Vrzma mi se ovih dana po glavi ona slika iz jednog od prošlotjednih postova - ona gdje kao klinac sjedim uz oca na nekoj obali...
Ne sjećam se niti situacije, niti mjesta, i slika mi je time oduvijek bila apstraktna, van vremena i prostora, ali poput okvira, koji nas dodatno povezuje...
Obožavao sam oca, vjerojatno i zato, što je kod nas "kući" sve bilo obratno, pa je od mene odgajao, a majka je radila /Jelo Ž. ne zna, kaj bi rekel o tome.../
A ja, muškić-jedinac u starijeg oca - privilegiran, protežiran, pažen, mažen... Naše muško "bratstvo" raspalo se, kad je moja majka odlučila vratiti se svojoj kući i povesti me sa sobom u mojoj trinaestoj.
Vijest'cu o humanom preseljenju priopćila mi je usput, post-festum, uz popodnevnu kavu u bakinom vrtu.
- - -
Tokom posljednjeg susreta s ocem, zateklo me njegovo stanje; drhtuljavi alkoholičar od tridesetak kila, uz kojeg sam počeo kuhati tog ljeta, ne bi li on napokon nešto pojeo. Ni tada, pet godina i par stotina pisama od mog "odlaska" u DDR, nisam uspio ponovno pridobiti njegovo povjerenje; osjećao se izdan, svi su naši pokušaji razgovora bili balansiranje oštricom ogorčenja, uvjeravanja između dva dišpetno-kolerična vlajska temperamenta, nedovoljno svjesna istjecanja vremena...
I posljednih par trenutaka na aerodromu proveli smo u polusvađi, zatomljenoj na "posljednji poziv svim putnicima..."
Dok mi je jednom rukom mahao, drugom se pridržavao za ogradu stepenica. Mislio sam, nazvat ću ga kad stignem; mislio sam, bit će bolje drugi put...
Krivo sam mislio. Umro je.
- - -
Moja majka mlađa je od oca devet godina. Starija od dvije sestre, izuzetno tužno i iskompleksirano ratno dijete s istoka Njemačke. Knjižničarka, pijanistica, čije se razgraničavanje egocentričnosti od potrebe za nježnošću godinama sve više gubilo - kao dijete, to ne bih znao ovako formulirati, ali već tada je bilo očito...
Ubrzo nakon što se samnom vratila svojoj majci u Istočnu Njemačku, ponovno se uplela u labirint razočaranja, frustracija, neshvaćenosti i neshvaćanja. Ponovno se našla usamljena, mjereći svijet svojim očekivanjima žrtve.
Tokom tih pet godina, naš se odnos sveo na amorfne rutine, u kojima je bilo i ljubavi, ali uvijek oštro i usko oivičene njezinim plačno-agresivnim odbijanjem da mi pojasni vlastite odluke i postupke, čijim me taocem učinila bez ikakvog obzira na moguće posljedice - smatrao sam, da imam pravo makar na naknadno pojašnjenje. Nikad nije pristala na razgovor.
- - -
Odluku da se odvojim, vratim kući i stvorim vlastiti, novi život, donio sam sa osamnaest godina zapravo spontano, nad otvorenom grobnicom u Zagori, u koju su spuštali lijes s mojim ocem.
Otada, već dvadeset godina, s majkom se tjedno čujem telefonom; u prosjeku, vidimo se jednom godišnje. Ona uglavnom odbija dolaziti, ja ne stignem ići češće... Tokom rijetkih susreta, pokušaji bliskosti, propitivanja tabua i uviđanja nepovrativog obično brzo eskaliraju; rastajemo se i ponovno povlačimo u godinu telefonske bezbolnosti.
S njezinim starenjem i povratkom u neosudivost poluuma, moja otvorena pitanja, moji umišljeni odgovori urastaju u moje vlastito sazrijevanje; ponovno ostajem taocem propuštenog zbiljskog razgovora...
I zove dakle moja majka nekidan. Da se uopće ne osjeća dobro, da ju boli rame, ali da je depresija možda povezana s osteoporozom, te da hitno mora na mjerenje gustoće kostiju.
Dogovorila je i razgovor s psihijatrom, veli, jer ju prošlost proganja, pa treba jaču terapiju. I pita, može li psihijatru reći, kako je naš odnos harmoničan i prijateljski.
Ostao sam bez teksta. Zato ne znam, trebam li se hitno naručit' kod otorinolaringologa. Jer sam bez teksta.
To mene sad proganja.
... Vrzma mi se ovih dana po glavi ona slika iz jednog od prošlotjednih postova - ona gdje kao klinac sjedim uz oca na nekoj obali ...
...
Post je objavljen 26.02.2008. u 14:57 sati.