Marketing
uravnotežavanje neuravnoteženoga
Billa Smitha upoznao sam na univerzitetu u Edwardsvilleu, u Illinoisu. Bio je najmarljiviji od svih dvadeset tisuća studenata. Prvi je dolazio u laboratorij, odlazio debelo posljednji, a pauze za odmor bile su mu najkraće. Odlazio je na fakultet i subotom, a išao bi i nedjeljom da je bilo moguće. Zato sam se začudio kada sam naletio na njega u kafiću "Willy's" u koji sam zalazio svake večeri.
- Otkuda ti?
- Stanujem u ovoj zgradi, kat iznad kafića. Danas sam se vratio ranije, pa svratio…
Popijemo rundu pića, odigramo partiju biljara i on me pozove da ga posjetim u nedjelju, kad ionako nema što raditi. Ženska s kojom živi prirediti će večeru…
Dođem ja u nedjelju, donesem cvijeće. Ženska otvori vrata. Odmah sam je prepoznao. Svake večeri bila je u "Willy'su" i upucavala se svima od reda. Mnoge sam trenutke proveo odmjeravajući je kako vrcka oko biljarskog stola i saginje se nad njega. Uručim joj cvijeće i sjednemo za večeru, a nakon objeda se svi troje premjestimo od stola na neku sofu i cijelo vrijeme pričamo. Ona je bila šest-sedam godina starija od njega, živjeli su zajedno tri godine u Parizu, onda su se vratili u S.A.D. i on je dobio stipendiju i počeo studirati, a ona radi negdje kao konobarica. Kada on diplomira kane se vjenčati. I sve bi to bilo sasvim u redu da se ona nije cijelo vrijeme vješala i bacala po meni. Pa kao slučajno, pa kao srdačno, pa ovako, pa onako, pa me grabi za koljeno, pa tapše po butinama, pa stalno me gladi, štipka, naslanja se na me, tare o mene, unosi mi se u lice… A on, ništa. Ja se ukočio ko drvena Marija i pravim se da ništa ne primjećujem. Napokon svi troje siđemo do "Willy'sa" odigrati partiju biljara, a nakon toga sjednemo i nas dvojica se upustimo u raspravu o nekom stručnom pitanju. Ona vidi da od nas neće biti nikakve vajde, pa ode za šank i ondje se isti tren krene upucavati nekim tipovima.
Narednog dana svratim u isti kafić, kad - evo nje. Nasrne još gore nego jučer. Zove me da odemo gore u njihov stan. Nije da mi se nije sviđala, ali ne, hvala, rekoh, neću dok nema Billa. Jedva sam je se riješio, no ona nije dugo zbog toga tugovala. Okrenula se, zapikirala na prvog muškog koji joj se pojavio na dohvatu i uskoro su zajedno izašli iz kafića.
Pokušavala je još dva-tri dana, a onda je digla ruke od mene. Preostalo mi je samo svakodnevno promatrati kako se kao kobac sjuruje iz njihovog apartmana, grabi lovinu i uzdiže se s njom gore, pa se relativno brzo, nakon pola sata, vraća nazad sva ozarena, onaj s kojim je bila odlazi na svoju stranu, a ona se baca na novoga. I tako dva-tri puta tokom večeri. Imala je nekoliko stalnih mušterija, ali je morala oprobati i svakog novoga koji bi se pojavio. Uglavnom je stalno bila u opticaju. Mučilo me to. Pitao sam se ne bi li bio red reći Billu kojeg sam svakodnevno viđao u labosu što se zbiva prije nego se on vrati kući, ili bi bilo najjednostavnije da više ne zalazim "Willy'su" i ponašam se kao da me se sve to ne tiče?
Jedne večeri, sve kao obično, ja za stolom u uglu, a ona operira za šankom, kada Bill uniđe u kafić. Spazi me i sjedne do mene. Ona svrati nakratko nas pozdraviti, pa se vrati za šank. Ondje se zalijevala pivom s nekim drvosječama, hihotala kao bedasta i natezala s njima. Bill ništa. Nas dvojica se upustimo u raspravu o nečemu što ga je zanimalo, ali meni nelagodno. Nikako se ne mogu u potpunosti prepustiti. Stalno mislim što uraditi. Kako da mu kažem "vidi!" kad nam je pred nosom, nemoguće da je ne vidi. Ne mogu ni pitati "što li radi?" kada je sasvim očigledno što radi. Smislim da je najbolje ponašati se kao i on, kao da ništa ne zamjećujem, ali sam se ipak morao diviti kako on sve hladno podnosi.
Napokon više nisam mogao izdržati. Gruntao sam: ipak on nije obični zatucani Amer. Živi nevjenčano sa starijom ženskom, živjeli su u Parizu, vidjeli su svijeta, inteligentan je i obrazovan momak… Počnem izdaleka, kao mačak oko vruće kaše: molim ga za razumijevanje, ja sam iz udaljene i drugačije kulture, pa niti sve razumijem niti znam u svim situacijama što je odgovarajuće ponašanje… Nikako ga ne bih želio na ikoji način povrijediti, ali želio bih ga nešto pitati, iako nisam siguran da ne zadirem previše u njegovu privatnost… Mogao bih ispasti glup ili neuljudan, ali zaista ga ne želim uvrijediti… Smijulji se on: ne moraš ni pitati, rado ću ti objasniti.
I kaže Bill ovako - ona naprosto ima vrlo snažne seksualne potrebe, nekoliko puta veće nego njegove. Ne može on nju utažiti. Ne može nitko. S druge strane, njemu je s njom odlično, ona je sjajna osoba. Vole se, razumiju, dobro žive zajedno, ona mu pruža i više seksualnih zadovoljstava no što mu je potrebno. No što da rade s onim njezinim viškom koji joj preostane nakon njega? Svašta su pokušavali. Pokušavali su da se ona suzdržava, pa je postala sva histerična; pokušavali su i s nekim lijekovima, pa je hodala uokolo kao živi mrtvac… Napokon su se dogovorili: nakon što njega podmiri, jer on je kod nje uvijek prvi, neka se sama snađe koliko joj još treba, samo da njega ne ometa u studiranju… I to funkcionira!
Istini za volju, bilo je to u onom sjajnom razdoblju kada je kontracepcija bila u širokoj upotrebi, opasnost od starih seksualnih zaraza poput sifilisa bila nikakva, a nove poput AIDS-a još se nisu pojavile. Danas to više ne bi bilo tako jednostavno.
Preostalo mi je samo još jedno pitanje, ali njega nisam imao petlje postaviti. No Bill naruči novu rundu piva, kucnemo se kriglama, on se nasmije od uha do uha i reče mi upravo ono što me najviše zanimalo. I kako mi je to rekao, pao mi je kamen sa srca i - hej, haj, uživaj! - više se nisam skanjivao veselo zalaziti do "Willy'sa".
Post je objavljen 04.04.2007. u 21:56 sati.