Imamo psa barabu. Koncepcija odnosa s drugim psima mu je jednostavna. Ako su ženske, treba naskočiti, tjerale se ili se ne tjerale. Ako su muški, treba im pokazati tko je glavni.
Način kako se kod muških izborava za svoj autoritet je da ih natjera da stoje mirno, a on kruži oko njih sav narogušen i strogim okom nadzire da se ne miču. Ako mrdnu, prijeteći zareži, pri čemu izgleda tako opako da se većina njih ukoči. Ali blefira, jer ako se koji ne obazire na njegov nastup - onda ništa. Ako hoće trčati i ganjati se, odlično, jer se i tako voli zabavljati.
Problem nastaje s onim većim muškima koji - sasvim razumljivo - ne žele trpjeti da im netko prijeti, maltretira ih ili reži na njih. Neki od njih su grdo veliki i strašno zubati. Naša baraba svejedno kreće i na dvostruko veće da im pokaže tko je glavni. Naroguši se, poprimi izgled krvoloka, a šupak mu je stisnut od straha i hoda na nogama ukočenim kao čačkalice. Drčno stane pred njih i pokušava izblefirati. Ako uspije - nitko zadovoljniji od njega. Ako se veliki ne zastravi, već mu odluči pokazati realni raspored snaga, bježi glavom bez obzira. Dodatni je problem što su veći psi ne samo jači, nego često i brži, tako da naša baraba svaki puta riskira svoj rep.
Na tom primjeru, sine, možemo popričati o tome što je hrabrost. Hrabrost nije nedostatak straha, kada se ne bojiš. Ako se ne bojiš, to znači ili da se nemaš čega bojati ili da si tako glup da ne uviđaš opasnost. Hrabrost je kada se bojiš, ali uspijevaš svladavati strah. Nije hrabrost kada se naša baraba pravi važan pred manjima i slabijima, hrabrost je kada to radi pred većima i opasnima, a pri tome umire od straha. Hrabra osoba prvo mora pobijediti sebe, svladati strah u sebi, a zatim izvesti ono što je potrebno. Nema hrabrosti u tome da se ode u slastičarnicu, ali je potrebno hrabrosti da bi se otišlo zubaru. A kada se natjeraš, odeš zubaru, uvidiš da to nije tako strašno kako si očekivao, da ti je zub popravljen i poslije osjećaš čak zadovoljstvo što si to obavio. Dapače, sjećanje na privremenu bol na zubarskoj stolici mnogo je manje neugodno od zadovoljstva što si imao hrabrosti dostojanstveno to otrpjeti. Jednom kada to učiniš, drugi put će biti znatno lakše. Na taj način hrabrost i stvarno uklanja strah, jer se nakon nekoliko puta - premda ćeš znati da te na zubarskoj stolici očekuju i neugodni trenuci - uopće nećeš plašiti odlaska zubaru. Kad dobro upoznaš osjećaj zadovoljstva nakon hrabrog čina, on ti može postati nagrada zbog koje ćeš se bez oklijevanja upustiti u sljedeći.
Dakle, hrabrost nije nešto s čime smo se rodili. Rodili smo se sa sposobnošću da se bojimo. Hrabar se postaje nadjačavajući strah, što češće - i što veće strahove - tim više. A što si hrabriji, to ćeš više postići i to ćeš više uživati u životu. Razni strahovi postoje, stvarni i izmišljeni, ne smiješ im dopustiti da te ograniče i vode. Budi gospodar svojih strahova, umjesto da oni gospodare tobom!
Koji od ova dva pingvina na fotografiji je hrabar? Onaj s činelama? Ne, on je lud. Hrabar je onaj s kutijom za prvu pomoć koji ne uspijeva spriječiti prijatelja u ludosti, ali čeka spreman pomoći na svaki način.
|