Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 27.08.2017.

Ruski građanski rat

Bijela vojska gubi zapovjednike


crvene 'tachanke' protiv bijelog konjaništva

Boljševici su nešto morali učiniti na nezgodnom Južnom bojištu gdje je general Denjikin redao uspjehe. Poradi toga postrojbe Crvene vojske na Južnom bojištu ojačane su novoustrojenim konjaničkim odredima pod zapovjedništvom Semiona Buđonija. Buđoni je odmah sa svojim konjaništvom krenuo u potporu 'crvenom pješaštvu' koje je započelo protuofenzivu u kolovozu 1919. koju je zapovjedio vrhovni zapovjednik Crvene vojske Kamenjev.

Crvena vojska napredovala je u smjeru Novočerkaska i prema Harkovu. Bijela vojska, saznavši za planove Crvene vojske, odmah upućuju svoje konjaništvo pod zapovjedništvom kozačkog generala Konstantina Mamontova u pozadinu crvenih snaga. Ovim vještim manevrom Bijeli su odvukli dio Crvene vojske i poremetili njihovo opskrbu.

Crvena vojska neoprezno je ušla preduboko u područje pod nadzorom Bijele vojske, pa su njezina krila brojčano slaba, zaostajala i trpjela teške gubitke. Crvena vojska mora napraviti ono što je jedino moguće u tom trenutku, a to je donijeti odluku o povlačenju. Sada Boljševici poradi boljeg rukovođenja, Južno bojište dijele u dva samostalna bojišta: Južno, gdje su njihove snage pod zapovjedništvom Aleksandra Jegovorva trebale izvršiti glavni udar prema Harkovu i Dombasu, gdje se očekivala znatna podrška rudara sklonih sovjetskoj vlasti, te Jugoistočno, gdje je Crvena armija pod zapovjedništvom Vasilija Šorina trebala prodrijeti u pozadinu Bijele vojske.

Denjikinove snage bijele Dragovoljačke vojske tijekom listopada i studenog 1919. razbijene su prvo u Orelsko-kromskoj operaciji, kada je i uništena Dragovoljačka vojska, a zatim i u Voroneškoj operaciji, u kojoj je poraženo Mamontovo konjištvo. Područje uz Don i Kursk bilo je pod nadzorom Crvene vojske, a zatim je uslijedila opća ofenziva s ciljem prvotnog usitnjavanja, a zatim uništavanja preostalih Denikinovih snaga.

U međuvremenu je konjanički korpus Semiona Buđonija prerastao u konjaničku armiju, te opremljen armijskim topništvom, oklopnim automobilima i zaprežnim kolima sa strojnicama (tačanke). Crvena vojska ukliještila se između Bijelih vojski (Dragoovoljačke i Donske) te ih neometana uništavala po dijelovima.

Denjikinse odlučio na uzmak i povlačenje u namjeri spašavanja bijelih postrojbi od uništenja, ali (Athumanunh sada ne može tvrditi sa stopostotnom sigurnošću) mora da mu je netko to zamjerio i prigovorio. Bijele postrojbe ipak su se počele povlačiti u tri smjera: prema Odesi, Krimu i Kavkazu. Progoneći ih crvene postrojbe Tuhačevskog trijumfiraju na sjevernom Kavkazu, a Jegorove kod Odese. Samo su na Krimu, na Perekopskoj prevlaci, kontrarevolucionarne snage uspjele organizirati obranu, no, tada ih njihov zapovjednik general Denjikin napušta, odlazi u emigraciju, te zapovjedništvo predaje generalu barunu Petru Nikolajeviču Vrangelu.

Najvjerojatnije je general Denjikin načet borbenim umorom, stalnim svađama i podmetanjima među generalima Bijele vojske, emotivno podlijegao i izgubio svaku volju, no, Denjikin će do smrti ostati 'zadrti' kontrarevolucionar i dosljedan svojim uvjerenjima.

General Judenič je u jesen 1919., napadom na utvrde Krasjana Gorka i Seraja Lošad, ponovo krenuo na Petrograd, koristeći snažne britanske topove i desantne odrede, no, zaslugom crvene (sovjetske) baltičke flote napadi su odbijeni. Krajem listopada Crvena vojska je uz potporu svog ratnog broda Sevastopolj prešla u protunapad, a intervencijski ekspedicijski korpusi Antante povlače se iz Murmanska i Arhangelska.

Istodobno s protuofenzivom Crvene vojske kod Petrograda i nasilnim prelaskom (forsiranje – prijelaz rijeke pod borbom po Athumanunhu) Crvene vojske preko rijeke Tobol, aktivira se Istočno bojište. Crvena vojska vraća pod nadzor Omsk, Novonikolajevsk (Novosibirsk), a početkom 1920. u Krasnojarsku zarobljava oko 20 000 vojnika Bijele vojske i samog admirala Kolčaka.

Naravno, ovo se nikada ne bi dogodilo da se Češki korpus nije malo umiješao, te u zamjenu za slobodno povlačenje prema luci Vladivostoka zarobio admirala Kolčaka i predao ga boljševicima koji su ga odmah pogubili strijeljanjem. Ipak na ovom prostoru od Bajkalskog jezera do Tihog oceana borbe će biti okončane tek u studenom 1922. kada su se posljednje intervencionističke postrojbe japanskog ekspedicijskog korpusa povukle iz Vladivostoka.

Ove vojničke pobjede u ovoj, po Athumanunhu, drugoj fazi Ruskog građanskog rata, koje je postigla Crvena vojska i koja je sada već narasla na 4 milijuna vojnika, podigle su ugled Sovjetske Rusije u svijetu te su uspostavljeni i prvi diplomatski trgovački odnosi, a sile Antante, pod pritiskom svog domaćeg javnog mnijenja, ukinule su gospodarsku blokadu.


egzekucija admirala Kolčaka

petak, 25.08.2017.

Ruski građanski rat

Vrhunac Ruskog građanskog rata


juriš bijelih kozaka

Nakon poraza kojeg su pretrpjeli ekspedicijski korpusi u intervenciji tijekom 1918. Antanta sada mijenja način angažiranja u Rusiji. Ovim promjenama uz vojničke poraze intervencionističkih vojnih snaga, promjene kod Antante dogodile su se i poradi promjena u tadašnjoj Europi.

Naime, u Mađarskoj i Bavarskoj došlo je do revolucije kojom je uspostavljena sovjetska vlast, a u ožujku je u Moskvi utemeljena Treća Internacionala. Europski radnici masovnim prosvjedima osuđuju stranu vojnu intervenciju u Sovjetskoj Rusiji. Zbog svega navedenog Antanta je morala povećati novčanu i oružanu pomoć i potporu, ali je istodobno željela smanjiti udio svoje vojske u Ruskom građanskom ratu te u rat uključiti vojske susjednih zemalja koje su bile neprijateljski nastrojene prema Rusiji.

Za provedbu tog Plana angažirane su vojne snage čak 14 država, namjera je bila provesti napade istodobno na više smjerova te tako razvući armije Crvene vojske, rascjepkati ih i glavnim snagama krenuti na Petrograd i Moskvu. Glavni napor i udar trebala je poduzeti s istoka Bijela vojska pod zapovijedanjem admirala Kolčaka

Istodobno s juga je trebao udariti general Denjikin, spojiti se s vojskom admirala Kolčaka u Saratovu te potom zajedno krenuti na Moskvu Pomoćni napor i udar trebale su poduzeti postrojbe Bijele vojske pod zapovjedništvom bivšeg carskog generala Nikolaja Judeniča te uz podršku vojske Poljske, Letonije, Latvije i Finske, na zapadu, a uz pomoć britanskih, francuskih, američkih i finskih ekspedicijskih korpusa sa sjevera, udariti na Petrograd.

Kontrarevolucionarne snage tada broje preko milijun vojnika, od čega su trećinu činili strani vojnici, a podržavale su ih jake pomorske snage u Vladivostoku, Arhangelsku, Murmansku, te lukama Baltičkog, Crnog i Kaspijskog mora. Crvena vojska bila je brojčano nadmoćnija (oko milijun i petsto tisuća vojnika), ali joj nedostaje oružja i opreme, pa se taj broj operativnih postrojbi Crvene vojske kreće negdje oko milijun vojnika.

Kolčakova ofenziva na istoku počela je 4. ožujka 1919. na dva smjera: Sibirska armija trebala je napredovati pravcem Perm – Vjatka – Vologda gdje se trebala spojiti sa sjevernim postrojbama, dok je Zapadna armija preko Ufe trebala izbiti na Samaru, gdje se trebala povezati s Denjikinovim postrojbama. Nakon toga trebao je otpočeti zajednički napad na Moskvu.

Bijeloj vojsci (oko 130 000 vojnika) na Istočnom bojištu, suprotstavilo se oko 110 000 vojnika Crvene vojske pod zapovjedništvom Sergeja Sergejević Kamenjeva. Crvena vojska je izabrala taktiku odstupanja sve do rijeke Vjatka gdje se zaustavila i reorganizirala te aktivnom obranom (aktivna obrana po Athumanunhu znači da ne postoji statična klasična obrana, već se poduzimaju razni oblici napada poput iznenadnih ispada, ubacivanja, protunapada) uspjela prisiliti Bijelu vojsku na zastoj. Zapadna Kolčakova armija u središnjem dijelu bojišnice ipak je izbila na crtu Buguljma – Belebej.

Sredinom travnja Kolčakova vojska približila se rijeci Volgi, dok je istodobno Denjikinova vojska iz osvojene Donske oblasti napredovala prema sjeveru. Crvena vojska našla se u vrlo opasnoj situaciji – prijetilo joj je okruženje. Iako su se vrlo teške bitke, bojevi i borbe vodile borbe na zapadu protiv Poljaka i Letonaca, a general Judinič se opasno približio Petrogradu, CK (Centralni komitet) bolješevističke (komunističke) partije odlučio je prednost dati Istočnom bojištu.

Plan za zaustavljanje ove nepovoljne situacije za Crvenu vojsku i poduzimanje protuofenzive povjerena je Mihailu Vasiljević Frunzeu, zapovjedniku 4. sovjetske armije. Uz aktivno zadržavanje i ometanje brzog prodor Bijele vojske na uralskom i oremburškom smjeru, Frunze predlaže i napad iz Buzuluka prema sjeveru. Namjera Frunzea je jasna i vojnička on želi presječi odstupnicu Kolčakovim postrojbama kako bi ih okružio ih i uništio.

U borbu su upućene dvije sovjetske armije: Južna armija pod Frunzeovim zapovjedništvom napala je lijevi bok Zapadne armije Kolčakove Bijele vojske i zaustavila prodor na Volgu, dok je Sjeverna armija pod zapovjedništvom Vasilija Šorina branila Vjacki i kazanski smjer, a zatim u protuofenzivi uništila Sibirsku armiju.

Silovitim protunapadima sovjetske Južne armije započetima krajem travnja 1919., Kolčakove snage razbijene su u tri ratne operacije. U Buguruslandskoj su operaciji, u kojoj se istakla streljačka divizija Vasilija Čapajeva, kontrarevolucionarne snage odbačene 150 km na istok. U drugoj, Belebejskoj operaciji uništen je velik dio Bijele vojske Sibirske armije, a u trećoj, nakon prelaska rijeke Belaje, oslobođena je Ufa.

Početkom ljeta 1919. Crvena vojska, pod zapovjedništvom Frunzea, krenula u oslobađanje Urala i Sibira. Ušla je u Jekaterinburg, Čeljabinsk i oslobodila čitav Ural, koordinirajući svoje akcije s napadima partizanskih odreda u Sibiru. U tim se borbama posebno istakla 5. sovjetska armija jednog od najsposobnijih sovjetskih zapovjednika, Mihaila Nikolajeviča Tuhačevskog. Ipak Crvena vojska svoje napredovanje zaustavlja na rijeci Tobol.

U svibnju 1919. započeo je Judeničev napad na Petrograd. Uz podršku jake britanske ratne mornarice i snažnog topništva, njegovi odredi probili su obranu 7. sovjetske armije i približili se Petrogradu i Kronštatu. Istodobno, finska vojska napada sa sjevera na području između Ladoge i Onege. U tim kritičnim trenucima, kontrarevolucionarne snage u Petrogradu, uz podršku britanske obavještajne službe, organizirale su pobune u pomorskim utvrdama Krasnaja Gorka i Seroja Lošad, ali su sovjetski vojni brodovi iz Kronštata, uz pomoć kopnene vojske, ugušili pobune. Svi pokušaji britanskih brodova da osvoje Kronštat završili su neuspjehom.

Sredinom ljeta 1919. general Denjikin vrlo vješto koristi zauzetost glavnine snaga Crvene vojske na Istočnom bojištu (protiv admirala Kolčaka) te napreduje iz Donske oblasti, zauzima istočnu Ukrajinu, pa kod Caricina izbija na Volgu. Oko 150 000 bijelih vojnika, raspoređenih u Dragovoljačkoj, Donskoj i Kavkasnoj armiji, raspolagalo je s više oklopnih vozila, zrakoplova, pa čak i britanskih tenkova, a bijelo konjaništvo bilo je dvostruko jače od sovjetskog.

Kako su se Denjikinove snage sada pokazale kao najjače i najorganiziranije, kontrarevolucija je odlučila dati prednost Južnom bojištu. Početkom jeseni Dragovoljačka armija zauzela je Kursk, Voronež i Orel, planirajući preko Tule udariti na Moskvu. Istodobno, general Judenič poduzima novi napad na Petrograd.

Poljska vojska nastupa i prijeti sa zapada. Kontrarevolucionarne su snage došle nadomak Moskve i Petrograda. Ovo je, po Athumanunhu, vrhunac (kulminacijska točka) Ruskog građanskog rata. Lenjin je očajan i pomišlja na predaju Petrograda kako bi spasio Moskvu (od ove vojnički bedaste odluke odgovorio ga je Trocki).

četvrtak, 24.08.2017.

Ruski građanski rat

Kapitulacija Njemačke i pokušaj Antante na homogeniziranju Bijelog pokreta

Krajem kolovoza 1918., pod napadima Češkog korpusa pao je grad Kazan, a zauzimanjem Kazan na Volgi kontrarevolucionarnim snagama otvoren je put prema Moskvi. U smjeru Kazana nezadrživo napreduje i general Pjotr Nikolajević Krasnov s kozacima. Oni su presjekli željezničku vezu između Moskve i Caricina, čime je glavni ruski grad ostao bez žita sa sjevernog Kavkaza. Upravo tu se, nakon gubitka Sibira i Ukrajine, nalazila glavna žitnica boljševika.
Intervencionističke (ekspedicijski korpusi) postrojbe svojim napadačkim akcijama, američke i japanska vojska na istoku, a Britanci u Arhangelsku i Bakuu, podupiru djelovanje kontrarevolucije. Kako bi barem podigli moral naroda, članovi sovjetske vlade odlaze na bojišta. Trocki u svom oklopnom vlaku odlazi prema Kazanu, a Staljin je poslan u Caricin kako bi osigurao opskrbu krušnim žitom i istodobno se obračunao s ratnim profiterima.

Već krajem ljeta 1918. Crvena vojska poduzima ofenzivu na najkritičnijem Istočnom bojištu. U protunapad krenulo je pet armija (oko 65 tisuća vojnika), pod zapovjedništvom Sergeja Kamenjeva. Veliku potporu tom protunapadu u borbi protiv sibirskih bjelogradsita pružaju partizani svojim djelovanjima u pozadini. Tako je već do listopada u ruke Crvene vojske pao grad Iževsk, Kazan i Samara, a Češki korpus odbačen je i potisnut sve do obronaka gorja Ural. Taj uspješan protunapad Crvene vojske otklonio je opasnost za Moskvu.

Novi zamah i ulazak u novu fazu Ruski građanski rat dobiva nakon kapitulacije Njemačke i povlačenja njezine vojske iz Estonije, Latvije, Litve, Bjelorusije, Krima, Galicije i Poljske. Sada je Antanta mogla sve svoje ekspedicijske snage usmjeriti na gušenje revolucije u Rusiji. Čelnicima i zapovjednicima Antante postalo je kristalno jasno da je jedan od najvećih nedostataka Bijelog pokreta njegova heterogenost i razjedinjenost, te nejedinstvo u vojnom zapovijedanju. Na inicijativu Antante 18. studenog 1918. bivši carski admiral Aleksandar Kolčak proglašen je vrhovnim zapovjednikom i poglavarom Rusije te su mu se morali podčiniti svi ostali generali Bijele armije, ali nekima to nije odgovaralo, pa će se problemi samo 'sakriti pod tepih'.

Sada pak kontrarevolucionarne snage uz potporu stranih vojski, a to je ukupno preko milijun vojnika, započinju tijekom studenog novi napad. Težište napada sada je s juga, gdje se britanska vojska iskrcala u Novorosijsku i Batumiju, a francuska u Odesi i Sevastopolju. Zajedno s Bijelom vojskom Krasnova planiraju preko Krima osvojiti Ukrajinu te napredovati na sjever prema Moskvi.

Istodobno u ofenzivu kreću snage sa sjevernog i istočnog bojišta, kako bi se spojile u području Kotlasa i Vjatke, pa bi otud zajedno krenuli prema Moskvi. Zahvaljujući jakom konjaništvu, snage generala Denjikina i Krasnoga brzo su probile obranu Crvene vojske i prodrle do crte Voronjež – Caricin. Bijela vojska pod zapovjedništvom admirala Kolčaka na istočnom bojištu potiskuju Crvenu vojsku i guraju je gotovo 300 kilometara na zapad.

U ruke Bijeloj vojsci pada grad Perm, a to im omogućava izbijanje na rijeku Vjatka. Istodobno intervencionisti i Bijela vojska zauzimaju grad Šenkursk na sjeveru. Crvena vojska početkom 1919. opet prelazi u protunapad, usmjerivši glavne snage na jug. Uz pomoć rudara oslobođen je Dombas, da bi nakon dvomjesečnih borbi boljševici zauzeli i Ukrajinu s Krimom te potpuno razbili snage Bijele vojske generala Krasnova.

Drugi dio sovjetske vojske potisnuo je kozake kod Caricina, dok im se Denikinova Dragovoljačka vojska uspješno odupire. Ratne operacije vode se i na istočnom bojištu, gdje su odbačene Kolačkove snage, oslobođena Ufa, Orenburg i Uraljsk. Oslobađanjem Šenkurska na sjevernom bojištu propao je plan spajanja kontrarevolucionarnih snaga kod Kotlasa.

Do kraja zime Crvena vojska oslobodila oko 850 000 četvornih kilometara područja na kojem živi 40 milijuna stanovnika. Ta područja čime su gospodarski važna područja, a obnovljene su veze i komunikacije s Uralom, Dombasom i Turkestanom. U Bjelorusiji i Ukrajini uspostavljena je sovjetska vlast. Time je Crvena vojska u ovoj (prvoj) fazi Ruskog građanskog rata reorganizirala svoje snage te je stvorena centralizirana vojna uprava. Stečeno borbeno iskustvo poslužit će joj u novom napadu kontrarevolucije, koji će uslijediti već u proljeće 1919.


crveno konjaništvo Čapajeva pruža potporu crvenom pješaštvu

srijeda, 23.08.2017.

Ruski građanski rat

Napad kontrarevolucionarnih snaga i pogubljenje carske obitelji


'kazačok' juriš donskih kozaka

Samo tri dana nakon 'sramotnog' Brest-litovskog mira,oružane formacije (ekspedicijski korpusi) Antante proveli su desant na Murmansk. U toj desantnoj operaciji iskrcano je 10 000 britanskih, francuskih i američkih vojnika, s temeljnom zadaćom zaštite vojnih skladišta od Nijemaca.

Tijekom ljeta iste godine ekspedicijski korpusi Antante zaposjeli su Arhangelsk, a gotovo istodobno oko 70 000 japanskih vojnika ulazi u Vladivostok. Zaposjedanju Vladivostoka japanskim vojnicima priključila se i američka vojska (US Army), pa je nakon zauzimanja i stavljanja Vladivostoka pod vojni nadzor Antanta taj grad proglasila međunarodnom lukom.

Na jugu kontrarevolucionarne (intervencionističke) snage ulaze u srednju Aziju i Zakakavkasku oblast, a njemačke postrojbe prodiru i napreduju iz Ukrajine, Bjelorusije i Finske. Tijekom svibnja 1918. u borbu se uključuje Češki korpus (češka legija) koji broji oko 50 000 vojnika, uglavnom Čeha i Slovaka ratnih prebjega ustrojenih u rusku carsku vojsku s namjerom nastavka borbe protiv Centralnih sila.

Antanta je Češki korpus proglasila svojim oružanim snagama i uključila u borbu protiv Sovjetske Rusije. Napredovanje Češkog korpusa događa se u istočnim djelovima Rusije i to tamo gdje je Crvena vojska još brojčano malobrojna i vrlo slabo vojnički organizirana. Za samo mjesec dana Češki korpus i bjelogardisti Bijele vojske zauzeli su Omsk, Novonikolajevsk (Novosibirsk), Čeljabinsk i Samaru.

Antanta podržava i podupire i kontrarevolucionarne pobune koje su u srpnju zahvatile Mosku, Jaroslav, južni Ural, Povolžje, Kavkaz i Kaspijsku oblast, što pak je olakšalo Češkom korpusu zauzimanje Ufe i Jekaterinburga (Sverdlovsk). Strah boljševika da će Bijela vojska ulaskom u Jekaterinburg osloboditi carsku obitelj i ponovno je dovesti na vlast izazvao je odluku boljševika o pogubljenju carske obitelji Romanov.

Istodobno Crvena vojska pokušava organizirati otpor i obranu na rijeci Volgi i Uralsko-sibirskoj bojišnici. Te dvije bojišnice tijekom ljeta 1918. objedinjena su u Istočnu bojišnicu kojom zapovijeda Mihail Muravjov. Mihail Muravjov je eser koji će prebjeći na stranu kontrarevolucije i Bijeloj armiji prepustiti Simbirsk (Lenjinov rodni grad).

Istodobno kozaci Bijele armije zauzimaju Orenburg i Uraljsk, ruše sovjetsku vlast i prekidaju sve veze s Turkestanskom Sovjetskom Republikom. Tih 50 000 kozaka Donske vojske napalo je, uz potporu njemačkih postrojbi, Caricin (kasnije Staljingrad, današnji Volgograd). Njihov zapovjednik bio je ataman Petar Nikolajevič Krasnov, bivši carski general kojeg su, nakon neuspjelog pokušaja da skrši Oktobarsku revoluciju u Petrogradu, boljševici oslobodili uz uvjet da više ne ratuje protiv sovjetske vlasti.

Iz sjevernog Kavkaza, smjerom prema Kubanu, napreduje Dragovoljačka bijela vojska kojima zapovijeda Anton Ivanovič Denjikin, također bivši carski general, učesnik kontrarevolucionarne pobune Kornilova.

Velika Britanija iz Irana podupire esere u Zakaspijskoj oblasti, pa i tu pada sovjetska vlast. Situaciju dodatno kompliciraju poduzete terorističke akcije esera, (njihov cilj su Lenjin i Trocki, dok je Lenjin ranjen, Trocki je uspio izbjeći atentat. Početkom rujna 1918. tri četvrtine teritorija Rusije nalazi se pod kontrolom i vojničkim nadzorom kontrarevolucionarnih snaga i njihovih vanjskih saveznika.

U Omsku dio esera, kadeta i rojalista utemeljuje Privremenu vladu Sibira, koju će samo nekoliko tjedana kasnije srušiti admiral Kolčak. Dakle, cijeli Sibir i Ural su pod kontrolom i nadzorom kontrarevolucionarnih i intervencionističkih snaga i oružanih formacija, a bojišnica se proteže crtom toka srednje Volge.

Dobro i onda zaključak ovog dijela rata na kraju: Ruski građanski rat samo je produbio krizu ionako posrnulog gospodarstva, te izazvao početak gladi. Više nema ni ukrajinskog žita, ni ruda s Urala i Dombasa, a niti nafte s Kaspijskog jezera. Antanta provodi potpunu gospodarsku blokadu, a u nekim se tvornicama sabotira se proizvodnja. Kulaci (bogati seljaci) manipuliraju s cijenama hrane, pa je boljševička vlast prisiljena odgovoriti nacionalizacijom cjelokupne industrije, a za borbu protiv kulaka utemeljiti Komitete sirotinje.

Komitete sirotinje uz potporu naoružanih radničkih odreda prikupljaju 'poljoprivredne viškove'. Počinje strašna era koja se naziva ratni komunizam. Ratni komunizam je poseban način organizacije gospodarstva koji osigurava i omogućuje opskrbu vojske i gradskog stanovništva dok istodobno uopće ne brine za seljački dio stanovništva od kojeg jednostavno otima hranu.

Zapravo, temeljne i glavne mjere ratnog komunizma su obavezan 'otkup svih poljoprivrednih viškova' (pri čemu su ti viškovi upitni jer ne prepoznaju reprodukcijski materijal), uvođenje kartica (bonova, točkica) za opskrbu, nadzor nad cjelokupnom trgovinom i nad svim tvornicama (proizvodnja), te uvođenje opće radne obveze.

Dakle, sve je, cjelokupni politički, gospodarski i vojni život podvrgnuto i podređeno Savjetu radničke i seljačke obrane, na čijem je čelu Lenjin. Zapovjedništvo nad Crvenom vojskom preuzeo je Revolucionarni ratni savjet koji je pod direktnim nadzorom Centralnog komiteta boljševika. U organizaciji Crvene vojske velike zasluge pripadaju Lavu Davidoviču Trockom, koji je od ožujka 1918. obnaša dužnosti komesara za vojne poslove.

Crvena vojska ubrzano provodi i organizira tečajeve za vojne časnike i intenzivnu obuku vojnika, ali i dalje ostaje problem naoružanje kojega nema dovoljno za sve vojnike. Naime sve veće i značajnije tvornice oružja i streljiva ostale su na područjima koje su zauzele snage Bijele vojske, a ako pak su neke tvornice i ostale u rukama boljševika one su bez sirovina i energenata. Tako je Crvena vojska brojčano narasla i ojačala na 800 000 vojnika, ali i dalje je bila toliko slabo opremljena da jednostavno nema pušaka za sve vojnike.

utorak, 22.08.2017.

Ruski građanski rat

Početak Ruskog građanskog rata


'Što sada sanjaš krstarice Aurora?'

Početkom 1918. Rusija je još bila u ratu s Centralnim silama, a njezina je vojska bila u rasulu. Neprijateljski raspoložena Antanta i kontrarevolucionarne pobune dodatno kompliciraju ionako složenu situaciju u tadašnjoj Rusiji. Iako je agrarna politika sovjetske vlasti osigurala podršku seljaka, koji su sada činili većinu vojnog kadra, vojna snaga Rusije bila je oslabljena djelomično i baš zbog te agrarne politike.

Naime, na vijest o podjeli veleposjedničke zemlje seljaci masovno napuštaju crte bojišnice i žele osobno sudjelovati u diobi zemlje, pa se vraćaju kućama. Dekretom o demokratizaciji stare carske vojske sva vlast u oružanim snagama sada je prenesena na vojničke komitete i savjete.

Temelj i okosnicu oružanih snaga, prvih mjeseci nakon Oktobarske revolucije, činila je Crvena straža, koja se popunjavala na dragovoljnoj bazi, pa je početkom 1918. brojala oko 150 000 vojnika. Vlada SOVNARKOM, 28. siječnja 1918., donosi Dekret o ustrojavanju oružanih snaga pod imenom Radničko-seljačka crvena vojska, a dotadašnja carska vojska je demobilizirana.

No, odmah se pojavio i prvi problem nedostatka časnika, pa je zadržan zapovjedni kadar iz redova carske vojske. Zapovijedanje tih časnika bio pod strogim nadzorom političkih komesara – boljševika. Tako su za svaku zapovijed bila potrebna dva potpisa, a izdaje i prelasci časnika na stranu kontrarevolucije bili su vrlo česti. Kao i Crvena straža i Crvena vojska se u početku popunjavala dragovoljcima. Kolektivno tijelo zapovijedanja Crvenom vojskom nazivalo Viši ratni sovjet s načelnikom Bonč-Bruevičem.

Upravo u doba ustrojavanja i formiranja Crvene vojske propali su pokušaji mirovnog sporazuma s Centralnim silama jer je Njemačka, 18. veljače 1918., pokrenula veliku ofenzivu. Crvena vojska 23. veljače zaustavlja njemački prodor pobjedama kod Pskova i Narve, pa taj dan proglašen Danom Crvene vojske (armije). Borba protiv kontrarevolucije i stranih vojski nametnula je potrebu donošenja Zakona o općoj mobilizaciji. Taj Zakon stupa na snagu već u svibnju 1918., te otada Crvena vojska broji oko 300 000 vojnika.

Trocki pokušava otezati mirovne pregovore s Njemačkom zastupajući načelo 'ni rat, ni mir', jer su njemački uvjeti za sovjete bili neprihvatljivi. Ipak se trebalo odreći čitave Poljske, svih baltičkih država (Finske, Estonije Litve i Latvije), Bjelorusije, dijela Ukrajine, te platiti Njemačkoj golemu ratnu odštetu. No, Lenjin je zbog njemačke ofenzive u veljači, koja je dodatno ohrabrila kontrarevoluciju, inzistirao na 'miru pod svaku cijenu'.

Lenjinu se suprotstavlja većina ruskih komunista koji smatraju kako će mir na Istočnom bojištu samo omogućiti njemačkome caru slomiti revoluciju, a koja u Njemačkoj tek što nije izbila, pa ne prihvaćaju nikakvu aneksiju i reparacije i traže nastavak rata. Trocki je povučen s čela sovjetske delegacije, a mir jena kraju potpisao Sokoljnikov 3. ožujka 1918., pod prije navedenim njemačkim uvjetima.

Nezadovoljni mirovnim uvjetima, lijevi eseri istupaju iz vlade, pa sada vladu čine samo boljševici, a eseri terorom pokušavaju gurnuti Rusiju natrag u rat. Tako je eser Jakov Blumkin izveo atentat na njemačkog ambasadora, boljševički vođe Volodarski i Uricki smrtno su stradali, dok je Lenjin teško ranjen (korišteno je otrovno streljivo) u atentatu kojeg je 30. kolovoza 1918. izvela eserka Fanni Kaplan.

Pogoršanje odnosa Rusije sa silama Antante izazvale su i ostavile posljedice Brest-litovskog mira. Antanta ne priznaje mir sklopljen od strane 'nelegalne sovjetske vlade' i ovaj postupak Rusije smatra činom izdajom. Naime sada su Centralne sile mogle sve svoje snage prebaciti na Zapadno bojište. Sile Antante panično se boje širenja revolucije iz Sovjetske Rusije, pa već krajem 1917. dogovaraju rušenje nove sovjetske vlasti i podjelu interesnih sfera.

U tim interesnim sferama Francuska je bila zainteresirana za Besarabiju (Moldova) i Ukrajinu, Velika Britanija za područja uz Kaspijsko jezero i Kavkaz, a SAD i Japan za ruske posjede na Dalekom istoku. Dakle, iako su sile Antante i ranije podupirale i pomagale kontrarevolucionarni pokret u Rusiji, tek nakon Brest-litovskog mira odlučile su se za otvorenu vojnu intervenciju, odnosno za iskrcavanje svojih vojnih snaga na rubnim dijelovima Rusije.

Njemačka također nije poštivala potpisani mir. Njena je vojska odmah okupirala Ukrajinu sve do Rostova na Donu, zauzela Krim i izbila u Baku. Tek uspostavljena vlast sovjeta u Ukrajini srušena je baš kao i ona na jugu Finske. Rumunjska koristi priliku i zauzima Besarabiju. U proljeće 1918. organizirale su se i kontrarevolucionarne snage na periferijama države te uz obilnu pomoć Antante (u novcu, oružju i vojsci), pa je to i početak krvavog Ruskog građanskog rata.


Buđonievo konjaništvo 1. konjanička divizija Crvene vojske

ponedjeljak, 21.08.2017.

Ruski građanski rat

Oktobarska revolucija i početak kontrarevolucije

Dakle, sada kada sam pobrojio sve aktere i sukobljene strane mogu se malo raspisati i kao je to sve teklo i bilo tijekom Ruskog građanskog rata. Dobro, idemo onda opet nekim redom koji je opet samo Athumanunhu svojstven.

U noći Oktobarske revolucije, u gradu Petrogradu (Sankt-Peterburg), započeo je Drugi kongres Sovjeta. Na tom kongresu radnički i vojnički deputati (zastupnici, poslanici, delegati) izglasali su i usvojili tri povijesna dekreta (naredba vojnički, odluka politički): Dekret o uspostavi Sovjetske vlasti, Dekret o zemlji i Dekret o miru.

Uvidjevši da su u manjini i da će biti nadglasani, menjševici i eseri, napuštaju kongres. Sovjeti sada mogu bez problema utemeljiti svoju 'radničko-seljačko-sovjetsku' vladu koju nazivaju Savjet narodnih komesara (povjerenik s posebnim punomoćima i ovlastima politički, visoki časnik bez vojničkog naziva čina – ideolog, a imaju ga samo vojske socijalističke i komunističke ideologije).

Predsjednik te vlade (SOVjetskih NARodnih KOMesara) tzv. SOVNARKOM bio je Lenjin, a Trocki je komesar vanjskih poslova. Kako bi dobili na vremenu, ojačali vojsku i učvrstili vlast te reorganizirali posrnulo gospodarstvo SOVNARKOM počinje primjenu Dekreta o miru, odnosno, izvući Rusiju iz rata bez aneksija i ratnih odšteta. Međutim, nijedna od zaračenih zemalja za to nije pokazala interes.

Trocki i delegacija Sovjeta koji su tajno pregovarali s Centralnim silama uletjeli su u zamku Njemačke koja je tražila velike teritorijalne ustupke na račun mira. Dekret o zemlji pak je bez ikakve naknade ukinuo sve veleposjede, veleposjednicima je oduzeta sva imovina, kao i sva carska i crkvena imovina i sve to postaje vlasništvo SOVNARKOM-a.

Sve plemićke titule ukinute su, crkva je odvojena od države, žene su izjednačene u pravima s muškarcima, zdravstvo i školovanje je besplatno, ukinuta je smrtna kazna i radni dan je sveden na osam sati. Sve banke, cjelokupna industrija i željeznica prelaze u ruke SOVNARKOM-a.

Pored ovoga uvedena je još jedna deklaracija (temeljni dokument revolucije), a to je bila Deklaracija o pravima naroda čiji je predlagatelj bio komesar za nacionalnosti Staljin. Ova Staljinova deklaracija govorila je o pravu svih ruskih i neruskih naroda na samoopredjeljenje do prava na odcjepljenje i stvaranje nezavisnih država, te su ukinute sve nacionalne i vjerske povlastice. Nacionalnim manjinama i etničkim grupama u Rusiji zajamčena je potpuna sloboda razvoja.

Ova deklaracija je zapravo bila smišljena podvala Lenjina i Staljina koja je imala za cilj 'izvoz komunističke revolucije' po uzoru na sovjetsku Oktobarsku. Tako je i priznata nezavisnost Ukrajini i Finskoj, ali kada su Sovjeti uvidjeli da u svim zemljama kojima priznaju nezavisnost na vlast redom dolaze antiboljševičke vlade to je izazvalo zabrinutost i protest nekih članova SOVNARKOM-a za koje je ta deklaracija bila zapravo 'rasprodaja Rusije'.

Nije dugo trebalo, pa su Lenjin i Staljin zajedničkim snagama, donijeli i 'zakrpu' odnosno dodatak koji je davao pravo na samoopredjeljenje i samootcjepljenje samo ako su to zatražili sovjeti dotičnog naroda. Ta 'zakrpica' postat će i jedan od temeljnih uzroka građanskog rata u Finskoj, a i iskazanih revolta i nezadovoljstva ostalih neruskih naroda. Bio je to prvi 'blam' Sovjeta, a ubrzo je uslijedio i drugi. Naime, boljševici samodopadno raspisuju izbore za Ustavotvornu skupštinu i doživljavaju pravi fijasko. Od 715 mandata eseri dobivaju 412, a boljševici 183.

Eseri odmah izglasavaju nevažećim razvlaštenja veleposjednika, radničku kontrolu nad tvornicama, nacionalizaciju banaka i brzo zaključivanje mira. Naravno, opet Lenjin stupa na scenu i jednostavno, uz obrazloženje da Ustavotvorna skupština nije potrebna, raspušta je početkom 1918.

Sve te provedene boljševičke reforme zapravo su izazvale snažan otpor i negodovanje 'poraženih' slojeva, odnosno veleposjednika, industrijalaca, trgovaca, bankara, te carskih časnika i činovnika, a kasnije i nekih menjševika i desnih esera. Stoga ti 'poraženi' iako neorganizirani i heterogeni, započinju kontrarevolucionarni pokret protiv boljševističke vlasti i ustrojavaju Bijelu vojsku), a svoj pokret nazivaju 'Bijeli kontrarevolucionarni pokret'.

Sam naziv tog kontrarevolucionarnog pokreta nastalo je kao odgovor boljševističkoj 'crvenoj revoluciji', mada možda po Athumanunhu može to imati i svezu s bijelom bojom koja se uvijek vezala uz kontrarevoluciju i monarhiju. Bijela boja je bila boja Burbonskih rojalista nakon Francuske revolucije, a i prvi car ujedinjene Rusije bio je Ivan III., poznat i kao Albus Rex ili u prijevodu Bijeli car. Bijele su boje bile i odore vojnika carske Rusije ...

No, dobro, bilo kako da bilo, sovjetska vlast se do kraja studenog 1917. učvrstila u svim važnijim industrijskim gradovima. Tamo gdje su boljševici imali većinu u sovjetima, preuzimanje vlasti teklo je brzo i bez otpora. U suprotnom, vlast se osvajala oružjem. Kontrarevolucionarne snage prvo su se organizirale na rubnim dijelovima Rusije, u Sibiru, gdje je bilo mnoštvo slobodnih seljaka, kolonista s velikim posjedima, te u južnim područjima Rusije i Ukrajine.

Prvi ozbiljniji oružani otpor pružile su kontrarevolucionarne snage na Donu, pod vodstvom Atamana Alekseja Maksimoviča Kaledina, potpomognute novcem i oružjem zapadnih zemalja. Temeljnu vojnu snagu činili su kozaci Kubana i Astrahana. Kaledin je bio na čelu vojne vlade Donske oblasti i podržavao zbačenu vladu Kerenskog, a pod njegovom su zaštitom carski generali Kornilov i Aleksejev osnovali bjelogradijsku Dragovoljačku vojsku.

Već je u studenom 1917. Kaledin zauzeo Rostov na Donu i Taganrok, te ugrozio Dombas, prijeteći pohodom na Moskvu, ali je vojnički poražen od Crvene vojske u veljači 1918., čemu je prethodila jaka boljševistička propaganda među kozacima. Naime, sovjeti su uspjeli podijeliti kozake i iznuditi Kongres kozaka, na kojem su siromašni kozaci, kozačka sirotinja i nekozačko seljačko stanovništvo priznali sovjetsku vlast i osnovali Donski revolucionarni komitet. Bogatiji kozaci ostali su u manjini, ali su čvrsto ostali glavni oslonac Bijelog pokreta.

nedjelja, 20.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane – Crvena straža, Crvena garda, Crvena vojska (armija)



Crvena vojska (armija) nastala je spajanjem i reorganiziranjem radničko-seljačkih milicija (Crvena straža, Crvena garda) u vojsku radnika i seljaka. Crvena vojska utemeljena je odmah nakon revolucije u listopadu (Oktobarska revolucija), a s glavnim ciljem suprotstavljanja vojnim konfederacijama (Bijeli, Crni, Zeleni) koje su nastale raspadom Ruske carske vojske.

Raspadom carske vojske boljševici su shvatili da njihove milicije i dijelovi carske vojske koji su prešli na njihovu stranu nisu adekvatne oružane formacije koje će moći provoditi zadaće obrane boljševičke vlade od vanjskih i unutarnjih protivnika. Stoga je Vijeće narodnih komesara odlučilo ustrojiti Crvenu vojsku (armiju) 28. siječnja 1918.

Novačenje i popunjavanje postrojbi Crvene vojske temeljilo se na ruskim građanima starijim od 18 godina koji su mogli pribaviti jamstvo (preporuku) vojnih ili civilnih odbora, partijskih ili sindikalnih odbora, ili svjedočenje dviju osoba koji pripadaju nekoj od navedenih boljševičkih organizacija.

U slučaju da se neka postrojba carske vojske željela pridružiti Crvenoj vojsci bilo je potrebno da svi koji to žele potpišu 'kolektivno jamstvo', po Athumanunhu nekakvo dragovoljno pristajanje. Svi seljaci i radnici koji su se prijavili u postrojbe Crvene vojske svojim su obiteljima time osigurali besplatne obroke.

Vijeće narodnih komesara biralo je i imenovalo vrhovnog čelnika (zapovjednika) Crvene vojske. Tako je prvi vrhovni zapovjednik Crvene vojske bio Nikola Vasiljević Krilenko (kasnije 1920. će biti pogubljen kao antiboljševik), njegov zamjenik bio je Aleksandar Mijasnikian (preuzeo zapovjedništvo od Krilenka, ali je 1925. poginuo u nerazjašnjenoj zrakoplovnoj nesreći), a Nikola Ilič Podvojski bio je ratni komesar Crvene vojske.

Kirilenko je na zajedničkoj sjednici boljševika i ostalih simpatizera uvjerio 22. veljače 1918. Trockoga i Lenjina da moraju prihvatiti sramotni 'Brest-Litovski mir' svojim izlaganjem: 'Mi nemamo vojsku. Naši vojnici su demoralizirani i panično bježe čim ugledaju njemačku kacigu. Naši vojnici ostavljaju topove i konvoje koji padaju u ruke neprijatelju, a naša Crvena garda odsječena je i ponašaju se kao muhe bez glava. Samo potpisivanje primirja može nas spasiti od uništenja.'

Na početku građanskog rata Crvena vojska trpjela je poraze na gotovo svim bojišnicama. Konsolidacija redova, reorganizacija i preustroj Crvene vojske počinje 6. rujna 1918. kada Revolucionarno vojno vijeće Sovjeta preuzima zapovijedanje Crvenom vojskom. Predsjednik tog vijeća bio je Trocki koji je ubrzo zapovijedio da se ustroji obavještajna služba (GRU), tajna policija (CHEKA) i u sve postrojbe pošalju komesari koji će špijunirati zapovjednike i izvješća slati u vijeće.

Ova tri tijela (GRU, CHEKA i komesari) provodili su zastrašujuće metode protiv dezertera (zatvarale su se njihove cijele obitelji i pozivali dezerteri na povratak u postrojbe. Ako su se dezerteri vratili svaki deseti bi bio odmah pogubljen, a ako nisu pogubljene su cijele obitelji bez iznimke). Ustrojene su posebne postrojbe (CHEKA) koje su svoje položaje zauzimale iza crta bojišnice i ako bi se postrojbe povlačile bez dopuštenja jednostavno bi ih strojničkim paljbama uništili, a sami komesari imali su ovlast u postrojbi ubiti svakog za kojeg bi posumnjali da je izdajnik ili kukavica).

subota, 19.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane – Finska, Estonija, Litva i Latvija


'Ne skidajte epolete, gospodo časnici'

Raspadom Ruskog carstva, neruske pokrajine (Finska, Estonija, Litva i Latvija) osjetile su da je došlo vrijeme za oslobođenje i stjecanje nezavisnosti. No, nova boljševička (sovjetska) vlast nije baš bila time oduševljena.

Boljševici su ova područja vidjeli kao područja za 'izvoz' svoje revolucije, pa su u tim zemljama pružali svu potrebiti vojnu i političku potporu, što pak je dovelo do građanskog rata u Finskoj, ali i do nemira i pobuna u ostale tri narečene zemlje.

Kada su vidjeli da njihove marionetske vlade neće uspjeti zadržati ove države u sastavu budućeg Sovjetskog 'carstva' prema Estoniji, Litvi i Latviji otvoreno je izvršena vojna intervencija Crvene vojske.

Strane vojne sile poput Velike Britanije, ali i netom poražene Njemačke pružale su nesebičnu potporu zemljama Baltika u ratu protiv boljševika i njihove Crvene vojske. Na kraju su sve četiri zemlje stekle svoju nezavisnost, ali sovjetsko (rusko) posezanje prema tim zemljama nikada zapravo nije do kraja završeno.


'Ne budite tužni, gospodo časnici'

petak, 18.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane - (Francuska, Velika Britanija) Ukrajina (južna Rusija)

Vojna intervencija u Ukrajini i južnoj Rusiji tijekom Ruskog građanskog rata, a koju su poduzele Francuske i Britanske vojne snage tijekom zime i proljeća 1918./1919., doživjela je pravi fijasko, a Francuzi su se 'izblamirali' i osramotili.

Naime francuski časnici nikako nisu 'kužili' i znali izabrati koga će od antiboljčevičkih snaga podržati i poduprijeti. Iako je samo iskrcavanje u Odesi, Nikolaju (Mikolaj), Kersonu (Herson), Tiraspolju i Sevastipolju proteklo organizirano i vojnički kasnije ništa nije bilo vojnički.

Athumanunhu (meni) sve to (francuska vojna intervencija) izgleda i podsjeća na nekakve predratne (prije Prvog svjetskog rata) 'kolonijalne' vojne ekspedicije, a 'frustracija' francuske vlade i nesposobnost francuskih časnika na terenu pak je ogledni primjer za vojnički fijasko i debakl. Naime, čini se da su Francuzi samo željeli nešto 'ušićariti', nekakvu 'sferu utjecaja', pa se od početnog uspjeha (kasnije kada su se pokazale prave stvari na terenu, poput velikog broja međusobno zaraćenih i posvađanih snaga) shvatilo da postoji opasan rizik.

Dakle, tadašnji francuski ministar obrane Georges Clemenceau i zapovjednik Francuskog ekspedicijskog korpusa general Henri Berthelot, izgleda da su naglasak stavili samo na osiguranje povlačenja njemačkih i A-U postrojbi iz Rumunjske i Ukrajine, a koje su se tu zatekle nakon završetka rata.

Tko zna, možda je, po Athumanunhu, bilo bolje da je za zapovjednika Francuskog ekspedicijskog korpusa bio postavljen general Louis Franchet d'Esperey, ali čini se da je on bio u nemilosti ministra obrane Georges Clemenceaua zbog protivljenja da se u intervenciju šalju kolonijalni senegalski vojnici i obični vojnici, on je inzistirao da to moraju biti vojnici koji su se dragovoljno prijavili i još k tomu provjereni.

Nadalje, general Franchet d'Esperey tražio je angažiranje većeg broja vojnika i resursa od planiranih i upozoravao da to moraju biti postrojbe koje nisu sudjelovale u netom završenom ratu, jer kod tih vojnika vidljiv je bojni zamor i ratna zasičenost. Neki od časnika nisu vidjeli obitelji više od dvije godine, a i sama klima nije ona na koju su Francuzi naviknuti.

Opet, general Berthelot se malo 'zaletio' i obećao zapovjedniku Bijele vojske generalu Denikinu 'brda i doline' i ovog sposobnog ruskog časnika naveo na krive procjene i donošenje odluka što će kasnije rezultirati i porazom Bijele vojske koja je u početku postigla značajnije uspjehe na ovom dijelu bojišnice Ruskog građanskog rata.

Na kraju, po Athumanunhu, niti je general Berthelot, niti su njegovi časnici, a niti su francuski vojnici mogli razumjeti razlike koje su vladale među tadašnjim antiboljševičkim snagama u Ukrajini (general Grishin-Almazov, Simona Petliura, general Anton Ivanović Denikin), pa je to kod njih počelo izazivati frustracije. Taj razdor među Bijelima samo je pogodovao Crvenima, a Francuzi pak tomu nisu dorasli.

Još jedna stvar koja je možda Francuzima bila normalna i prihvatljiva, ali je kod Bijelih izazvala zamere Francuzima bilo je francusko uključivanje u intervenciju grčkih postrojbi što je za Bijele bilo ništa drugo nego vrijeđanje nacionalnog ponosa.

Veliki problem Francuzima napravila je i sovjetska propaganda koju je prema francuskim vojnicima uspješno provodio francuski komunist Jacques Sadoul koji je tijekom Ruskog građanskog rata nosio čin satnika u Crvenoj vojsci i bio zadužen za propagandu. Pod utjecajem satnika Sadoula mnogi francuski vojnici otkazivali su poslušnost.

Slijedeće, što je možda otežalo Francuzima ionako kompliciranu situaciju bilo je to da su Crveni dobili u Ukrajini jako puno ratnog i doknadnog materijala od njemačkih postrojbi koje su napuštale Ukrajinu krajem rata. Iako su Saveznici izričito tražili od Njemačke da se to ne dogodi, izgleda da se to ipak dogodilo.

Dakle, iz svega narečenog te zapisa, izvješća i raščlambi koje su mu bile dostupne Athumanunh slobodno zaključi: Francuzi su u Ukrajinu i južnu Rusiju došli s tri netočne informacije. Prvo, Bijeli nisu bili nacionalna vojska kako su to Francuzi u prvom trenutku pomislili, a kasnije su, pojavom još nekih čimbenika antiboljševizma, s tom informacijom i postali zbunjeni. Drugo, Francuzi su sasvim krivo zaključili da vojnu intervenciju podržava kompletno stanovništvo Ukrajine i južne Rusije. Treće, antiboljševičke snage na tom području nisu baš pokazivale pretjeranu spremnost za rat s boljševicima, već su ih dijelili različiti interesi, a Francuzi to nejedinstvo nikako nisu mogli razumjeti.

Povlačenjem francuski postrojbi prema Sevastopolju za koji su opet Francuzi držali da je siguran još jednom je donijeta kriva odluka. Naime, polovica francuskih vojnika bili su kolonijalni vojnici iz Alžira i Senegala, a oni su ionako uz sumnjivu kvalitetu i vojničku stegu bili nepouzdani, a druga pak polovica francuskih vojnika bila je dobro načeta propagandom Crvenih i uopće se više nisu željeli boriti.

Pobuna francuskih mornara i vojnika u Sevastopolju još je nešto što je bacilo dodatnu ljagu na vojnu intervenciju Francuske tijekom Ruskog građanskog rata. Sve u svemu Francuska se osramotila, ali i poslužila kao primjer ostalim zemljama koje su se u budućnosti namjeravale uključiti u vojnu intervenciju prema zemlji koja se nalazi u građanskom ratu.

četvrtak, 17.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane – (Kina) Xinjiang (Uyghuristan)

Jedna od vrlo važnih bojišnica dalekog istoka tijekom Ruskog građanskog rata bila je i ona u regiji sjeverozapadne Kine, koja je u to vrijeme bila samoupravna. U Xinjiangu ruski zapovjednici Bijele vojske i njihove postrojbe stekli su utočište, financijsku pomoć, hranu i sklonište kod kineskih pokrajinskih vođa, a zatim su upotrijebili ta svetišta kako bi pokrenuli operacije protiv snaga Crvene vojske.

Međutim, do 1921. godine, vojnici Crvene armije porazili su sve postrojbe Bijele vojske koje su se krile u Xinjiangu te su se one tada stopile s lokalnim stanovništvom. Utjecaji Ruskog građanskog rata tek će kasnije doći do izražaja i utjecati na ljude Xinjianga, ali i na sovjetsku Rusiju i komunističku Kinu.

No, to je već neka druga priča i neko drugo vrijeme, bez ovog (kineskog) dijela bojišnice Ruskog građanskog rata bile bi nepotpune, pa je Athumanunh samo kratko izabrao i posvetio nešto pozornosti ovom dijelu bojišnica Ruskog građanskog rata.

srijeda, 16.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane – Antanta (Japan, SAD) istok Vladivostok



Na istoku, točnije kod grada Vladivostoka, tijekom Ruskog građanskog rata, intervenirao je vojno carski Japan. Ta vojna intervencija nazvana Sibirska intervencija (1918. – 1922.) ogledala se u zauzimanju ruskih pomorskih pokrajina na obalama Pacifika od strane japanskih vojnih snaga u sklopu većeg napora zapadnih sila i Japana u namjeri potpore Bijele vojske tijekom borbe protiv boljševičke Crvene vojske tijekom Ruskog građanskog rata.

Dana 23. kolovoza 1914. Japansko carstvo objavilo je rat Njemačkoj, no ta po Athumanunhu 'mlitava' objava rata dogodila se većim dijelom zbog anglo-japanskog saveza i zbog toga što je Japan postao članom Antante. Iako je Imperijalna japanska mornarica znatno doprinijela savezničkim ratnim naporima, Imperijalna japanska vojska imala je veću naklonost prema Njemačkoj. Osim što su okupirali u Kini njemački kolonijalni grad Tsingtao (Qingdao), Japanci su se lukavo izvlačili od punog uključivanja u rat protiv Njemačke.

Međutim, kada su boljševici smaknuli ruskog cara Nikolu II. i uspostavili boljševičku vladu u Rusiji, pa potom još i zaključili mir s Njemačkom, ovo širenje anti-monarhističke boljševstičke revolucije na istok, zabrinulo je japansku vladu. Kako pak je Vladivostok, grad i luka u Japanskom moru, bio je glavna saveznička luka s masivnim zalihama vojnog ratnog i doknadnog materijala, ali i velikom trgovačkom zajednicom, Japanci nisu mogli ostati po strani.
Francuzi su već početkom 1917. molili Japance da interveniraju u Rusiji, ali su ih Japanci glatko odbili. Ipak, u veljači 1918. godine Generalni stožer japanske vojske i Ministarstvo obrane utemeljili su 'Odbor za planiranje Sibirske intervencije' s ciljem da se istraže sve mogućnosti Japana poradi bilo kakvih budućih prijetnji iz Rusije.

Tim Planom Japanci su Sibir vidjeli kao nekakvu 'bufer' zonu, a sukladno tomu Japanska carska vojska je predložila napad na dvije bojišnice: od Vladivostoka do Khabarovskog uz rijeku Amur i preko kineske istočne željeznice kako bi se odsjeklo rusku trans-sibirsku željeznicu na jezeru Baikal, ali je Japanska vlada, tada pod civilnim vodstvom premijera Hare Takashi odbila takvu vojnu ekspediciju.

Dodatnu zabrinutost japanske vlade izazvala je, krajem 1917., spoznaja da je britanska vlada, unatoč anglo-japanskom savezu, zatražila vojnu intervenciju prema Vladivostoku od vojske Sjedinjenih Američkih Država. Nazočnost američkih vojnika nikako nije odgovarala prevrtljivim Japancima pa su njihovi ratni brodovi IJMS Iwami i IJMS Asahi već 12. siječnja 1918. stigli u Vladivostok, samo dva dana prije britanskog HMS Suffolka i američkog oklopljenog kruzera USS Brooklyn (CA-3).

Prvotna namjera bila je da se samo demonstrira sila i osigura nazočnost snaga savezničkih ratnih brodova što bi ojačalo povjerenje lokalnih antibollševističkih snaga i pomoglo u uspostavljanju javnog reda. Međutim, ovo se pokazalo pretjerano optimističnim, pa nakon što je u gradu Vladivostoku usred bijela dana oružano opljačkana trgovina u vlasništvu Japana i ubijen vlasnik Japanac, japanska vlada dopustila je iskrcavanje japanskih marinaca koji su zauzeli cijeli grad. Britanci su također iskrcali 100 marinaca kako bi zaštitili svoj konzulat, a Amerikanci su ostali nezainteresirani i nisu ništa poduzeli.

Američki ekspedicijski korpus nazvan 'Sibir' bio je pod zapovjedništvom američkog generala bojnika Williama S. Graves i ukupno je brojao 7.950 vojnika, dočasnika i časnika ustrojenih u 27. i 31. pješačku pukovniju američke vojske te veći dijelovi 13. i 62. pješačke pukovnije iz sastava 8. divizije. Te američke postrojbe uopće nisu bile opremljene za klimatske uvjete koji su vladali na ovom području. Konji, odore i oprema nisu bili adekvatni za uvjete koji su tu vladali (teške strojnice koje su hlađene vodom bile su nekorisne).

Za razliku od njegovih savezničkih kolega, američki general Graves je smatrao da je njegova misija u Sibiru bila osigurati zaštitu američke imovine i pomoći 'Češkoj legiji' u evakuaciji, a nikakvo uključivanje u borbu protiv boljševika. Stalno pozivajući na suzdržanost, Graves se znao često sukobiti sa zapovjednicima britanskih, francuskih i japanskih snaga, koji su također imali postrojbe u regiji i koji su ga htjeli prisiliti na aktivnije sudjelovanje u vojnoj intervenciji na području Sibira.

utorak, 15.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane – Antanta (Velika Britanija, Francuska, SAD) sjever Arhangelsk

Strana intervencija (Velika Britanija, Francuska, SAD, Kanada, Australija, Japan, Kina) tijekom Ruskog građanskog rata temelji se na nekoliko glavnih uzroka. Zabrinutost Saveznika o mogućem rusko-njemačkom savezu, veliki krediti i sredstva koja su poslana carskoj Rusiji za koje boljševici ne žele preuzeti odgovornost za vraćanje, moguće širenje boljševizma na zapad i izvlačenje 'Češkog korpusa' iz Rusije.

Britanci i Francuzi poduprli su carsku Rusiju tijekom Prvog svjetskog rata s velikim količinama ratnog i doknadnog materijala, a nakon sporazuma boljševika i Nijemaca, izgledalo je da bi veliki dio toga materijala mogao pasti u ruke Nijemaca. Pod tim izgovorom započela je saveznička vojna intervencija u Ruskom građanskom ratu. Ujedinjeno Kraljevstvo (Velika Britanija i njezine saveznice Kanada i Australija) i Francuska prve su poslale svoje ratno brodovlje i vojnike u ruske luke.

Takva vojna intervencija na sjeveru Rusije, također poznata kao Sjeverna ruska ekspedicija, imala je za cilj zadržati pod nadzorom grad Arhangelsk i luku Murmansk. Ekspedicijski korpus ustrojen je od: britanska flota od 20 ratnih brodova koje predvode HMS Pegasus i HMS Nairana, kontingent britanskog Kraljevskog zrakoplovstva, 45. i 46. bojna Kraljevskih fusilira, brigade iz Kanade i Australije, Francuski kolonijalni inženjerci i oko 8 000 američkih vojnika iz Ekspedicijskog korpusa 'Polarni medvjed'.

Sve u svemu to nisu bile pripremljene vojne snage za nekakve napadne operacije već za čuvanje i obranu ratnih skladišta i luka. Kao i uvijek to su bili mladi vojnici bez nekakvih ratnih i životnih iskustava. Nasuprot tim savezničkim snagama stajale su boljševičke 7. i 8. armija iz sastava crvene vojske. Ove boljševičke armije bile su izuzetno slabo opremljene i naoružane.

Iako su zapovijedi bile samo štititi vojne instalacije (skladišta) poneki saveznički zapovjednici upustili su se u avanture i pokušali zapodjenuti bojeve s Crvenom vojskom. S neiskusnim vojnicima to baš i nije bilo pametno, pa su i pretrpjeli određene gubitke (poginuli i zarobljeni koje je boljševički sud osudio na smrt i teške tjelesne radove).

Kada je politika potpore Bijeloj vojsci postala nepopularna (u siječnju 1919. u britanskom Daily Express-u izašao je natpis koji je parafrizirao Bizmarka: 'zamrznute ravnice Istočne Europe ne vrijede kao kosti jednog grenadira' Saveznici su bili prisiljeni na izvlačenje svojih snaga iz Rusije i prepustiti je njezinoj sudbini.

ponedjeljak, 14.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane – Poljaci


'Čudo na Visli' – bitka za Varšavu

Poljsko-sovjetski rat (veljača 1919. - ožujak 1921.) bio je oružani sukob koji se vodio u Sovjetskoj Rusiji i Sovjetskoj Ukrajini, a vodili su ga boljševici (komunisti, sovjeti) protiv Druge Poljske Republike i Ukrajinske Narodne Republike. Uzroci tog rata ogledali su se u tomu što je Lenjin Poljsku vidio kao most koji je Crvena vojska morala prijeći kako bi pomogla drugim komunističkim pokretima i potaknula druge europske revolucije.

Poljski državni vrh pak je smatrao da je pravo vrijeme proširenje poljskih granica što je moguće dalje na istok. Početkom Ruskog građanskog rata, točnije do kraja 1919. granični sukobi prerasli su u protunapad Crvene vojske. Ta sovjetska operacija odbacila je poljske snage natrag na zapad sve do glavnog grada Poljske, Varšave. dok je Uprava Ukrajine pobjegla u zapadnu Europu.

Sredinom kolovoza, pad Varšave bio je siguran, no onda su poljske armije postigle neočekivanu i odlučujuću pobjedu u bitci za Varšavu koju je povijest ratovanja zapamtila i kao 'Čudo na Visli'. Nakon toga poljske armije napreduju na istok, a Sovjeti su prisiljeni tražiti mir, pa je rat završio primirjem u listopadu 1920. godine.

Ovo primirje između Sovjeta i Poljaka razljutilo je Saveznike (Francusku i Veliku Britaniju) jer upravo u tom trenutku Bijela vojska preuzela je inicijativu i krenula prema Moskvi i Petrogradu, pa da je kojim slučajem i Poljska vojska produžila s napredovanjem tko zna kako bi prošli boljševici i njihova Crvena vojska.

No, Lenjin je bio svjestan toga, pa je požurio Poljacima ponuditi uz primirje i teritorijalne ustupke koji su Poljacima bili i više nego što su oni u početku zacrtali. Ti teritorijalni ustupci nazvani su 'mini Brest' (Minsk, Zhytomyr, Khmelnytskyi).

nedjelja, 13.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane – Basmachi (narodi islamske vjeroispovijesti)



Tijekom Ruskog građanskog rata muslimanske (islamska vjeroispovijest) zajednice (narode) poput magneta privuklo Lenjinovo 'divljenje' muslimanima koji su se borili protiv ruskog imperijalizma. Unatoč boljševičkom snažnom protuvjerskom stavu, odmah nakon revolucije oni traže saveznike među muslimanskim zajednicama (Uzbeka, Kirgiza, Turkmena, Kazara ...) te im obećavaju političku neovisnost i vjersku slobodu.

Mnogi muslimani prihvatili su ovaj poziv boljševika u kojem su vidjeli kao priliku, a revoluciju kao sredstvo osnaživanja islama. Utjecajna skupina srednjoazijskih marksista, koju je predvodio Sultan Galiev, preuzela je inicijativu u pokušaju reformiranja islama u modernom dobu.

No, još tijekom 1916. izbio je protucarski pokret nazvan Basmachiev pokret (riječ basmachi turskog je podrijetla i označava osobu koja je razbojnik, bandit) uzrokovan carskim dekretom za novačenje muslimanskih mladića u carsku vojsku. Godine 1917. taj pokret je nastavio borbu protiv boljševičke (sovjetske) vlasti.

Basmachi pokret (ustanak) zahvatio je oblasti nekadašnje drevne Transoxanie (središnja Azija) koja odgovara otprilike granicama današnjih Uzbekistana, Tadžekistana, južnog Kirgistana i jugozapadnog Kazastana, geografski to je područje između rijeka Amu Darye i Syr Darye.

Temelji otpora boljševičkoj vlasti leže u neuspjelom pokušaju suradnje muslimana i boljševika (Taškentskim sovjetima, Taškent glavni grad Uzbekistana), te propašću Autonomne vlade Kokanda u dolini Ferghana. Boljševici su pokrenuli napad na Kokand i pritom počinili opći masakr nad muslimanskim življem. Pokretu Basmachi također su se pridružili ustanici protiv boljševika iz Khivi i Bukhari emirata gdje su boljševici postavili marionetske režime.

Iako su mnogi muslimanski ustanici bili izuzetno motivirani za borbu protiv boljševika (džihad) opet je do punog izražaja došlo nejedinstvo i suprotstavljene ideologije.
Tako su tu bila snage reformatora Jadida, pan-turskih ideologa i ljevičara Turkmenistanskih nacionalista, seljaci i nomadi. Ubrzo se boljševička vlast pokazala identična onoj prijašnjoj carističkoj.

Redovi Basmachija bili su ispunjeni onima koji su ostali bez posla zbog slabih gospodarskih uvjeta i onih koji su osjećali da se suprotstavljaju napadu na njihov način života, a na kraju oni (Basmachi borci) su se svojim načinom borbe pokazali kako im je i samo ime pokreta govorilo – kao razbojnici i banditi.

Sve u svemu, pokušaj muslimanskih zajednica u sprječavanju Sovjeta u njihovoj namjeri 'rusifikacije' njihovih životnih prostora nije uspio zbog nejedinstva i ne postojanja zajedničkog vodstva iako su pod oružjem imali oko 20 000 vojnika. Sovjeti su pokret otpočetka prikazivali kao banditski i na kraju zahvaljujući većoj vojničkoj stezi njihove Crvene vojske uspjeli su pokret ugušiti do 1924.

subota, 12.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane – Kozaci



Kozaci zapravo graničari i zaštitnici gradova, utvrda, naselja i trgovačkih postaja, a obnašali su i policijske funkcije na granicama i bili su sastavni dio ruske vojske. U 16. stoljeću, za zaštitu graničnog područja od tatarske invazije, Kozaci su obnašali dužnosti stražarskih i ophodnih posada i ophodnji koje služe za zaštitu od provale krimskih tatara i nomada Nogai horde u stepe.

Ovi ljudi, naseljeni na granicama stepe žive i ratuju s tatarskim ratnicima na granici stepe, a naziv su dobili još od Turaka (Kazaks). Zemlja (domovina) Kozaka proteže se i definirana je crtom ruskih gradskih utvrda i tvrđava koje su se nalazile na granici sa stepom, a ta crta (granica) proteže se od srednjeg toka Volga do Rjazana i Tula, a zatim se naglo okreće na jug i proteže se do Dnjepra preko Perejaslavla.

Kozaci se dijele i žive u svojim regijama (republikama), razlikuju se po odorama i nerijetko su neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima. Najpoznatije kozačke zajednice tijekom Ruskog građanskog rata bile su: Donski Kozaci, Uralski Kozaci, Terek Kozaci, Kuban Kozaci, Orenburg Kozaci, Astrahan Kozaci, Sibirski Kozaci, Transbajkalski Kozaci, Amurski Kozaci, Usurski Kozaci i Semirječenski Kozaci.



U Ruskom građanskom ratu ove kozačke zajednice podržavale su svaku stranu u sukobu. Tako su Kozaci činili jezgru Bijele vojske, ali mnogi su se također borili i u redovima Crvenom vojske. Nakon poraza Bijele vojske, boljševici (komunistički režim) pokrenuli su politiku oštrih represija, tzv. 'dekozakizaciju'. Provedena su razna raseljavanja i progon Kozaka, oduzimanje zemlje i domova, dijeljenje (cijepanje) kozačkih regija na više sovjetskih država, a nemali broj puta provedena su i smaknuća cijelih kozačkih gradova i naselja.

Povijest je tako zapamtila da je tijekom 'dekozakizacije' sovjetska vlada odgovorna za smrt stotine tisuća Kozaka, a deportirano ih je oko pola milijuna. Tijekom 'godina gladi' (1932. do 1933.) sovjetski režim nasilno oduzima hranu i žito kozačkim obiteljima, pa su se mnoge kozačke obitelji tijekom oštre zime na Kavkazu jednostavno smrzle i umrle u vlastitim domovima.

Nadalje, Sovjeti su dekretom zabranili Kozacima služenje vojske u Crvenoj armiji, što je te vojničke ljude i obitelji još dodatno pogodilo. Tek 1936. Sovjeti ukidaju tu sramotnu i nepravednu zabranu. Sve u svemu, kozačko konjaništvo bilo je u to doba jedno od boljih lakih konjaništava, a Kozaci su od naoružanja nosili sablju (šashka), dugo koplje i samokres.

Kozaci su i tvorci gerilskog načina ratovanja konjaništva, a za vodiče kroz ruska prostranstva (stepe) nema boljih vojnika.

petak, 11.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane – Češki korpus (Češka legija – Češka družina)



Dakle, u tom Athumanunhu čudnom ruskom kotlu koji je vrio tijekom Ruskog građanskog rata svoje mjesto nekim čudom pronašli su Česi i Slovaci. Naime, još tijekom 1915. ustrojen je posebni korpus tadašnje ruske carske vojske koji je bio popunjen vojnicima češke (oko 80 posto) i slovačke (oko 10 posto) nacionalnosti. Taj korpus u svom sastavu imao je četiri pješačke pukovnije i brojio oko 60 000 vojnika.

U početku je taj korpus namijenjen za bojno djelovanje protiv njemačke i austrougarske vojske, a njegovi pripadnici (Česi i Slovaci) nadali su se nagradi koja će biti samostalna nacionalna država (Čehoslovačka) nakon završetka Prvog svjetskog rata.

Međutim, taj san tih hrabrih vojnika 1917. bit će zauvijek nedosanjan. Naime, na vlast dolaze boljševici koji potpisuju sramotni Brest-Litovski mir s Njemačkom i Austro-Ugarskom i taj Češki korpus odjednom je postao svima (Nijemcima i boljševicima) prijetnja i problem. Nijemcima nikako nije odgovarala pojava takvog svježeg korpusa negdje na bojišnici.

Boljševicima također nije baš bila po volji naoružana i opremljena za bitke vojnička postrojba nerusa (stranaca). Još više ih je plašilo i bojno iskustvo tih vojnika koji su 2. srpnja 1917. kod Zborova (Ukrajina) nanijeli poraz A-U vojsci i zarobili 3500 protivničkih vojnika, a bio je i to jedini vojnički uspjeh Rusije u katastrofalnoj ljetnoj ofenzivi.

Nije dugo trebalo i boljševici su počeli poduzimati korake prema razoružavanju i raspuštanju Češkog korpusa. No, vojnici tog korpusa nisu baš to olako prihvatili. Kod grada Čeljabinska maske su napokon pale. Naime, Češki korpus planirao je željeznicom evakuaciju prema lukama na obalama Barentsovog mora u namjeri da se tu spoji sa Saveznicima (ekspedicijski korpusi Francuske i Velike Britanije).

Ovo je i trenutak, odnosno i jedan od uzroka strane intervencije tijekom Ruskog građanskog rata. Dakle, Saveznici su doista željeli tu snagu od 60 000 vojnika izvući iz ruskog kotla koji je počeo kipjeti. No, njemačka ratna mornarica tu je vrlo aktivna i snažna, pa bi taj pokušaj mogao završiti katastrofalno. Češkom korpusu predlaže sa da se evakuira prema Istoku, preko Sibira do luke Vladivostok koju su zauzeli japanski i američki ekspedicijski korpusi.

Ovaj put izuzetno je dug i vrlo riskantan, ali Čeho-Slovacima nije ništa drugo preostalo jer ako ih Nijemci ili Crvena vojska zarobe i razoružaju čeka ih puno gora sudbina. Češki korpus poduzima borbeno odstupanje iz Ukrajine i nakon pet dana uspijeva se dokopati jednog oklopnog vlaka.

Polako, ali sigurno Češki korpus preuzima borbeni nadzor nad trans-sibirskom željeznicom i povlači se tisućama kilometara prema tihooceanskoj luci Vladivostoka. Kada je taj korpus bio blizu Jekaterinburga, boljševici su iz straha da vojnici Češkog korpusa ne oslobode zatočenog ruskog cara i njegovu obitelj, a kako je Češki korpus sklopio savez s Bijelom vojskom, pogubili strijeljanjem cara i njegovu obitelj.

U Kazanu kojeg je češki korpus borbom preoteo boljševicima u ruke Čeho-Slovaka pale su ogromne količine zlatnih poluga. Ratni put Češke legije do sigurne luke Vladivostoka potrajao je skoro tri godine, a kada su napokon stigli u sigurnost stigla je i vijest da je Prvi svjetski rat napokon završen. Baš kad su se ponadali sigurnosti te fantastične i suludo hrabre čeho-slovačke vojnike dočekalo je novo razočarenje.

Naime, nova vlada u novonastaloj državi Čehoslovačkoj, a za koju su se oni i zapravo odlučili boriti, zapovjedila je Češkom korpusu ostanak u luci Vladivostoka i nastavak borbe sa savezničkim korpusima protiv Crvene vojske. Do 1920. Bijela vojska je poražena, Saveznici su stali povlačiti svoje korpuse iz Rusije, a za Češki korpus su opet svi zaboravili.

Kad su se postrojbe Crvene vojske opasno približile gradu Vladivostoku Češki korpus je ostao sam, no, zapovjednici tog korpusa konačno su odustali od čekanja na nečiju tuđu pomoć, pa odlučuju stvari uzeti u svoje ruke, te izvlače svoj najjači adut iz rukava – zlato. Naime, Athumanunh nikada i nigdje nije pronašao koliko je toga zlata moglo biti, ali ga je sigurno bilo 'ihaha i ohoho' jer Crvena vojska je pristala dopustiti Češkom korpusu nesmetanu evakuaciju iz Vladivostoka.

Iz protuusluge Češki korpus predao je Crvenoj vojsci sve pripadnike Bijele vojske koji su se nakon raspada i poraza Bijele vojske priključili korpusu. Ovo je jedna od najcrnjih mrlja tog hrabrog Češkog korpusa, ali Athumanunh ih ne može za to posve kriviti jer ni njih sudbina nije mazila i u pitanju je ipak 60 000 vojnika.

No, dobro, rat je ionako po Athumanunhu zbroj ljudskih gluposti koje su ako se pobjedi dobre, a ako se izgubi loše. Bilo kako da bilo Češki korpus se spasio i preko Indijskog oceana vrati u Europu, boljševici su dobili svoje zlato i bjelogardejce, ali tu je i početak jedne vrlo tajnovite i misteriozne priče, priče koju će Vam Athumanunh možda napisati u nekom drugom serijalu.

Naime, Athumanunhu izgleda da su češko-slovački zapovjednici ipak nešto i naučili u kotlu Ruskog građanskog rata, jer po povratku u voljenu domovinu odjednom je niknula zaklada, odnosno banka u Pragu pod nazivom Legiobanka. Naime, na pročelju fasade nalaze se reljefi s prizorima (muralima) iz života vojnika Češke legije za vrijeme trogodišnjeg povlačenja prema sigurnosti luke Vladivostok.

Na kraju Drugog svjetskog rata jedino tu banku su 'oslobodili' sovjetski vojnici ... Vi sada možete donijeti svatko svoj zaključak, a Athumanunh će Vam zapisati – Ne, nije teorija zavjere! Athumanunh ionako ne vjeruje u teoriju zavjere. Athumanunh je gotovo siguran da je 'nešto' (oko 100 milijuna tadašnje vrijednosti) ipak završilo s Češkom legijom u tadašnjoj Čehoslovačkoj, a to su opet sigurno znali i boljševici (Sovjeti) jer zašto bi 'oslobađali jedinu tu čehoslovačku banku?


povlačenje prema luci Vladivostok Češke legije (vojnici i njihove obitelji)

četvrtak, 10.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane - Bijela vojska (Bijela garda – Bjelogardejci)



Bijela vojska zapravo je bila vojničko krilo 'Bijelog pokreta otpora boljševicima', a taj Bijeli pokret pak je bio nekakva labava konfederacija protuboljševističkih (protukomunističkih) pokreta i skupina. Bijeli su imali temeljni cilj – spašavanje Rusije donošenjem zakona protiv svih izdajica, barbara i ubojica, odnosno to su direktni oponenti Crvenoj vojsci – Crvenima.

Jednostavno, po Athumanunhu, Bijela vojska ima odlike prave nacionalističke vojske koja negira i odbacuje etnički partikularizam i separatizam, možda još jednostavnije, to je vojska koja čvrsto vjeruje u ujedinjenu multinacionalnu Rusiju, odnosno u Rusko carstvo. Bijelci su nepopravljivi antisemitisti, a to će ih i skupo stajati odnosa i pomoći 'zapadnih sponzora' (zapadnih vojnih sila).

Nekako Athumanunh ima potrebu pokušati zaokružiti tu 'labavu konfederaciju' Bijelih, mada je to težak posao, ali ipak, po Athumanunhu, to je konfederacija koja uključuje: Bijeli Pskov, Dagestan, Sibir, Ingriju, Kareliju, Bashkir, Ural, Kavkaz, Priamur, Jekaterinburg, Kozake, Donske Kozake, Kuban, Čečeniju, Ingušetiju, Osetiju, Čukotku, Bajkal, Karakorum, Altaj, Oriot, Jakutiju, Kamčatku, Tungusku i zelenu (istočnu) Ukrajinu.

Mnogi od istaknutih Bijelih su konzervativci, autokrati, monarhisti, bivši carski časnici, kadeti, eseri, menjševici, zemljoposjednici, vlasnici tvornica, članovi ruske pravoslavne crkve ... sve u svemu vrlo šaroliko društvo koje nema jasno zacrtanu ideologiju i jedinstveno vodstvo, pa to mora biti unaprijed osuđeno na propast. Nadalje, Bijeli nemaju jasnu vanjsku politiku i nemaju jedinstven stav prema Saveznicima (Antanti) i Centralnim silama.

Istaknuti vojni zapovjednici pak nemaju zajedničku taktiku, generali Kornilov i Denikin nisu monarhisti, ali je zato general Wrangler gorljivi monarhist te se ti generali skoro ne trpe, međusobno se ne mogu ni vidjeti, a kamoli zajedno ratovati. Dragovoljačka armija koja operira u južnoj Rusiji u svojim redovima ima Kozake koji su stalno prevrtljivi i nejasni, postoji čak i ratno zrakoplovstvo ustrojeno u SBAC (Slavensko-britanski zračni korpus) korpus koji vodi ruski zrakoplovni as Kazakov. Isto tako imaju u svom sastavu ratnu mornaricu i riječne ratne flotile.

Zapadna dragovoljačka armija je ostatak ruske carske vojske koja je ostala u baltičkim dijelovima carstva, a sada je okupljena u njemački freikor pod zapovijedanjem generala vo der Goltza i u posebni ruski korpus kojim zapovijeda kozak general Bermont-Avalov.

Sibirska armija vojna je formacija Bijelih (esera) koja podržava Privremenu vladu autonomnog Sibira (PGAS), a časnici dolaze iz redova carske vojske. Glavni zapovjednik te vojne formacije Bijelih je Girchin Amazov. Sibirska armija ustrojena je od četiri korpusa: Stepski sibirski korpus (Omsk, brigadir Rinov), Središnji sibirski korpus (Novonikolaevsk, brigadir Pepeljajev), Uralski korpus (Cheljabinsk, brigadir Khanzin) i Priamurski korpus. Tu je i interesantni Češki korpus (Češka legija ustrojena od Čeha i Slovaka dezertera i zarobljenika iz postrojbi A-U monarhije) o kojem ću nešto više napisati kasnije.

Neuspjeh Bijele vojske i njihovih zapovjednika može se slobodno objasniti u samo dva razloga. Prvi je razlog čisti vojnički, Dakle postrojbe Bijele vojske bile su razjedinjene, zemljopisno razdvojene i vojnički nesposobne i nespremne uskladiti svoje zadaće i glavne napore. Bijeli generali djelovali su nekako s vremena na vrijeme i to samostalno i prema vlastitim Planovima. Takva neujednačenost i nedostatak koordinacije među zapovjednicima i postrojbama Bijele vojske na kraju pokazali su se kobni.

Drugi je razlog taj što Bijeli pokret politički nije običnim Rusima ponudio nekakvu prihvatljivu i održivu alternativu boljševičkom režimu. Tijekom cijelog vremena trajanja ruskog građanskog rata ni samim Bijelima nije bilo potpuno jasno kakvu bi to vladu Rusija mogla dobiti ako bi Bijeli pokret pobijedio. Bijeli čelnici nisu ponudili nikakva obećanja ni nadu za budućnost, osim povratak na carstvo. Bijele vojske običnim Rusima bile su strah i noćna mora jer mnogi zapovjednici Bijele vojske provodili su brutalne taktike, unekim trenucima još brutalnije od boljševičkih zapovjednika Crvene vojske. Često je običnim Rusima bilo vrlo teško razlikovati Crvene od Bijelih.

Dakle, Athumanunh će na kraju zaključiti, Bijela vojska zapravo je organizirana u nekoliko antiboljševičkih milicija koje se vežu za svoja teritorijalna područja bez spremnosti za djelovanje na drugim bojišnicama, a pravih vojnih postrojbi (operativnih) koje su spremne boriti se taktički, operativno i strategijski je vrlo malo ili ih čak uopće ni nema
.
Osim njihove mržnje i protivljenja boljševicima, kod vojnika, dočasnika i časnika Bijele vojske ne postoji nikakvo drugačije zajedništvo te gotovo svaka postrojba i zapovjednik imaju različite sastave i stavove, način vođenja i zapovijedanja i metode za provedbu vojnih taktika, tehnika i procedura.

Zapovjednici Bijele vojske uglavnom su bivši carski generali koji su preuzeli nadzor nad antiboljševičkim snagama u pojedinim regijama bez ikakve volje da ih bolje organiziraju i ustroje, pa Bijela vojska nikada nije ni uspjela poradi njihove nesposobnosti i nespremnosti međusobno komunicirati i koordinirati.

Bijela vojska nikada nije uspjela osigurati političku alternativu boljševicima, barem obećavajući malo nešto novoga u budućnosti, osim čistog uklanjanja komunista s povijesne scene. Mnogi zapovjednici i časnici Bijele vojske primjenjuju iste metode i prisile koje su koristili zapovjednici Crvene vojske i crvene tajne policije CHEKE, što ih je učinilo skroz nepopularnim i neprihvatljivim lokalnom stanovništvu.

srijeda, 09.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane – Crna vojska (Crna garda)



Crna vojska (Crna garda) bile su naoružane skupine radnika ustrojene nakon veljače i temeljna snaga (vojničko krilo) anarhista. Vojnički ustrojene pojavile su se u ljeto 1917. u Ukrajini, a u siječnju 1918. i u Moskvu pod nadzorom anarhista i anarhističkih skupina. Kao takvi u početku plijene i dobivaju Athumanunhove simpatije, jer sve Athumanunhu nalikuje kod njih kao čista borba siromašnih protiv bogatih, ali ne baš zadugo.

Maria Nikiforova je ustrojila prvu postrojbu Crne vojske i stekla nadimak Marusya, a Athumanunh je voli nazivati i 'ruska Ivana Orleanska'. Za ostvarivanje svojih ciljeva – provedba zemljišne reforme i preraspodjelu bogatstva u gradu Aleksandrovsk u Ukrajini Nikiforova se čak i bila sama uspoređivati s teroristkinjom.

Kasnije, opet u tadašnjoj Ukrajini, pojavljuje se anarhist Nestor Makhno koji je ustrojio svoje postrojbe Crne vojske otimao zelju i bogatstvo bogatima i dijeli ih siromašnim seljacima. On Athumanunha u početku podsjeća na rusku inačicu Robin Hooda. Značaj Crne vojske ogleda se u tomu što su utemeljili model Revolucionarne pobunjeničke vojske Ukrajine (RIAU).

Crna vojska bori se protiv svih vojski, frakcija skupina i autoriteta tijekom ruskog građanskog rata (1917. – 1922.). Dakle, protiv njemačkih i A-U postrojbi, protiv marionetskog ukrajinskog režima Hetmana Pavla Skoropadsky, jednakom žestinom protiv Bijele i Crvene vojske i svih ukrajinskih otamanskih skupina. U ožujku 1918. Crna vojska porazila je vojnički i ukrajinske nacionaliste koje vodi Simon Petljura.

Nestor Makhno i njegova Crna vojska tvorci su 'tachanke' (nekakvo prvotno bojno vozilo po Athumanunhu) gdje je teška strojnica postavljena na kolnu zapregu koju vuku konji. Nadalje, boljševičko neprijateljstva prema Makhnu i njegovoj anarhističkoj Crnoj vojsci poraslo je nakon što je u srpnju 1918. 40.000 vojnika Crvene armije poraženo na Krimu od Crne vojske.

Crna vojska brojila je oko 15.000 naoružanih vojnika ustrojenih u pješaštvo i konjaništvo, a po pukovnijama nalazili su se i topnički dijelovi. Od studenog 1918. do lipnja 1919. godine, koristeći Crnu vojsku kako bi osigurali svoju vlast, anarhisti su pokušali stvoriti anarhističko društvo u Ukrajini koje se temeljilo na lokalnoj razini pod upravom autonomnih seljačkih i radničkih vijeća.

Tako je održan i Prvi kongres Konfederacije anarhističkih skupina, pod nazivom Nabat, koji je objavio pet glavnih načela: odbacivanje svih političkih stranaka, odbacivanje svih oblika diktature (uključujući diktaturu proletarijata), negacija bilo kojeg koncepta središnje države, odbacivanje takozvanog "prijelaznog razdoblja" koje zahtijeva privremenu diktaturu proletarijata i samoupravljanje svih radnika putem slobodnih lokalnih radničkih vijeća (sovjeta). Nabat nikako nije bio lutka marioneta u rukama Makhna i njegovih pristaša, pa je čak s vremena na vrijeme kritizirao Crnu vojsku i njeno ponašanje u ratu (nevojničko postupanje s ratnim zarobljenicima.

U borbama s Bijelom vojskom, Makhno i Crna vojska u početku se povlače u unutrašnjost Ukrajine, ali 1919. Crna vojska odjednom se okrenula prema istoku i iznenadila Bijelu vojsku kojom zapovijeda general Denikin i nanijela im vojnički poraz. Tijekom dva tjedna, Makhno i njegova Crna vojska ponovno su osvojili cijelu južnu Ukrajinu.

Kada je gotovo polovica Crnih vojnika pogođena epidemijom tifusa, Trocki i njegova Crvena vojska obnovili su neprijateljstva, a tajna boljševička policija Cheka poslala dva agenta koji bi trebali likvidirati Makhna 1920. godine, ali su oni zarobljeni i nakon priznanja pogubljeni. Od veljače do listopada 1920. Crvena vojska harala je područjem Crne vojske, a tada je došlo do sporazuma između Crvenih i Crnih s namjerom zaustavljanja prodora Bijelih u Ukrajinu, a koje je vodio general Wrangel.

Kada su general Wrangel i njegova Bijela vojska poražene u studenom 1920., komunisti su odmah obnovili neprijateljstvo prema anarhistima. Nakon odbijanja proglasa boljševističke vlade o raspuštanju Crne anarhističke vojske, na prijevaru su uhapšeni članovi stožera i ključni zapovjednici, ali je Nestor Makhno uspio pobjeći preko Rumunjske u Pariz. No, to je i bio kraj Crne vojske.


bella ciao

utorak, 08.08.2017.

Ruski građanski rat

Sukobljene strane – Zelena vojska (zeleni)

Tko se sve sukobio tijekom ruskog građanskog rata i kakvi su mu bili ciljevi, ustroj, vojna taktika ... Athumanunh će malo opisati u predstojećoj seriji. Dakle, krenimo redom, redom na samo Athumanunhu svojstven način. Za danas to su 'zeleni' odnosno Zelena vojska (armija).

Zelena vojska bile su naoružane seljačke skupine koje su se borile protiv svih vlada u ruskom građanskom ratu od 1917. do 1922., odnosno borili su se protiv svih s ciljem zaštite svoje zajednice od zahtjeva ili odmazde koje bi zaprijetilo njihovom selu od neke treće strane. S vremena na vrijeme 'zeleni' bi se znali povezati sa Socijalističko-revolucionarnom strankom (eseri).

Zelena vojska imala je prešutnu podršku u gotovo cijeloj Rusiji. Međutim, primarna snaga (baza, temelj) bilo je seljaštvo, a ono je ipak uglavnom bilo nedovoljno i neodgovarajuće za aktivnu kampanju tijekom ruskog građanskog rata. Brojčana snaga (onih pod stalnim oružjem) tijekom građanskog rata brojila je oko 40.000 ljudi.

Zeleni pokret nastao je kao reakcija (seljački odgovor) na boljševičke aktivnosti koje su oni provodili na selu tijekom građanskog rata 1917. - 1922. Nakon druge (boljševičke) revolucije 1917. godine, kada je boljševička vlada pokrenula ratni komunizam i počela slati svoje aktiviste u 'seljačke zemlje' središnje Rusije, u namjeri prikupljanja resursa koji su bili potrebiti za održavanje vojske što su boljševici nazvali 'socijalistička Ekonomija', počelo je i buđenje zelenog pokreta otpora takvoj ekonomiji.

Dakle, cilj boljševika je zapravo novačenje seljačkih mladića u redove Crvene vojske (armije), nabava konje i krušnog zrna, a to su oni 'zapakirali' pod naziv – kolektivizacija. Taj potez razljutio je seljake koji nisu bili spremni napustiti svoj dom i usvojiti novi način života jer već se ionako bore za preživljavanje. Nadalje, boljševički poljoprivredni nadglednici znali su često su prekoračiti svoje službene dužnosti i ovlasti što se ogledalo u neselektivnom pljačkanju seoskih domaćinstva.

Unatoč nekim pokušajima povezivanja Zelene vojske s Bijelom vojskom, a boljševici su to čak i naglašavali i gotovo poistovjećivali s političkog aspekta pokreta, to se nije nikada dogodilo, a ustrojavanje zelene vojske bilo je samo čisto i jednostavno seljačko nezadovoljstvo. Nakon što su 1920. godine boljševici (crveni) porazili bijele, a ugnjetavanje seljaka nije prestalo 'seljački vojnici' Crvene vojske dezertirali su i konsolidirali su svoje redove u šumama.

Taktika Zelene vojske zapravo po Athumanunhu ne bi se mogla nazvati nekakvom vojničkom taktikom, jer kod Zelene vojske sve se događalo spontano, bez prethodnih planova i bez pokušaja organiziranja nekakvog oblika vlasti, čak su se i zapovjednici birali spontano, a jedini cilj bio je otpor boljševicima i oružana borba protiv Crvene vojske. Taj 'zeleni pokret' počeo je privlačiti i razočarane tvorničke radnike i radnike sa željeznice koji su svoje nezadovoljstvo i razočaranje pokušali liječiti povratkom natrag na selo.

No, neke postrojbe Zelene vojske pokazale su i zavidnu vojnu organizaciju i ustroj, a jedna od takvih bila je ona kojom je zapovijedao Aleksandar Antonov i koja je vojno djelovala na područjima Tambove i Voronješke oblasti. Antonov je uspio ustrojiti i vojno medicinsko osoblje, imao je određenu vojničku pričuvu, a razvio je i zavidnu obavještajnu i protuobavještajnu djelatnost u čemu je iskoristio žene, starce i djecu.

Dakle, zeleni pokreti razvili su se i djelovali u regijama Tambov, Novgorod, Tula, Ryazan, Tver, Voronezh, Kostrom, Syzran, Gomel, Kursk, Bryansk i Orel, ali i na mnogim drugim seljačkim oblastima. Naoružanja je bilo jako malo i svodilo se na ono što su sa sobom donijeli vojnici dezerteri iz Crvene vojske, ono što se moglo zaplijeniti nakon bitke ili pak napadom na skladišta Crvene vojske, ali i ono što se pronašlo u napuštenim skladištima postrojbi carske vojske.

Zelena vojska provodili je pokretni gerilski rat, napadajući sovjetske komunikacijske sustave, mlinove, željeznice te manje postrojbe Crvene armije. Nakon pobjede 'zeleni' vrlo okrutno kažnjavaju crvene vojnike i komunističke (boljševičke) dužnosnike, vrlo često to su nepotrebna mučenja i sakaćenja koja nerijtko završavaju spaljivanjem živih zarobljenika.

Postoje pokušaji nekih od bijelih zapovjednika da se pridobiju postrojbe Zelene vojske, ali to je ostalo samo na pokušajima jer zeleni vojnici odmah bi odbacivali bilo kakav pokušaj ideološkog razloga i organiziranja. Boljševici su u početku jako podcijenili Zelenu vojsku i smatrali da je ona gotovo bezopasna i svedena na nekakav seljački nemir i neposluh. Kasnije kada su napokon shvatili da to nije baš takvo jednostavno i bezopasno seljačko nezadovoljstvo 1921. promijenili su svoju ekonomsku politiku prema ruralnim seljačkim zajednicama.

Do 1922. Zelena vojska jednostavno je nestala, a glavni uzrok neuspjeha je taj što se takva vojska nije željela boriti van svojeg geografskog područja (okruga), a kada bi i zauzeli kakvo selo ili grad potpuno bi zanemarili bilo kakvu instalaciju vlasti, pa bi jednostavno napustili isto , a u njih su se opet vračali crveni. Nadalje, postrojbe zelene vojske nisu bile homogene (agrarni seljaci, kulaci zemljoposjednici, radnici i bijeli reakcionisti), te je među njima vladala klasna, ali i mnoga druga kulturološka netrpeljivost. Zelena vojska nikada nije imale nekakvu vojničku šansu protiv Crvene vojske koje je, unatoč mnogim vlastitim problemima i nedostacima, ipak bila puno organiziranija i čiji je moral stalno rastao kao rezultat većih i sve češćih vojničkih pobjeda.

ponedjeljak, 07.08.2017.

Ruski građanski rat

Uzroci ruskog građanskog rata (nastavak)


sraz ruske vojske s vojskom Otomanskog carstva

Tako, barem se Athumanunhu tako čini, revolucija (Oktobarska) i građanski rat ne mogu se gledati odvojeno. Građanski rat je bio samo neka vrsta odgovora na Oktobarsku revoluciju, pa se tako većina uzroka te revolucije može smatrati i uzrocima građanskog rata, ali na suprotnim stranama (crvena i bijela). Nadalje, krajem 1918. u Omsku je uspostavljena Nova privremena vlada, no i ta vlada je potrajala svega tri tjedna jer ju je vojnim prevratom (udarom) srušio admiral Kolčak.

To je bila vlada sastavljena od kadeta, esera i socijalista koji nisu pripadali boljševicima. Dakle, radilo se jasno o protu-boljševističkoj vladi, ali je unatoč tome maknuta. Taj vojni prevrat 'Bijelih', po Athumanunhu, možda je i jedan od glavnih uzroka poraza 'Bijele armije' i protu-boljševističkog pokreta u Rusiji.

Naime, time su se 'Bijeli' legitimirali i svrstali na čisto vojnu, a ne političku struju. Zbog navedenoga 'Bijeli' nisu nikada izgradili i ostvarili dobar i prisniji kontakt s narodom (a mogli su postići jako puno samo da su izabrali dobre metode i proveli jaču propagandu, jer je velik dio seljaka bio protiv ratnog komunizma).

Ipak, po Athumanunhu temeljni uzrok ruskog građanskog rata bio je rusko-njemački mir u Brest-Litovsku, kojeg je Lav Trocki, tada narodni komesar za vanjske poslove, potpisao 3. ožujka 1918. Ovim se mirom Rusija odrekla golemog dijela teritorija kojeg su u Prvom svjetskom ratu zauzeli Nijemci. Pored toga Rusija je trebala tim mirom ustupiti i određena područja Austro-Ugarskoj te Osmanskom Carstvu. Uvjeti mira bili su toliko nepovoljni i sramotni za Rusiju da su mu se protivili čak i neki boljševici.

Čak je i sam Trocki, kada je pročitao uvjete bio protiv potpisivanja, ali Lenjin je pod svaku cijenu želio očuvati revoluciju, pa makar se morali odreći i velikog dijela teritorija. Stoga je jasno da su protiv potpisivanja mira bili oni kojima revolucija nije ništa značila ili su čak bili protiv nje. Dakle taj sramotni mir razgnjevio je kadete, menjševike, većinu esera, a posebice je 'nažuljao' ratne vojne zapovjednike. Za njih je mir u Brest-Litovsku bio sramotna kapitulacija Rusije te su pod svaku cijenu željeli smjenu vlasti i nastavak rata s Njemačkom.

Na kraju, Athumanunh je gotovo siguran, glavni uzrok ruskog građanskog rata bilo je boljševističko poništavanje izbornog rezultata s početka 1918. Naime, početkom 1918. boljševici, uvjereni u izbornu pobjedu, raspisali su brzopleto izbore kako bi svojoj vlasti osigurali potreban legitimitet. Međutim, pokazalo se da je većina glasača, čak i nakon Oktobarske revolucije, smatrala esere najboljim predstavnicima njihovih interesa.

Umjesto da su predali vlast, boljševici su jednostavno izbore proglasili nevaljalima, nisu raspisali nove, te su ostali na vlasti kao da su oni izabrani, a ne eseri. Ovakav postupak boljševika kod njihovih neistomišljenika i protivnika, a kojih nije bilo malo, daje opravdanje da Oktobarska revolucija nije ništa drugo nego najobičniji državni prevrat (udar) kojim se šačica ljudi dovela na vlast u namjeri provedbe svoje tiranije.

Dakle, Athumanunh ovdje ništa ne može spočitati vojnim zapovjednicima jer temeljna je zadaća svake vojne osobe napad na nelegitimnu tiraniju manjine, pa prema tomu, generali Bijele armije imaju puno opravdanje za pokretanje rata jer, uvjereni su da se sada oni 'bore za opravdan cilj'.

Naravno, uzroci ruskog građanskog rata nisu samo ovi pobrojani, pa će Athumanunh u nastavku neke od tih uzroka još samo slijedno pobrojati: veliko zemljopisno prostranstvo Rusije, slaba povezanost i orijentiranost boljševika na rat (okončavanje rata, ali i potpisivanje mira pet mjeseci nakon revolucije) koji su omogućili razvoj Bijelog pokreta koji se, opet dijelom i uz stranu vojnu pomoć, uspio organizirati i postao vrlo ozbiljna prijetnja, naoružana vojna skupina nazvana 'Češka legija' (sastavljena od prebjega i zarobljenika Čeha i Slovaka iz postrojbi Austro-Ugarske) koje boljševici žele razoružati, a na kraju i miješanje stranih armija koje su opet imale svoje interese.

Sve je to bilo i više nego dovoljno kako bi se Rusija 'uvukla i navukla' u pravi građanski rat školskih primjera.


vojnička koračnica Bijele armije 'Zbogom Slavianko'

nedjelja, 06.08.2017.

Ruski građanski rat

Uzroci ruskog građanskog rata

Opće stanje i prilike koje su vladale u tadašnjoj carskoj Rusiji prije građanskog rata kao da su gotovo školski primjer za nastanak i početak građanskog rata. Uzroci se čine toliko banalni da ih se uopće ne treba navoditi, objašnjavati i obrađivati. Dvije strane potpuno su i kristalno zorno definirane, pa tako na jednoj strani postoje 'crveni' (komunisti), a na drugoj 'bijeli' (reakcionari). Obije strane su naoružane, a to pak je plodno tlo u kojem treba samo sitnica, nekakva iskra, koja će zapaliti strašnu vatru građanskog rata.

Ne treba se vraćati predaleko u prošlost Rusije, sasvim je dovoljno krenuti od ljeta 1917. Na čelu Rusije nalazi se Privremena vlada u kojoj većinu imaju kadeti, a premijer te vlade je Geogrij Lvov. Kadeti su članovi stranke koja se naziva konstitucionalno demokratska KD (Ka De odatle i naziv – kadeti). U toj vladi su i desno orijentirani eseri. Eseri su članovi stranke socijalista točnije Socijalističke revolucionarne stranke SR (eS eR odatle im i naziv – eseri).

Većina lijevo orijentiranih stranaka sudjeluje u radu Petrogradskog sovjeta, a to je organ izvršne vlasti koji upravlja paralelno s Privremenom vladom. Dakle, ovdje već imamo problem nekakvog dvovlašća i dvije suprotstavljene ideologije. Kadeti se ne žele odreći posjeda na zapadu zemlje koji su tada pod okupacijom njemačke vojske, pa unatoč teškom stanju ruske vojske na bojištima, kroničnom nedostatku oružja, streljiva i hrane za ruske vojnike koji se poradi toga sa sve češće bune i dezertiraju, kadeti traže nastavljanje ratnih operacija.

Nakon katastrofalnog neuspjeha velike ofenzive ruske vojske u Petrogradu i drugim gradovima izbijaju proturatne demonstracije koje pokreću boljševici koji taj trenutak žele iskoristiti kako bi srušili Privremenu vladu. Boljševici (većina Lenjin) pak su članovi komunističke partije koja se u to vrijeme podijelila na dvije frakcije. Dok su jedna od tih frakcija boljševici, druga su menjševici (manjina Martov).

Ustanak i pobuna poznatija pod nazivom Srpanjski dani (od 3. do 7. srpnja 1917.) koji su podigli boljševici u namjeri rušenja Privremene vlade ugušila je tadašnja carska vojska, dio boljševika je uhićen (Trocki, Lunačerski), a neki napuštaju Rusiju (Lenjin). Na čelo Privremene vlade dolazi eser Aleksandar Kerensky koji u pokušaju smirivanja stanja nakon ustanka i pobune, uključuje u Privremenu vladu i neke lijeve stranke.

No, politika i te Privremene vlade se nije promijenila. Kerensky i dalje inzistira na nastavku rata protiv Njemačke i Austro-Ugarske, a opet nisu provedene socijalne reforme. Ulaskom u takvu vladu pada popularnost i boljševicima, budući da se opet pokazalo kako se i dalje ništa nije promijenilo. Upravo ovakav nastavak imperijalističke vanjske politike postat će jedan od temeljnih uzroka pada Privremene vlade. Rusiji je hitno trebao mir, a mir tada naveliko jedini obećavaju boljševici.

Drugi uzrok ruskog građanskog rata ogleda se u smjeni vojnih zapovjednika tadašnje ruske vojske. Naime, general Lavr Kornilov je smijenio generala Brusilova (zbog neuspjeha u ofenzivi toga ljeta, nakon koje su i počeli nemiri) i postavljen za vrhovnog zapovjednika svih vojnih snaga Rusije.

General Lavr Kornilov je zastupao dosta radikalne stavove te se zalagao da sve boljševike treba odmah strijeljati, Privremenu vladu odmah raspustiti i opet sazvati u drugom sastavu i s drugačijim ovlastima, a u upravljanje državom treba uvesti vojnu silu i stroga vojnu stegu. Problem nastaje u nesporazumu između premjera Kerenskog i generala Kornilova. Naime Kerensky poziva generala Kornilova u Petrograd gdje se upravo događa pobuna.

Trenutak je to kada vojnik (general Kornilov) reagira vojnički, a političar (premjer Kerensky) pak kao političar. Bez uspostavljenog dijaloga i komunikacije između ove dvojice dolazi do prave katastrofe. General Kornilov uvjeren je da ga premijer zove u pomoć poradi gušenja pobune, pa pokreće vojsku prema Petrogradu. Pokret vojske prema Petrogradu Kerensky doživljava kao pokušaj prevrata (vojnog udara).

Dakle, sada Athumanunh ovdje mora malo stati i malo rezonirati (podvući crtu poradi lakšeg razumijevanja kasnijih događaja). Naime, Kerensky razrješava dužnosti generala Kornilova koji je tom odlukom nakratko zbunjen i zaustavlja vojsku, general Kornilov dolazi do zaključka da su boljševici preuzeli vlast i okuplja oko sebe sve raspoložive postrojbe te kreće u napad na grad. Kerensky je u mukama i ne usuđuje se u pomoć pozvati druge generale uvjeren da je vojska čvrsto stala uz generala Kornilova.

Kerensky uvjeren da mu se približava 'budući diktator' koji ga želi svrgnuti s vlasti bira manje zlo, (barem je tako i u tom trenutku bio uvjeren Kerensky), u pomoć poziva Crvenu stražu (vojno krilo boljševika) kojom zapovijeda boljševik Trocki. Trocki dobiva oružje i streljivo i legitimitet da je branitelj Petrograda.

Dakle, za kraj ovog dijela. Athumanunhu postaje sve kristalno jasno. Došlo je do opasnog razdora između političke i vojne vlasti. To pak je čisto 'gorivo' za građanski rat.

subota, 05.08.2017.

Ruski građanski rat

Ruski građanski rat – uvod


tako započinje i umire revolucija, u užasu terora i krvi bitke ...

Ah da, kada sam bio mlađi povjerovao sam da je riječ REVOLUCIJA nešto sasvim prihvatljivo i napredno, nešto što vuče naprijed ... čitao sam rado Aristotelova promišljanja o toj revoluciji, divio sam se onoj nepoznatoj, ali hrabroj, djevojci što vodila je francuske revolucionare onako razgaljenog dekoltea (u trenutku sam svoj dječački ideal ženske ljepote poistovjetio s tom nepoznatom hrabrom djevojkom) ...

... redale su se tako revolucije kroz povijest i sve su nazivane lijepim nazivom SLOBODA! Ipak, Athumanunh ne bi bio Athumanunh da nije malo pokušao svesti sve te revolucije pod jedan nazivnik – ako je u nazivniku tog razlomka sloboda, što je to onda u brojniku? odjednom je to pitanje zagolicalo ionako bujnu maštu Athumanunha.

Zamislite samo, ako možete, Athumanunhu se pojavljuju u brojniku: pobuna, prevrat, rat, teror ... a to baš nisu milozvučne riječi poput sloboda i kako to onda može biti nešto divno, lijepo, veličanstveno? No, dobro, ne bi bilo dobro da Athumanunh zaluta, vratimo se mi natrag – Ruski građanski rat.

Dakle, Athumanunhu se čini da je sve počelo opet onako 'idilično i veličanstveno' - srpanjskim proturatnim demonstracijama (od 3. do 7. srpnja 1917.) koje nasilno guši tadašnja ruska carska vojska, a onda pak dolazi do nečega još 'idiličnijeg i veličanstvenijeg' ta vojska (točnije ratna mornarica) nešto kasnije staje na stranu naroda i teški topovi ratnog broda, krstarice zvučnog naziva Aurora (Zora), tuku teška vrata Zimskog dvorca ... počinje 'veličanstvena' revolucija – Oktobarska revolucija.

Dok su mornari s Aurore slali radio poruku (10.00 25. listopada 1917.) u svijet koja je govorila o konačnom završetku dvovlašča i nemira koji su potresli tu nesretnu 1917. bili su uvjereni da se dogodilo nešto lijepo, a to je uspostava demokratskog mira, ukidanje veleposjedničkog vlasništva nad zemljom, nadzor radnika nad proizvodnjom i stvaranje pravedne sovjetske vlade ... no, mornari su se prevarili, jer dvovlašće, revolucionarni teror i najgori oblik rata, onaj građanski, tek su trebali početi i počeli su!

Od te 'veličanstvene' Oktobarske revolucije do uspostavljanja sovjetske vlasti nad svim područjima carske Rusije proći će još dugih 5 godina, a u tom periodu što od gladi, studeni i oružanih sukoba umrijet će oko 15 milijuna ljudi, a industrijska će proizvodnja pasti na niti 15% one prije Prvog svjetskog rata.

Na scenu će uskoro stupiti opasne i strašne armije: Crvena, Bijela, Crna i Zelena, a kao da to sve nije bilo dosta komplicirano nakratko će se umiješati i intervencijske armije Francuske, Britanije, Njemačke, Poljske, Amerike (SAD), Japana, Kine ... naposljetku opet će Athumanunh opisivati ključne bitke na samo sebi svojstven način i za kraj ponuditi svoj odgovor: Zašto je Ruski građanski rat završio upravo onako kako je završio, a nije nekako drugačije, a mogao je ...

Eto, toliko za uvod, a sutra počinjem s opisivanjem tog jednog od najtragičnijih razdoblja u ruskoj povijesti, točnije s opisom i objašnjenjem kako je zapravo do građanskog rata došlo, koji su njegovi glavni uzroci i posljedice, na kojim se to područjima i kako vodio, te tko je bio zapravo 'crveni', 'bijeli', 'crni', 'zeleni' ...


bijeli vojnici ostali su bez streljiva, napadaju crvene vojnike bajunetama

petak, 04.08.2017.

Španjolski građanski rat

Athumanunhov zaključak Španjolskog građanskog rata (kraj)



Isto tako, samo financiranje rata Nacionalistima je bilo uspješno, a Republikancima katastrofalno. Strana, vanjska intervencija bila je zacijelo izuzetno važan čimbenik rata koji je bio zorno vidljiv ako bi se, na primjer, samo podigao pogled u nebo. Iznad Brunetea i Ebra sve je vrvjelo od sovjetskih, njemačkih i talijanskih zrakoplova, a na zemlji 'štetkali' su 'Hotchkiss' i 'Degtjareva', s jedne strane i 'Breda' i 'Mauser' s druge strane.

Tako su njemački 'Junkersi 52' pomogli Nacionalistima u srpnju 1936. prebaciti Afričku armiju preko Gibraltara. Naravno, Athumanunh se sada ne bi upuštao u raspravu kako bi se sve odvijalo da se ta armija nije uspjela prebaciti u Španjolsku. Naime, tko zna, ali Nacionalisti bi prije ili kasnije uvidjeli koliko je samo nesposobna republikanska ratna mornarica, jer samo jednim ratnim brodom, Canariasom, Nacionalisti su ovladali tjesnacem, dok se s druge strane nije ni pokušao pojaviti koji ratni brod.

Athumanunh će još zapisati da su njemački 'Junkersi 52' tijekom Drugoga svjetskoga rata doista imali značajnije uloge nad nebom Europe, ali uloga nad komadićem Sredozemnog mora te 1936. godine doista im je bila veličanstvena. Isto tako, Athumanunhu je dosta teško procijeniti ulogu tenkova u zemlji koja do početka građanskog rata nije imala spomena vrijednih tenkova, pa je zacijelo pojava njemačkih lakih tenkova tipa 'Mark I' i talijanskih lakih tenkova tipa 'FIAT' mnogo jače djelovalo od nekoliko španjolskih teških i velikih, možda glomaznih tenkova izrađenih u tvornicama Barcelone.

U početku rata francuski zrakoplovi tipa 'Potez', 'Dewoitine' i 'Bloch', kojima raspolažu Republikanci, brži su od njemačkih zrakoplova tipa 'Heinkel' i 'Junkers 52' kojima pak raspolažu Nacionalisti. No, pojava talijanskog zrakoplova tipa 'Fiat CR32' stvari se brzo mijenjaju. Nadalje, slijedeći vrlo bitan trenutak vanjske intervencije je dolazak internacionalnih brigada koje su zapravo i spasile Madrid.

Gotovo istodobno Sovjeti su poslali svoje tenkove tipa 'T – 26' i lovce tipa 'Chato' i 'Mosca', a da se ne govori o mnogo starih, ali izuzetno pouzdanih i efikasnih strojnica tipa 'Pulemjot Maksim' i kao i puškostrojnica tipa 'Degtjareva Pehotnij'. Naime te strojnice i puškostrojnice bile su korisnije od strojnica tipa 'Hotchkiss' kupljenih u Francuskoj. No, kada pak su Nijemci i Talijani poslali svoj ratni materijal Nacionalistima isti je spriječio pad bojnog morala kod Nacionalista, a dolazak njemačke 'Legije Kondor', te njihovih zrakoplova tipa 'Messerschmitt 109', opet je preokrenulo ratnu sreću.

Od Brunetea nacionalisti su samo zahvaljujući zrakoplovima tipa 'Messerschmitt 109', 'Heinkel' i 'Savoia 79' opet preuzeli zračnu nadmoć, a tenkovima tipa 'Mark I', 'Fiat' i 'Ansaldo' preuzeli su i inicijativu na zemlji. Kao vrlo važan oslonac postrojbama na zemlji pokazao se njemački 88 mm PA top tipa 'Flak 36', a s njim i njemačka strojnica tipa 'Maschinnengewehr 34' dok samo manju ulogu igra talijanska strojnica tipa 'Breda 30'.

Pad Republike u proljeće 1938. spasilo je francusko otvaranje granice za pristizanje sovjetske vojne pomoći, a da Franco nije dao tolike koncesije Nijemcima u rudarstvu, tko zna, bi li nacionalističke postrojbe mogle organizirati i voditi uspješnu vojnu kampanju u Kataloniji, jer nakon bitke na rijeci Ebru i nacionalističke postrojbe bile bi slabo naoružane baš kao što su bile republikanske.

Slijedeće, po Athumanunhu, vrlo je bitnu ulogu igralo držanje Njemačke i Sovjetskog Saveza, a malo manje bitnu pak i držanje Francuske i Velike Britanije tijekom samoga građanskog rata u Španjolskoj. Naime, Francuska i Velika Britanija stalno su prijetile, ali brzo se pokazalo da se nikada neće vojnički umiješati u bilo kakav sukob koji bi mogao izazvati 'europski požar'.

Isto tako, Njemačka i Sovjetski Savez stalno su sprječavali da im štićenici ne dožive poraz, ali nikako nisu željeli da baš 'njihovi' pobijede, jer bi to zahtijevalo takav angažman koji bi vrlo lako mogao izazvati 'europski požar'. To kolebanje tih ratnih 'mecena' samo je produžavalo rat i nevinim ljudima Španjolske nanosilo patnje i strahote.

Dok su Nijemci i Sovjeti u Španjolskoj testirali svoje naoružanje, Italija je u Španjolskoj tražila svoju slavu. Naime, da su Nijemci i Sovjeti u Španjolsku poslali toliko svojih vojnika koliko je poslala Italija, po Athumanunhu' građanski rat brzo bi se pretvorio u sukob šireg intenziteta i buknuo bi Svjetski rat. No, opet po Athumanunhu tih talijanskih 50 000 vojnika nije Nacionalistima niti osiguralo pobjedu, niti pak je bila prijetnja koja bi mogla izazvati 'europski požar'.

Jače angažiranje Njemačke nakon Čehoslovačke izazvalo je kolebanje Francuske i Velike Britanije, jer Nijemcima je tada bilo jasno da ako, Francuska i Velika Britanija, nisu vojno intervenirale poradi Čehoslovačke, zasigurno to neće učiniti niti poradi Španjolske. Nadalje, opet po Athumanunhovom promišljanju, koliko god da su Nijemci, Francuzi, Englezi i Sovjeti smatrali Španjolski građanski rat 'vojnom akademijom uživo', svi su se oni debelo prevarili i nasukali na tanak led, odnosno, svi su izvukli krive procjene i zaključke, što će pak opet platiti obični vojnici, jer eto njihovi časnici krivo su procijenili i poslali ih u propast.

Naime, Francuzi su 'skroz naskroz' zastranili. Prvo su stekli dojam da je 'protutenkovski kolac' zaustavio tenk, zatim su potpuno zanemarili mehanizirana sredstva, pa su onda to sve lijepo platili kada im se 1940. Guderian s njemačkim tenkovskim divizijama 'provozio' sjevernim ravnicama Francuske. Sovjeti pak su potpuno krivo zaključili da tenkovske postrojbe ne mogu samostalno operativno djelovati, pa su oni svoje tenkovske postrojbe sveli na potporu pješačkim, a kada su to shvatili 1941. morali su platiti ono što su i platili.

Nijemci iako su stekli neka poučna iskustva o uporabi tenkova i zrakoplova, malo su se ipak prešli u zračnim bitkama na nebu iznad Britanije. Njemački piloti iznad Britanije nisu imali strane pilote koji se bore za nekakve tko zna čije i kakve ideale. Na nebu Britanije letjeli su hrabri britanski piloti koji su se tukli za goli život i za svoje najmilije koji bi bez njih bili izgubljeni, a to je pak onda nekakva sasvim drugačija bitka, ili kako bi Athumanunh na samo sebi svojstven način zapisao – tu bi i zečevi bili opasni poput lavova.

Ipak nije baš bilo da se nekakva iskustva i izvukla iz Španjolskog građanskog rata. Talijanski i jugoslavenski komunisti nešto su naučili o vođenju gerilskog (partizanskog) rata. Nešto su naučili i Britanci o potrebama zaštite od zračnih napada i to im je itekako dobro došlo tijekom bitke za Britaniju. Ratna medicina stekla je možda i najdragocjenija iskustva u obradama ratnih rana, jer od Španjolskog građanskog rata smrtnost ranjenika pogođenog metkom smanjila se čak za 90 posto.

No, dobro opet je Athumanunh sve ovo otegnuo i mogao bi on pisati još dugo, jako dugo, onako na samo sebi svojstven način i iznositi samo njemu svojstvene činjenice, pa je zato bolje da skrati i konačno zaključi.

Baš kao i svi ratovi, poput onih križarskih, isto tako i građanski, Španjolski rat imao je slavnih i za ratnike veličanstven trenutak. Iako Athumanunh iznimno poštuje i drži do slave i hrabrosti, divi se bitkama veličanstvenim, ali godinama koje nosi na svojim leđima, stekao je neprocjenjivo iskustvo i više nikada ne bi poželio hrabrost i slavu ako bi to nekome istodobno izazvalo patnju i tragediju.

Rat je po Athumanunhu čovjekovo prokletstvo i ma koliko god Athumanunh opisivao veličanstvenu divotu bitke, vjerujte, ništa nije vrijedno ako ljudi pate, baš kao što je u Španjolskom građanskom ratu propatio jedan veliki europski narod koji je bio do 1936. toliko siromašan da nije ni imao vojnu industriju. Španjolska se godinama oporavljala, zapravo po Athumanunhu više nikada nije bila i neće biti ista kao te nesretne 1936.


Boina Roja (crvene beretke)

četvrtak, 03.08.2017.

Španjolski građanski rat

Athumanunhov zaključak Španjolskog građanskog rata (nastavak)

Nadalje, prema Athumanunhovim izračunima, do kojih je došao zbrajanjem unutrašnjih i vanjskih troškova rata Nacionalista i Republikanaca, Španjolski građanski rat koštao je ukupno 30 milijardi pezeta. Od te divovske brojke 20 milijardi ide Republikancima, a 10 milijardi Nacionalistima.

No, ta cijena nije ništa u usporedbi s cijenom što je plaćena ljudskim životima (nestalo je ljudi u naponu snage koji su itekako bili potrebiti kao radna snaga, bitke su osakatile i zauvijek pretvorile u teške invalide mnogo mladih i zdravih ljudi, a mnogi su završili u trajnoj emigraciji – po Athumanunhu).

Athumanunh će tu pridodati i veliku štetu koja je nastala u kulturnom pogledu, kao npr. egzil pjesnika Juana Ramona Jimeneza, ili pak možda smrt Lorke … Na nekretninama rat je prouzročio velike štete koje opet po Athumanunhovim izračunima iznose oko 4,5 milijardi pezeta. Opet, nesagledive su štete nastale na crkvama koje su mnoge bile spomenici ljudske religijske kulture i cjelokupne baštine. Tako je tijekom bitaka potpuno uništeno 150 crkava, a oštećeno je 4850, od kojih čak 1850 izuzetno teško i nenadoknadivo. Ukupno je teško razoreno 173 gradova i sela koji su razoreni do temelja, a još je oko 250 000 kuća bilo toliko oštećeno da se u njima nije moglo stanovati.

Isto tako Španjolska je izgubila trećinu stočnoga fonda koji je zauvijek uništen, a sreća je ipak što obradive površine i druge gospodarske zgrade nisu pretrpjele znatnija razaranja i zagađenja (kod zagađenja Athumanunh misli na kontaminaciju obradivog zemljišta minama i neeksplodiranim ubojnim sredstvima). Rat je teško oštetio i željeznicu, pa je tako uništeno 1309 lokomotiva, 30 000 teretnih i 3700 putničkih vagona. Iako su ceste ostale u dosta dobrom stanju bilo je premalo kamiona koji nisu uništeni u bitkama.

Izgubljena je trećina trgovačke mornarice, odnosno oko 70 brodova što iznosi oko 220 000 BRT. Zalihe sirovina i hrane bile su gotovo nikakve, a izbijanje Drugoga svjetskoga rata u rujnu 1939. godine još više je usložio nastalu situaciju u Španjolskoj koja nije mogla nadoknaditi prijeko potrebite zalihe i pričuve nabavkom iz inozemstva. Tako su ratne godine Španjolsku pogodile kao 'godine gladi' i opće neimaštine.

Isto tako, Nacionalisti su imali dosta sreće. Naime, da su Republikanci razvukli rat do proljeća 1939. i da nije bilo vojnoga udara brigadira Casade španjolski rat mogao se u potpunosti stopiti s nadolazećim Svjetskim ratom (kriza oko Čehosloačke, jamstvo Poljskoj od strane Francuske i Velike Britanije, pregovori Francuske i Velike Britanije sa Sovjetskim Savezom o ratnom savezu i možebitna intervencija francuske vojske u samoj Španjolskoj), a tada bi sve bilo kudikamo drugačije.

No, isto tako, da su htjeli, Nacionalisti su mogli rat završiti kudikamo prije i s manje žrtava, po Athumanunhovim procjenama možda čak i do dvije godine prije, samo da su pokazali malo želje. No, Nacionalisti, točnije Franco, Sanjurjo, Mola, Kindelan, Varela, Yagüe, časnici koji su svoju slavu stjecali na vrućem marokanskom suncu i pijesku odbacivali su svako primirje s Republikancima baš kao i s Marokancima Abd el Krimom.

Tako su oni zapravo jedan kolonijalni križarski rat prenijeli i u domovinu i izazvali teške i nesagledive posljedice. Nadalje, republikanci nikada nisu, iako su mogli i imali snažnije ratno brodovlje, stekli nadmoć na moru. Poradi svega toga Nacionalisti su postavili pomorsku blokadu koja će koštati Republiku, jer koliko god je nacionalistička flota bila efikasna, to je Republikanska bila skroz na skroz pasivna i neslavno se ponijela tijekom cijeloga rata.

U samom početku rata Republikanci su imali nadmoć u zraku, ali su je postepeno gubili. Pojavom sovjetskih zrakoplova republikanci su nakratko vratili zračnu nadmoć, ali opet pojavom njemačkih i talijanskih zrakoplova istu su vrlo brzo i izgubili. Glavni je krivac gubitka zračne nadmoći Republikanaca uporaba zrakoplova na starinski i bojažljiv način, odnosno vojnički rečeno rabljena je zastarjela taktika iz Prvoga svjetskoga rata.

U samom ratu Nacionalisti su imali oko 1300, a Republikanci 1500 zrakoplova, a to je impozantna zračna snaga, jer za usporedbu, u tim danima Njemačka raspolaže sa 2000, Francuska s 3000, a Velika Britanija s 1500 zrakoplova. Sve u svemu, Nacionalistička vojska bila je kudikamo bolje organizirana od Republikanske vojske. To se ogleda u pogledu vojničke stege i organizaciji pozadine, a sve se to ogleda u lakoći kojom su Nacionalisti manevrirali svojim pričuvama u prebacivanjima s jedne bojišnice na drugu.

Dakako, veliku ulogu tu je odigrala njemačka vojnička i tehnička obuka, ali i sreća po Nacionaliste što su se na njihovoj strani našli mladići srednjeg stališa koji su se školovanjem mogli bolje osposobiti za niže časnike, nego što su to mogli činiti Republikanci sa svojim kandidatima.

Nadalje, republikanske milicije koliko god da su bile efikasne u obrani, toliko su bile smušene u napadima. To se vrlo zorno pokazalo kada su anarhističke milicije propustile iskoristiti svoju nadmoć na aragonskoj crti bojišnice poradi svojeg stalnog protivljenja za stvaranjem regularnih vojničkih postrojbi, stalno se pribojavajući da će se one bespotrebno birokratizirati, što pak se na kraju i dogodilo s Republikanskom vojskom koja je 'kako tako' stvorena, ali dok se tijekom provedbe obrane pokazala efikasnom, u povlačenjima, napadima i protunapadima pokazala 'skroz naskroz' nesposobnom.

Eh, ovo se sve opet otegnulo, a Athumanunh bi još toga imao za napisati, pa će nastaviti sutra.

srijeda, 02.08.2017.

Španjolski građanski rat

Athumanunhov zaključak Španjolskog građanskog rata

Već 26. ožujka 1939., još građanski rat traje, nova (Nacionalistička) Španjolska pristupila je antikominterskom paktu, a 31. ožujka 1939. potpisala je petogodišnji ugovor o prijateljstvu s nacističkom Njemačkom. Istodobno je potpisani ugovor o nenapadanju s Portugalom, a 1. travnja 1939. nacionalističku Španjolsku priznale su i SAD.

Nakon što su nacionalističku Španjolsku priznale SAD, samo je SSSR ostao velika sila koja je nije priznala. Ubrzo je Španjolskoj vraćeno sve blago i ostala bogatstva koja su pohranjena od Republikanaca u stranim zemljama. U Madridu pak je 19. svibnja 1939. održana velika parada pobjede Nacionalista. Počasno mjesto na toj paradi imali su Gambarini Talijani, a 22. svibnja u Leonu su postrojbe njemačke 'Legije Kondor' paradirale ulicama u oproštajnom mimohodu.

Iz Cadiza su 31. svibnja svi talijanski vojnici (njih 20 000 – po Athumanunhu) otputovali u Italiju, kao i svi njemački vojnici iz sastava 'Legije Kondor' (njih 14 000 – po Athumanunhu) koji su iz Viga otputovali u Hamburg. Nijemci i Talijani dočekani su u svojim domovinama kao junaci.

Republikanci koji su napustili Španjolsku živjeli su u internističkim taborima (njih oko 380 000 - po Athumanunhu). Negdje oko 150 000 njih vratilo se u Španjolsku, dok će onih preostalih 230 000 zauvijek ostati izvan Španjolske. U tim internističkim taborima Republikanaca nastala su prepucavanja između komunista i anarhista koji su se međusobno optuživali za izdaju, a u tim međusobnim obračunima je ubijeno oko 4700 Republikanaca.

Oni pak (Republikanci i njihovi simpatizeri) koji su ostali u Španjolskoj nisu prošli mnogo bolje. Do 1942. godine kroz logore prošlo je i robijalo oko dva milijuna Španjolaca, a bilo je i mnogo strijeljanja. Najgore je bilo 1939. kada su mnogi koji su prošli republikanske tamnice, sada zdušno pomagali u identifikaciji navodnih krivaca, pa su se često javljali istodobno kao prokazivači, suci i krvnici.

Tako su smaknuti mnogi republikanski časnici, ali i obični možda i nedužni ljudi koji su bili simpatizeri Republikanaca. Tako je te godine samo u Madridu bilo 250 strijeljanja dnevno, u Barceloni 150, a u Sevilli 80. Athumanunh opet ne razumije granice ljudske gluposti i ludila, jer ako su u Madridu i Barceloni, gradovima koji su bili u sastavu Republike, možda i pronađeni 'krivci', odakle onda ti 'krivci' u Sevilli koja je od samoga početka građanskog rata bila u rukama Nacionalista ...?!

Naime, ako je tamo u početku rata i bilo tih 'krivaca' kako to da ih je čak i 1939. ostalo toliko da ih se može strijeljati po 80-etak dnevno!? Nakon rata Baski su tvrdili da je u tim smaknućima strijeljano 21 780 Baska, a jedina im je krivica bila što su bili Baski. Na kraju, ministar pravosuđa Španjolske 1944. priznao je 193 000 smaknutih. No, tko zna, ovoj doista malo prevelikoj brojci možda su ipak pribrojeni i oni koji su strijeljani tijekom samoga rata.

No, bilo kako da bilo tada, Athumanunh ne razumije zašto sada (danas) Španjolska koja je primjerna zapadnoeuropska uljudbena država konačno ne razjasni tu famoznu brojku, jer i nadalje Španjolski građanski rat i njegove posljedice još uvijek nisu stvar povjesničara današnje Španjolske. Najveća krivica pada na samoga Franca koji je sam osobno kao državnik mogao spriječiti taj pokolj, a on je čak suprotno potpisao najviše smrtnih presuda od bilo kojeg državnika u povijesti.

Nadalje, tome je kumovalo i to što su u policiju i sudstvo namjerno i smišljeno smješteni baš oni koji su pretrpjeli neku od represija u Republici, a tim ljudima, željnim osvete, ništa drugo doli smrtne kazne nije se činilo mogućim. Poradi svega toga Španjolski građanski rat je zvjerstvima nadmašio do tada sve građanske ratove u povijesti.

Na obije strane, računajući i one koji su kasnije umrli poradi zadobivenih rana ili bolesti stečenih u tijeku bitaka, poginulo je i umrlo ukupno više od 500 000 ljudi. Od te ukupne brojke samo je 200 000 njih poginulo tijekom bitaka, ili umrlo od posljedica tih bitaka (90 000 Nacionalista i 110 000 republikanaca – po Athumanunhu).

Ubijenih i smaknutih iza crta bojišnica i izvan bitaka po Athumanunhu je 130 000, a od toga 75 000 Nacionalista i 55 000 Republikanaca. Po Athumanunhu moguće je da je oko 10 000 civila poginulo u prekomjernim bombardiranjima i topničkim napadima, a još oko 25 000 civila umrlo je nakon rata od zadobivenih rana i posljedica tih bombardiranja.

Ako se tim brojkama pribroji oko 100 000 smaknutih nakon rata, te još brojka od 300 000 izbjeglih trajno Athumanunh slobodno zaključi da je Španjolsku građanski rat 'koštao' više od 800 000 ljudi, a najžalosnije je po Athumanunhu to da je među tom brojkom uništen cvijet mlade generacije ljudi tadašnje Španjolske. Strašno! Više nego strašno, zapisat će Athumanunh i prekinuti nabrajati ove tužne činjenice, te nastaviti sutra.

utorak, 01.08.2017.

Španjolski građanski rat

Han pasado! – Propast Republike i kraj građanskog rata 31. ožujak 1939.

Rano ujutro 26. ožujka brigadir Casada poslao je izvješće u Burgos da će se republikanske zračne snage predati sutradan Nacionalistima kompletne, a Franco ga je upozorio da sve nacionalističke armije istodobno kreću u napad ujutro 27. ožujka. U tom upozorenju Franco je zatražio od brigadira Casade da sve republikanske postrojbe moraju ispred svojih položaja istaknuti vidljive bijele zastave predaje, jer će u protivnom biti zasute topničkim i zračnim projektilima.

Tako je do kraja dana 27. ožujka u ruke Nacionalista palo 2000 četvornih kilometara, te se predalo ukupno 30 000 republikanskih vojnika bez ikakvog otpora. Kako nisu stizale nikakve zapovjedi za pružanje otpora, od višenadređenih republikanskih zapovjedništava, niži republikanski časnici i zapovjednici stali su puštati sve svoje vojnike koji su to tražili kućama.

Ubrzo su od republikanskih armija ostala samo zapovjedništva popunjena časnicima, a na svim crtama bojišnice više nije bilo republikanskih vojnika koji bi se borili protiv nastupajućih nacionalističkih postrojbi. Sada kada je već bilo prekasno neki od anarhista odjednom su poželjeli pružati otpor i nastaviti se boriti. No, to više nije bilo moguće, republikanskih vojnika više nije bilo na položajima na kojima su ostali samo oni najponosniji časnici očekujući zarobljavanje i svoju sudbinu.

Napokon su se i nacionalističke postrojbe spojile kod Madrida. Nacionalistička 1. armija pod zapovjedništvom generala Espinose de los Monterosa točno u podne ušla je u Madrid i zauzela sve javne zgrade. Na ulicama Madrida razdragano su ih pozdravljali nacionalistički simpatizeri uz povike 'Han pasado!' (Prošli su! – po Athumanunhu) pomalo se rugajući onima koji su još 1936. godine na tim istim ulicama klicali internacionalnim brigadama 'No pasaran!' (Neće proći! - po Athumanunhu).

Na svim crtama bojišnice republikanske postrojbe masovno su se povlačile prema Valenciji, gdje ih je trebala čekati republikanska ratna mornarica s brodovljem za prebacivanje prema Francuskoj, no ta ratna mornarica koja usput Athumanunhu cijeli rat nije baš razumljiva nije dočekala svoje vojnike koji će 29. ožujka konačno shvatiti da nikakvog brodovlja, koje bi ih prebacilo u Francusku, zapravo nema.

Dakle, oko 50 000 republikanskih vojnika, dočasnika i časnika koji se nisu željeli predati Nacionalistima ipak će završiti na nacionalističkim sudovima optuženi za navodne zločine koje su počinili u Republici. Nadnevka 31. ožujka nacionalističke postrojbe zauzele su i posljednje republikanske gradove Almeriu, Murciu i Cartagenu.

Istog trenutka pobočnik je izvijestio prehlađenog Franca da su do pada mraka sve njihove postrojbe postigle svoje zacrtane ciljeve. Franco je tiho odgovorio ne podižući oči od stola: 'Hvala! Vrlo dobro.' Način na koji je Franco primio vijest u potpunosti je odgovarala metodi kojom je ona postignuta. Nije to bila nikakva briljantna vojnička pobjeda koja toliko zna ogrijati srca ratnika, bila je to pobjeda onih drugih, ljigavaca i izdajnika, a Franco, ipak vojni časnik, je to dobro znao. Istodobno u svom je uredu Mussolini reagirao opet na samo njemu svojstven 'betežnički' način.

Naime, Mussolini je upro prstom u Atlas sa zemljovidom Španjolske i ovako rekao Cianu: 'Predugo je otvoren na ovom mjestu, gotovo tri godine i sad je dosta! Sad ću ga otvoriti na drugoj stranici…' Slijedećeg tjedna, 6. travnja 1939. godine, Italija će iznenada napasti Albaniju – po Athumanunhu.

Eto tako, Athumanunhu još samo preostaje napisati svoj zaključak o tom tužnom poglavlju ljudske povijesti i potom odlutati, tko to zna, možda u koje još tužnije poglavlje ljudske ratne povijesti…

<	kolovoz, 2017					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!