"Vranac" i Prva Zakonita, Kosovo, moj stari i ja
|
Kad se ovaj postić nađe na blogu, vjerojatno ću nježno u naručju držati bocu "Vranca" i svoju Prvu Zakonitu na nekom brdu iznad Žepča/srednja BeiHerc. I već se sad tome radujem /petak, popodne/ jer ... Tužan sam, zapravo. Pokojni me stari kao klinca traktirao svojim slušanjem krčavog tranzistora s vijestima iz Albanije; uvijek je govorio kako će sve početi i završiti s Kosovom; uvijek smo trebali mama i ja imati karte spremne za odlazak. ... I dobro, eto fakat, Kosovo... Mimo međunarodnopolitičke dileme, kad dovoljno uporno nasilje i nered može legitimizirati novu državu; mimo moguće poante da se na energetskoj osnovi potčini Srbiju u inetresu trajnijeg mira; mimo Kosova kao lokacije američkog proturaketnog štita u novom hladnom ratu... Rusi spremni pucat, "ako UN bude izazivao". /Sjećam se kako se ruski kontingent SFOR-a fino povukao s istočne granice BiH tokom NATO-bombardiranja Srbije.../ Koštunica hvali velebni prosvjed u Beogradu. Dodik mu viri iz guzice izjavom kako "građani Republike Srpske žive u Bosni, ali im je otadžbina Srbija", te najavljuje referendum o otcjepljenju analognom logikom (ma, neka, više, mislim si...) Ali i mimo toga... U Orašju se, makar na vrlo utješnom pišometu od Hrvatske, hvatam za slamke, vjerujući kako stvari u BeiHerc polako, polako idu naprijed - ipak, deset godina sam i ovdje; da, stalo mi je... I bilo mi je drago, bez većih skrupula i razmišljanja posljednjh par godina otići do svog genijalnog bratića u Beograd. Sad - u Beograd zasad više ne idem... BeiHerc se počinje raspadati, ma koliko šutili o tome. Domino - efekt... Nekakva će para/ne-para-srpska tvorevina u doglednoj budućnosti imati dugu granicu sa Hrvatskom, čini mi se, a da banjalučki univerzitetski profesori javno govore o otvorenom pitanju "SAO Krajine" ne umiruje me nimalo ... Na koncu, da se istovremeno u Zagrebu pale zastave, isto me niti tješi, niti raduje. Okej, likuje fakinski ostatak mene, ali - ??ne ispadamo li time zapravo isti ...?? Svašta bih sad još mogao navaljati, i o srbizaciji OSCE-a u BiH, o mojim srbofiličnim prijateljima bijelosvjetskim (te počinju li se makar pitati malo...) i o logici vlastitih iluzija. Ali... sam sebi dođem tragikomičan... Hoće li mene moji klinci u čudu gledati dok ću ja na nekom virtuanokrčećem izvoru informacija osluškivati frke balkanske... ? Hoću li pak - po uzoru na strica - proglasiti vlastitu "SAO Vrilo", baciti radio kroz prozor i autistično se uz vino posvetiti slušanju slapića iza kuće Zagorske? Hm. U idućem životu bit ću, ne znam, Finac. Švicarac. Građanin neke regije, u kojoj nema vijesti o zastavama, genima, sedmim stoljećima, vjekovnim snovima i Kosovim poljima. Ma, ku''ac ću bit', sad se sjetih... Ako je vjerovat' Lidiji iz Vancouvera one pripite, pradavne, lude splitske noći pred "Shakespeare"-om, ja sam u posljednjoj inkarnaciji. Emti... E zato, živjelo brdo. "Vranac". Prva Zakonita. Lijep Ti vikend, tugo... Odoh ja malo... Ajmo curice, ajmo dječaci... Idemo u planine... (... E, stari moj, znam da vidiš ...)  Epilog (JA - ja; ON - beogradski bratić) JA - Buraz, di si, jel' su te regrutirali? ON - Ma kakvi, evo vozim bicikl uz Dunav, lijepa večer... Sve normalno... Samo da se ljudi malo ispušu. Ko ventil im dođe. Nego čudi me da nisu sinoć zapalili hrvatsku ambasadu, 50 metara je od američke... Ako to nije namješteno... JA - i mene čudi, iskreno...(isusebože, slušaj nas, hahaha...) Zbilja, kako je tamo? ON - ma, ništa; ovi moji na poslu sretni, svi u novim tenisicama... Pazi, američke, bato!!! /smijeh/ Balkan, jebiga, proći će za par dana... Ode dalje, prema Bosni, hahaha... Nego, kad se vidimo? - - - |
