četvrtak, 25.05.2006.

------------------------------------------------- otac na porodu -------------------------------------------------



Moja supruga je rađala od ranog jutra, preko cijelog dana, do ponoći. Bio sam uz nju i to mi je izuzetno drago. Tražili smo i obećali su nam epiduralnu anesteziju, no trudovi su izbili za neki državni praznik i raspoloživih anesteziologa naprosto nije bilo. Jebo državu i praznike!

Porod je bio ne samo dug, nego i iscrpljujući. Uvelike je pomoglo što smo išli na one pripremne vježbe za trudnice. Da nije bilo toga, ne znam kako bi izdržala. Bila je već toliko iscrpljena da je zaspala, ili padala u nesvijest, u pola riječi, u pola krika. Danas, kad postoji epiduralna anestezija, rađati bez nje puko je barbarstvo.

Bez lažne skromnosti, mislim da sam supruzi bio vrlo koristan: držao sam je, umirivao, brisao znoj, vlažio ispucale usnice, vrele obraze i čelo, zvao sestre kada je trebalo, pri kraju sam već i ja bio na kraju snaga. Uvjeren sam da je moje prisustvo na porođaju učvrstilo našu vezu, a meni pomoglo da bolje razumijem i žene i djecu i život.

Rađala je u velikoj bolnici, u dvorani u kojoj je bilo barem još desetak kreveta između kojih su bile pregrade, pa se nije vidjelo, ali se sve savršeno čulo. Rodilje su se smjenjivale na ostalim krevetima kao na tekućoj vrpci. Kako se koja porodila i odnijeli je, tako su donosili drugu. Za vrijeme koliko sam ondje bio rodilo se barem pedesetak djece, ako ne i sedamdesetak, osamdesetak…

Neke su rađale brzo, dvadesetak minuta, ni pola sata; neke po sat, dva ili tri, ali nijedna koliko moja žena. Neke su rađale lako, kao da izvadiš zub, a neke su patile. Neke su to obavile gotovo šutke, do pred sam kraj, a neke su cijelo vrijeme jako vikale. Neke su se toliko mučile i toliko urlale da je bilo teško i slušati, i svima je laknulo kada su napokon rodile i ušutjele.

Dakle, nakon cjelodnevnog iskustva praćenja gotovo reprezentativnog uzorka rodilja, uočio sam pravilnost koju bi me zanimalo da bilo tko s iskustvom u ginekologiji, poroditeljstvu ili psihologiji potvrdi i po mogućnosti objasni. Žene u porođaju viču svašta, ili naprosto viču, no u jednom trenutku jasno i razgovijetno zazovu majku. "Majko moja!", "Majko, gdje si?!", "Majkoooo!!!", "Mamaaaa…!", ili nešto slično ( -a nema mnogo varijacija), nakon čega slijedi prvi ili posljednji, najjači krik, i u manje od minute sve je gotovo i nastupa olakšavajuća tišina.

Da li to žene u najtežim trenucima, kada su već potpuno izvan sebe, kada iz njih izlazi bukvalno sve, na rubu života, zazivaju neprisutnu najveću zaštitnicu ili dalekoj, možda već i mrtvoj majci, objavljuju da su se napokon izjednačile s njom?
- 09:42 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker