Marketing
istina od otpadaka
Prije dvadesetak godina, dok mi je baka bila još živa, svratih do nekih prijatelja koji su držali piceriju. Na odlasku ih zamolim da mi daju nešto otpadaka od pica, onih tvrdih okrajaka koji gosti obično ostavljaju na tanjuru, za psa. Uvalili su mi prepunu vrećicu da sam je jedva nosio.
Vratio sam se kući debelo iza ponoći, ostavio vrećicu u kuhinji i otišao spavati. Probudio sam se iza podneva i doklatario u kuhinju. Baka je u međuvremenu našla što sam donio, podvrgla to čarolijama svoj kulinarskog umijeća i iz pećnice izvadila topli protvanj prepun nečega. E, to je izgledalo otprilike kao stvrdnuta povraćotina, ali kako sam ogladnio i imao povjerenja u njezino umijeće, odvažio sam se probati. Već prvi zalogaj bio je šok – bilo je to rajsko jelo! Sjećam se samo da u njemu bilo vrhnja ili jogurta, te bijeloga luka, a da je tijesto bilo hruskavo, te da svi ostali koji su probali nisu mogli susprezati oduševljenje.
Prije neki dan sam sjedio s majkom i ona počne pričati:
– Jednom smo mama, Anđa i ja naručile da nam donesu pice, a kada smo pojele ostali su oni tvrdi okrajci, no mama… – to jest, moja baka – …nije bacila te okrajke, nego ih je prepržila na tavi s češnjakom, dodala kiselog mlijeka, i da vidiš kakvo je jelo ispalo! Svi su bili oduševljeni!
Nisam ništa rekao, samo sam se zapiljio u nju. Očigledno mi je upravo ispričala jednu od mojih omiljenih priča koje pričam kad god mi se pruži prilika da hvalim umijeće moje bake, ali uvelike drugačije. Točno se sjećam da sam ja donio okrajke, a ne da su ostali nakon što su one naručile kućnu dostavu. S druge strane, majka je precizno opisala kako je jelo napravljeno, kao da je svjedočila njegovom spravljanju, što vjerojatno i jeste. Koja od te dvije priče je istinita?
Čak i u ovakvom slučaju gdje je zgoda potpuno povijesno nevažna i nitko nema nikakvog interesa prikazati događaj iskrivljeno, očigledno svaki svjedok najiskrenije pamti drugačiju priču.
Kao prvo, moguće su obje priče istinite. Možda se prvo dogodila jedna zgoda, a nakon nekog vremena druga. Doduše, uvođenjem dodatnih kriterija provjere, moja verzija mi se čini pouzdanijom. Naime, prije dvadesetak godina još nije bilo kućne dostave iz picerija. Međutim, možda je umjesto kućne dostave Anđa došla kući i donijela pice…
Drugo, zapravo su obje priče istinite. Naime, obje govore o tome kako je baka bila veličanstvena kuharica koja je iz otpadaka znala pripremiti rajska jela, a sve ostalo u čemu se priče razlikuju prema tome je tek gomila nevažnih pojedinosti koje su tu tek da priče budu cjelovite.
Treće, uzmimo kao da se možemo pouzdati u moje sjećanje, kako to da se majka sjeća drugačije? Lako moguće da je dobro zapamtila kako je baka izčarobirala nikad ranije viđenu delikatesu, a kada je nakon nekoliko godina htjela to nekome ispričati nije znala kako su se u kuhinji stvorili okrajci od pice, pa se prisjetila kako su jednom drugom prilikom Anđa i ona naručile pice i spojila ta dva događaja u jedan. Ili je njezino sjećanje točno, a ja sam vremenom spojio zgodu kada su mi prijatelji dali ostatke pica za psa i drugu u kojoj se iskazala bakina kulinarska inventivnost.
Razlike između obje priče su potpuno nevažne, osim ako bi u nekom trenutku iskrsnulo pitanje je li Anđa ukrala bakin šlafrok u vrijeme kada je baka izumila novi recept za iskorištavanje otpadaka iz picerije. Majka bi tvrdila da je Anđa sigurno bila prisutna, dok bih ja iskreno nijekao da je se sjećam među onima koji su se pogostili.
Priča o bakinom jelu od otpadaka pice spada u porodičnu prošlost i nema širu društvenu težinu. No zamislimo da se u Hagu presuđuje tko je otuđio bakin šlafrok, a majka i ja smo svjedoci… Ni iskrenim i dobronamjernim svjedocima se ne može uvijek vjerovati, a kamoli pristranima. Svatko od nas ima istinu i istine za sebe, a službene istine ovise mnogo više o prosuditeljima nego o onome što se zaista dogodilo.
Post je objavljen 18.04.2007. u 16:14 sati.