Marketing
Kalimero, gluho kolo i limeni bubanj
Ne zamara mi se trendi krojem srpske granice Proljeće - ljeto 2008. Na Balkanu je moda kratkog vijeka i dalekosežnih posljedica, pa nek o tome pišu školovani ljudi s viškom vremena.
Nego, odlučio sam nekidan pragmatično iskoristiti trenutak i naglasiti svoju odanost kapitalističkom poduzetništvu...
Dok me neku večer moja jednoobrva & opakodjelujuća vozačica obrijane glave, jureći stotinama kilometara na sat, vraćala iz Metropole, u mojoj vlajskoj tikvi - ispod naopake šilterice - radile su preše i kompjutori, tucao se kamen i brojale pare. Motajući vrhom jezika vlakno pršuta oko kutnjaka i slijedeći radnju pokretom oka, mislio sam, mislio i - smislio.
Onda sam, smješkajući se izvjesnosti brzooplođenog kapitala, spokojno zaspao u grijanom masažnom sjedištu od brušene bivolje kože...
Malo prethodnog rikverca - ja kao neumjereni kapitalist imam čak dva:
Rikverc prvi:
Krsto Papić, "Lisice". Dok u kućici mrgud siluje nevjestu, dobri seljani vani pocupkuju "gluho kolo".
Rikverc drugi:
Guenther Grass, "Limeni bubanj". Oskar Matzerath, mali protestirajući bubnjar.
Da pojasnim rikverc i sebe:
"Lisice" - novodobni Zagreb kao takav. Živalj između kola i silovanja, radosti i namještaljki. Silovana nevjesta - svi oni, koji ga vole. Siledžija - beskrupulozni pragmatik, očito.
Na Gluho kolo vraćam se odmah.
Grassov Oskar, bubnjarčić - moji mili sugrađani na nedavnom tromlkoncertu na zagrebačkom Blumenplacu, dok su bubnjali svoju ljubav za grad.
A sad, iz tog figurativnog RiTverca, pomaknimo grafitno-titansku ručicu mjenjača u "Drajv". Dapače, u agresivni, beskompromisni Sport moud do mjesta radnje...
Slijedite me Zagrebom:
Linija Katedrala - Sveučilišna biblioteka. Uže: Zgrada Glavnog kolodvora kao kulturni spomenik s jedne strane. Dvorana "Lisinski" s druge.
Još malo zumiranja...:
Eccola.
Ne, nije Orašje. Niti Laktaši. Nije ni Niš niti Priština. Ovo vam je, Oskari-bubnjari moji mili, manduševački moji koločageri papićevski - Paromlinska ulica.
Ona, kojom busevi dovoze dotepenske ljevičare novozagrebačke u grad. 
U centru grada, zagrebačka šaka u zagrebačkom oku.
Možda ... nedovoljno blizu "špici" za šou-of dram-performens u "Kalimero"- majicama...??!!
Dakle, dok su moje stotine konja pod mojom haubom ugodno prele na parsto na sat, dok me moja vozačica sigurno šofirala u maglovitu Dotepeniju, u moje Dvore Matanove, nasmiješio sam se vlastitoj lukavosti ....
Slijedeći estetske interese i ljubav purgera prema gradu, fino ću JA maknut' ove poderotine od kuća iz strogog centra grada. Pa dić' nekakav simbolični betonsko-mramorno-stakleni čajnik tu, kad već nitko drugi neće. (Spomenik Krsti Papiću zlurado ću donirat'. Nakon što otkupim plac pa mi ne bude trebala Lokacijska za to. 
)
A ni sam Paromlin neću ostavit.
Jerbo dotepenski njušim, da ako strancima, pas si im jebi mater, u njihovim gradovima stogodišnja industrijska arhitektura vrijedi beskrajno, pa mora i nama 'Rvat'ma, majku mu poljubim, kaj-ne?!
E pa ću i Paromlin pod kokainski maloprsti nokat mrknut, dok mi je Gradonačelnik malijeh stopala još tute. I naprav'ću u zidov'ma Paromlina centar za fitnes i kulturne hepeninge, u podrum ubac't rustikalnu pivnicu, kakve nema od Črnomerca do Savske i onda ionako nigdje više u gradu.
Naprav'ću Lajfstil siti u p'o' grada.
Zakaj ću silovat' centar i to sve naprav't, pitate se, koloplesci moji i bubnjari? Pa jer vi očito nećete. Niti mi tu bubnjate zbog vizure centra Agrama - dakle, tu mogu. A ja se, brate, rastužim na sliku jada, na rušev'ne u p'o grada.
Pa ću ja to riješ't po dotepenski. Eto!
Čekaj... Mobitel...
Eeee, Ljuboo... Da, da, ma, prolazi na Skupštini, sto posto! Riješio Milan i kvorum i većinu. E, e. Da san mu ponudu di me nije mog'o odbit'. Jes. Šalji bager, rode, eto mene odma' u'itro! ... Bubnjari? Ma, kakvi bubnjari! Dovešću ja umjesto njizih na otvaranje one trubače. Iz Guče. ...
/ ... U pozadini, zvuk Brabusa koji brundavo ubrzava i počne režati na "280". Svjetlo se prigušuje. Zvuk utišava. Mrak. ... ... /
P.S.
Kao kapitalist, ja vjerujen onoj jameričkoj "D skaj iz d limit" - mislio sam da znači da je skaj slab, ali nije. Nebo je limit. Pa mi sad ne bubnjajte i ne kukajte kajundkajovski. Da ja ne pomislim da nebo nad mojin Zagrebon izgleda ovako...:
Post je objavljen 20.02.2008. u 00:15 sati.