Marketing
peripatetičke dogodovštine
U vrijeme kada smo Tomić i ja još studirali, on tek hodao s Agarom, a ja još hodao s Gljivom, nađosmo se jedne večeri svi četvero u njegovoj sobi u podrumu kuće na Naumovcu da igramo "parchessi". Nismo još ni razastrli ploču, a on bubne nešto u svom stilu, onako površno, što mu je prvo palo na pamet, a da zvuči iznenađujuće dubokoumno. Na njegov peh, nisam bio raspoložen da mu progledam kroz prste i dozvolim da se izvuče na doskočice, blefove i šarm, niti je on bio spreman priznati da sam ga ulovio na lijevoj nozi, pa se dohvatismo oko toga kao dva manijaka. Ženske su upalile televiziju da odgledaju neki film dok se mi razjasnimo, pa da možemo početi igrati kako smo se dogovorili, ali je film i završio, a nas dvojica se tek najgore raspomamili. Ženske legoše na kauč, pokriše se dekama i zaspaše, a nas dvojica, da ih ne budimo, izađosmo van.
Dakle, on je imao potpuno krivo, što se vidjelo od samog početka, ali ne bi priznao ni da ga kolju. Popesmo se stepenicama na Gornje Prekrižje, spustismo se do Cmroka, oko ponoći smo se spuštali niz Jurjevsku, pa dolje na Zvijezdu, te uz tramvajsku prugu nazad prema Mihaljevcu… Cijelim putem sam ga sistematski metodički satirao. Njegova teza se oslanjala na nekoliko podteza, a one na dvojbenim podacima koje je trebalo ispraviti, nadopuniti ili precizirati; sve u svemu bila je to razgranata krošnja koju je trebalo grančicu po grančicu obrezati. Dao sam si truda i nisam propustio nijednu pojedinost, tjerajući ga da za svaki element njegove konstrukcije zajednički utvrdimo o čemu je riječ i kako stoji. Napokon je njegova tvrdnja bila sasvim okljaštrena, ogoljena u svojoj ispraznosti. Stigli smo već, nakon nekoliko sati šetnje, nadomak njegove kuće, ni dvadesetak metara od ulaza u njegovo dvorište, te ja postavih konačno pitanje koje, zapravo, više i nije bilo potrebno, ali sam želio čuti kako odgovara na njega svojim glasom. Zapitao sam:
- Dakle, priznaješ li sada da sam imao pravo?
Na to nije imao što reći osim "da", ali njemu stane knedla u grlu, mučio se da izgovori, te napokon iz njega provali:
- Ne!
Na to nisam imao što reći osim da ga roknem šakom u čelo, složim na asfalt i iscipelarim. Borio sam se s tom pomišlju obuzdavajući se krajnjim naporom volje, no tada iz pokrajnjeg dvorišta kao naručen izjuri crni pas. Mi smo hodali desnom stranom ceste, a pas izjuri s lijeve strane u punom trku, šutke jurne ravno na nas, tako dvadesetak kila žive vage, stigne do mene prije nego sam stigao i trepnuti, ZAOBIĐE ME i ne usporavajući u prolazu ugrize Toma krvnički za nogu, te odjuri dalje u mračno grmlje na drugoj strani i nestane zauvijek.
Tom vrisne i odskoči. Skakutao je na jednoj nozi i zavijao, a taj prizor je djelovao kao smirujući melem na moju gnjevnu dušu. Tom je poznavao sve pse i susjedstvu i kasnije je tvrdio da tog psa nikada nije vidio ranije. Uopće nam nije bilo jasno zašto nas je napao, zašto je zaobišao mene i ugrizao upravo njega. Potpuno neobjašnjivo, kao materijalizirani bijes, stvorio se, ugrizao i nestao, kao izvršitelj svemirske pravde kojem je zadatak da svima udijeli što su zaslužili.
Post je objavljen 09.02.2007. u 14:20 sati.