uspjeh odbačene ideje Prije petnaestak godina, početkom devedesetih, posjetio sam Atijasa, prijatelja iz gimnazije, u njegovoj piceriji i slušao žalopojku kako mu posao slabo ide. On je bio među prvima u Zagrebu koji su otvorili picerije. U početku je mjesto bilo vrlo popularno, na osnovu toga je nabrzinu sagradio kuću, no uskoro su picerije niknule na sve strane, pa mu je postalo teško kuću održavati. - Čovječe! - rekoh mu. - Svojevremeno si bio među prvima, jedini u ovom dijelu grada; zato si i uspio. Sada ponovo trebaš smisliti nešto novo, da opet budeš prvi. Ne može se živjeti na staroj slavi. - Lako reći… - zdvojio je on. - Ali što? Razmislio sam trenutak, pa rekoh: - Vidi, imaš one mladiće što ti vise na šanku od jutra do navečer i muku muče kako sakupiti novce za pivu, a pred ulazom ti je desetak njihovih motorčića. Zaposli ih da raznašaju pizze po kućama, ionako nemaju pametnijeg posla. Objavi telefon u novinama, dijeli letke po ulicama, a dečkima daj pet posto od svake narudžbe i svi sretni i zadovoljni… Kao da je jedva čekao da mu tako nešto kažem, grakne: - Ma kakvi! Pojma ti nemaš! Ne bi išlo! Misliš da bi se oni pokrenuli za takav sitniš? Pa što ako nazove netko iz Dubrave? Tko ti to ondje odvezao?! A onda druga narudžba iz Zaprešića! Ne bi se isplatilo! Pa bi se rulja navalila zafrkavati, bilo bi više lažnih poziva nego pravih! A što da radim ako netko naruči deset pizza, momak odnese, a ta adresa ni ne postoji?! A ovi... - pokaže rukom spram mladića za šankom - …da im netko plati za deset pizza, ne bi se nikada više pojavili ovdje s novcima! - Daj, smiri se - pokušavao sam ga urazumiti. - Ako isporučuješ po kućama imaš uštedu u prostoru, ne moraš prati tanjure, gosti ti manje prljaju toaletne prostorije… - Loša zamisao! - prekine me on. - Moj problem je kako napuniti ovaj prostor, a ne kako ga isprazniti! - Pa naravno! - rekoh. - Što manje ljudi ti dođe ovdje, nego naruče da im se donese kući, to će više mjesta ostati za druge koji bi došli. Osim toga, to je i reklama, možda bi ponovo popularizirao mjesto… - A tko će plaćati oglase po novinama? - zakerao je. - Sve to košta! Pa netko mora odgovarati na telefonske pozive i bilježiti narudžbe, a ako pustim nekoga za telefon, taj će zvati Hong Kong i nabiti mi račun… Razljutio me: - E jesi pravi Hrvat! Iznenadio se: - Jesam! Kako to misliš? - Lijepo. Čim ti se dođe s novom idejom, odmah - po defautu - smisliš sto zamjerki i zašto to nikako ne bi išlo i zašto ne bi bilo dobro. Zašto nitko, umjesto tako, ne razmišlja što bi bilo potrebno da se dobra ideja provede?  Nedavno sam navratio u njegovu piceriju sa suprugom i sinom. Gazda je odvojio nekoliko trenutaka i sjeo za stol s nama. Na kraju šanka dva mladića u motociklističkim odorama čekali su narudžbe za isporuke po gradu. - Sjećaš se kada sam ti govorio da treba organizirati dostavu na telefonske pozive? - zapitao sam. - Morao sam… - odgovori on. - Svi to danas rade, pa moram i ja. - Nisam te to pitao. Pitao sam sjećaš li se kada sam ti to predlagao? Bijelo me pogledao: - Ne. Izgleda da moj problem izvire iz toga što se previše sjećam. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
