Pitali fra Vjeku čega će se odreći za korizmu.

- Žena.

Teško je naći ikoga tko ne zna pjesmu "Da sam ja netko" koju su izvodili "Indexi". Znate ono: "Na-na-na-na-na….da sam ja netko…. svim majkama bih izbrisao bore….. na-na-na… i očevi ih vole….", i tako dalje. Tko misli da ne zna, bilo bi mu dovoljno čuti prvih nekoliko taktova pjesme, pa bi se prisjetio da zna.

Na nedavnom koncertu u spomen nezaboravnih "Indexa", 22. veljače u "Lisinskom", pjesmu je maestralno otpjevao Aki Rahimovski, a nastupila je i autorica teksta, Maja Perfiljeva i izgovorila ga. No pjesma koju bih i sam mogao odrecitirati završila je stihovima koje sam prvi puta čuo:

"…da sam ja netko
svim majkama bih izbrisao bore
I VRATIO IM SINOVE-HEROJE
NEKA OPET KAO PRIJE
BUDU SAMO DJECA SVOJE MAJKE"

Sjajni stihovi samo dodatno osnažuju ionako odličnu pjesmu dajući joj snažan završetak. Zašto su to "Indexi" ispustili?

Maja Perfiljeva kaže o tome:

- Riječi sam napisala u doba jakog antiratnog raspoloženja, bio je tada rat u Vijetnamu… Kada se Davorin Popović (pokojni pjevač "Indexa") vratio sa snimanja u "Jugotonu" i kada smo preslušavali snimku, primijetila sam da stihovi nedostaju. "Jebi ga, zaboravio sam!", rekao je Davorin. A "Indexi" tada nisu bili dovoljno značajni da bi mogli dobiti priliku za drugo snimanje na kojemu bi ispravili pogrešku.

I bez ispuštenih stihova pjesma je bila dovoljno dobra da se do danas ne zaboravi. No upravo otkriće da nije cjelovita nameće da bi je Aki trebao ponovo snimiti, ali neokrnjenu.

Odvjetnik S. je proučavao dopis pristigao od cijenjenog kolege Čulibrka. Koliko god ga puta iznova pročitao, koliko god ga analizirao i interpretirao, s kojeg god kuta pokušao sagledati, u svakom slučaju mu se ukazivao stalno jedan te isti rezultat - da je riječ o glupom, besmislenim, nepotrebnom, neosnovanom i neutemeljenom proseravanju. Jedini iole suvisli razlog takvom dopisu moglo je biti čisto zajebavanje radi zajebavanja, i još neduhovito, ljigavo, gadno i potpuno kretenski. Razmišljao je što učiniti s tim moralnim, intelektualnim i strukovnim drekom razmazanim po papiru, te zaključio da bi bilo najbolje prileći. Upravo kada je nakanio otići u privatne dijelove stana i opružiti se na kauču, zazvonilo je zvonce na vratima kancelarije. Podigao je pogled na sat i utvrdio da je vrijeme za primanje stranaka naznačeno na tabli na vratima prošlo, te pomislio da više nema obavezu otvoriti. I već je ustao da ode na drugu stranu kada je pomislio: ajde de, da vidi tko ga treba.

Otvorio je vrata.

Na stubištu je stajao visoki ispijeni čovjek srednjih godina u maskirnoj jakni prilično iznošenoj i prljavoj, mrlje su se vidjele i na mrljama maskirnog uzorka. Imao je mnogo raskuštrane kose, nekoliko dana neizbrijane obraze, pomalo sumanuto ukočen pogled i praznu flašu od Coca-cole pod rukom.

Čovjek reče:

- Čujte, ja to ne razumijem! Nije me dugo bilo i upravo sam se vratio - i ovdje se sve promijenilo! Kuća kojih sam znao više nema, na njihovom mjestu su neke nepoznate zgrade. Više nikoga ne poznam, svud naokolo su nepoznati ljudi! Automobili voze u obrnutim smjerovima. Ni tramvaji ne izgledaju kao kada sam odlazio. Imate li neki dobar pravni lijek za takvu tešku situaciju?!

Odvjetnik S. je na trenutak razmišljao što će, a zatim će:

- Žao mi je, moja kancelarija ne bavi se takvim stvarima, no…. - ode do svog stola, dohvati posjetnicu cijenjenog kolege Čulibrka, vrati se i pruži je neznancu. - …ovaj odvjetnik je specijaliziran upravo za takve probleme, slobodno mu se obratite! Ako mu je prošlo vrijeme primanja, možete ga naći u kafiću prekoputa njegova ureda, samo pitajte konobara da vam ga pokaže.

Nepoznati čovjek pomiriše posjetnicu, pogleda je sa svih strana, pažljivo je spremi u iznošenu cipelu razvezanih žniranaca, zahvali se, okrene i ode, a odvjetnik S. se smireno i zadovoljno povuče na kauč i prepusti zasluženom odmoru.

Kadikad i ćorava koka nađe zrno. Tako je i ono što Crkva uči da je smisao seksa u produciranju potomstva bolesno pretjeravanje, ali nije sasvim bez vraga.

U jednom razdoblju života zatekao sam se kako odmjeravam seksi uređene seke u kafiću i pitam se za koju bih najradije da mi je KĆERKA. U sljedećem navratu prenuo sam se kako razgovaram sa starijom maloljetnicom, ali vrlo razvijenom i zrelom za svoje godine, i iskreno premišljam da li bih je radije poveo kući, u krevet, ili bih radije da sam joj otac. Kada sam proveo večer s mlađom ženom u kratkoj majici koja je otkrivala pupak i struk, a cijelo vrijeme brinuo da ne prehladi bubrege, shvatio sam da je vrag odnio šalu.

Ako se tome pribroji kako sam počeo sliniti za mladim majkama koje su gurale kolica s bebekima, raspekmezivao se nad klincima koji su tapkali prve nespretne korake, premda su im majke još nosile trudničkih dvadesetak kila viška, morao sam si priznati da je vrag došao po svoje i ja zapravo želim dijete.

U skladu s tim počeo sam tražiti družicu koja će pored ostalih kvaliteta koje sam uobičajeno tražio od ženskog roda posebno odgovarati procjenama da bi mogla biti dobra majka. Nađoh takvu, vražju žensku.

I to vam hoću reći - kada smo se napokon razjasnili, dogovorili i uskladili, kada smo legli jedno do drugoga s ciljem da idemo praviti bebača, ne sjećam se da je ikada ranije bilo tako. Ništa posebno, nikakve akrobacije, ništa skakanje s lustera, nikakvi egzotični zahvati, naprosto natenane, bez žurbe, bilo je nadnaravno slatko. Više od ljudi koji maltretiraju životinje negodujem jedino nad onima koji se neodgovorno razmnožavaju. Kao sa svakom glupošću, time prvo naškode sebi, zatim najviše povrijede sebi najbliže, (vlastito dijete ili svoju djecu,) a na kraju dozlogrde i svima oko sebe. Ranije sam se (decenijama!) čuvao neplanirane trudnoće više nego spolnih bolesti i socijalnih komplikacija, a odjednom - upravo suprotno! Pomisao o potomku u kojega smo oboje bili već unaprijed zaljubljeni davala je svemu dragocjeno značenje. Vjerovao sam da više nema toga što ne znam, ali nisam mogao ni pretpostaviti koliki je to užitak svjesno, odgovorno i planski s osobom koju voliš raditi na novoj karici između lanca predaka i nasljednika.

Srećom nismo trebali dugo čekati i dođe vrijeme, dođe rok, i eto vraga skok na skok! Dobili smo maloga anđela. Ništa nam nikada, koliko god naporno, nije bilo teško za njega. Iz milja ga zovemo Luci, što je skraćenica od Lucifer.

in vino veritas

SVE JE

SVEJEDNO

Jučer sam se oblio malko više nego što je trebalo, otprilike kao svinja, i moja voljena žena je snimila na diktafon moje baljezganje da mi pokaže kad se otrijeznim kako trkeljam kad se napijem.

- Filozofija je promišljanje bitka. Kada se od nje oljušte sve klice znanosti i disciplina koje su u njoj nikle, svi začeci fizike, atomistike, psihologije, sociologije… preostaje joj kao osnovni predmet upravo bitak. Filozofija je disciplina koja se bavi bitkom, traži ga. Što je, kakav je… Da bi to mogli, filozofi su odavno osvijestili razlikovanje suštinskog i površinskog, pojavnosti i biti.

Međutim, pitanje bitka je već samo po sebi postavljanje čovjeka na mjesto koje mu ne pripada jer je poimanje bitka karakteristika ljudskog uma koja ne postoji izvan čovjeka. Ne vrti se sveukupnost oko ljudske rase, već je čovjek dio totaliteta sveukupnosti i to - dapače - periferni. Promišljanje bitka jednako je promišljanju fatamorgane. Oboje postoji samo u čovjeku, kao i niz drugih ljudskih mentalnih konstrukcija i osjetilnih doživljaja, kao i ljudski duh.

Da bi spoznali bitak ne trebamo prodrijeti u suštinu, nego obuhvatiti sve.

Što je zajedničko cjelini i svakom njezinom ma i najmanjem dijelu? Bitak? Ono po čemu su identični…. Ponovo je ljudska misao ta koja iskrivljuje jer je čovjek jedini kojemu ništa nije svejedno upravo zato što je čovjek. Zato jer je čovjek ne može shvatiti sve. Što je sve? Kakvo je? Filozofija se utoliko bavi nepostojećim, zanemarujući najznačajniji mogući predmet, a to je sve. Sveukupnost.

Drag mi je Spinoza koji je tvrdio da je Sve jedno. Bio je vrlo blizu rješenja. Sve je svejedno.

Tako pričam kad sam pijan!
Kada sam trijezan, šutim.

Gustav Štrmulj je otišavši u penziju počeo zarađivati bolje nego ikada ranije. Sin mu je otvorio firmu, a on mu je odrađivao najosjetljivije korake u poslu. Tako se našao u Budimpešti na tjedan dana, a slobodno vrijeme provodio je uglavnom u hotelu.

U hotelskom restoranu radila je jedna nevjerojatno zgodna konobarica ranih dvadesetih godina. Gustav nije mogao skinuti pogleda s nje dok je poslovala između stolova. Petog dana više nije mogao izdržati i, protivno svim životnim navikama, kada se za ručkom naginjala nad njega upitao ju je koliko mjesečno zarađuje. Ona je rekla - dvjesto maraka. Gustav joj na to ponudi da u jednu večer zaradi dvostruko. Ona pristade bez krzmanja, dapače, nasmiješi se i reče:

- Tako šarmantnom i pristojnom gospodinu bila bih sklona udovoljiti i bez takve nadoknade!

Dok mu je posluživala desert dogovoriše se da će doći u njegovu sobu kada joj završi radno vrijeme. Preostalo je još nekoliko sati. Gustav nije mogao čekati, već je izišao u šetnju da skrati vrijeme. Putem je naišao na apoteku i zastao. Razmišljao je: koliko god se dobro držao za svoje godine, ipak to nije više kao u dvadesetim. I koliko god u onim rijetkim prilikama kada se upusti u bliže dodire sa suprugom ona bila zadovoljna, nije to nešto što bi moglo impresionirati mladu ženu u naponu snage. A što ako sasvim omane? I on uđe u ljekarnu i kupi pilulu Viagre.

Vratio se u hotel, otuširao, namirisao, obukao na sebe sve čisto i nestrpljivo čekao. Točno u osam začuje kucanje na vratima. Nabrzinu proguta pilulu i otvori vrata. Ona je došla ljepše nego inače. Stigla je skočiti do kuće i urediti se. Gustav je ostao bez daha, ne znajući što učiniti kao da je najgori pubertetlija.

Nasreću je ona bila ne samo prelijepa, nego i vrlo mila, i dala je sve od sebe da sve bude najbolje moguće, ali ništa nije pomagalo. Ne da Viagra nije ništa pomogla, nego je bilo gore nego inače. Ništa. Koliko god se ona trudila, ništa pa ništa, a nije bilo što nije pokušavala. Dala je sve od sebe, ali uzalud. Nakon sat vremena oboje uvidješe da to više nema smisla. Gustavu je bilo toliko neugodno da joj je dao njezinu trostruku mjesečnu plaću i pristojno su se rastali.

Ostavši sam, premišljao se što će. Odlučio se ponovo otuširati, pa otići na večeru. Stane on pod tuš, pusti vodu, a ono BLAM! Skoči mu ona stvar gore nego ikada, čvrsta kao željezo, veća nego u najboljim danima. Ljubičasto kao patlidžan. Da je barem imao telefonski broj na koji bi mogao nazvati konobaricu da se vrati, ali nije!

Što će? Pokuša ga spustiti. Ižmikao ga jedanput, ižmikao ga i drugi puta, treći puta se nije dao, ali je svejednako i dalje strčao. U međuvremenu Gustav i ogladnio. Pokušao se obući, da siđe u restoran na večeru, ali nije mogao zakopčati hlače.

Cijeli sat je hodao gore-dolje po sobi kao lav u kavezu. Napokon nazove recepciju i naruči da mu donesu nešto za pojesti u sobu. Ostavi vrata od sobe otključana, pa kad je čuo kucanje samo vikne "Slobodno!" Sjeo je u fotelju i raskrilio novine preko krila, kao da ih je čitao, pa spustio.

Kad ulazi u sobu konobarica koju ranije nije vidio, gura kolica s narudžbom. Zrela žena u najboljim godinama, otprilike sredina tridesetih, još zgodnija od mlade. Dok je premještala tanjuriće i zdjelice na stolić, Gustav je upita koliko zarađuje mjesečno. Dvjesto maraka. On odmah ponudi da bi joj platio tri puta toliko ako bi ga spasila nevolje.

Nije se mnogo premišljala. Cijena je dobra, ali ne prima kartice ni čekove. Gustav se prisjeti što mu je u džepovima. Nakon prethodne posjete preostala je samo zanemariva gotovina, sitniš u kovanicama. Ima bankomat prekoputa, s druge strane avenije, poduči ga ona, ali ne isplaćuje više od trideset i pet maraka u lokalnoj valuti na dan. No ako obiđe još nekoliko bankomata…, stigao bi do ponoći, pa će ona doći kada joj završi smjena.

Gustav je u očajanju gledao kako se situacija beznadno komplicira dok svakim časom postaje sve neizdržljivija. I na to mu padne na pamet stara arapska poslovica: Za djecu - žena, za ljubav - lijepi dječaci, za seks - kamila, a za čisti užitak - lubenica. Zapita imaju li lubenice. Imaju. Hoće jednu, na račun sobe, najmanje pet kila, nerazrezanu, u komadu, i to ne iz hladnjaka, na sobnoj temperaturi.

Ostavši sam s lubenicom Gustav je odnese u kupaonicu i uglavi u lavabo. Švicarskim džepnim nožićem izreže odgovarajući otvor na kori. Crvena sočna unutrašnjost zijevnula je spram njega. Silovitim prodorom dospio je do samog srca ploda.

Proželi su ga olakšanje i nevjerojatna ugoda, a u narednom trenutku zazvonio je telefon. Izvio se i uspio dohvatiti slušalicu. Zvala je supruga iz domovine.

- Dragi, što radiš?

- Nikada ne bi vjerovala!

- Nisi valjda s nekom ženom?!

Ne prekidajući gibanje kukovima, odgovorio je: - Ma kakvi! Otkrio sam nešto bolje. Lubenicu! Uzeo sam jednu od pet kila samo za sebe.

I supruga se od srca i s olakšanjem nasmijala.

Početkom 2007. godine moćni zagrebački gradonačelnik primljen je u Družbu braće hrvatskoj zmaja. Dodijeljena mu je titula Zmaja od Kamenitih vrata.

U prvi mah priznanje djeluje moćno - Kamenita vrata su drevni ulaz u Grad. Zmaj koji nadzire ulaz u Grad…

Ako čak i zanemarimo pitanje zašto bi netko želio postati hrvatska ala, aždaja, stvorenje koje po definiciji riga vatru, otima princeze, čuva prokleta blaga i jede malu djecu, preostaje sitna pojedinost koja baca sjenku na to dično priznanje.

Naime, od svih mogućih zmajeva, recimo: Zmaj od Velesajma, Zmaj trešnjevački, Zmaj podjarunski, Zmaj s Jakuševca, Zmaj rovokopač ili slično, Zmaj od Kamenitih vrata je - pored onog kojeg sveti Juraj kolje iza HNK - jedini za kojega točno znamo kako izgleda.

Dakle, nasuprot zmaju kod HNK, koji je plemenita i opasna zvjerka, zmaj kod Kamenitih vrata je ljigavo i gadljivo stvorenje. Glava mu izgleda poput riječnog soma s velikim brčinama, a od zubi nema ni traga. To je zmajsko govedo, tusta trupina. Priklati takvoga svakom je pravom vitezu zadatak poput otvaranja konzerve mesnog doručka. I da, taj zmaj je već dotučen, to je tek mrcina bivšeg zmaja. Ponad njega, sveti Juraj već je skinuo kacigu i briše oznojeno čelo…

Nije moguće da dična braća Družbe hrvatskog zmaja to nisu znala. Ta zmaj se nalazi na Trgu Braće hrvatskog zmaja! Da družina nije upravo tim imenovanjem željela poslati neku poruku? Javno proglasiti nekoga krepalinom, mrcinom, crknutim gušterom enormne veličine, može biti priželjkivanje, nagovještaj, opomena, prijetnja ili najobičnije ismijavanje. A navesti toga da se time još i raduje i ponosi, umijeće je dostojno zmajeva. Preostaje još jedino pitanje kome je namijenjena uloga svetog Jure.

Igrali smo se kauboja i Indijanaca, policajaca i lopova, detektiva i gangstera, Robina Hooda protiv negativaca, partizana i Nijemaca, ali nikad, nikad, u igri se nisu pojavljivali ustaše ili četnici.

Odrastao sam kod djeda. On je bio strastveni amerikanofil. Do kraja života čekao je da dođu Amerikanci i oslobode Hrvatsku komunizma i komunista, ali nije dočekao. U našoj se kući slavilo S.A.D., a rogoborilo protiv Rusa i proklinjalo komuniste.

U skladu s tim u dječačkim maštarijama bio sam marinac koji se iskrcava na plažu Iwo Jime, komandant američkog nosača aviona, pilot mlaznog lovca Ujedinjenih nacija, astronaut, revolveraš na Divljem zapadu, Zoro, jedan od likova Karla Maya i Zane Greya, ronilac Jacquesa Cousteaua, suputnik Thora Heyerdahla, ali nikad, nikad, partizan, ali - bogme - ni ustaša, a kamoli četnik. Mašta se otjelovljavala u kolektivnim maštarijama - igrama. Igrali smo se kauboja i Indijanaca, policajaca i lopova, detektiva i gangstera, Robina Hooda protiv negativaca, partizana i Nijemaca, ali nikad, nikad, u igri se nisu pojavljivali ustaše ili četnici. Uočio sam taj nedostatak tek pola stoljeća kasnije i nije mi jasno ni kako se pojavio ni zašto mi je trebalo toliko dugo vremena da ga otkrijem.

Reklo bi se da su maštarije odraz stvarnosti, usmjerene i ograničene realnošću.

Pa kad se već prisjećam toga, pitam se je li postojao dječak koji je maštao da je upravitelj logora u Jasenovcu ili čuvar u Auschwitzu? Kakav je život živio i što je o njemu mislio dječak koji je maštao da je pripadnik hrvatske legije koja je napadala Staljingrad? Kakav li je danas čovjek onaj koji je fantazirao kako s nacistima i fašistima diljem Lijepe naše iskorjenjuje sovjetske agente i njihove simpatizere i familije?

Priznajem da sam sanjario kako postajem nasljednik Alberta Schwaitzera i možda se upravo zato teško mogu opustiti uz one koji su sanjali da postanu knezovi Livna, Duvna i Lištice.


P.S. U maštarijama mog sinka-madarinka danas su Pokemoni, Digemoni, Bionikli i Yu-Gi-Ohovi. Kakav li će čovjek stasati na osnovu njih?

Fotografija iz ljeta 2000. godine: Zagreb, između HNK i Pravnog fakulteta...

Danas bi Stipe Šuvar, da je živ, imao rođendan.

Uvjeren sam, da je živ, sve bi bilo drugačije. Ne kanim to sada obrazlagati, ali možda i hoću nekom drugom prilikom.

Podržavali i simpatizirali ono za što se on zalagao ili bili najoštrije protiv toga, mora mu se priznati da je pokazao kako i političar može biti častan: skroman, pošten, nepotkupljiv, hrabar i dosljedan.

Da nije ništa drugo uradio, već samim time je zaslužio da ga se dugo pamti.

USPON I PAD

VELIKOG LJENIVCA

Čapurkovi roditelji, veliki južnoamerički ljenivci, živjeli su na najdonjim granama sasafrasa, no on je od najranijih dana gledao prema gore. Gore je bilo više svjetla, lišće je izgledalo sočnije, a plodovi slađi.

Čim je Čapurko malo ojačao, započeo je svoj uspon. Malo sim' - malo tam', vještim premještanjem uz malo naguravanja, malo milom, a malo silom, uspeo se na više grane. I zaista, ondje je bilo više svjetla, lišće je bilo sočnije, a plodovi slađi, no i još privlačnija razina iznad njega došla mu je na dohvat.

Čapurko se učlanio u VJLjDZ, Velikih južnoameričkih ljenivaca divlju zajednicu. Njegov uspon se brzao. U dvije godine probio se na razinu za koju bi drugima trebalo dva života i ondje je otkrio da, pored drugih prednosti, on sere po onima ispod njega, a da je onih iznad - koji seru po njemu - preostalo još vrlo malo.

Čapurko se pokazao spretan i sretan, i malo srećom, a malo potpomogavši sreću, što pregovorima, što dogovorima, a malo i podvalama, probio se na sam vrh. Na vrhu je bilo sve drukčije nego ondje gdje je započeo svoj put. Ondje nije dopirao smrad truleži s tla džungle, niti su se opake zmije mogle uspeti toliko visoko. Sunce je sjalo cijeli dan, lišće i plodovi su bili rajskog okusa i ni sa kim ih nije trebao dijeliti. Pogled se pružao do u nedogled, samo što njegove kratkovidne oči to nisu mogle sagledati. Čapurko je uživao u tome što su se svi njegovi napori isplatili.

No jednog dana je iznenada nahrupila oluja. Uhvatio se moćnim kandžama za granu, ali ju je vjetar već prvim naletom prelomio. Čapurko je padao kroz krošnju kršeći grančice i udarajući u grane, sve dok nije tresnuo u blato u podnožju debla.

Ležeći na leđima u smrdljivoj kaljuži čeznutljivo je gledao iznad sebe najniže grane krošnje. Niti se mogao uspeti uz deblo do njih, niti je na prenapučenim donjim granama bilo mjesta da se objesi u sigurnost zaklona među sebi sličnima. Tek tada je shvatio što ga je otac Šumčur upozoravao u onim rijetkim trenucima kada nije bio obeznanjen od fermentiranog voća:

- Što se više penješ, grane su sve tanje.

Imamo psa barabu. Koncepcija odnosa s drugim psima mu je jednostavna. Ako su ženske, treba naskočiti, tjerale se ili se ne tjerale. Ako su muški, treba im pokazati tko je glavni.

Način kako se kod muških izborava za svoj autoritet je da ih natjera da stoje mirno, a on kruži oko njih sav narogušen i strogim okom nadzire da se ne miču. Ako mrdnu, prijeteći zareži, pri čemu izgleda tako opako da se većina njih ukoči. Ali blefira, jer ako se koji ne obazire na njegov nastup - onda ništa. Ako hoće trčati i ganjati se, odlično, jer se i tako voli zabavljati.

Problem nastaje s onim većim muškima koji - sasvim razumljivo - ne žele trpjeti da im netko prijeti, maltretira ih ili reži na njih. Neki od njih su grdo veliki i strašno zubati. Naša baraba svejedno kreće i na dvostruko veće da im pokaže tko je glavni. Naroguši se, poprimi izgled krvoloka, a šupak mu je stisnut od straha i hoda na nogama ukočenim kao čačkalice. Drčno stane pred njih i pokušava izblefirati. Ako uspije - nitko zadovoljniji od njega. Ako se veliki ne zastravi, već mu odluči pokazati realni raspored snaga, bježi glavom bez obzira. Dodatni je problem što su veći psi ne samo jači, nego često i brži, tako da naša baraba svaki puta riskira svoj rep.

Na tom primjeru, sine, možemo popričati o tome što je hrabrost. Hrabrost nije nedostatak straha, kada se ne bojiš. Ako se ne bojiš, to znači ili da se nemaš čega bojati ili da si tako glup da ne uviđaš opasnost. Hrabrost je kada se bojiš, ali uspijevaš svladavati strah. Nije hrabrost kada se naša baraba pravi važan pred manjima i slabijima, hrabrost je kada to radi pred većima i opasnima, a pri tome umire od straha. Hrabra osoba prvo mora pobijediti sebe, svladati strah u sebi, a zatim izvesti ono što je potrebno. Nema hrabrosti u tome da se ode u slastičarnicu, ali je potrebno hrabrosti da bi se otišlo zubaru. A kada se natjeraš, odeš zubaru, uvidiš da to nije tako strašno kako si očekivao, da ti je zub popravljen i poslije osjećaš čak zadovoljstvo što si to obavio. Dapače, sjećanje na privremenu bol na zubarskoj stolici mnogo je manje neugodno od zadovoljstva što si imao hrabrosti dostojanstveno to otrpjeti. Jednom kada to učiniš, drugi put će biti znatno lakše. Na taj način hrabrost i stvarno uklanja strah, jer se nakon nekoliko puta - premda ćeš znati da te na zubarskoj stolici očekuju i neugodni trenuci - uopće nećeš plašiti odlaska zubaru. Kad dobro upoznaš osjećaj zadovoljstva nakon hrabrog čina, on ti može postati nagrada zbog koje ćeš se bez oklijevanja upustiti u sljedeći.

Dakle, hrabrost nije nešto s čime smo se rodili. Rodili smo se sa sposobnošću da se bojimo. Hrabar se postaje nadjačavajući strah, što češće - i što veće strahove - tim više. A što si hrabriji, to ćeš više postići i to ćeš više uživati u životu. Razni strahovi postoje, stvarni i izmišljeni, ne smiješ im dopustiti da te ograniče i vode. Budi gospodar svojih strahova, umjesto da oni gospodare tobom!

Koji od ova dva pingvina na fotografiji je hrabar? Onaj s činelama? Ne, on je lud. Hrabar je onaj s kutijom za prvu pomoć koji ne uspijeva spriječiti prijatelja u ludosti, ali čeka spreman pomoći na svaki način.

Prekapajući ovih dana stare papire naišao sam na "The Royal Gazette", novine koje izlaze na Bermudima, od 23. listopada 1997. godine. Na naslovnoj stranici je članak "Sailors recall double capsize".

Sredinom listopada 1997. godine isplovila je iz luke na Long Islandu petnaestmetarska barka "Manella" s dva jarbola. Za kormilom je bio iskusan pomorac, kapetan Darko Veček, a uz njega su bili Goran Komarica, koji je dvije-tri godine ranije prvi puta plovio jedrilicom, oduševio se i nakon toga koristio svaki godišnji odmor da zaplovi, te dvadesetogodišnji Jese Rieswig, kojemu je to bio prvi izlazak na more. Na palubi je bio i kapetanov pas Sailor.

Vjetar je bio poprilično jak već kada su krenuli, more nemirnije nego obično, ali su prognoze kazivale da se vrijeme neće pogoršavati, te su se zaputili ka St. Thomasu u dalekom Karipskom moru. No kada su se našli na otvorenom moru vjetar je dostigao brzinu od sedamdeset kilometara na sat, a zatim je udar još snažnije oluje preokrenuo plovilo. Barka se uspravila, ali oštećena: nestao je splav za spašavanje, uništeni su radio i navigaciona oprema, jedan od prozora na kabinama bio je otrgnut, a sve je bilo puno vode. Dok je oluja bacala brodicu kao fliper-kuglicu, kapetan Veček je provizorno zatvorio otvor prozora daskama i plastikom da ih ocean, koji ih je neprestano prelijevao, ne potopi.

U međuvremenu ih je Obalna straža, znajući da su se našli u srcu kaosa, pokušavala nazvati preko radija, a čim se oluja malko primirila poslali su avion koji ih je pronašao. Avion je preusmjerio tanker koji se našao u blizini, ali zbog oluje barka nije mogla pristati uz tanker niti ju je on mogao vući za sobom. Posada tankera ponudila je trojici u jedrilici da ih konopcima prebace k sebi, što je značilo da oštećenu plovilicu prepuste oluji, ali sva su trojica odbila i tanker je produžio svojim putem.

Drugog dana nevrijeme se ponovo stuštilo i po drugi puta preokrenulo barku. Ovaj puta oštećenja su bila još gora. Između ostaloga, iz ležišta je iščupan manji jarbol, a vjetar je mlatarao njime. Usred oluje, sva trojica su na otvorenoj palubi uspjeli privezati manji jarbol uz onaj koji je još stajao, da ne napravi još veću štetu.

Ipak, oštećenja su već bila tolika, a oluja - čak i kada se donekle smirila - takva da je po svim kriterijima trebalo napustiti "Manellu". Doletio je helikopter da ih pokupi, ali sva su trojica odbila.

Tri dana kasnije olupina je uplovljavala u luku St.George. Obala je bila prepuna ljudi koji su je došli dočekati tri manijaka o kojima su radio, televizija i novine danima izvještavali - prvo da su nestali, zatim da su u dva navrata odbili spašavanje, te da su prebrodili dvije stotine milja po najgoroj oluji.

Pročitavši članak nešto mi je nedostajalo, te sam odmah nazvao Gorana u New York.

- Zašto niste odmah ostavili brod, čim je tanker došao po vas?

- Zbog psa.

Pa naravno, pas! Kao u mom omiljenom "Baservillskom psu", pas se spomenuo na početku, a zatim je nestao iz priče, a priča je ne samo nepotpuna, nego i nerazumljiva bez njega.

- Psa nismo mogli prebaciti konopcima na tanker, niti ga se moglo podići u helikopter. Brod je ionako osiguran, ali psa nismo htjeli ostaviti.

Jutros sam se prisjetio da mi je jedna od najdražih knjiga "Tri čovjeka u čamcu, a o psu da se i ne govori". Ipak, o psu treba govoriti, jer tek priča o njemu govori o svima ostalima.

Postoje neke statistike prema kojima više ljudi umire u jesen i proljeće nego zimi i ljeti. Veći broj umire ako je ružno, sivo vrijeme, kada se vrijeme kvari, nago kada su lijepi dani. I navodno ih najviše umire u sumrak i pred zoru.

U skladu s tim često pomislim da ću umrijeti u četiri ujutro.

Naime, barem jednom sedmično, a kadikad i češće, kadikad po nekoliko dana za redom probudim se usred noći, iznenada potpuno budan, ustanem i treba mi nekoliko desetaka minuta ili sat-dva da se ponovo vratim u krevet, no ondje odmah zaspem. Ono što me zbunjuje jest da se to uvijek događa u četiri ujutro, pet minuta ranije do pet minuta kasnije. Ne pamtim kada se dogodilo u drugo vrijeme, premda se i to kadikad dogodi.

Zbunjuje me ta točnost. Bez obzira kada odem spavati, a to je obično nakon ponoći, često u dva-tri, pa i kasnije ujutro, a najranije u jedanaest navečer, premda znam zaspati u fotelji već u deset, uvijek je buđenje u četiri. Kad se tako probudim, potpuno sam pri sebi, bez obzira koliko se ujutro teško budio nakon što ponovo zaspem, a kadikad, naročito ako sam preko noći nakupio malo sati spavanja, gotovo me je nemoguće probuditi. Dapače, buđenje je u četiri i po ljetnom i po zimskom vremenu, kao da se brojenje vremena nije pomaknulo za sat.

Pričao sam o tome Beškeru, pitajući je li on čuo za nešto slično.

- Jel' se popišaš kad se ustaneš?

Da, uvijek je prva stvar da se istočim.

- Jednostavno - smijucka se on. - Napuni ti se mjehur, pa te probudi, uvijek u četiri, jer mu toliko treba da se napuni.

Zvuči logično i prihvatljivo, lako moguće da ima nešto u tome, osim što idem spavati u razna vremena, a stalno nešto pijuckam, pa i posljednju čašu tekućine popijem u razna vremena.

Nigdje u literaturi nisam naišao ni na spomen ičega sličnog. Možda bih to našao negdje u medicinskim knjigama, ali mi se one ne čitaju.

Da li se ikome od vas događa isto ili nešto slično?

U međuvremenu, dok ne dođem do zadovoljavajućeg odgovora, često kada se tako probudim ujutro, pomislim da će tako jednoga dana, u proljeće ili jesen, za gadnog kišnog vremena, ono što će me probuditi pred zoru, u četiri ujutro, biti smrt.

ZAMUĆIVANJE

RASČIŠĆAVANJA

Pravda i pravo su - koliko god srodni i povezani - dvije odvojene pojave, svaka sa svojim zakonitostima. Tako su i pravo i zdrav razum dvije odvojene pojave, ali koliko god odvojene, pravo ne bi smjelo biti suprotno ni pameti ni poštenju, koliko god nam zdrav razum govorio da se tome - obzirom gdje i kada živimo - ne bismo smjeli čuditi.

Posljednji primjer koji u sebi sabire sve nabrojane pojave, pa i još više od njih, pojavio se u jučerašnjim novinama. Nije jasno je li riječ o krajnje nepouzdanom i nedotupavnom novinarstvu ili je novinarstvo pošteno obavilo posao, ali je ono o čemu izvještava nevjerojatno neuvjerljivo, ili oboje ili nešto četvrto. Dakle, prema novinskim izvještajima, N.T. je nevina. Citiram jedne novine, a i neke druge su objavile upravo isto to: "…Sudsko vijeće… zaključilo… da je N.T. zaista NEZAKONITO… ali za radnje koje su DOZVOLJENE, odnosno ZA LEGALAN POSAO… Sud je zaključio… da se radi o BLAŽEM OBLIKU kaznenog djela… za koje je nastupila zastara." Procjenjuje se da je time optužena, pa oslobođena, priskrbila korist od oko 980.000 kuna.

Koliko god puta čitao izvještaje u nekoliko novina, umjesto da mi postane jasnije što se dogodilo, sve mi je smotanije. N.T. je nezakonito, to jest - kriva je, ali za nešto legalno, tj. nije kriva, što je blaži oblik kaznenog djela, to jest - tek je samo malo, no i malo je ipak to, to jest - ipak je zgriješila, ali je nevina, za što joj se oprašta jer je nastupila zastara, a kog joj vraga treba oprostiti ako je nevina, dok je ta sitnica za koju se omastila svega 980.000 kuna. Tko se ono sjeća kako je u vezi s njenim tatekom bilo objašnjavano kako "novac nije imovina"? Sada je naša pravna praksa obogaćena i time da je 980.000 kuna sitnica, tek nešto malo, nešto što je tek blaži oblik drpanja ako se drpne.

Nadalje, N.T. optužena je za korupciju, da je primala mito. Ona je oslobođena, a onaj koji joj je plaćao je osuđen, doduše uvjetno. On je kriv, a ona nevina! Za nevinu N.T. cijeli proces protiv nje samo je konstrukcija u okviru onoga što ona naziva "detuđmanizacija". Ako je to detuđmanizacija, kako li je tek izgledala "tuđmanizacija"?

Nekoliko stranica dalje u novinama, naslov: GLAVAŠ NE IDE U PRITVOR JER BI TO IZAZVALO TRAUMU, doduše s upitnikom na kraju, iako bi po meni trebao uskličnik. Za što je ono optužen? Za surova ubojstva i mučenja nekoliko desetaka ljudi, za koliko se zna. A kakvu tek traumu ja doživim kada mi pauk odnese krivo parkirani auto ili kada mi isključe telefon jer nisam platio telefonski račun, pa nikome ništa?! Nisam imao snage pročitati članak ispod tog naslova. S jedne strane nevjerojatna obazrivost prema suptilnim dušicama nježnima poput kraljevne na zrnu graška, s druge te princeze sa zrna graška tu drmnu koji milijun kuna, tu pobiju kojih desetak ljudi, a možda i ne, ali ih tako neopisivo traumatizira ako se netko o tome propitkuje da …

Ah, da ne duljim - DOLJE PRINCEZE SA ZRNA GRAŠKA! Dolje princeze i svi njihovi saučesnici, jataci i trabanti! Sve njih u Gospić, pa nek' se ondje međusobno rukuju!

U vrijeme kada smo Tomić i ja još studirali, on tek hodao s Agarom, a ja još hodao s Gljivom, nađosmo se jedne večeri svi četvero u njegovoj sobi u podrumu kuće na Naumovcu da igramo "parchessi". Nismo još ni razastrli ploču, a on bubne nešto u svom stilu, onako površno, što mu je prvo palo na pamet, a da zvuči iznenađujuće dubokoumno. Na njegov peh, nisam bio raspoložen da mu progledam kroz prste i dozvolim da se izvuče na doskočice, blefove i šarm, niti je on bio spreman priznati da sam ga ulovio na lijevoj nozi, pa se dohvatismo oko toga kao dva manijaka. Ženske su upalile televiziju da odgledaju neki film dok se mi razjasnimo, pa da možemo početi igrati kako smo se dogovorili, ali je film i završio, a nas dvojica se tek najgore raspomamili. Ženske legoše na kauč, pokriše se dekama i zaspaše, a nas dvojica, da ih ne budimo, izađosmo van.

Dakle, on je imao potpuno krivo, što se vidjelo od samog početka, ali ne bi priznao ni da ga kolju. Popesmo se stepenicama na Gornje Prekrižje, spustismo se do Cmroka, oko ponoći smo se spuštali niz Jurjevsku, pa dolje na Zvijezdu, te uz tramvajsku prugu nazad prema Mihaljevcu… Cijelim putem sam ga sistematski metodički satirao. Njegova teza se oslanjala na nekoliko podteza, a one na dvojbenim podacima koje je trebalo ispraviti, nadopuniti ili precizirati; sve u svemu bila je to razgranata krošnja koju je trebalo grančicu po grančicu obrezati. Dao sam si truda i nisam propustio nijednu pojedinost, tjerajući ga da za svaki element njegove konstrukcije zajednički utvrdimo o čemu je riječ i kako stoji. Napokon je njegova tvrdnja bila sasvim okljaštrena, ogoljena u svojoj ispraznosti. Stigli smo već, nakon nekoliko sati šetnje, nadomak njegove kuće, ni dvadesetak metara od ulaza u njegovo dvorište, te ja postavih konačno pitanje koje, zapravo, više i nije bilo potrebno, ali sam želio čuti kako odgovara na njega svojim glasom. Zapitao sam:

- Dakle, priznaješ li sada da sam imao pravo?

Na to nije imao što reći osim "da", ali njemu stane knedla u grlu, mučio se da izgovori, te napokon iz njega provali:

- Ne!

Na to nisam imao što reći osim da ga roknem šakom u čelo, složim na asfalt i iscipelarim. Borio sam se s tom pomišlju obuzdavajući se krajnjim naporom volje, no tada iz pokrajnjeg dvorišta kao naručen izjuri crni pas. Mi smo hodali desnom stranom ceste, a pas izjuri s lijeve strane u punom trku, šutke jurne ravno na nas, tako dvadesetak kila žive vage, stigne do mene prije nego sam stigao i trepnuti, ZAOBIĐE ME i ne usporavajući u prolazu ugrize Toma krvnički za nogu, te odjuri dalje u mračno grmlje na drugoj strani i nestane zauvijek.

Tom vrisne i odskoči. Skakutao je na jednoj nozi i zavijao, a taj prizor je djelovao kao smirujući melem na moju gnjevnu dušu. Tom je poznavao sve pse i susjedstvu i kasnije je tvrdio da tog psa nikada nije vidio ranije. Uopće nam nije bilo jasno zašto nas je napao, zašto je zaobišao mene i ugrizao upravo njega. Potpuno neobjašnjivo, kao materijalizirani bijes, stvorio se, ugrizao i nestao, kao izvršitelj svemirske pravde kojem je zadatak da svima udijeli što su zaslužili.

Jedna od bivših cura s kojom sam se povremeno slučajno sretao u gradu, a dva-tri puta godišnje bi ukrali vremena i da sjednemo na kavu, iznenada me je nazvala s neuobičajenim pozivom. Sreli smo se desetak dana ranije i dobro popričali, jednako srdačno i otvoreno kao dok smo bili u vezi. Ona se koju godinu ranije udala i bila je jako zadovoljna brakom i životom i još joj je samo dijete nedostajalo da bude potpuno sretna, a ja sam se nedavno rastao s posljednjom djevojkom i nisam se žurio upustiti u novu vezu. Dakle, zove ta da me pozivaju njezin muž i ona u petak navečer u posjetu, napraviti će večeru, pa mogu kod njih i prespavati.

Začudio sam se što me zovu sebi kada se možemo naći i u gradu, u nekom restoranu ili kafiću; ima sada mnogo zgodnih mjesta gdje se ljudi mogu popričati. - Kojim dobrom? - pitam. - Da se družimo - veli ona. Hajde, dobro, velim ja, premda je i dalje bilo nešto čudno u pozivu i u boji njezina glasa. Dogodilo mi se mnogo puta da sam svratio nekome, pa se ili zabavili ili podnapili, pa sam ostao do drugoga dana, ali nikada poziv nije unaprijed bio da prespavam.

Za svaki slučaj sam se okupao i ponio cvijeće za domaćicu, te flašu vina za domaćina. Ona je pripremila izuzetnu večeru. U ugodnom raspoloženju smo popričali o svemu i sve se lijepo dogovorili. Kad ono - ispalo sjajno, ne mož' bolje - ostao sam do ponedjeljka ujutro i još smo to nekoliko puta ponovili. Onda sam se ja spetljao s novom curom, a bivša udata cura zatrudnjela, pa smo prestali s takvim posjećivanjem i već ih odavno nisam ni sreo, iako ih se uvijek s veseljem sjetim i redovno izmjenjujemo novogodišnje čestitke.

Čuo sam da mi dijete jako naliči, (sada je to već odrastao momak,) ali upravo zato izbjegavamo da se sretnemo, jer bi malac mogao pomisliti tko zna što ako bi nas vidio zajedno.

Uživala je u tome što ne mora žuriti. Nakon ručka utonula je u kadu punu tople vode u koju je nasula mirišljave soli, opustila se i zakunjala, zamalo zaspala. Trgnula se i oprala kosu. Zatim je još neko vrijeme ležala u vodi i razmišljala o svemu što je očekuje.

Izišla je iz kade, obrisala kosu ručnikom, te drugi, suhi, zamotala oko glave. Polako je premazala cijelo tijelo kremom za kožu. Dohvatila je škarice i dotjerala dlačice međunožja. Britvicom je, za svaki slučaj, prošla po glatkim pazusima te pažljivo oblikovala stidne dlačice u maleni trokut. Zaogrnula se kućnim ogrtačem i izašla iz kupaonice.

Ispružila se na kauču ispred televizora i odgledala nove nastavke dviju meksičkih sapunica dok se kosa nije osušila. Onda je otišla u sobu, stala pred raskriljeni ormar i birala što će obući. Nije bilo stvari koju nije izvadila, razgledala i vratila nazad.

Čula je kad je sestra napokon izašla iz kuće. Odlučila je odgoditi izbor odjeće za poslije, nakon što se našminka. Iz sestrine sobe donijela je njezinu košaricu s kozmetikom u kuhinju, sjela za stol na koji je postavila ogledalo koje uvećava, namjestila ugodnu muziku na radiju i smireno se posvetila tome da svom licu prida aureolu fatalnosti, tajanstvenosti i nedostupnosti. Bila je vrlo zadovoljna kako joj je uspjelo. Skinula je ručnik s glave i protresla kosom. Uskomešala se oko nje kao lavlja griva. Očetkala ju je i ponovo blago razbarušila prstima.

Otišla se obući. Prvo je navukla sićušne tange koje su jedva pokrivale krzneni trokutić, a traka odostraga nestala je među jedrim guzovima. Odučila se na samostojeće čarape koje pri vrhu noge pridržava čvršće tkan elastični dio. Lepršava suknjica koju je navukla jedva je dopirala do donjeg dijela tih obruba na čarapama. Isprobala je nekoliko majica prije nego je zadržala jednu duboko dekoltiranu koja je ostavljala gola ramena i trbuh. Umjesto grudnjaka zagrnula se prslučićem koji se mogao zakopčati, ali i nositi raskopčan. Na kraju je zakoračila u lagane cipelice s najvišim petama koje je imala i uspravila se za pedalj viša. Odšetala je do velikog ogledala u kojemu se mogla cijela odmjeriti. Jedva se prepoznala. Izgledala je odlično. Od-lič-no!

Preostalo je još odabrati prigodan nakit i polako je došlo vrijeme da krene. Dobro je tempirala vrijeme. Stići će kada se svi ostali okupe, kada već pomisle da ona možda neće ni doći.

Zaogrnula je jaknicu, zgrabila torbicu i nazvala taksi. No nije rekla da je odveze do kuće u koju je išla, nego samo do ugla ulice. Izašla je i krenula laganim korakom, neka se vidi da se ne žuri. Pretpostavljala je da nekolicina nervozno grizu nokte na prstima strepeći zašto se još nije pojavila, a ne treba zaboraviti ni nekoliko jadnica i bijednica koje bi bile presretne da ona ne dođe. Neka pocrkaju zlobnice i zavidnice! Čim je prvi od već pristiglih spazi, viknut će ostalima i svi će se natiskati na prozorima odmjeravajući kako se dotjerala, te će glas o njoj stići prije nje. Bila je već blizu kuće, pa je spustila pogled da slobodno bulje u nju, a i da ne vide kako se suspreže da se ne smijucka.

I tada - prokletstvo! Na asfaltu pred njezinim nogama iskrsnuo je oblik koji ju je povukao u sebe snagom kabalističkih čarolija, usrkao je kao vir koji se razjapio pred njom, to je bilo jače od nje, ponijelo ju je! Ne razmišljajući što radi skočila je - hop! - u kvadrat u kojemu je pisalo 1, zatim - hop! - s po jednom nogom u svaki od kvadrata u kojima je pisalo 2 i 3, i - hop! hop! hop! kao žabica - tek kad je s obje noge doskočila u polukrug u kojemu je pisalo NEBO, naglo se trgnula i osvijestila, kao zalivena kantom ledene vode. Dočekala se na obje noge raširenih koljena na visokim petama kao nogometni golman koji brani penal na štulama, nimalo glamurozno. Ostala je tako ukipljena i polagano podigla pogled prema prozorima i - užas! Odozgo ju je gledalo desetak lica, neka zgranuto, a neka trijumfalno, među njima i svi oni dečki iz najviših razreda, i ona je shvatila da joj je sve što ju je već bilo čekalo servirano izmaknulo u djeliću trenutka.

Predrag Raos je objavio nekoliko desetaka knjiga, preveo nekoliko stotina njih, objavio nekoliko znanstvenih radova, nebrojeno članaka i intervjua… Ako ništa drugo, nema sumnje da je čovjek načitan. No bavio se i politikom, bio aktivan u svađama u književničkim organizacijama, zalagao se za unapređenja izdavaštva, povremeno upadao u nekakve skandale… Sve u svemu postao je poznati lik, čovjek kojega se prepoznaje na ulici, mnogima simpatičan, ali je i mnogim zlopamtilima stao na žulj i mnogima kojima nije ništa skrivio nije po volji.

Sad se redovno pojavljuje svake subote navečer i na televiziji, u Malnarovoj "Noćnoj mori".

- Vrlo zanimljiva emisija. Pazi, tko god hoće može nazvati i reći mi da sam glup! To košta svega sedam kuna na minutu, a ima toliko linija da se ni ne treba dugo čekati da se dođe na red. I čekanje se naplaćuje!

Jedinstvena prilika! Bagatela! Za svega sedam kuna na minutu bilo tko može nazvati Raosa ili bilo kojeg od likova koji profiliraju u "Noćnoj mori" i reći im da su glupi. A oni, poredani kao na streljani na vašaru, još ljubazno popričaju i zahvale. Dapače, ako im netko nije po volji, čak ga i zadrže malo duže u razgovoru.

Podstaknut prvim iskustvima Raos razmišlja predložiti Malnaru da uvedu i posebne liniju za pametne. Linija za pametne bila bi rezervirana za one gledatelje koji su iznimno pametni i poziv preko nje koštao bi dvanaest kuna po minuti.

Nedjeljni "Večernjak" počeo je poklanjati čitateljima maske političara. Zgodno. No odnekuda mi je to djelovalo poznato…

Koliko vas kadikad potroši vremena da prošvrlja po linkovima u desnom stupcu ovog bloga? Dolje, pri dnu, nalazi se i link bablfotograf. Prilično posjećeni blog, nekoliko puta najavljen i na prvoj stranici Bloga.hr. Prvoga dana u devetom mjesecu prošle godine objavio sam jedan od svojih autoportreta.

Inspirativno, zar ne?

KARAMATIĆI


Usnimio sam ovu fotografiju između dva svjetska rata u Hercegovini. Na njoj je porodica Karamatić ispred kuće u Posušju, zadovoljni nakon objeda.

Stara majka, sinovi i neudate kćeri, snahe i djeca: tri generacije, međusobno rodbinski udaljeni ne više od dva koljena. Najmlađi s fotografije, ukoliko je itko živ, mora imati više od osamdeset godina. Kako vrijeme proleti!

Da se moja porodica danas sakupi, svi koji smo toliko rodbinski bliski, ne bi nas bilo više od deset. Da odemo pred bilo koju kuću u kojoj živi itko od moje familije, u kući ih ne živi više od tri.

Majka mi živi sama, a jedinog unuka viđa jedanput tjedno na otprilike sat vremena. Muči je depresija, posljedica samoće, a to se nekako odražava, naravno - nikako pozitivno, gotovo na svim područjima života. Njezine prethodnice prije stotinjak godina ne bi mogle ni razabrati što je muči. S druge strane, ako se dobro sjećam, stara žena na fotografiji bila je gotovo slijepa. Danas bi rekli "staračka mrena" i uklonili bi to laserom za pet minuta. Svako vrijeme nosi svoje. To što nam se čini da vrijeme prolazi, zapravo se samo mijenja. Ono što je stalno je promjena.

To ne prolazi vrijeme, nego prolazimo mi.

Magazin "Start" ostao je zapamćen prvenstveno po tome što je gotovo četvrt stoljeća opskrbljivao jugoslavensku javnost svježim fotografijama lijepih obnaženih ženskinja. Onima koji su iz bilo kojih razloga svraćali u redakciju magazina ostalo je u sjećanju da je prijatnoj rednoj atmosferi uvelike doprinosilo tuce zgodnih djevojaka i mladih žena koje su se vrzmale ondje, tajnica, daktilografkinja, lektorica, sekretarica i slično, doduše obučenih, ali i uzbudljivijih od onih uslikanih jer su bile stvarne. Jedna od najslađih bila je osamnaestogodišnja Brankica, koja je počela raditi kao dostavljačica, privremeno zaposlena preko Student-servisa, a kasnije se prebacila na trajnije i zahtjevnije poslove, te do danas ostala u novinarstvu.

Na početku ove priče zatičemo je kako sjedi nasred redakcije "Starta" i zavija kao vatrogasna sirena, a suze nezaustavljivo naviru, vrcaju i natapaju njezinu košulju, traperice i tapison metar uokolo. Uokolo nje uskomešala se tri koncentrična kruga raspomamljenih urednika, novinara i suradnika magazina, sve odreda muških, izbezumljenih kao jato morskih pasa koji su namirisali krv. "Auuuuu…!", tuli Brankica, što vragove oko nje samo još više razgaljuje. Ostale ženske povukle se u najdalje uglove i pritajile privremeno suspregnuvši žensku solidarnost jer je bilo očito da bi svako uplitanje i uzimanje žrtve u zaštitu bilo samoubilačko.

Prozori su bili zamračeni, a na velikom bijelom zidu rastegnuli su slike iz diaprojektora. Fotografije su pristigle iz jedne od svjetskih fotografskih agencija, a prikazivale iz svih mogućih uglova potpuno obnaženu djevojku u svim zamislivim pozama. Djevojka je bila ista Brankica: ista dob, isto lice, isti stas, ista frizura… ni majka ih ne bi razlikovala.

Naravno, svi su znali da Brankica nije na fotografijama, premda je sličnost bila fascinantna, praktički istovjetnost. Uz komplet od tri stotine fotografija stigli su i podaci modela, neke Utte iz Bremena, gdje je Brankičin tata tko zna kada možda prolazio, te deseci fotografija koje su je prikazivali u svakodnevnim situacijama, obučenu, u njezinom stanu, u šetnji bremenskim ulicama… Urednici su glumili što su uvjerljivije mogli da upravo biraju fotografije koje će objaviti u narednom broju "Starta", a Brankica vriskala pri svakoj novoj koju su prikazali na zidu, te kumila i molila da ih ne objavljuju.

- …. Ovo! Ovu bi mogli! Ovu gdje se vidi i mindža i lice na istoj fotki! Ovo! Ovo gdje nateže velike usmine…

- Ajoooj! NE! NE! NE! - vrišti Brankica.

- A mogli bi napisati da se zove Blankica i da je naše gore list!

- Auuu! Samo to ne! Molim vas… - samo što se nije bacala na koljena.

- A je li, Brankice, veliš da to nisi ti… Kada si samo stigla do Maroka? Mogli bi osnovati komisiju koja će utvrditi istinu, jesi li to ti na slikama ili ne, recimo - uspoređivanjem detalja. Velikih i malih usmina…

- Pa nećete mi valjda to napraviti?!

- Ne brini, u narednom broju ćemo objaviti i tvoju sliku i ispravku da to nisi ti! Što nam je drugo preostalo? Pa znaš koliko smo platili te fotografije?! Ne možemo ih sada ostaviti neiskorištene! A i ova cura je bolja od svih ostalih koje su nam poslali…

I kad je Brankica bila već na rubu živčanog sloma, a sve dosjetke se iscrpile, na scenu provali ženska falanga:

- Dosta zajebancije! Prestanite! Brankica, ne brini, kreteni se samo zafkavaju! Ne bi se usudili! 'Ajde, dosta! Razlaz!

Suočeni s odlučnim frontom baba koje su okružile shrvanu djevojku i počele je tješiti, mučitelji shvatiše da je šali došao kraj. Uz prigodni govor predadoše joj cijeli komplet fotografija u fasciklu, po dvadeset njih na jednom plastičnom listu, četiri slajda u pet redova na stranici:

- Evo, draga Brankice, od srca ti predajemo ovaj neuobičajeni i vrijedni poklon. Jednoga dana kada vrijeme mine, kada neumitne godine ostave traga na tvojoj svježini i ljepoti, u zimskim staračkim danima, moći ćeš se ogrijati prisjećajući se koko si izgledala kada si bila mlada…

Brankica se baci kao kobac na fascikl, zgrabi ga na prsa i pobjegne s njim iz redakcije ne dočekavši da čuje govor do kraja. No sutradan je ona uletjela kao furija i zaderala se:

- Zbor!!! Svi muški, ovamo!

I iako je ona bila tek dostavljačica i mlađa od svih, svi urednici, fotografi, grafičari i ostali izvukoše se iz raznih zakutaka i okupiše oko nje. Kada je sve jučerašnje mučitelje imala na oku, ona grakne:

- Pregledala sam dom fotografije na miru i mogu vam reći - dvanaest ih nedostaje! Dvanaest dijača je nestalo iz kompleta! Tko ih je uzeo i što će mu?!

A od sto glasa - glasa čuti nije.