Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep zabio je prst u procijep na nasipu i zaustavio zlu vodu da ne razvali cijelu branu i poplavi i preplavi svu zemlju, te se nije mogao ni pomaknuti ni odmaknuti. Preostalo mu je samo čekati da naiđe prvi namjernik koji će uzbuniti ostale ljude da dotrče i poprave oštećenje na zaštiti od propasti.
Prva je naišla babetina alkoholičarka kojoj je dječak koji će kasnije postati Čovjek-vadičep oduvijek išao na živce. Prolazila je zadubljena u alkoholičarske maštarije kako je postala kraljica i najljepša žena u kraljevstvu i silno se naljutila kada ju je dječakovo dozivanje prekinulo. Kada ga je saslušala, razgnjevila se još i više: "Što?! Sad si mi našao pričati o nekakvim strahotama koje bi nas mogle snaći! Tko si ti da me plašiš takvim prijetnjama i kvariš mi dan?!" Babetina otrgne koprivu i počne bijesno šibati dječaka. On se branio, koliko je mogao, jednom rukom i pokušavao je riječima umiriti i urazumiti, ali baba nije prestala sve dok je želja za novom čašicom nije odvukla u pravcu najbliže krčme.
Nakon nje naišli su seljaci koji su išli na rad u polja. "Upomoć!", zavapio je dječak. Što je? - upitali su seljaci. Dječak im sve objasni. "Tako je!", povikaše seljaci, skinuše gaće i skočiše u koprive.
Dječak se nije mogao načuditi gledajući seljake kako bježe koprivom oprženih guzica, ali nije mu preostalo ništa drugo nego da ostane uz procijep u nasipu s prstom u rupici.
Podnevno sunce bilo je već visoko kada je u blizini prolazio pop. "Upomoć!", dozivao ga je dječak. "Bog će ti platiti", reče pop i ode. Zatim se vrati, podigne kamen s ceste i baci ga na dječaka. Pogodi ga u leđa, zadovoljno se nasmije i ponovno ode.
U vrijeme ručka naišao je jedan od Čuvara zaduženih da nadziru i održavaju nasip. "Što radiš uz branu?", strogo je zapitao dječaka. Dječak mu sve objasni - ako izvuče prst počet će kroz nasip teći voda koja bi mogla proširiti prodor koji je izvrtala, to bi moglo…
- Ti ćeš mene učiti moj posao? - naljutio se Čuvar. - Ti mene?! Što bi ti htio? Ti bi htio postati jedan od Čuvara, pa da netko od sadašnjih Čuvara izgubi posao, a? Sram te bilo!
I čuvar otrgne šibu s obližnjeg grma i počne šibati dječaka vičući:
- Odlazi! Odlazi! Marš! Gubi se!
Dječak se uvijao trpeći udarce, ali nije htio izvući prst iz rupice znajući kakva bi katastrofa nastupila. Napokon se Čuvar umori i reče:
- A što ti ja mogu kada si glup i lud?! Imam ja i drugog posla nego da se natežem s takvima! - I ode ganjati cure po selu.
Pred večer se onuda šetao Pjesnik berući cvijeće. Spazi dječaka koji je kasnije postao Čovjek-vadičep i priđe mu da ga zapita gdje je najbliža krčma u kojoj bi se mogao okrijepiti i odmoriti, po mogućnosti uz neku riblju večeru. Dječak mu umjesto toga objasni kakvu opasnost sprečava. Pjesnik je odmah sve shvatio.
- Što, ti zaustavljaš propast?! Ti gadovi ljudski su zaslužili propast, mrzim ih! Mrzim! Mrzim! Neka se svi podave, neka im se kuće potru! Da nestanu bez traga, to su zaslužili! I ti s njima! - vičući tako Pjesnik dohvati neku odlomljenu granu i počne udarati po dječaku gdje ga je god mogao zahvatiti. Dječak je nastojao izbjeći udarce, ali su ga mnogi zahvatili. U vrućici gnjeva Pjesniku spade maska i dječak razabra da je on ustvari vidra. Na sreću se začuše neki glasovi i vidra se prepade da će je drugi ljudi vidjeti bez maske, te pobježe.
Naišla su dva mangupa koji su tražili zlato. Spaziše dječaka.
- Nije li to onaj dobri dječak kojega svi vole? - zapita jedan drugoga.
- Je, je - reče drugi. - Samo…. što li tu radi… daleko od svih...sam?
Dječak im reče što ga drži uz nasip.
- A, tako! - naceriše se mangupi. - Ti bi htio činiti dobra djela! Ti bi da ti se svi dive i da su ti vječno zahvalni? Ti bi da te svi vole još i više! Nije ti dovoljno koliko te već vole! Ti bi da nitko ne voli nikoga, nego svi tebe! Barabo!
Govoreći tako mangupi se baciše na dječaka koji je kasnije postao Čovjek-vadičep i pokušavahu ga odvući od nasipa. Dječak se otimao i branio. Pokazao se iznenađujuće žilav i okretan, te ga mangupi nikako nisu uspijevali otrgnuti od rupice u koju je zabio prst. Naposljetku sjedoše postrance i krenuše vijećati što će napraviti. Kako su sjeli, tako su i prilegli, pa zaspaše.
Dok su oni spavali naiđe seoski bogataš. Ostao je bez riječi zatekavši iznurenog dječaka s rukom zalijepljenom uz nasip. Neko ga je vrijeme šutke obilazio i odmjeravao. Dječak mu je za to vrijeme objašnjavao što mu se dogodilo.
- Aha! - reče bogataš, baci se na dječaka i pokuša mu skinuti hlačice. Dječak se ritao nogama i uspije pogoditi bogataša petom pored nosa. Bogataš bolno uzvikne. Uzvik probudi mangupe zaspale u travi. Čim su spazili bogataša, dadoše petama vjetra, a bogataš, kad je iznenada ugledao nepoznate ljude, pobježe na drugu stranu. Izubijani dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep ostade sam.
No nije dugo samovao. Glavinjao je onuda seoski idiot.
- Brzo potrči - reče mu dječak - …i pozovi ljude iz sela da dođu što prije! Brzo! Reci da je važno i opasno! Hajde!
No seoski idiot se samo idiotski smješkao.
- Hajde! Hajde! U selo! Pozovi ljude! - požurivao ga je dječak.
Umjesto toga idiot se naglo naroguši, priskoči dječaku, ispruži ruke s prstima kao kandže i pokuša ga ogrebati po licu. Dječak se sagne da izbjegne napad, spazi na tlu koprivu koju je ispustila baba-alkoholičarka, zgrabi je i ošine idiota po obrazima i vratu. Idiot zaurliče i, prepadnut, otrči punom brzinom u polje, pa dalje, ne zaustavljajući se, u šumu i nestade ga.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 17.04.2007. u 15:45 sati.