KARAMATIĆI


Usnimio sam ovu fotografiju između dva svjetska rata u Hercegovini. Na njoj je porodica Karamatić ispred kuće u Posušju, zadovoljni nakon objeda.

Stara majka, sinovi i neudate kćeri, snahe i djeca: tri generacije, međusobno rodbinski udaljeni ne više od dva koljena. Najmlađi s fotografije, ukoliko je itko živ, mora imati više od osamdeset godina. Kako vrijeme proleti!

Da se moja porodica danas sakupi, svi koji smo toliko rodbinski bliski, ne bi nas bilo više od deset. Da odemo pred bilo koju kuću u kojoj živi itko od moje familije, u kući ih ne živi više od tri.

Majka mi živi sama, a jedinog unuka viđa jedanput tjedno na otprilike sat vremena. Muči je depresija, posljedica samoće, a to se nekako odražava, naravno - nikako pozitivno, gotovo na svim područjima života. Njezine prethodnice prije stotinjak godina ne bi mogle ni razabrati što je muči. S druge strane, ako se dobro sjećam, stara žena na fotografiji bila je gotovo slijepa. Danas bi rekli "staračka mrena" i uklonili bi to laserom za pet minuta. Svako vrijeme nosi svoje. To što nam se čini da vrijeme prolazi, zapravo se samo mijenja. Ono što je stalno je promjena.

To ne prolazi vrijeme, nego prolazimo mi.