje siđemo do "Willy'sa" odigrati partiju biljara, a nakon toga sjednemo i nas dvojica se upustimo u raspravu o nekom stručnom pitanju. Ona vidi da od nas neće biti nikakve vajde, pa ode za šank i ondje se isti tren krene upucavati nekim tipovima.

Narednog dana svratim u isti kafić, kad - evo nje. Nasrne još gore nego jučer. Zove me da odemo gore u njihov stan. Nije da mi se nije sviđala, ali ne, hvala, rekoh, neću dok nema Billa. Jedva sam je se riješio, no ona nije dugo zbog toga tugovala. Okrenula se, zapikirala na prvog muškog koji joj se pojavio na dohvatu i uskoro su zajedno izašli iz kafića.

Pokušavala je još dva-tri dana, a onda je digla ruke od mene. Preostalo mi je samo svakodnevno promatrati kako se kao kobac sjuruje iz njihovog apartmana, grabi lovinu i uzdiže se s njom gore, pa se relativno brzo, nakon pola sata, vraća nazad sva ozarena, onaj s kojim je bila odlazi na svoju stranu, a ona se baca na novoga. I tako dva-tri puta tokom večeri. Imala je nekoliko stalnih mušterija, ali je morala oprobati i svakog novoga koji bi se pojavio. Uglavnom je stalno bila u opticaju. Mučilo me to. Pitao sam se ne bi li bio red reći Billu kojeg sam svakodnevno viđao u labosu što se zbiva prije nego se on vrati kući, ili bi bilo najjednostavnije da više ne zalazim "Willy'su" i ponašam se kao da me se sve to ne tiče?

Jedne večeri, sve kao obično, ja za stolom u uglu, a ona operira za šankom, kada Bill uniđe u kafić. Spazi me i sjedne do mene. Ona svrati nakratko nas pozdraviti, pa se vrati za šank. Ondje se zalijevala pivom s nekim drvosječama, hihotala kao bedasta i natezala s njima. Bill ništa. Nas dvojica se upustimo u raspravu o nečemu što ga je zanimalo, ali meni nelagodno. Nikako se ne mogu u potpunosti prepustiti. Stalno mislim što uraditi. Kako da mu kažem "vidi!" kad nam je pred nosom, nemoguće da je ne vidi. Ne mogu ni pitati "što li radi?" kada je sasvim očigledno što radi. Smislim da je najbolje ponašati se kao i on, kao da ništa ne zamjećujem, ali sam se ipak morao diviti kako on sve hladno podnosi.

Napokon više nisam mogao izdržati. Gruntao sam: ipak on nije obični zatucani Amer. Živi nevjenčano sa starijom ženskom, živjeli su u Parizu, vidjeli su svijeta, inteligentan je i obrazovan momak… Počnem izdaleka, kao mačak oko vruće kaše: molim ga za razumijevanje, ja sam iz udaljene i drugačije kulture, pa niti sve razumijem niti znam u svim situacijama što je odgovarajuće ponašanje… Nikako ga ne bih želio na ikoji način povrijediti, ali želio bih ga nešto pitati, iako nisam siguran da ne zadirem previše u njegovu privatnost… Mogao bih ispasti glup ili neuljudan, ali zaista ga ne želim uvrijediti… Smijulji se on: ne moraš ni pitati, rado ću ti objasniti.

I kaže Bill ovako - ona naprosto ima vrlo snažne seksualne potrebe, nekoliko puta veće nego njegove. Ne može on nju utažiti. Ne može nitko. S druge strane, njemu je s njom odlično, ona je sjajna osoba. Vole se, razumiju, dobro žive zajedno, ona mu pruža i više seksualnih zadovoljstava no što mu je potrebno. No što da rade s onim njezinim viškom koji joj preostane nakon njega? Svašta su pokušavali. Pokušavali su da se ona suzdržava, pa je postala sva histerična; pokušavali su i s nekim lijekovima, pa je hodala uokolo kao živi mrtvac… Napokon su se dogovorili: nakon što njega podmiri, jer on je kod nje uvijek prvi, neka se sama snađe koliko joj još treba, samo da njega ne ometa u studiranju… I to funkcionira!

Istini za volju, bilo je to u onom sjajnom razdoblju kada je kontracepcija bila u širokoj upotrebi, opasnost od starih seksualnih zaraza poput sifilisa bila nikakva, a nove poput AIDS-a još se nisu pojavile. Danas to više ne bi bilo tako jednostavno.

Preostalo mi je samo još jedno pitanje, ali njega nisam imao petlje postaviti. No Bill naruči novu rundu piva, kucnemo se kriglama, on se nasmije od uha do uha i reče mi upravo ono što me najviše zanimalo. I kako mi je to rekao, pao mi je kamen sa srca i - hej, haj, uživaj! - više se nisam skanjivao veselo zalaziti do "Willy'sa".

MAO IMA PRAVO


Ako je nekome promakao članak Dragana Juraka "Nacistička noćna mora Lindbergove Amerike" u subotnjem "Jutarnjem listu", 2.travnja, moram prenijeti anegdotu s početka, kojoj se još i danas smijuckam:

Kad su Mao Zedonga pitali što bi se dogodilo da je umjesto Johna Kennedya, zgodnog predsjednika S.A.D., iza kojega je ostala elegantna i šarmantna udovica, ubijen Nikita Hruščov, predsjednik S.S.S.R.-a, debeli ćelavac oženjen još debljom babetinom, Mao se zamislio: "…brm, brm, brm… da je umjesto Johna ubijen Nikita…brm, brm, brm… u tadašnjem svijetu opterećenom hladnoratovskom blokovskom podjelom na Istok i Zapad i u ravnoteži straha usred zveckanja nagomilanim atomskim naoružanjem… brm, brm, brm…", te rekao:

- Jedno je sigurno - Onasis ne bi oženio drugaricu Hruščov.

Ništa vi klinci ne znate o vremenu kada su se pojavili prvi tranzistorski radioprijemnici. Televizije nije bilo, svoj auto nije imao gotovo nitko, Zagreb nije dolazio ni do Save. Nikšin tata je kupio tranzistor, zaključao ga u ormar, te vadio i izlazio s njim na balkon samo kada su igrali Dinamo i Hajduk. Samo oni najbolje stojeći šetali su kroz grad s tranzistorom i trošili baterije.

Grizli je bio živa legenda, naj-frajer u ulici. Visok, vitak, preplanuo, širokih ramena, s leđima u trokut, mangupska lica, s tankim meksikanskim brčićima. Smatralo se da je neodoljiv, ali to mu nije bilo dovoljno.

Zahvaljujući brojnim uspjesima kroz koje je stekao zavidno poznavanje ženske psihologije i fiziologije, nadošao je i na neke trikove kako ih privući i zavesti koje je odao tek desetljećima kasnije, kada se već bili neprimjenjivi. Međutim, način razmišljanja i pristup mogli bi biti i danas plodonosni.

Grizli je među prvima nabavio tranzistor i odlazio s njim na plaže ili bazene. Ondje bi ga, ne žaleći baterije, nafrljio do kraja. Čim bi zaorili nezaboravni hitovi Anice Zubović, Zvonimira Krkljuša ili mladog Marka Novosela svi komadi su se okrenuli prema njemu i lagano se, kao slučajno, okupili. Kada je primijetio da su u transu, polako je počeo stišavati glazbu.

On sve tiše i tiše, a ženske sve bliže i bliže.

On sve tiše i tiše, a ženske sve bliže i bliže.

On sve tiše i tiše, a ženske sve bliže i bliže.

Kad su već bile nagruvane oko tranzistora glavu do glave, izvukao je slušalicu, zataknuo kraj žice u prijemnik, muzika je prestala kao odrezana, a on je pružao drugi kraj žice sa slušalicom odabranoj žrtvi.

Izabrani plijen se naglo trgnuo kada je glazba umukla, u nastaloj tišini odjeknulo je Grizlijevo kavalirsko "Izvolite!", a ona je vidjela slušalicu u njegovoj ruci pruženoj upravo prema njoj, što je isključivalo sve ostale, a preko slušalice njegove biser-zube i crne frajerske brčiće. Nikada nijedna nije odbila. Nakon toga svim drugima nije preostalo ništa drugo osim da se raziđu.

Toj koja je prihvatila slušalicu i utaknula je u uho nije bilo spasa. Još iste večeri svašta drugo se utaknulo u nju.

Grizli je jebao žene iz osvete, osvetnički. Svetio se što nisu dale jebat. Nije bila posrijedi osobna povrijeđenost. Svetio se za cijeli muški rod.

Iznenadio sam se kada sam u šumi, na mjestu visokog moćnog hrasta, zatekao panj.

Bilo je to impozantno drvo pravilnog debla i debelih teških grana. Njegova gusta krošnja bogatog lišća bacala je neporoznu sjenu. Na njemu su plazili nebrojeni crvići, hitali mravi i kotile se raznorazne bube. U krošnji su se gnijezdile ptice, u dupljama živjele vjeverice. Slijetale su ptice u prolazu, navraćale kune tražeći plijen. Bio je to svijet u malome.

Ono što nitko nije mogao znati da je stablo iznutra trulo i da će sav taj život biti raspršen u trenu, da će se slomiti poput slamke.

Šumari su razrezali grane i obrezali panj. Naknadno je nevidljivi uzrok propasti postao nedvojbeno očigledan.

Podsjetilo me to odbjeglog generala. Najodlikovaniji časnik, uspješni poduzetnik, prebogat čovjek odlikovan za hrabrost i nemjerljive doprinose boljitku domovine… a iznutra? I pitam se, pitam - ova naša domovina Hrvatska… Novogradnja buja, poduzetništvo cvjeta, skupi automobili zakrčili ulice … pjevaju ptičice, roje se insekti, gmižu crvi … Koliko još? Do kada? Nije li važnije od toga koliko je drvo koliko je zdravo? Tanka zdrava mladica izdržljivija je pod svim nevoljama i ima više budućnosti od iznutra izjedenog drevnog diva.

Mi smo mala zemlja, ali i najsnažnija svjetska je sila, pokazalo se, vrlo ranjiva. Dapače, iznutra, za sebe, opterećena je naizgled neizlječivim slabostima, a izvana, svima ostalima, veći je izvor nevolja nego da bi sve povela nekoj sveopćoj koristi.

Veliki i mali samo su grane krošnje većeg organizma - zapadne civilizacije. Nelagodno mi je - bolesno mi djeluje. Suviše je zabrinjavajućih simptoma…

Zapadna civilizacija kao jedna faza u razvoju čovječanstva samo je ogolila da su ljudi jedina vrsta koja na svjetskoj razini ničemu ne koristi, ali zato nepopravljivo kvari i šteti svemu čega se dohvati.

Uostalom, i kugla zemaljska je iznutra šuplja, ali šupljina nije prazna. Bolje je ne misliti što se u njoj nalazi, u osjetljivoj ravnoteži sa svemirskim silnicama.

Skidam kapu, minuta šutnje, odstojim iz pijeteta prema palom velikanu i kao na svakom pogrebu pomislim i na sebe i ostale preživjele i pitam se, pitam - je li ovaj šuplji panj slika bliže ili dalje budućnosti?