Početak Ruskog građanskog rata
'Što sada sanjaš krstarice Aurora?'
Početkom 1918. Rusija je još bila u ratu s Centralnim silama, a njezina je vojska bila u rasulu. Neprijateljski raspoložena Antanta i kontrarevolucionarne pobune dodatno kompliciraju ionako složenu situaciju u tadašnjoj Rusiji. Iako je agrarna politika sovjetske vlasti osigurala podršku seljaka, koji su sada činili većinu vojnog kadra, vojna snaga Rusije bila je oslabljena djelomično i baš zbog te agrarne politike.
Naime, na vijest o podjeli veleposjedničke zemlje seljaci masovno napuštaju crte bojišnice i žele osobno sudjelovati u diobi zemlje, pa se vraćaju kućama. Dekretom o demokratizaciji stare carske vojske sva vlast u oružanim snagama sada je prenesena na vojničke komitete i savjete.
Temelj i okosnicu oružanih snaga, prvih mjeseci nakon Oktobarske revolucije, činila je Crvena straža, koja se popunjavala na dragovoljnoj bazi, pa je početkom 1918. brojala oko 150 000 vojnika. Vlada SOVNARKOM, 28. siječnja 1918., donosi Dekret o ustrojavanju oružanih snaga pod imenom Radničko-seljačka crvena vojska, a dotadašnja carska vojska je demobilizirana.
No, odmah se pojavio i prvi problem nedostatka časnika, pa je zadržan zapovjedni kadar iz redova carske vojske. Zapovijedanje tih časnika bio pod strogim nadzorom političkih komesara – boljševika. Tako su za svaku zapovijed bila potrebna dva potpisa, a izdaje i prelasci časnika na stranu kontrarevolucije bili su vrlo česti. Kao i Crvena straža i Crvena vojska se u početku popunjavala dragovoljcima. Kolektivno tijelo zapovijedanja Crvenom vojskom nazivalo Viši ratni sovjet s načelnikom Bonč-Bruevičem.
Upravo u doba ustrojavanja i formiranja Crvene vojske propali su pokušaji mirovnog sporazuma s Centralnim silama jer je Njemačka, 18. veljače 1918., pokrenula veliku ofenzivu. Crvena vojska 23. veljače zaustavlja njemački prodor pobjedama kod Pskova i Narve, pa taj dan proglašen Danom Crvene vojske (armije). Borba protiv kontrarevolucije i stranih vojski nametnula je potrebu donošenja Zakona o općoj mobilizaciji. Taj Zakon stupa na snagu već u svibnju 1918., te otada Crvena vojska broji oko 300 000 vojnika.
Trocki pokušava otezati mirovne pregovore s Njemačkom zastupajući načelo 'ni rat, ni mir', jer su njemački uvjeti za sovjete bili neprihvatljivi. Ipak se trebalo odreći čitave Poljske, svih baltičkih država (Finske, Estonije Litve i Latvije), Bjelorusije, dijela Ukrajine, te platiti Njemačkoj golemu ratnu odštetu. No, Lenjin je zbog njemačke ofenzive u veljači, koja je dodatno ohrabrila kontrarevoluciju, inzistirao na 'miru pod svaku cijenu'.
Lenjinu se suprotstavlja većina ruskih komunista koji smatraju kako će mir na Istočnom bojištu samo omogućiti njemačkome caru slomiti revoluciju, a koja u Njemačkoj tek što nije izbila, pa ne prihvaćaju nikakvu aneksiju i reparacije i traže nastavak rata. Trocki je povučen s čela sovjetske delegacije, a mir jena kraju potpisao Sokoljnikov 3. ožujka 1918., pod prije navedenim njemačkim uvjetima.
Nezadovoljni mirovnim uvjetima, lijevi eseri istupaju iz vlade, pa sada vladu čine samo boljševici, a eseri terorom pokušavaju gurnuti Rusiju natrag u rat. Tako je eser Jakov Blumkin izveo atentat na njemačkog ambasadora, boljševički vođe Volodarski i Uricki smrtno su stradali, dok je Lenjin teško ranjen (korišteno je otrovno streljivo) u atentatu kojeg je 30. kolovoza 1918. izvela eserka Fanni Kaplan.
Pogoršanje odnosa Rusije sa silama Antante izazvale su i ostavile posljedice Brest-litovskog mira. Antanta ne priznaje mir sklopljen od strane 'nelegalne sovjetske vlade' i ovaj postupak Rusije smatra činom izdajom. Naime sada su Centralne sile mogle sve svoje snage prebaciti na Zapadno bojište. Sile Antante panično se boje širenja revolucije iz Sovjetske Rusije, pa već krajem 1917. dogovaraju rušenje nove sovjetske vlasti i podjelu interesnih sfera.
U tim interesnim sferama Francuska je bila zainteresirana za Besarabiju (Moldova) i Ukrajinu, Velika Britanija za područja uz Kaspijsko jezero i Kavkaz, a SAD i Japan za ruske posjede na Dalekom istoku. Dakle, iako su sile Antante i ranije podupirale i pomagale kontrarevolucionarni pokret u Rusiji, tek nakon Brest-litovskog mira odlučile su se za otvorenu vojnu intervenciju, odnosno za iskrcavanje svojih vojnih snaga na rubnim dijelovima Rusije.
Njemačka također nije poštivala potpisani mir. Njena je vojska odmah okupirala Ukrajinu sve do Rostova na Donu, zauzela Krim i izbila u Baku. Tek uspostavljena vlast sovjeta u Ukrajini srušena je baš kao i ona na jugu Finske. Rumunjska koristi priliku i zauzima Besarabiju. U proljeće 1918. organizirale su se i kontrarevolucionarne snage na periferijama države te uz obilnu pomoć Antante (u novcu, oružju i vojsci), pa je to i početak krvavog Ruskog građanskog rata.
Buđonievo konjaništvo 1. konjanička divizija Crvene vojske
Post je objavljen 22.08.2017. u 12:28 sati.