Auzmish kod Shelly

29.02.2008., petak

Jelo Žužinek na raskršću - tamna strana bračnog seksa

Mili moji tramvajoseksualci i omiljene moje čitalice novoga kova, unatoč svome neupitnom do neizrecivom životnom iskustvu, Jelo Ž. obreo se jutros sa spoznajom stvaralačke krize (kajje, 'ste očekivali da velim, sa flekom na šlafroku? nono

nikad priznat! cerek

...ovo je bila usputna lekcija... naughty

)

Ima se naravno mnogo toga za reći, o najavljenim Usputnjačama i kako ih se poslije burnog seksa južinasto riješiti, o trajnožarećoj atraktivnosti za partnericu ili više njih (uz poseban osvrt na serijski i paralelni spoj) te kako temeljem SWOT-metode stvoriti prioritete i biti dobar muž i ljubavnik ... O razigranoj primjeni voća i povrća te maslinovog ulja i kuhinjskog pribora za dvoje... sljubljenih... u kuhinji... (Barbieri je to zgodno spomenuo negdje...)
Ali, nije mi to to. Ne ovaj put. Možda onaj put.... Ili pak...

Obzirom da kao stilistička figura još nije uvriježeno, reći da se zbunjen nalaziš u kružnom toku, moram dakle priznati - došao sam do raskršća. Ne znam, kud i kako dalje, e moj narode!
Zato danas neću obilato dijeliti svoje znanje, nego ću vas pitati, mili moji. U to ime, malo predigre:

"Opstanak"
U "Opstanku", uvijek alfa-mužjaci nasrću na ženku; bitno se parit što češće te još i posljednji, zubiju čvrsto stisnutih u ženkin dlakavi potiljak /uz režavi komercijalni arlauk tipa "aali ni too nijee sveee..."/ Ženke su pak indiferentne. Uglavnom. U "Opstanku".

Pornići
U humanim pandanima "Opstanku", na satelitu, na devedeima, ispada da su svi muški 24/7-spremni atlete, koji niti najmanje ne inzistiraju da se Ona prije otušira, recimo. I sa lakoćom postojanja drže partnerice usred akta visoko u zraku na svojim mišićavim ramenima bez da, zajapureni, ostanu već od toga bez daha.
Sve koke u tim istim uracima pak uvijek su voljne i spremne, uvijek se zna kako će počet i di zasvršit. Nikaj ih ne smeta, sve 'oće. Nemilice. Niti jedna nema glavobolju niti inzistira da joj se dugogodišnji partner približi kao nikad dosad.
Podpitanje: Zakaj niti jedan pornić ne prikazuje onaj strasni, kreativni seks u petnaestoj godini braka? "Masonske istine i posljedični mitovi hrvatskih razbludja" - di si sad, DomaZetu te Lošo???

Natkriveni most
S treće pak strane, imamo onog prokletog Eastwooda i onaj iz posve mi nejasnih razloga natkriveni most. "Mostovi okruga Madison". Taj me tek uradak opako je'''e u zdr'''v mo'''ak. Jer ne znam, s kime se više iNdeMtificiram. Sa fotografom sa smislom za zaustavljanje trenutka u prolaznosti; sa ženom između svjetova; sa "slijepim" mužem tukcodobricom ili sa pogubljenim nasljednicima tuđe prošlosti.

Dakle, kak' je to kod vas, pitam sa kružnotočnog raskršća svojih nedoumica?
Kako je sa seksom u dugoj vezi, u mnogogodišnjem braku...?
Ima, nema?
Naskoči, zažmiri?
Uvijek inspirirani i originalni?
Odustali? Diskretne alternativice za svjež vjetar doma, a la "AirVick"? Krotkotrplje, asketsko, za mir u kući; po voznom redu?
Neobuzdani i vječnomladi?
(I ne, ovo nije nagradnjača. Ne nudim prvu niti drugu nagradu. Treća... Hm... ?Skaska, imaš Ti kakav plan...?)
A sada - da vas vidim... čitam... čujem...!

P.S.
Kaj, ja prvi? Ajde...
Ljudi, prvo poluvreme sam mislil da ne'm zdural. Onda je došlo poluvrijeme. Pauza. I nekak... traje. Pauza. Ne znam, kajje, al traje. Postal sam svoja hermafroditska Bolja Polovica. No ne i lezbačom. Pa je problem ostal.
A sad vi...
smokin

- 08:10 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

28.02.2008., četvrtak

Ambalaža i sadržaj

Dnevno, mediji izvještavaju o predizbornom nadmetanju Clintonice i Obame.
Dok jedan tabor u javnoj kampanji izbora kandidata unutar jedne stranke /od dvije postojeće... hajde, de.../ vidi vrhunac demokracije, drugima se stvar čini nategnuta.
Osobno, smatram da je situacija vrlo američka. Masi se odvlači pažnja ogromnim spektaklom, koji traje i traje, dok drugdje "gori". Glavno je s trosjeda budno pratiti servirano. I ne misliti sam.
Kvaka je pomalo što smo se svi zarazili i pomalo padamo na takve šablone. Čak i pretplatu plaćamo za to.

Ali, idemo malo sagledati...
Predsjednički izbori u Americi teško mogu donijeti radikalne sadržajne zaokrete - mašinerija pregolema, tromost strategije i interesa ionako. Dakle, suština izbora između Demokrata i Republikanaca svodi se na formu, na nastup. Na novi spektakl bez biti.
Stvar ambalaže, dakle.

(Ipak, začudo, priznajem vlastitu kontru... Kad polupismeni kreten zamuckuje o ofenzivi u stranoj zemlji, manje me iritira i djeluje mi "poštenije", nego da to čini simpatična, inteligentna osoba uz šarmirajući smješak... Imam dojam da je prvi pošten, a da me drugi zapravo zaje...ao. Opet ambalaža.)

Razmišljam sad, što je onda poanta sa pažnjom Clinton - Obama? Moguće je da nekima Clintonica osvaja emocije jer je žena. (Osobno, i zbog magle oko mog blogoimena u kontekstu klana Clinton, ona nije moj izbor; sori. Ali ne samo zato.)
S druge strane, što je lajtmotiv onima, kojim Obama osvaja laike poput mene...?
Ljudi moji, to što je crnac!
Mogu ovo argumentirati od Luthera Kinga preko Los Angelesa i rasističkih ispada njihove policije osamdesetih/devedesetih; tromošću reagiranja nakon potopa u New Orleansu... Logika mi je maltene primitivna, kao i ova za stuaciju sa Srbijom i Kosovom - e nek' im je. Nek' lupi di boli. Čista zloba!
Dakle, Obama je moj favorit. Zbog - ambalaže.

Drukčija situacija, slična poanta:
Nedavno u Španjolskoj, masa je rasističkim povicima izvrijeđala malog Lewisa Hamiltona. Hamilton sam po sebi ne bi bio takvo čudo u svijetu Formule 1, da nije u tom sportu prvi - crnac. Slijedom zbivanja, osim cijele službene antirasističke kampanje, nadležna organizacija na predstojećem testiranju Formule 1 u Španjolskoj postavit će - dodatne zaštitne ograde. Kako bi, ispada, zaštitila tamnoputog mladca od uvreda. Ambalaža u ovom slučaju, čak mislim, izaziva dodatno licemjerje... Ograda - licemjerna, problem potvrđujuća kontra-ambalaža... ?!?

Na koncu...
Mali Mateo sad ima oko devet godina. Sin naših prijatelja; tata Španjolac francuskih korijena; majka Španjolka; obišavši pola svijeta, sad žive u Londonu. London, tko je bio, vidio je - ljudsko šarenilo... Benetton live. Divota!
Dok je Mateo išao u vrtić, ispitivali smo ga o teti-vrtićki. Teta je dakle visoka, draga, ima prstenje, lijepo pjeva, crta... Tek na ponovljeno tatino propitivanje, malo zbunjeno, Mateo pojasni - "... ah, pa, da, teta je crnkinja..."

Meni je dakle ambalaža još uvijek bitna. Obzirom da suštinski nebitne vanjske razlike primjećujem i na njima gradim čitave teorije, zapravo opslužujem upravo ono razlikovanje, na kojem se temelje segregacije, rasizmi, nacionalizmi - sve ono, od čega se zapravo ograđujem. Hvatam se u kontradikciju a la feminizam kao protuudar mačizmu. Je li to onda zbilja ravnopravnost, jednakost... - - ????

Tata David nas zove u posjetu.
Namjeravam hitno prošetati s Mateom. Da mi pojasni neke vrlo bitne stvari. Možda mi još nije kasno, shvatiti.
smokin

- 11:25 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

27.02.2008., srijeda

Odcijepljenja, iliti - Quo Vadis, Patkica...?

Pokušavam poistovjetiti brak sa državom.
Kad se uzme, i nije tako apstraktna usporedba. Postoje resursi, unutrašnja i vanjska politika, trzavice, proračun i planovi razvoja. Utjecajni krugovi i tajni paktovi...
Naravno, u fazama ekonomskog prosperiteta i općeg zdravlja brakodržave, svijet je ružičast, nebo plavo, sunce ogromno a lica nasmiješena. Iz dimnjaka se dimi, iz lonca se puši – idilie sa vrtićkih akvarela.
Ali… kad bračna ili državna ekonomija posustane, kad zdravlje korpusa i uma krene nizbrdo, kad se rekreativna kopulacija i kondicijska prepucavanja premetnu u seriozne ultimatume, zveckanje vlastitim zaslugama i povijesnim ožiljcima…

Iako na scenu stupaju kako bi razdvojili fronte i racionalizirali argumente, smirili žarište i stabilizirali okruženje, i miritelji lako postaju pristrani.
U naivnosti ili navadi upijaju polovične istine i zagovaraju ih kao potpune… Potencijal konflikta uglavnom i dalje raste, eskalira... Ovisno o zbiljskoj namjeri, ponekad se miritelji i planski povuku, proglašavajući bezizlaznost i otvarajući vrata radikalnijem raspletu ...
/Preispitujem… da, dosad ovo definitivno „pali“ i za brak i za državu…/
I onda se desi… Riječi utihnu; neka vrata se zalupe.
Komunikacijski tajac.
Jedna strana vadi teatralno malu putnu torbu. Za dvoje gaće, tri knjige. Za ključeve od drugog stana, negdje drugdje. Heim ins Reich. Taman još mjesta u torbi za plišanu patkicu, pratilju iz djetinjstva – najozbiljnija, posljednja diplomatska nota unutarvezne politike kraja – ide i patkica.
Simbolično lupanje vrata.
Onda se sjedne u auto.
!Odcijepljenje!

Kvaka tu počinje.
Ima li dovoljno goriva u rezervoaru? A taman si i bez love i vlastite ušteđevine.
I što ćeš, kad za par sati i dođeš tamo, kud si krenuo? Kako dalje za stvari, koje zapravo trebaš? Kako ćeš isporučit' preuzeti posao na vrijeme?
Utješni ljubavnik ili ljubavnica, s kojima godinama mantraš o paralelnom svemiru nove državnosti, zapravo nisu rješenje; znaš ti to. Imaju svoje živote i brakodržave. Nisu otirač za ozbilje frke ozbiljnih odcijepljenja; pustimo milozvučni agit-prop sa sigurne distance…
I tako onda sjediš u autu, kojeg u mraku ljuljuckaju naleti vjetra.
Odcijepljen, neovisan i svoj.
A kud bi to sad ti? U koji to novi život, koju to bolju budućnost? Što dalje sa slobodom, djetetom novorođenim? Kako nastaviti, a ne zaorati po dnu? Kud na prvom semaforu uopće skrenuti, a da baš to ima smisla i ciljem sredstva opravdava …?
/U idealno anegdotičnom slučaju, bolja državnobračna polovica promatra gore s prozora, u mraku. I likuje, dok ti dakle poluosviješten do granice neodlučnosti sjediš u autu, kojeg ljuljucka vjetar …/

Velim; malo mi djeluje isto s državama i brakovima.
Faza 1 – ukrupnjavanje temeljem interesa. Unija čelika i ugljena 1951.; francusko-njemački začetak Europske Unije. Brak kao zajednica bolje zbrinutosti i ekonomskog prosperiteta u ljubavi.
Faza 2, vremenski ili prostorno, paralelno mimosmjerno – odcijepljenja. … Baskija. Republika Srpska. Farski otoci. Kosovo i Flandrija. … Ona i ja…

Uvijek se sjetim svog gimnazijskog profesora povijesti. Kad god bi netko od nas nadobudno izrekao „sloboda“, on bi pogledao preko ruba rožnatih naočala i ironično upitao – „Sloboda – a od čega to, sloboda, mladi prijatelju…?“
I zbilja. Sloboda … Fino, otići, izići. Nema dalje; nećeš više i nema tog bračnog kredita ili te državne vojske, koja će te zadržati u postojećem stanju. Ali, što dalje… ? Koja razlika zbilja pravda iskorak; kako slobodu oplemeniti smislom, a ne samo promijeniti prezime na vratima, ime u ustavu …?
Quo vadis – olako zanemareno pitanje…
/Gle vraga… Morti si ga sebi zalijepim na ulazna vrata. S unutrašnje strane. Za kad izlazim, da me podsjeti… A i moju patkicu također… /

P.S.
Ne, ne odcijepljujemo se Prva Zakonita i ja; da ne pomislite. Iako, politika je složena stvar... ;-)

- 10:26 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

26.02.2008., utorak

Deja vu - ostalo za reć' ...

Vrzma mi se ovih dana po glavi ona slika iz jednog od prošlotjednih postova - ona gdje kao klinac sjedim uz oca na nekoj obali...
Ne sjećam se niti situacije, niti mjesta, i slika mi je time oduvijek bila apstraktna, van vremena i prostora, ali poput okvira, koji nas dodatno povezuje...

Obožavao sam oca, vjerojatno i zato, što je kod nas "kući" sve bilo obratno, pa je od mene odgajao, a majka je radila /Jelo Ž. ne zna, kaj bi rekel o tome.../
A ja, muškić-jedinac u starijeg oca - privilegiran, protežiran, pažen, mažen... Naše muško "bratstvo" raspalo se, kad je moja majka odlučila vratiti se svojoj kući i povesti me sa sobom u mojoj trinaestoj.
Vijest'cu o humanom preseljenju priopćila mi je usput, post-festum, uz popodnevnu kavu u bakinom vrtu.

- - -

Tokom posljednjeg susreta s ocem, zateklo me njegovo stanje; drhtuljavi alkoholičar od tridesetak kila, uz kojeg sam počeo kuhati tog ljeta, ne bi li on napokon nešto pojeo. Ni tada, pet godina i par stotina pisama od mog "odlaska" u DDR, nisam uspio ponovno pridobiti njegovo povjerenje; osjećao se izdan, svi su naši pokušaji razgovora bili balansiranje oštricom ogorčenja, uvjeravanja između dva dišpetno-kolerična vlajska temperamenta, nedovoljno svjesna istjecanja vremena...
I posljednih par trenutaka na aerodromu proveli smo u polusvađi, zatomljenoj na "posljednji poziv svim putnicima..."
Dok mi je jednom rukom mahao, drugom se pridržavao za ogradu stepenica. Mislio sam, nazvat ću ga kad stignem; mislio sam, bit će bolje drugi put...
Krivo sam mislio. Umro je.

- - -

Moja majka mlađa je od oca devet godina. Starija od dvije sestre, izuzetno tužno i iskompleksirano ratno dijete s istoka Njemačke. Knjižničarka, pijanistica, čije se razgraničavanje egocentričnosti od potrebe za nježnošću godinama sve više gubilo - kao dijete, to ne bih znao ovako formulirati, ali već tada je bilo očito...
Ubrzo nakon što se samnom vratila svojoj majci u Istočnu Njemačku, ponovno se uplela u labirint razočaranja, frustracija, neshvaćenosti i neshvaćanja. Ponovno se našla usamljena, mjereći svijet svojim očekivanjima žrtve.
Tokom tih pet godina, naš se odnos sveo na amorfne rutine, u kojima je bilo i ljubavi, ali uvijek oštro i usko oivičene njezinim plačno-agresivnim odbijanjem da mi pojasni vlastite odluke i postupke, čijim me taocem učinila bez ikakvog obzira na moguće posljedice - smatrao sam, da imam pravo makar na naknadno pojašnjenje. Nikad nije pristala na razgovor.

- - -

Odluku da se odvojim, vratim kući i stvorim vlastiti, novi život, donio sam sa osamnaest godina zapravo spontano, nad otvorenom grobnicom u Zagori, u koju su spuštali lijes s mojim ocem.
Otada, već dvadeset godina, s majkom se tjedno čujem telefonom; u prosjeku, vidimo se jednom godišnje. Ona uglavnom odbija dolaziti, ja ne stignem ići češće... Tokom rijetkih susreta, pokušaji bliskosti, propitivanja tabua i uviđanja nepovrativog obično brzo eskaliraju; rastajemo se i ponovno povlačimo u godinu telefonske bezbolnosti.
S njezinim starenjem i povratkom u neosudivost poluuma, moja otvorena pitanja, moji umišljeni odgovori urastaju u moje vlastito sazrijevanje; ponovno ostajem taocem propuštenog zbiljskog razgovora...

I zove dakle moja majka nekidan. Da se uopće ne osjeća dobro, da ju boli rame, ali da je depresija možda povezana s osteoporozom, te da hitno mora na mjerenje gustoće kostiju.
Dogovorila je i razgovor s psihijatrom, veli, jer ju prošlost proganja, pa treba jaču terapiju. I pita, može li psihijatru reći, kako je naš odnos harmoničan i prijateljski.

Ostao sam bez teksta. Zato ne znam, trebam li se hitno naručit' kod otorinolaringologa. Jer sam bez teksta.
To mene sad proganja.

... Vrzma mi se ovih dana po glavi ona slika iz jednog od prošlotjednih postova - ona gdje kao klinac sjedim uz oca na nekoj obali ...

...

- 14:57 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

25.02.2008., ponedjeljak

Žepče, Vranduk

Lako je ovim mojima na jugu. Svugdje brda, sa svakog more vidiš. Svakih sto metara peka; svako dvjesto logističari pružaju umornijem planinarima u prolasku po bukaru vina. E pa lako je tako. Nu nego. wink

E, kad se Županjci, Vinkovčani i Orašjani odluče guštat', treba već malo više tantričkog manevriranja. Ali, recimo, nepuna tri sata manevriranja prema jugozapadu, magistralom Doboj - Zenica prolazi se Žepče.
Samo za sebe nespektakularno mjestašce; tokom mojih međunarodno zajedničkih dana uglavnom sinonim političkih natezanja; jedva više od usputnosti.
ALI... Par stranputica i nešto makadama dalje, počinje Smisao.
Posavsko-Slavonski Odred, naoružan "Vrancem", kulenom, šljivovicom krenuo je u visine. Nezaustavljivo.

Tek poneki detalj podsjeća na neke druge stvarnosti i traži oprez ...

Cilj: Matinski Vis; ravničarima impozantnih te panonskom guštu dovoljnih 964 metra. No, ionako je stvar tehnike... znati ljepotu duboko udahnuti i dah što duže zadržati...

Usput sam pronašao idealnog dečka svojoj mami. Stari Čeh, Milun; bosanska naplavina i prekaljeni uspondžija...
/Naravno, gospodin ima stila - ne dolazi do Doma u "Nivi" ili "Pajeru". A-a. Škoda 1000MB. Dvadeset osam godina stara. Ništa kontra "Škode"! Milun, dakle...

Nakon nepuna dva dana, opraštamo se od divnih domaćina; vodim "frakciju" Županjaca magistralom prema jugu; petnaestak kilometara prije Zenice skrećemo s magistrale do srednjevjekovne utvrde Vranduk...
Sagrađena na meandru rijeke Bosne polovicom XV stoljeća na trgovačkom putu između Sarajeva i Beča; bezuspješno napadana od Eugena Savojskog; napuštena od austrougarske vojske 1890.; otada periodično sanirana i obnavljana, utvrda vrijedi (jedva primjetnog) skretanja s Magistrale Brzog Života...

A idući vikend? Idući vikend Prva Zakonita oblači monturu provodadžike. Cilj: sparivanje visprene Hercegovke i simpatičnog Županjca. Mjesto radnje: Papuk, Jankovac.
Čak i Jelo Ž. zanijemio je u iščekivanju...
dead

- 10:59 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

23.02.2008., subota

"Vranac" i Prva Zakonita, Kosovo, moj stari i ja

Kad se ovaj postić nađe na blogu, vjerojatno ću nježno u naručju držati bocu "Vranca" i svoju Prvu Zakonitu na nekom brdu iznad Žepča/srednja BeiHerc.
I već se sad tome radujem /petak, popodne/ jer ...
Tužan sam, zapravo.

Pokojni me stari kao klinca traktirao svojim slušanjem krčavog tranzistora s vijestima iz Albanije; uvijek je govorio kako će sve početi i završiti s Kosovom; uvijek smo trebali mama i ja imati karte spremne za odlazak.
... I dobro, eto fakat, Kosovo...

Mimo međunarodnopolitičke dileme, kad dovoljno uporno nasilje i nered može legitimizirati novu državu; mimo moguće poante da se na energetskoj osnovi potčini Srbiju u inetresu trajnijeg mira; mimo Kosova kao lokacije američkog proturaketnog štita u novom hladnom ratu...
Rusi spremni pucat, "ako UN bude izazivao". /Sjećam se kako se ruski kontingent SFOR-a fino povukao s istočne granice BiH tokom NATO-bombardiranja Srbije.../
Koštunica hvali velebni prosvjed u Beogradu. Dodik mu viri iz guzice izjavom kako "građani Republike Srpske žive u Bosni, ali im je otadžbina Srbija", te najavljuje referendum o otcjepljenju analognom logikom (ma, neka, više, mislim si...)
Ali i mimo toga...

U Orašju se, makar na vrlo utješnom pišometu od Hrvatske, hvatam za slamke, vjerujući kako stvari u BeiHerc polako, polako idu naprijed - ipak, deset godina sam i ovdje; da, stalo mi je...
I bilo mi je drago, bez većih skrupula i razmišljanja posljednjh par godina otići do svog genijalnog bratića u Beograd.
Sad - u Beograd zasad više ne idem...
BeiHerc se počinje raspadati, ma koliko šutili o tome. Domino - efekt...
Nekakva će para/ne-para-srpska tvorevina u doglednoj budućnosti imati dugu granicu sa Hrvatskom, čini mi se, a da banjalučki univerzitetski profesori javno govore o otvorenom pitanju "SAO Krajine" ne umiruje me nimalo ...
Na koncu, da se istovremeno u Zagrebu pale zastave, isto me niti tješi, niti raduje. Okej, likuje fakinski ostatak mene, ali - ??ne ispadamo li time zapravo isti ...??

Svašta bih sad još mogao navaljati, i o srbizaciji OSCE-a u BiH, o mojim srbofiličnim prijateljima bijelosvjetskim (te počinju li se makar pitati malo...) i o logici vlastitih iluzija. Ali... sam sebi dođem tragikomičan...
Hoće li mene moji klinci u čudu gledati dok ću ja na nekom virtuanokrčećem izvoru informacija osluškivati frke balkanske... ? Hoću li pak - po uzoru na strica - proglasiti vlastitu "SAO Vrilo", baciti radio kroz prozor i autistično se uz vino posvetiti slušanju slapića iza kuće Zagorske?
Hm.
U idućem životu bit ću, ne znam, Finac. Švicarac. Građanin neke regije, u kojoj nema vijesti o zastavama, genima, sedmim stoljećima, vjekovnim snovima i Kosovim poljima.
Ma, ku''ac ću bit', sad se sjetih... Ako je vjerovat' Lidiji iz Vancouvera one pripite, pradavne, lude splitske noći pred "Shakespeare"-om, ja sam u posljednjoj inkarnaciji. Emti...

E zato, živjelo brdo. "Vranac". Prva Zakonita.
Lijep Ti vikend, tugo... Odoh ja malo...
Ajmo curice, ajmo dječaci... Idemo u planine...
(... E, stari moj, znam da vidiš ...)

Epilog

(JA - ja; ON - beogradski bratić)

JA - Buraz, di si, jel' su te regrutirali?
ON - Ma kakvi, evo vozim bicikl uz Dunav, lijepa večer... Sve normalno... Samo da se ljudi malo ispušu. Ko ventil im dođe. Nego čudi me da nisu sinoć zapalili hrvatsku ambasadu, 50 metara je od američke... Ako to nije namješteno...
JA - i mene čudi, iskreno...(isusebože, slušaj nas, hahaha...) Zbilja, kako je tamo?
ON - ma, ništa; ovi moji na poslu sretni, svi u novim tenisicama... Pazi, američke, bato!!! /smijeh/ Balkan, jebiga, proći će za par dana... Ode dalje, prema Bosni, hahaha... Nego, kad se vidimo?
- - -

- 14:44 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

22.02.2008., petak

Jelo Žužinek savjetuje: Ona Prava, te kako je prepoznati

Mili moji tramvajoseksualci,

ovako danas tituliram naše zagrebačke dečke, jerbo mi se čini kako će tuzlanska gatara, Baba Mevla, biti u pravu kad veli da će našeg Purgermajstora Bandića, gradonačelnika sitnijeh stopala, uskoro vjetar zamesti. Čime metro pada u vodu, šprihvjortlih. Pa zato ostajete tramvajoseksualci, šećerići moji mili.

Nedavno sam škicnuo u kolumnu one unikatne Žuži Jelinek. Pazi, počinje otprilike „Kad bi muškarci mogli shvatiti ili makar htjeli poslušati…“
Mislim, da je imenica „crnci“, „Srbi“, „žene“, frka bi se digla. Do odcjepljenja. Ovak, Žuži kuži. Nitko ne bubnja.
E ja nebum klin klinom izbijal, iako bih joj rado zube za takav pristup. Nebum. Velim.

Danas će vam miroljubivi, dobronakloni i životom oplemenjeni Jelo Žužinek prosoptati koju o izboru One Prave.
Ne mislim pritom na trapezaste ili uske, na višecijevne i sve one, koje su vam genijalne za ovak', ali ni pod razno za doma vodit niti za po danu. O ovima drugima govorim. O onima, koje će predatorski gledat na vas dok zgrbljeni i mali potpisujete za navek. Kod matičara. Govorim o - Onoj Pravoj.

Prvo ću vam reći, kako je to moj pokojni otac zamislio.
Po njemu, Ona Prava mora biti slična negdašnjim veš-mašinama „Gorenje“. Radi – štedi – šuti. Te je za mene zagovarao Hercegovku. Obzirom da nije tema, reći ću vam tek da sam se zabunio u fabrikatu i regiji. Velim, nije tema.
Dakle, moj vam je tatek rekel ovak:
Sinek, pogleć joj nožne prste. Prva dva ne smiju biti bitno duži – to je vještica od žene. (Cameltoe ima drugo značenje, za vas koji niste sigurni…)
Pogleć joj nožne zglobove. Moraju bit fini, filigranski. Ko kod arapskog konja. Zbog brzine. (Ovo ne znam, čemu bi služilo).
Mora imati artikulirane listove, oble bokove i uzak struk. (Zbog rađanja, izuzev listova - to još istražujem.)
Onda je moj tatek preskočio par etaža.
Onoj Pravoj ne smiju na vratu iskakati žile dok priča (kao našoj Blanki V., recimo). Jer da time djeluje još groznije u tantričkim monolozima, koji završaju sopran-stakatom.
Visinom, Ona Prava mora biti za glavu niža, rekao je moj tatek. Jer, ak je njoj deset centimetara štikla, dvadeset punđa (tada je bila „in“, dok me tatek savjetoval), vi ste iste visine. Gornji prag tolerancije.
Inače ste optički šonjo.
Na koncu, pokojni tatek me ukazal i da treba upoznat mamu, tetke i baku izabranice. Jer se žena u njih premetne vremenom.
Reći ću vam i da moj pokojni stari sam sebe niš nije poslušal.
Zato vam je bolje, ne zezat se s ovim vrelom znanja, koje nesebično nudim.

Životom prekaljeni, iskusni Jelo Žužinek u nastavku mladim tramvajoseksualcima govori o tome, kakvu dakle Onu Pravu izabrati.

Prednost je, naći curu koja je informatički analfabet. Osim što joj možete – kratkotrajno, ujedno potvrđujući njezinu inteligenciju - imponirati znanjem i autoritetom, bit ćete sigurni da niste pokupili jednu od onih predatorica-bogomoljki s „Iskrice“, kojima za punog mjeseca očnjaci i rep izrastu, koja će vas izolirat, umnožit pa pojest.
Naravno, vaša odabranica mora biti dovoljno visprena, da vašom pojavom brzo usvaja znanje, ali samo do granice. Da je znatiželja ne odnese dalje. Na „Iskricu“ recimo.

Od koristi je također, ispipati i njezin trenutni dom. Budite oprezni s dugim kosama, cvjetičastim lanenim haljinama. Mirisnim štapićima i pachulijem. Ove kćeri vatre smirile su se. Jer su prošle više, nego ste vi u stanju progutati, a da ne podrignete neumjesno.
Preispitajte se i u slučaju sterilnih domova i skoreno zabacanih - ?jeste li u stanju prihvatiti i podržati takvo stanje, uz svoje prezime na vratima…?

Posebno orijentalni autori, kojima se namjenski pridružujem, ističu važnost ispitivanja Njezinog taktilnog reagiranja. Naime, nježni stisak vaših prstiju, adekvatno raspoređenih, ne smije naići niti na prejak i trajan otpor, niti bi vaši prsti trebali ulamatati uz blagu jeku. Vi, naizad, u Onoj Pravoj tražite temperamentnu, talentiranu i spontanu ljubavnicu, ali nipošto prekaljeni te zažbukani model promijenjenog identiteta i vraćene kilometraže. Osim raštelanog špura, potonja troši i preveć ulja, čime direktno ugrožava vaše zdravlje. O neželjenim susretima s prošlošću da ne govorim.
(O rent-a-modelima pak za slobodno vrijeme, u jednom od idućih nastavaka serijala.)

Naravno, ovisno o vašim sklonostima, dobro promislite poslovnost i karijeru One Prave.
One, koje su uz faks, kojeg su završile za tri godine, još i uz studij konobarile po Kanadi i trenutno pišu magisterij uz honorarenje na faksu, te se ponekad sjetno priviju uz vas uz poluplačno „Ah, ništa…“ – one su totalna zavala. Pregazile su same sebe, znaju da su preko leševa krenule, a još nisu doktorirale. Njima ste na putu, i budite sigurni, želite li zbilja ostati tek našmokljena pa odkantana ljestvica njihovog uspona.

Izaberete li oformljenu privatnu poduzetnicu ili managericu za vodit' pred oltar, promislite, jeste li zbilja u stanju i nakon prva dva mjeseca skupljati njezin donji veš, razbacane papire, blazinice i rodbinu uokolo, nakon duple smjene u kuhinji. Jer ona, zaboga, radi.
Naravno, kao tramvajoseksualac vi ne padate na raspodjelu uloga i ne plašite se pregače i omekšivača (za ŠARENI veš), ali… Samo vam velim. Promislite.
Koristan je u toj situaciji eksperiment, u kojem sami dvaput dnevno – prije spavanja i prije odlaska na posao – razbacate sve svoje stvari po garsonjerici, u kojoj ste tada još sami. Ako i nakon tri mjeseca s užitkom svakodnevno pospremate taj krš, usput peglate, kuhate i idete na fitnes i tečaj informatike za napredne – Privatnica je prava budućnost za vas.

Na koncu, Domestos – linija također ima svoje prednosti. Stan će blistati, imat ćete frajerski-dominantnu alergiju od čistoće i gledajući preko ispolirane puničine kristalne čaše sa sokićem od koprive u makrobiotski ručkić na tanjuru, pred očima i pod zubima mentalnim vama će se zibati bucmasta, razvratna, kreštava susjeda astronomske guzice. Živjet ćete vječno. Tako.

Mili moji, Jelo Žužinek dao vam je smjernice. Ukoliko niti jedna varijanta nije spojiva s vašom osobnošću, predlažem nagli zaokret. Immelmann-Turn, u fahžargonu.
Komunikacija je bitna. U opuštenoj atmosferi, u prikladnom trenutku, dogurajte svoje roditelje u dnevnu sobu. Zakočite im kolica. Stišajte „Kolo sreće“. I pokušajte im, afirmativno, argumentirano, dajući im pauze da vam odgovore na tematske cjeline, pojasniti, kako je krajnje vrijeme da se već jednom osamostale. I odsele.

U jednom od idućih nastavaka, o modelima za slobodno vrijeme i o ljubavnici kao ženi ...
Dotad, nek vam je sve zdravo i živo, pozdravlja vas - Žužinek Jelo!
zubo

- 08:43 - Stisni pa pisni (17) - Papirni istisak - #

21.02.2008., četvrtak

Abdecken! Verbieten! Abstuerzen!

Ma ne, nije naslov citat iz partizanskog filma sa opakim Germanima.
Tek malo Zagreba.

Pokriti...

Zabraniti...

Pasti...

Onu s nebom u rešetkama sam ispucao u prošlom postu ... smijeh

Ali da mi ne biste rekli... sad... tu...
Imamo i cveteke pod šestinskim suncobranerima... :

A i za popapat se bi našlo...

...tagda, dobro, abdekano, ferbitano, abštircano... hajde... kajsad....
wink

- 10:42 - Stisni pa pisni (19) - Papirni istisak - #

20.02.2008., srijeda

Kalimero, gluho kolo i limeni bubanj

Ne zamara mi se trendi krojem srpske granice Proljeće - ljeto 2008. Na Balkanu je moda kratkog vijeka i dalekosežnih posljedica, pa nek o tome pišu školovani ljudi s viškom vremena.
Nego, odlučio sam nekidan pragmatično iskoristiti trenutak i naglasiti svoju odanost kapitalističkom poduzetništvu...
smokin

Dok me neku večer moja jednoobrva & opakodjelujuća vozačica obrijane glave, jureći stotinama kilometara na sat, vraćala iz Metropole, u mojoj vlajskoj tikvi - ispod naopake šilterice - radile su preše i kompjutori, tucao se kamen i brojale pare. Motajući vrhom jezika vlakno pršuta oko kutnjaka i slijedeći radnju pokretom oka, mislio sam, mislio i - smislio.
Onda sam, smješkajući se izvjesnosti brzooplođenog kapitala, spokojno zaspao u grijanom masažnom sjedištu od brušene bivolje kože...

Malo prethodnog rikverca - ja kao neumjereni kapitalist imam čak dva:
Rikverc prvi:
Krsto Papić, "Lisice". Dok u kućici mrgud siluje nevjestu, dobri seljani vani pocupkuju "gluho kolo".
Rikverc drugi:
Guenther Grass, "Limeni bubanj". Oskar Matzerath, mali protestirajući bubnjar.

Da pojasnim rikverc i sebe:
"Lisice" - novodobni Zagreb kao takav. Živalj između kola i silovanja, radosti i namještaljki. Silovana nevjesta - svi oni, koji ga vole. Siledžija - beskrupulozni pragmatik, očito.
Na Gluho kolo vraćam se odmah.
Grassov Oskar, bubnjarčić - moji mili sugrađani na nedavnom tromlkoncertu na zagrebačkom Blumenplacu, dok su bubnjali svoju ljubav za grad.

A sad, iz tog figurativnog RiTverca, pomaknimo grafitno-titansku ručicu mjenjača u "Drajv". Dapače, u agresivni, beskompromisni Sport moud do mjesta radnje...
Slijedite me Zagrebom:
Linija Katedrala - Sveučilišna biblioteka. Uže: Zgrada Glavnog kolodvora kao kulturni spomenik s jedne strane. Dvorana "Lisinski" s druge.
Još malo zumiranja...:

Eccola.
Ne, nije Orašje. Niti Laktaši. Nije ni Niš niti Priština. Ovo vam je, Oskari-bubnjari moji mili, manduševački moji koločageri papićevski - Paromlinska ulica.
Ona, kojom busevi dovoze dotepenske ljevičare novozagrebačke u grad. naughty

U centru grada, zagrebačka šaka u zagrebačkom oku.
wink

Možda ... nedovoljno blizu "špici" za šou-of dram-performens u "Kalimero"- majicama...??!! wink

Dakle, dok su moje stotine konja pod mojom haubom ugodno prele na parsto na sat, dok me moja vozačica sigurno šofirala u maglovitu Dotepeniju, u moje Dvore Matanove, nasmiješio sam se vlastitoj lukavosti ....

Slijedeći estetske interese i ljubav purgera prema gradu, fino ću JA maknut' ove poderotine od kuća iz strogog centra grada. Pa dić' nekakav simbolični betonsko-mramorno-stakleni čajnik tu, kad već nitko drugi neće. (Spomenik Krsti Papiću zlurado ću donirat'. Nakon što otkupim plac pa mi ne bude trebala Lokacijska za to. zubo

)
A ni sam Paromlin neću ostavit.
Jerbo dotepenski njušim, da ako strancima, pas si im jebi mater, u njihovim gradovima stogodišnja industrijska arhitektura vrijedi beskrajno, pa mora i nama 'Rvat'ma, majku mu poljubim, kaj-ne?!
E pa ću i Paromlin pod kokainski maloprsti nokat mrknut, dok mi je Gradonačelnik malijeh stopala još tute. I naprav'ću u zidov'ma Paromlina centar za fitnes i kulturne hepeninge, u podrum ubac't rustikalnu pivnicu, kakve nema od Črnomerca do Savske i onda ionako nigdje više u gradu.
Naprav'ću Lajfstil siti u p'o' grada.

Zakaj ću silovat' centar i to sve naprav't, pitate se, koloplesci moji i bubnjari? Pa jer vi očito nećete. Niti mi tu bubnjate zbog vizure centra Agrama - dakle, tu mogu. A ja se, brate, rastužim na sliku jada, na rušev'ne u p'o grada.
Pa ću ja to riješ't po dotepenski. Eto!
Čekaj... Mobitel...
Eeee, Ljuboo... Da, da, ma, prolazi na Skupštini, sto posto! Riješio Milan i kvorum i većinu. E, e. Da san mu ponudu di me nije mog'o odbit'. Jes. Šalji bager, rode, eto mene odma' u'itro! ... Bubnjari? Ma, kakvi bubnjari! Dovešću ja umjesto njizih na otvaranje one trubače. Iz Guče. ...

/ ... U pozadini, zvuk Brabusa koji brundavo ubrzava i počne režati na "280". Svjetlo se prigušuje. Zvuk utišava. Mrak. ... ... /

P.S.
Kao kapitalist, ja vjerujen onoj jameričkoj "D skaj iz d limit" - mislio sam da znači da je skaj slab, ali nije. Nebo je limit. Pa mi sad ne bubnjajte i ne kukajte kajundkajovski. Da ja ne pomislim da nebo nad mojin Zagrebon izgleda ovako...:

- 00:15 - Stisni pa pisni (21) - Papirni istisak - #

18.02.2008., ponedjeljak

48 sati

U filmu, 48 sati stane u sat i pol.
U realnom životu vječnoprivremeno-povremenog zagrebačkog vikendaša, 48 sati prođe za par minuta.
U tih par minuta stanu i kupovine i šetnja gradom i srdelice u "Mimicama". Stane susret s prijateljicom, pospremanje stana, ortodont, večera s prijateljima. Dogovor oko ročišta. Dan na Sljemenu. "Asterix" i povratak u Orašje.
Unatoč volji i vremenskom vazelinu, nije stao mali bratić. Niti njegov tatek, niti moja sestrična. Niti jedna trenutno zbog toga ljuta prijateljica.
Ovim putem dakle kupujem vrijeme. Može i "Zip".
Jer... uz svu ljepotu, ostanem tužan, što opet nisam sve stigao. ?Dobar motiv za dalje... ?

Dakle, malo Medvednice...

Voda, drvo, kamen...

Ledene pukulice ...

Volim Te - voliš me - simbioze...

Skupa - rastemo - paralele ...

Korijenske suncoigre ...

Srce Medvedgradsko ...

I eto... "Stairway to Heaven" ...

- 10:39 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

15.02.2008., petak

Jelo Žužinek - o mandžurijskom jeziku, homoseksualnim sms-ovima i gumici-glumici. Te o BMS-u.

/Disklamarica: ĐAST KIDING, uz pokoju anti-paralelu, of skroz./

U današnjem nastavku serijala o miroljubivoj koegzistenciji sa našim sugrađankama, životnim iskustvom prebogati Jelo Žužinek osvrće se na tri pisma svojih vjernih čitatelja.

Desničar, kako piše, ima ozbiljan problem. Osim što radi na atraktivnom, odgovornom poslu u dinamičkom okruženju, brižan je otac i vjeran suprug. Prije odlaska na posao, odvozi djecu u vrtić i suprugu potom budi sa svježim pecivima. Međutim, s godinama, počele su ga opterećivati kućne obaveze metroseksualca, piše Desničar. Dojadilo mu je peglanje, neugodno mu je vješati suprugin donji veš na balkonu, a ponekad se uhvati kako njezinu šminku, skupljenu po cijelom stanu, jednostavno baca u prvu slobodnu ladicu.
Dragi Desničaru, pomoć trebaš tražiti u više pravaca. Prije svega, preispitaj se. Tvoja je majka o Tebi brinula ženskom ljubavlju, riticu Ti je brisala, igračke pospremala. Stigla s Tobom raditi domaće zadaće, igrati se s tatom doktora (vjeruješ) i prevoditi tekstove o sinter-metalima. Uz sve to, uspjela je sačuvati smješak na licu. Posebno na odlasku.
Ugledaj se na mamu!
Obzirom da držiš do sebe, promisli i o modernom, trendi pristupu: o odlasku psihologu. Iako balkanski muškarci zaziru od te vrste muškog papa-testa, uvjeravam Te da će struka sigurno prodrijeti do nekog uzroka neke Tvoje frustracije. Suočivši se s njom, nudi Ti se katarzičan odabir: svjesno prihvatiti postojeće stanje i poradi na svom karakteru (pazi, ne gubi samopoštovanje i ne sili se na nešto, s čim se nećeš znati dugoročno nositi!), ili nasmiješen i vedar kod apotekarke vlastitog povjerenja zatražiti Xanax.
U povratku od psihologa, iznenadi suprugu! Uz ionako očekivano cvijeće, već jednom joj pokloni dodatni JOOP-ov ladičar. Ne osjećaj se ugrožen u svom primatu ljubimca! Kad ga prihvati kao svoje malo carstvo, rado će ga početi koristiti, čime će ladice ofucane komode ostajati zatvorene - promijenit će se i Tvoja rutina, a tome težiš, zar ne?
Alternativno, pokušaj kvalitetnije ugoditi supruzi. Posebno u trenucima dok si s djetetom u parku ili čekaš u redu za peciva, kućni pomoćnik obogatit će emotivni život Tvoje supruge. S više vremena za sebe, ispunjenija, i Tebi će se posvetiti zadovoljnija. Ukoliko pronađeš kućnog pomoćnika koji govori Mandžurijski, tim bolje – Kineski je jezik budućnosti.

Filo Delfija nepromišljeno se doveo u naizgled bezizlaznu situaciju. Njegova dugogodišnja cura u njegovom je mobitelu pronašla lascivnu poruku njegove ljubavnice, koja je pokušavala izbjeći sumnju, pišući mu u muškom rodu.
Dragi Filo, smatram da je problem što si prenio zaštitnički stav svoje cure prema Tebi prenio na ljubavnicu! Ti si njihov Petar Pan, one štite dijete u Tebi...
Iako imaš mogućnost protuudara, napasti suprugu jer Ti kopa po mobitelu, čime ćeš joj možda odvratiti pozornost, to nemoj. To je ne-ne, 'opće se ne šika i jako je devedesete.
Sofisticiranije, reporučujem Ti korijenitije promjene ponašanja - briši poruke. Nema traga, nema frke. A ljubavnici pojasni da Ti se ne obraća kao muško. Niti mobitelom.
Alternativno, preporučujem da se svojoj curi otvoriš sa tužnom pričom o traženjima spolne preference u mladosti, koju je Tvoja kolegica s posla, nakon što si nju stoički odbio, iz osvete istorokala kancelarijskom homiću, pa Te on sad zaganjava, mo'š mislit, te hahaha.
(Naravno, posebno pazi na bodilengviđ i moje savjete iz prošlog nastavka...)

Andro Gen-Glumičić očajan je – isprva je mislio, kako će diskretna ljubavnica djelovati inspirativno i na bračni seks. Međutim, kako sam priznaje, otvorio je pandorinu kutiju i našao se, osim kloniranja supruginih očekivanja na ljubavnicu i dodatnih nedoumica, suočen s potpunim izostankom orgazma - u braku.
Dragi Andro, Tvoja je situacija složena. Možeš ili zavuć pa zaobić u polukontri, ili ić na hvatanje midkick-a glavom, bi se reklo u fahžargonu.
Izbjegavanje: Ukoliko supruga i Ti planirate obitelj pa ne koristite zaštitu, preporučujem Ti da suprugu intenzivnije zamaraš usrećuješ mimo postelje. Šift hr fokus, kako bi se reklo. No, nemoj pribjegavati manipulaciji – nemoj sustavno skupljati nepopeglani veš, kako bi joj ga baš Večeri za Stereotipni Seks (VSS) donio na hrpu uz dječački osmjeh. Ne! Umjesto toga, serviraj joj obilnije porcije uz više vina. Inzistiraj potom na promatranju zvijezda, dok Ti ne zahrče na ramenu. U eventualnom seksu, ona u polusnu neće primijetiti Tvoj deficit.
Alternativno, suočavanje, prezervativi su isprobano sredstvo. U mom bogatom životnom sjećanju, niti jedna moja partnerica nije poslije seksa provjeravala postojanje i količinu ejakulata. Ukoliko se ispočetka ne osjećaš sigurnim u metodu, dodatno ugodi partnerici vulgarnim riječima, iznenađujućim stenjanjem i ritmičkim kontrakcijama, nakon kojih ćeš se svaliti na trbuh, zaljubljeno je gledati i šaptati, kako Te dokrajčila. (Naravno, možeš joj vršcima prstiju po leđima pisati… istinu… Poštuj sebe - i Tvoja je psiha bitna, dragi Andro Đi Đi.)
Prihvaćajući tako prokušanu, suptilnu žensku metodu čuvanja mira i samopouzdanja u kući, Ti ujedno pokazuješ zbiljsku ravnopravnost spolova i osiguravaš opstanak zajednice, do koje Ti je najviše stalo, zar ne?

U idućem nastavku, kako naći Onu Pravu.
A zaključujući ovotjedni osvrt na dijalektiku baze i nadgradnje tri te četvrtog ugla kuće, te na kvalitativni skok unutar i oko veze, Jelo Žužinek - uz želje za još jedan harmoničan i uspješan vikend - predlaže i grb novoutemeljene Velike Lože Bratovštine Metroseksualaca (BMS) …

- 08:48 - Stisni pa pisni (14) - Papirni istisak - #

14.02.2008., četvrtak

Valentina, Valentinovo...

Valentina Šprem bila mi je antipatična. U Maloj školi.
Jedna druga Valentina... kako da velim... Ima lijepe okice. I inače. Iako poslije svakog susreta razmišljam, tko je dijete i zašto mucamo na mahove.
Treću još nisam upoznao.
Never majnd oltugedr.

Lijepe moje, grleći svoju Prvu Zakonitu, koja me časti odlaskom kući večeras (kući = Zagreb, op. pr.) - sretno Vama Valentinovo. Ma s kim, ma gdje. Ma zašto.
Eto.

P.S.
Ajme, što ću onda za Dan žena morat' ... Uff...
Te - Odmačko, ne zamjeri; nemam neki izbor elektronskog cvijeća... zujo

- 07:25 - Stisni pa pisni (14) - Papirni istisak - #

13.02.2008., srijeda

Nut City Daily

/Nut (orah, lud) City (grad, -šje). Orašje = Nut City. Kud bi eniver, kud bi Hoxha. /

PUŠPRES. U pitoresknom mjestašcu pretprošlostoljetnih užičkih izbjeglica, Orašju, još se nisu pojavili djelatnici instituta „Simon Wiesenthal“. Obzirom na autoritet spomenute institucije, na lokalnoj je politici odgovoriti, kako to da se u pograničnom mjestu okrenutom ka trgovini Židovi u proteklih sto i nešto godina nisu niti naselili.
---

Natalitet u Kantonu dramatično opada. Vijest koincidira sa objavom, kako je potentni, te promiskuitetni Predsjednik (PPP) županijske Skupštine stavio mandat na raspolaganje.
---

Trgovina bijelim robljem u opadanju je, unatoč evidentnom deficitu crnoga. Očekuje se nastavak ovog trenda barem do Gradačačkog Sajma šljive.
Istodobno, fluktuacije tržišta bilježe smirivanje, otkako je neimenovani oraški pravnik pristao oženiti sumještanku u zamjenu za mjesto suca Vrhovnog suda u Zagrebu, preko njezine utjecajne familije.
---

U „Vodovodu“ doznajemo kako je voda u Orašju ispravna za piće. "Povremeno je zamućena", pojašnjavaju, "zbog starih cijevi." Cijevi su očito povremeno stare. Unatoč zdravoj mutnoj vodi, buši se hitno novi bunar. „Kako bi se izbjegle neželjene posljedice“, vele u „Vodovodu“.
---

Istovremeno, dugogodišnje navođenje gradskog otpada u srpsko naselje na rubu Orašja (slijedom njihovog protjerivanja) nazvano je „proceduralnom greškom“.
PUŠPRES se ograđuje od asocijacije termina na tvorevine tipa "tehnološko korištenje sirovina dobivenih pročišćavanjem rase".
Imena odgovornih nisu spomenuta. O odštetnom zahtjevu većem od godišnjeg proračuna Orašja ne doznajemo ništa.
Na radost naših sugrađana saznajemo kako je županijski proračun – i bez imenovanog ministra financija – u suficitu, te će rastuća porezna disciplina olakšati podizanje plaća uposlenima u upravi.
Posavina time i ove godine uspješno odolijeva masonskom i inotržišnom, stranom kapitalu. Leži li u ovoj činjenici ujedno razlog imenovanju ceste oko Orašja zaobilaznicom, do slanja ovog izviješća nismo uspjeli doznati.
---

Nakon dugogodišnje političke blokade jedinog preostalog ureda međunarodne zajebnice u Orašju, osoblje terenske kancelarije OSCE-a nedavno je uspješno evakuirano. ///

I koncem i ove godine, Orašje d&očekuje ministra znanosti RH. Jer, unatoč mutnoj vodi, proceduralnim greškama i padu nataliteta uz rast poreznih prihoda, Orašje uz svesrdnu i svedžepnu pomoć Er Ha gradi Veleučilište.
Obzirom na izgled zgrade i lokaciju, za pretpostaviti je da će kasnijom dogradnjom piste županija dobiti i aerodrom, čija će pista asfaltom povezati njezine krajeve.
Kategorija CIII minimalno - za sigurno slijetanje u magli. Kako bi i posljednji djed i baba mogli elegantno umaknuti galopirajućem mortalitetu. Kojeg će i ove godine, za kasnoljetnih Dana hrvatskog filma, osobno uprizoriti mahalski bard hrvatskog glumišta, Ivo Gregurević. (sk)

Peemes
Neću više o Behasaniji. Do daljnjeg. Ni bližnjeg.

- 10:03 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

12.02.2008., utorak

Imiđšek-Roudmep tu e betr fjučr in Bosnia - fikšn or si-vi refrens?

U svom vlastitom novom ljetu, trebalo bi čovjeku sjati sunce. A u meni se ovdje u behasanskoj Posavini /Sauland, op. pr./ nekako megla vleče. Vjerojatno zato mačke cijelu noć rokću i cijuču bač pod mojim penđerom. Ćute diskontinuitet moje poviesne zbiljnosti. Pate zmenom. Jebe im se, da 'prostite.
(Mislim, cvilim i ja. Al niš od seksa.)

U mom vlastitom novom ljetu životnom te emocionalnom, val turista zasad je izostao. Punicu ne računam, ali je ne bih niti maliciozno podveo pod cunami (umjesto spomenutog vala).

Ipak, možda sam još živ.
U monotonom štropotanju vlastite rutine - i mama mi se zove Ruth, ominozno li! - ipak me na tren štrecnulo, steglo, zbunilo.
Neću opet pretjerivat (dir V.), ali baš sam neku večer u jednom tuzlanskom podrumu primijetio, kako mi je bivša kolegičica prezgodan stvor. Čak si premišljam, bi li zbilja na dogovorenu torok-kavu s njom, ili bolje ne. Zbog vlastite Ruthine na kocki, a slijedom savjeta onog Jele Žužineka (kojem u idućem nastavku nitko više neće vjerovati, kao ni Buttkoviću).

No, fino da me dakle & ipak štrecnulo, te večeri u podrumu ugostiteljskom. Fino da me testosteron pljucnuo po unutrašnjosti rožnice. Živ sam, znači. Glede i unatoč.
Pitanje je samo vremena, kad će spomenuti mačji arlaukavci moje midlajfovske frustracije s maglom jutarnjom nestati. Iz moje glave, a i šire.
Te kad ću, poput glumca na filmu, proljeću nasmiješen, ujutro u krevetu otvoriti nekrmeljave okice, miomirisno sunašcu huknuti "Dobro jutro!" ( naravno - svježe obrijan, počešljan i općenito te posebno mirisan nakon nemirne noći). I elastičan i gibak, pocupkujući krenuti ususret novim radnim pobjedama.
Taj dan čekam, jer mi se štrecom najavio.

Dotad, neću sad o Pukaniću, padu Buttkovića, slučaju ili namjeri. Neću o sinoćnjoj "Latinici", u kojoj nas opet spašava što možemo upirati prstom u druge, kad nam paše (kao što nam i šutit ponekad paše, u znak pristanka. Samo velim.)
Neću niti o navodnih šesnaest tisuća osumnjičenika za ratne zločine u Bosni. I Herc.
Neću propitivati, jesu li BeiHerc-Posavci /BH-Saulaender, op. pr./ umrtvljeni i uovčeni nedostatkom medija, ili medija nema, jer nemaju koga i kome... ... /kupujem glagol/
Preskačem i tematski zicer, koji bi polemizirao kako te u punom tramvaju u glavnom gradu usred bijela dana tri klinca ubiju. Nasmrt ubiju.
Dakle neću o tome nadugo i naširoko.
Nudim akcijski plan u četiri koraka, za BeiHerc, ali i za nas i za inače.

Prvo. Predlažem da se krivce javno objesi, negdje u crkvenom zvonometu.

Ne zagovaram uvođenje šerijatskog zakona (nismo mi Englezi...), ali mislim da je posebno u politici šiba iz raja izišla.
Predlažem, Drugo dakle, u direktnom teve prijenosu - bez reklama - šibanje krivaca, dok im guze ne poprime boju šibe. /Obzirom da OSCE nije uspio trajno povisiti udio žena u BiH-politici, nemrete mi perverzni seksizam zamerit./
Tražena boja je, otprilike....:

(Nisam se mogo bolje pozicionirat za fotku. Mine...)

Treće. Za manje posrnule ovce, stada i pastire, tu je opcija - uzmi ili ostavi, uđi ili produži...

/Crkva u Tolisi/

I tako. Nakon odvajanja žita od kukolja i sita od rešeta - put u svijetlu budućnost... Četvrto.

/Autoput Tolisa - Matići/

Nakon što sam akademski, a na realnim osnovama, doprinio rješavanju geopolitičke nestabilnosti Zapadnog Balkana i stvorio si odskočnu dasku za odlazak u mirovnu misiju u Istočni Timor, idem nazvati onog Žužineka. Morti mu se predstavim kao Premijer, za onaj intervjuv o glumičiću orgazma u muškijeh Hrvata.

- 07:52 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

11.02.2008., ponedjeljak

ff i ll

Mom sam se puncu odmah svidio.
Vidio me golog, nezgodno prljavog i vrlo uzbuđenog. Čestitao je mojoj majci i usput – taknut u vlastite gene korčulanske – konstatirao, kako imam finu dalmatinsku glavicu.
To je bilo prije gotovo četrdeset godina u Petrovoj bolnici – trudionica je navodno ista, a za doktora P. ne znam…

Doktor P. kćer je nazvao R. Iako ne znam, zašto moji Dalmatinci padaju na talijanizme, obzirom na nesreću s Pavelićem i Mussollinijem, moj je dakle punac kćeri dao talijansko ime. Prilično spektakularno; sa dva „f“ i dva „l“, kako je R. kasnije inzistirala u školi.
Prije toga, moja mama i R.-ina baka skupa su se igrale u Parku Mladenaca (n.b!).
R. i ja tada se nismo igrali; samo smo se – genima dosljedno – gušterali na suncu. U dječjim kolicima. Svatko je već tada imao svoje prometalo, naravno. Tak smo si vezu uredili.
U školi dakle, naša je ljubav brzo i konkretno rasla. Zbog R., zaboravio sam prvu kvartovsku ljubav, Nikolinu. Zanemario sam Dinu R. iz Male škole i Maju H.
U Maju H. se nisam ni smio više zaljubljivati, mislio sam još tada, jer je faca i lijepa i radit će u „Ruđeru“ jednog dana. Te mi je nedostižna, znao sam već tada, tužno preko podfrknutih albanskih traperica gledajući u šnale svojih ortopedskih „Mungosica“.

Dakle, R.
R. mi se obraćala vrlo specifično. Mora da je kući puno čitala, jer me odlučila terminološki uputiti u kućni ton, kako bih se lakše integrirao kad se vjenčamo. Listajući tatine knjige, titulirala me „krepilu“, „imbecilu“, „degeneriče retardirani“ (pazi koji erotični vokativ!). Tada sam već znao, da ću se s puncem moći fino razgovarat. Terminološki – strukovno an pari. A i vidio me golog, pa se nemamo kaj farbat.
Kako su nam hormončići neshvaćeno prorađivali, tako smo teške riječi (koje je Gibonni kasnije proglasio perjem bačenin' u vitar) zamijenili pernicama po glavi. Pa pernicom i atlasom. Pa hrpom knjiga. Pa kompletnim školskim torbama.
Bili smo spektakularan par, puni temperamenta. Gledali su nas bez teksta. Čak su nam se i roditelji zbližili na roditeljskom. A di ćeš veće sreće, nego kad se familije zavole međusobno.

Kad sam majčinim životnim okliznućem s međublokovskog berlinskog zida pao baš na istočnu stranu, osim Šparke Mlađeg pisala mi je i R. (Pisala mi je i V., ali to ne smijem spominjat'.)
R. je kilomice pisala divna, duhovita, cinična pisma, koja i danas čuvam. Ja sam kilomice uzvraćao. Uvijek smo se masovno izražavali, R. i ja.
Promišljajući bijeg iz DDR-a, pet godina sam živio apsolutno siguran – ako me V. ne bude htjela (a Maja ne dolazi u obzir, schmrtz), vjenčat ću se sa R. Ona ili nijedna.
Na koncu, moj me punac u tom slučaju poznaje od malena…

Izišavši '88. iz Istočne Njemačke, R. sam sreo jednom. Ona, gradska damica, otmjena, distancirana, suptilna. Pojašnjavala mi je kako će Hrvatska izgleda postati samostalna i kak bumo Božić slavili. Ja, gastarbajterskog nenaglaska, u hit-kolekciji „stone-washed“ trapera i zvjerkoškim mokasinama. Blejah, pod božićnim nas drvcem zamišljajuć'.
No, potvrdile su mi se djetinje pretpostavke. Maja H. ostala je nedodirljiva. V. me nije niti doživljavala. A R. …
Pojašnjavajući neke nebulozne zaruke za ljubomornog Makedonca (ili takva neka kombinacija), pokušala me utješiti – „Moj tata obožava pričati s Tobom. Po glasu zaključuje da si divna osoba. Ali, nećemo se više viđati.“

Susret razreda prije par godina bio je dvostruko razočaranje. Maja H. i dalje je bila iskonska faca, ali je pola večeri grlila isprintani e-mail Mirka J. Koji je doktor u Beču. A ja… Sponzoruša u Bosni…
Dvostrukost razočaranja ogledala se u faktumu, što se R. nije niti pojavila.

Čisto zbog njezinog tateka, i da nam se familija ne raspadne prije početka, iskopao sam njezin broj telefona doma; ponovno se upoznao s punicomamom („Da, da, Shelly, da, gospođo. Je. Onaj kaj je Vašu R. torbom mlatil kad je ona njega atlasom… Je. Ak biste imali, prosim, R.-in brojčić mobitela…?“)
Čuli smo se R. i ja par puta. Rekli se vidjet. Još me pitala, jel mi žena kopa po mobitelu; vražićak korčulanski, R. …
I na tome je ostalo.
U nekom od proljetnih spremanja, neke sive jeseni depresivne, izbrisao sam broj iz mobitela. Jer kaj će mi broj, kad mi se R. više nije javljala, niti uzvraćala pozive.

Mislim da nam je veza u krizi.
Kaj vi mislite?

- 09:49 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

10.02.2008., nedjelja

14:10 - Introspektiva...

Post Festum, 11.2. 02:14

Dvadeset troje dragih ljudi kasnije, s prvim kumstvom jednom predivnom trinaestomjesečnom Andreju, nakon podosta Chiraza te njemu unatoč sa spoznajom o Prvoj Zakonitoj kao genijalki za sve prilike (ma koliko njurgao...) - hajde, neka me u novoj godini života... Daje Bog 365 prilika godišnje, da sam utječem na stvari...
:-)

- 14:10 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

08.02.2008., petak

Jelo Ž., riloudid

U drugom nastavku svog serijala, u kome temeljem svog bogatog životnog iskustva savjetuje mladim metroseksualcima, kako opstati pedeset godina poslije seksualne revolucije, Jelo Žužinek osvrće se na preljub i preispituje, koliko je u prizivanju morala u pravu bloger Don Blog.

Dakle, stvari su kakve jesu, imaju svi, pa i Vi...

Tuširanje kao takvo može izazvati niz problema. Potkožnih. Jer teško ćete partnerici pojasniti, zašto se tuširate prije odlaska s dečkima u birc na pivu. Ništa lakše Vam neće biti, ukoliko nakon napornog, frustrirajućeg radnog dana i par sati prekovremenog dođete doma – svježe otuširani.
S druge pak strane, na fukodromu /prostor vis-a-vis Muzeja moderne umjetnosti, op. pr./ kraj Velesajma riskirate biti proglašeni smrdljivim seljakom, ako niste došli otuširani.
Vaša stalna partnerica pak zbunit će se, u najmanju ruku, kad se poslije, neotuširani, ukažete s prekovremenog u oblaku ženskog parfema…

Otvarač za boce često je vrlo podcijenjen element preljuba. Kao osviješten mladi muškarac, Vi naravno shvaćate da je nezgodno valjati se u bračnom krevetu ljubavnice (naravno da to nebute sebi doma radili, prosim fino!). Znate i kako je njezin suprug za glavu veći od Vas i vjerojatno nesklon konstruktivnom, civiliziranom dijalogu ravnopravnih. Utoliko, Vi ćete biti sretni što je seks s ljubavnicom ispao brzopotezan. Upravo u trenu kad nestaje struje, sjedeći post-festum ćudoredno i moralno u kuhinji s ljubavnicom, čut ćete ključ u bravi. Njezin će Vas suprug, ništa ne sluteći, usputno pozdraviti i zatražiti od žene pivu. I jedni za Vas. NEMOJTE u mraku ustati i zbog vlastitog grizodušja naslijepo mu, rutinskim pokretom, iz druge ladice desno dohvatiti vadičep. Vi ste ipak samo gost. …

Kofrc pamuka s potkošulje u pupku već odavno nije ultimativni dokaz vjernosti. Iako su kineska pakovanja od po deset komada „za svaku priliku“ ekonomski prihvatljiva, ukazujem kako testovi izdržljivosti ne potkrjepljuju odnos vrijednosti i cijene.
Kineski modeli kofrca lako ispadaju, a sintetički udio u vlaknima – osim što izaziva alergije, očemusesavjetujtesvašimliječnikomililjekarnikom – zasigurno će kod Vaše partnerice izazvati sumnju zbog nepoklapanja kemijskog sastava. Ipak koka radi u „Ruđeru“ i ima akademsku titulu dužu od Vaše piše …
Naravno, originalni kofrci tijekom dana bilježe prirast volumena, što otežava pravilan tajming korištenja u datom inkriminiranom trenutku.
Dodatno, brižno za kasniju upotrebu odložen kofrc iz Vašeg pupka kasnije te večeri može zbuniti trenutnog supruga Vaše ljubavnice, kad ga tako odloženog i zaboravljenog spazi na vlastitom noćnom ormariću uz Drnovšekovu knjigu misli.

Zainteresiran pogled ka Vašoj partnerici - kao mladi, osviješteni metroseksualac trebali ste već znati - potencijalno je riskantan po povratku iz motela, kojeg ste naravno platili gotovinom, a nipošto ne karticom (izvod!).
Temeljem svog bogatog iskustva, Jelo Žužinek Vam očinski savjetuje da kontakt očima ne traje duže od pogleda na etiketu šampona. U protivnom, naravno ćete biti naciljani baražnom vatrom Njezinih pitanja… „Što je… Što me tako gledaš… Jel' nešto ne valja… Pa inače me tako ne gledaš kad dođeš sa sistematskog pregleda… Kaj, si razbil auto? No, mucica… ...??!!??... Muuuciiiica, kakav je to miris gela za tuširanje… Dođidođidođi… Da viiidi mama puupčić… Neeema kofrca, pa nisi ga valjda ostavio Njezinom mužu na Drnovšeku (nervozan smijeh)… Muucica, pa Ti se crveniš, no, no, kakva je to nervoza… … … “

Dragi moji mladi metroseksualci, nemojte si to dozvoliti.
Nemojte se igrati s tušem. Vadičepom. Kineskim pamukom.
Ljubite svoje curke, ženke, partnerice te suprugice. Samo njih. Ne mislim, tim redoslijedom, već respektivno.
Lakše se diše!

Do idućeg nastavka sa savjetima za neprimjetno glumljenje muškog orgazma, uz želje za ugodan vikend, kuhačom Vam maše Vaš

Jelo Žužinek

P.S.
Špajskarta danas?
Ovaj put jako jednostavno. Zbog utvrđenog djelovanja folne kiseline u prevenciji demencije – jabuka. S njom je sve i počelo.

- 08:49 - Stisni pa pisni (21) - Papirni istisak - #

07.02.2008., četvrtak

Predrasude

Periodično lickajući kažiprst, listam malo blogotemljem posljednjeg vremena... Muškarci ovakvi, žene onakve. Urbanisti i kapitalisti, seksisti, rasisti. Razni -isti. Isti.
Onda, uvaženi PM-ovi. Pas-Materovi. Oni, ovi. Purgeri, Dalmoši, Hrvati, Nehrvati. Tko je kome kad otkud ili nije a mogao bi.

Svojim vlastitim stavovoma, svojim vlastitim auzmiš-porijeklom i mjestima života, dio sam tog kovitlaca. Burkam, gutam, vičem, plutam i ronim tražeći pravac; svaki dan, uvijek, stalno.
Kolidiram, primjećujem, učim i razočaravam se. Uvijek, stalno.

Prije par večeri, poslije vijesti o rasističkom ispadu španjolske publike prema Lewisu Hamiltonu a prije analize utjecaja boje kože Baracka Obame na mogući ishod američkih izbora - reportaža na televiziji podsjetila me na divnog, lucidnog Sir Peter Ustinova.
Kako je sam nekad opisao svoje porijeklo - "Začet u Sankt Petersburgu, rođen u Londonu, kršten u Schwaebisch Gmuendu" ... "sa tri materinja jezika". Poliglot, cinik, jedan od zbiljskih velikana europskog humanizma prošlog stoljeća.
Listajući kasnije internetom (naravno, periodično po navici lickajući kažiprst) otkrio sam Institut za istraživanje i suzbijanje predrasudačije je osnivanje u Beču 2003. pokrenuo pokojni Sir Ustinov, i koji nosi njegovo ime.
Misija instituta je, otprilike, sagledavati sociološke, politološke i psihološke mehanizme, uzroke i posljedice predrasuda i mogućnosti njihovog suzbijanja.

Naravno u vrijeme ZERP-ova, Spearsova, MP-ova i PM-ova (vidi gore) sama ideja bavljenja predrasudama može izazvati podsmijeh, ili, gore, superiorno muško busanje muškom šakom u muška prsa. Ili ženska. Purgerska, Dalmatinska, Hrvatska, Bjelačka (sic!)
Ali - ovaj put ne lickam kažiprst - ajmo obratno... Nije li nam baš za vlastitu šaku na vlastitim prsima, za vlastitu zastavu nad vlastitom glavicom potrebno biti siguran, da ne ispadamo ridikuli zablude, žrtve klišea? ... Predrasude...? Ne želimo li biti sigurni da smo u pravu u vlastitom uvjerenju - u pravu; vlastitom... ?

Evo što je povodom pokretanja Instituta 2003. godine napisao sam Ustinov:

"Predrasude su ishodište mnogih, i sve češćih tragedija ovog svijeta. S početka neprimjetne poput nagaznih mina, kojima neaktivirane liče, tek dječjom igrom postaju smrtonosne.
Svaki čovjek treba stavove, kako bi se izrazio. Ali oni trebaju biti novi, trebaju biti slobodni i promišljeno izneseni. Treba se kloniti tupih stavova, mrtvih stavova, nepromišljeno preuzetih. Kad oni postanu zarazom, mogu poniziti čitave narode. Smrt preživljava. Poniženja mogu trajati stoljećima. Palestina je eklatantan primjer."

Vrijedi mi razmisliti...

- 09:51 - Stisni pa pisni (19) - Papirni istisak - #

06.02.2008., srijeda

Balkanski Le Carre, grčko vjenčanje i baskijski Malakas

Kako to već ide...
Došao sam u posjet supruzi u neku tamo Bosnu, u neko tamo Orašje. Mislio sam ostati par tjedana, spremati posljednji ispit na faksu.
I, kako to već dakle ide s masonskim i sličnim pristupima, prišao mi je oniži Grk, mješavina Alexisa Zorbasa i Georga Michaela i, nakon par izmijenjenih rečenica, pitao me, bih li radio za OSCE.
Nekome, tko je bez prebijene pare, tko voli jezike, zanima ga regionalna politika a kratice poput "OSCE" mutno smatra svemogućom sredinom između "Gorenja" i "UN-a", takva ponuda zvuči kao rješenje svih dilema...
Tako sam dakle ušao.

Dvije i pol godine radio sam u odjelu za ljudska prava - luda se početnička sreća nastavila, uz samostalnu titulu, bez ikakve prethodne kvalifikacije pušten sam osmišljati i provoditi javnu kampanju o povratu imovine izbjeglicama i prognanicima; mijaukao sam u mikrofone, pred kamerama pazio na odlučno-nearogantan bodilengviđ, kreirao letke i plakate, učio u hodu.
Onda sam u drugom odjelu usmjeren na uže područje, na lokalne samouprave - na vlast, gradonačelnike, općinska vijeća, NVO-e.
No, kako je vrijeme prolazilo, fensi iskaznica, motorola, Pajero, pa i mitu bliska plaća nisu bili su sve nedovoljniji da nastavim vjerovati - političarima, šefovima, misiji. Smislu. Sebi.
Nakon pet godina, zato sam, dakle, "izišao".
/Usput - cijelo to vrijeme, nisam vidio mikro-kameru. Diktafon. Bitno povjerljiv dokument u nekom općinskom uredu. Toliko onda o špijunaži a la Le Carre ... ;-) /

Sindrom OSCE-a dugo me puštao, i vrlo polako - "year in, year out", čini mi se... I dalje najdublje vjerujem u ispravnost, moralnost i javnu korist rada s ratnim protjeranima u ostvarivanju njihovih osnovnih prava - ovo unatoč svim greškama i nedostatnostima. Vjerujem u te dvije i pol godine svog života i u tadašnju svrsishodnost međunarodnog prisustva u BiH, uglavnom. Za moje drugo poluvrijeme u firmi -zapravo, ...ne znam....

"S kim si, takav si" - mimo frazologije - da, samim dijalogom Misija je davala legitimitet i mračnim mufljuzima krvavih ruku i mozgova, usred genocidom okupiranih teritorija. Misija nije mogla - niti je hajala - stvoriti kontrast ka onim rijetkim sugovornicima u BiH, čiji je legitimitet, moralnost i ljudskost bila i radi vlastite vjerodostojnosti dužna naglasiti (oni ostaju rijetkost, upravo velim!)
Paralelno s reduciranjem broja "stranaca" u organizaciji, krenula je negativna selekcija - "lokalni" kolege deblje kože periodično bi kameleonirali iz Ljudskih prava u Demokratizaciju, iz Izbora u Edukaciju.
Svjesno ili ne, Misija je već podebelo igrala na balkansku muziku - Srbima uvijek dati novu šansu i blagu većinu (jer su dokazani lobisti i uporni mudonje); Muslimane politički korektno trpiti (jer su bezglavi i ionako nemaju kud), Hrvate podozrivo držati na margini i, uglavnom, paušalno satanizirati - izvisili u pokušaju, izgubljeni u prijevodu ... (O tome ne bih dalje ovdje.)
Dakle, zato sam i tako nakon pet godina izišao iz Misije. Sa zahvalnicom u ruci i suznim očima, priznam. Ali definitivno - izišao.

Sad, s pet godina odmaka od OSCE-a, propitujem unatrag... Što mi je ostalo?
Ostavljam si par plaketa i spokoj nad prvim "poluvremenom". Dječačko oduševljenje ćudljivom mazgom, "Pajerom". Argumentiranu (!) spoznaju o fluidnosti politike, moći, lobiranja i prostitucije.
I ostaje mi, uz Dobojliju Damira i Tuzlanku Sanju, par prijatelja razasutih po svijetu - e, to je najbitnije...! To mi zbilja ostaje!

Alexis Michael, Grk iz uvoda - trodnevno vjenčanje na unajmljenom egejskom otočiću i progodni praznični mailovi...
Sarah, moja tihonedosanjana Amerikanka ružnih koljena i tužne duše lijepe intelektualke, usamljene u gomili...
Brian, irsko spadalo djetinje privrženosti...
Helmuth, ocvali bečko-skandinavski pokretač izvorne seksualne revolucije (i par sitnijih mirovnjačko-sigurnosnih debakla diljem svijeta)... /U njega i svoju vlastitu mater zaljubih neutješno.../
I moj David.
Prvi zbiljski šef; generacija, lumen, autoritet, poliglot baskijsko-galski. Prijatelj.
Lik koji zna nazvati baš kad šakom krenem na ogledalo; s kojim doplešeš do jutra na grčkoj plaži, s kojim se sretneš dvaput godišnje i u dva sata paralelnog, dvosmjernog monologa napuniš dušu i namjestiš kompas na dugo unaprijed...

Radujem se večeri s njim u Tuzli u srijedu.
Dok će neke novine opet grintati o stranjskim sveznadarima u blic-posjeti Sarajevu i Banja Luci (uskoro i Zagrebu); dok će on štektati na svom hispanoengleskom u neku kameru, ja eto promišljam sebe, vrijeme i večeru...
Shvatit ćemo se i ovaj put, vjerujem...

P.S.
Što mi je kupio? dead

DVD.
"Maria de Buenos Aires"...
- No Te he podido traer la puta Portenya en vivo, cabron, hahaha!! Oye, nos vemos manyana, no?!
- Claro que nos vemos, Malakas...
dead

- 06:42 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

04.02.2008., ponedjeljak

Neo-Man, papirić i pidoće

Ovime otvaram novi serijal. Jelo Žužinek savjetovat će temeljem svog bogatog životnog iskustva modernim, emancipiranim muškarcima, kako još elegantnije reći DA a ne ispasti lak. Kako koketno reći NE a ne ispasti macho. Kako odlučno reći MOŽDA, a ne ispasti... iz igre.

U prvom nastavku serijala, Jelo Žužinek osvrće se na pismo uznemirenog sugrađanina, koji je u škarniclu s kroasanima otkrio papirić, na kome je zasad nepoznata ženska ruka erotično-oblastog rukopisa uz broj mobitela napisala "nazovi me" (točkice na "i" su kružići, "e" liči na "sigma")...

Za mlade, emancipirane metroseksualce poput Vas, najbitnije je planirati vrijeme i znati držati do sebe. Nakon jutarnje tjelovježbe i tuširanja, čupanja dlaka iz nosa i nanošenja umjerene količine parfema, Vi ste staroj susjedi pridržali vrata da iziđe sa štakom i tri nedresirana psića-mješanca na zapletenim uzicama. Prepunim tramvajem ste otišli do auto-mehaničara, probudili ga mobitelom, pričekali ga i preuzeli auto s popravka.
Naravno, na vrijeme ste se pojavili na poslu - Vi znate planirati vrijeme!

Radni dan Vas nije izbacio iz takta. Strpljivo ste popravili kopirku nakon anonimnog prethodnika, uljudno ste otrpili ruku šefice na svojoj guzi i njezino roktavo "Krrrumpirčićuuu..."
Niste usred prezentacije izgubili misao, dok Vam je bivša supruga esemesnula da u povratku usput odete na drugi kraj grada po malu u vrtić i usput kupite sirup od trputca. Bez problema ste umjesto pauze za doručak pripremili šefu natuknice za dogovor s investitorima.
Uljudno, civilizirano, isporučili ste svoju kćerkicu iz vrtića Bivšoj i na njezino pitanje strpljivo ali odlučno odbili prigovor tipične muške gluhoće - na koncu, zbilja Vam je apotekarka pojasnila kako sirupa od trputca nema, ali da ovaj od sljeza slično dobro djeluje.
I ne, niste vodili malu na sladoled, nasmiješeno uzvraćate Bivšoj. Niste. Ma, niste, ne, ne.
U liftu uzvraćate sms trenutnom suprugu svoje Bivše; da, vidite se u subotu na tekmi, pa Vam onda može sve iskukati.
Osim što ste solidarni, Vi razmišljate strateški... - naslada ne mora biti očita...

Obzirom na Vaš osjećaj za vrijeme, znate da imate oko sat vremena do dogovorene večere s mladolikom kolegicom.
Iako ste se plašili biti vulgaran, na koncu niste odbili njezino pitanje, biste li je pozvali k sebi na večericu. Poput svakog dobrog kršćanina, Vi bližnje ljubite.
Pod tušem, dalekovidno sprječavate preranu kasniju ejakulaciju, nakon što ste prethodno na brzinu ubacili veš na pranje - pa potpuno ste smetnuli s uma sutrašnji odlazak u Tiranu na dogovor oko te glupe trafo-stanice...! No, ne ljutite se na sebe, učite na greškama...
Očistili ste kadu, navukli stare traperice i crnu majicu za elegantno zavaravanje ženskog oka (Ne, Jelo Žužinek Vam ne preporučuje Push-Up-gaćice za naprijed!)
Umjereno parfema; iscijeđen miteser na nosu...
Pravac kuhinja.
Nina Simone; lukavo se smješkate...

Jelo Žužinek u svom se bogatom životu nebrojeno puta nalazio u Vašoj situaciji! Poput Vas, Jelo Ž. zna kako su minute dragocjene. Stoga, Jelo Vam preporučuje da uvijek u kuhinji imate makar smrznute morske plodove, mlijeko, pelato i palentu.
Idemo...:

Za dvije osobe:
U tavi na maslinovom ulju popržite grublje rezan češnjak. Kad blago zažuti, dodajte iz balkonske gredice ružmarin. Istovremeno, u lonac naspite pola litre hladnog mlijeka (neće zagorjeti, ako prethodno lonac isperete u hladnoj vodi!) U mlijeko u loncu dodajte umjereno soli.
Češnjak u tavi karamelizirajte jednom žlicom konjaka ili balzamika.
U tavu istresete odmrznute dagnje alias pidoće alias pizdice. Ominozno po potrebi.
Nakon što puste svoj šug i on donekle ispari - ali pazite, držite polu-poklopljeno, kako aroma ne bi kroz Vašu dizajnersku napu otišla pod susjedov balkon - dodajte peršun, grubo drobljen papar, morsku sol, lovor i pelato od pomidora. Podlijte sa deci i pol suhog bijelog vina i pustite da se krčka.
U lonac, u vruće mlijeko, polako sipajte palentu - trebat će Vam na kraju čvrsta, ali ne pretvrda.
Prije nego počne bacati one odvratne gejzire i lijepiti se po dnu posude ( ;-) ), umiješajte žlicu maslinovog ulja, radi arome.
Gotove pidoće i pizdice nagrabite cjedilicom i umiješajte (lagano, kako to u Vašim godinama s njima treba...) u palentu, da se rasporede u masi. Ostavite da odstoji desetak minuta, kako bi se sljubili okusi i formirao oblik (ako Vam je vrijeme isteklo i kolegica već zvoni na vratima, lonac uronite u sudoper s hladnom vodom - brže se hladi vanjski sloj, pa će se lakše odvojiti od posude).

Nakon što ste otvorili vrata kolegici, u polumraku je odmjerili i procijenili ozbiljnost njezinih namjera i svojih pravaca odstupnice (ili i ne), poklopite Vašu palentu s pidoćama naizvrat okrenutim, velikim plitkim tanjurom. Potom izvrnite lonac odlučnim, ne prenaglim pokretom, i lagano ga rotirajući podignite. Kao klinci u pješčaniku...
Tortasti oblik palente s pidoćama u tankom, jednolikom mlazu ukrasite umakom od pelata i vina i - dobar tek...

Ostatak večeri nudi mnogobrojne varijante, o kojima će Jelo Žužinek podučavati mlađe sugrađane u nastavku serijala...

Ako se pak pitate, gdje je nestala ceduljica sa misterioznim pozivom i brojem mobitela...
(Dok budete pokušavali odgoditi preranu ejakulaciju kasnije te večeri, osim zamišljene slike kolone mrava u crijevu za polijevanje vrta pred Vašim čvrsto zatvorenim očima, osim prisjećanja na omiljene rukavice svoje prerano preminule bake po ocu, sjetit ćete se i toga... Gdje li ste ostavili taj papirić...)

- 17:01 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

03.02.2008., nedjelja

Neusatz an der Donau

Ovaj put, vikend bez planinarenja. Bez odlaska kući, u Zagreb.
Njuškanje okolicom.
Orašje - Županja - Lipovac. U ritmu rupa istočnije održavanog bivšeg Autoputa bivšeg Bratstva i bivšeg Jedinstva do Sremske Mitrovice; oko pola sata od granice. Onda lošom cestom, sve užom i krivudavijom, tužnim i otužnim preko Fruške Gore. Cilj - dejt s prijateljicom; Neusatz an der Donau - Novi Sad.

Preskačem politike, pripadnosti i krvna zrnca. Nemam se u što ubjeđivati, niti čega prisjećati. To sve znam. Zato me i zanima, gledati okolo...
Novi Sad dakle.

Petrovaradin... (gle' kazaljke... ;-) )

Uz dva vremena, dvije stolice...

... dva prozora ...

...dva broda...

U centru onda, skejteri i kandelabri, Mc Donalds i katedrala... opet dva vremena...

Nakon škljocohodja, vrijeme se bilo posvetiti mojim dvjema gladnožedno umornim muzama ... (manje ćudoredne slike ostavljam naravno sebi ;-) )

Po objašnjenju konobara, muškarac viljamovku pije isključivo iz čokanjčića, žena iz čaše. M-hm, dva spola, dakle...

Nakon zgodne, ukusne, relativno jeftine ručkovečere u rustikalnom "Ognjištu",
noćni pogled na divnu katoličku katedralu u centru Novog Sada ...

Na koncu, zaokružili smo Ka-und-Ka-Kreš-Kurs Austrije i Ugarske, Vojvodine i Srbije izvedbom "Kneginje čardaša" (Imra/Emmerich Kamlan) u novosadskom pozorištu.
Šarmantna, vrckasta izvedba; pun teatar, dug aplauz...

Naša Mlada Muza nije dugo tugovala, što smo zrelo i odraslo ukazali na nedjeljne obaveze i odbili njezinu ponudu pohoda na noćni život... (a danas su im i izbori, pa mi tablice na autu... baš... no enivej...)
Kliskom cestom smo dovijugali do hundertwasserovski neravnog autoputa.
Lipovac, granica...
"Otkud putujete?"
"Iz Novog Sada, s predstave."
"'Aha. Sretno."
Županja, granica...
"Otkud putujete?"
"Frankfurt."
"Aha. Sretno."
Orašje, granica.
"Šta za prijav't?"
"Deset deka urana, tucet živih slavuja. Dolazimo iz Nagykaniszsze, hahaha."
"Čuj, da živih, hahaha... Može, sretno, hahaha ...!"

- 13:57 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

01.02.2008., petak

101... Dalmatinac, radio, post... ;-)

Eto ulovio sam se. U promišljanju blogoteme, u propitivanju porijekla i pripadnosti, u bijesu na malograđanske predrasude, razne sile i nafake.
Ulovim se uvijek, radeći koncentrične pokrete po Zagrebu u potrazi za unaprijed plaćenim (!) parkingom, kako baš tada najviše volim Orašje. Di imaš di parkirat.
Ulovim se uvijek, dok se penjem svojim haustorom, dvadeset metara od Avenue Mall-a, u rezignaciji nad prljavim, zapuštenim ulazom. A, kao, kvadrat stana dva soma eura.
Ulovio sam se dakle u preispitivanju svog Zagreba i sebe u njemu, rođenjem i uvijek iznova, između povrataka i odlazaka...

Zamišljam, kako taj naš grad djeluje nekome, tko prvi put dolazi.
Recimo, neka Filipinka, mala provincijalka iz egzotične zemljice Dalmata, Morlaka i Filipinčadi, dolijeće u Zagreb, pokazati djetetu metropolu svih Hrvata.
I recimo da reoplan iz njezine egzotične Filipinije prije slijetanja nadleti grad sa sjevera. Dok se nad Goricom megla zdigne, kulike-tulike.
Zamišljam, kako Mini Filipinka, kćerkica Male Filipinke, nosića priljubljenog na prozorčić, u čudu ispušta samoglasnije. Aaa! Ooo!
I onda pita majku na fluidnom Filipinkinskom (kojeg ovdje ofrlje prevodim) - Mama, mama, a koja su ovo dva grada?
Majka Filipinka, naviruje se kroz prozor, vidi guste blokove zgrada lijevo i desno, ogromno polje i rijeku između... Ma, ćerce, Zagreb, to je naš Zagreb, veli s vidnom nelagodom Filipinka svojoj Mini Filipinki, ako dobro prevodim...
Kradomice napuštam Mini Filipinku i Malu Majku Filipinku dok ostaju zatečene stvarnom veličinom polupraznog poluprovincijskog aerodroma tog našeg velegrada i regionalne metropole...

Što se zbilja desilo?
Nije valjda avion krivo skrenuo u prostoru i vremenu, nadletio hladnoratovski Berlin sa zidom i minskim poljima popola?
Nije valjda preletio hladnomirovski Mostar i zelenooku Neretvu, koja suzu pušta... da sad ne idem u širinu, zašto je pušta...
Ma, nije. Sve ok. Zagreb su curke vidjele.
Ali, za razliku od cijele abecede zračnosličnih gradova na rijekama, od Beča, Berlina i Budimpešte preko Kopenhagena i Moskve do Petrograda... Točno su vidjele dičnu posebnost našeg Zagreba.
Naših Zagreba.
Zagrebih.

Mi - ne bez razloga, priznajem - diskutiramo i bubnjamo o garaži pod Blumenplacom, o tome, voli li Željko K. našu Nadu D., o Kupskoj i Kupskima, koje se još nisu niti urušile do tužne slave.
Ali posve zanemarujemo nešto, što i Mini Filipinka iz provincije iz reoplana vidi. I njezina mama također.
Bregza ima problem sam sa sobom.
Poput pretople kremšnite razlijeva se na istok i zapad, prek' Sesveta i Zaprešića. Do Slovenije bu došel, vrag si ju zemi.
Na sjever, Banderas bi odma' prokopao tunel. Folk one Raum , štoli.
Na jug, Bregza se spojio s Mlakom i, još malo, Goricom. Buju nam avioni sletali vu centar grada, kak smo se krenuli širit'.

Ali, ono između...
Poput minskog polja, poput srednjovjekovnog tabua, zone razdvajanja dviju vojski - širine boljeg puškometa, dužine par kilometara - livada. Prazna. U centru grada, zapravo! Između Lisinskog i Muzeja moderne umjetnosti, HRT-a i Velesajma - livada!

Kraju pitanje, koliko bi koštao tol'ki & takav grunt u centru Londona, Beča, Beograda (! ma koliko o tome šutili...!)
Kol'ko smo mi to bogati ili bahati... Boga ti!
Kraju retorika da hercegovački načelnik morti nit ne zna plivat i da ni na Vrbanima ne zna kaj bi z vodom, a kamoli z rekom.
Kraju činjenica da su hidroregulacija i urbanizam, koji u gradove uključuje rijeke, ionako antičke vještine /vidi gore, abeceda gradova.../
Kraju modeli financiranja. Jer - ljudi moji mili, sve se da. "Kad se mnogo malih složi..." ;-)

Ja govorim o globalnoj vizuri grada, o slici, kojom se taj grad nudi. A nudi se mojoj Mini Filipinki i meni grad s ogromnim ožiljkom posred lica, vizualno homo- te hidrofobičan, bahat prema vlastitom prostoru i obama leđima (!) okrenut čovjekovom iskonu - vodi.
A zašto ja sad sve to...?
E, znate zašto?
Baš zato što volim taj svoj grad. I stalo mi je. Dajem si pravo.
Za moje klince također.

- - -

Obzirom da sam nepovratno odlutao sa zamišljene petkovski-lagane teme o zraci sunca u oku neke male Filipinke - ... lijep vam vikend, Blogonacijo moja...
party