Sukobljene strane – Zelena vojska (zeleni)
Tko se sve sukobio tijekom ruskog građanskog rata i kakvi su mu bili ciljevi, ustroj, vojna taktika ... Athumanunh će malo opisati u predstojećoj seriji. Dakle, krenimo redom, redom na samo Athumanunhu svojstven način. Za danas to su 'zeleni' odnosno Zelena vojska (armija).
Zelena vojska bile su naoružane seljačke skupine koje su se borile protiv svih vlada u ruskom građanskom ratu od 1917. do 1922., odnosno borili su se protiv svih s ciljem zaštite svoje zajednice od zahtjeva ili odmazde koje bi zaprijetilo njihovom selu od neke treće strane. S vremena na vrijeme 'zeleni' bi se znali povezati sa Socijalističko-revolucionarnom strankom (eseri).
Zelena vojska imala je prešutnu podršku u gotovo cijeloj Rusiji. Međutim, primarna snaga (baza, temelj) bilo je seljaštvo, a ono je ipak uglavnom bilo nedovoljno i neodgovarajuće za aktivnu kampanju tijekom ruskog građanskog rata. Brojčana snaga (onih pod stalnim oružjem) tijekom građanskog rata brojila je oko 40.000 ljudi.
Zeleni pokret nastao je kao reakcija (seljački odgovor) na boljševičke aktivnosti koje su oni provodili na selu tijekom građanskog rata 1917. - 1922. Nakon druge (boljševičke) revolucije 1917. godine, kada je boljševička vlada pokrenula ratni komunizam i počela slati svoje aktiviste u 'seljačke zemlje' središnje Rusije, u namjeri prikupljanja resursa koji su bili potrebiti za održavanje vojske što su boljševici nazvali 'socijalistička Ekonomija', počelo je i buđenje zelenog pokreta otpora takvoj ekonomiji.
Dakle, cilj boljševika je zapravo novačenje seljačkih mladića u redove Crvene vojske (armije), nabava konje i krušnog zrna, a to su oni 'zapakirali' pod naziv – kolektivizacija. Taj potez razljutio je seljake koji nisu bili spremni napustiti svoj dom i usvojiti novi način života jer već se ionako bore za preživljavanje. Nadalje, boljševički poljoprivredni nadglednici znali su često su prekoračiti svoje službene dužnosti i ovlasti što se ogledalo u neselektivnom pljačkanju seoskih domaćinstva.
Unatoč nekim pokušajima povezivanja Zelene vojske s Bijelom vojskom, a boljševici su to čak i naglašavali i gotovo poistovjećivali s političkog aspekta pokreta, to se nije nikada dogodilo, a ustrojavanje zelene vojske bilo je samo čisto i jednostavno seljačko nezadovoljstvo. Nakon što su 1920. godine boljševici (crveni) porazili bijele, a ugnjetavanje seljaka nije prestalo 'seljački vojnici' Crvene vojske dezertirali su i konsolidirali su svoje redove u šumama.
Taktika Zelene vojske zapravo po Athumanunhu ne bi se mogla nazvati nekakvom vojničkom taktikom, jer kod Zelene vojske sve se događalo spontano, bez prethodnih planova i bez pokušaja organiziranja nekakvog oblika vlasti, čak su se i zapovjednici birali spontano, a jedini cilj bio je otpor boljševicima i oružana borba protiv Crvene vojske. Taj 'zeleni pokret' počeo je privlačiti i razočarane tvorničke radnike i radnike sa željeznice koji su svoje nezadovoljstvo i razočaranje pokušali liječiti povratkom natrag na selo.
No, neke postrojbe Zelene vojske pokazale su i zavidnu vojnu organizaciju i ustroj, a jedna od takvih bila je ona kojom je zapovijedao Aleksandar Antonov i koja je vojno djelovala na područjima Tambove i Voronješke oblasti. Antonov je uspio ustrojiti i vojno medicinsko osoblje, imao je određenu vojničku pričuvu, a razvio je i zavidnu obavještajnu i protuobavještajnu djelatnost u čemu je iskoristio žene, starce i djecu.
Dakle, zeleni pokreti razvili su se i djelovali u regijama Tambov, Novgorod, Tula, Ryazan, Tver, Voronezh, Kostrom, Syzran, Gomel, Kursk, Bryansk i Orel, ali i na mnogim drugim seljačkim oblastima. Naoružanja je bilo jako malo i svodilo se na ono što su sa sobom donijeli vojnici dezerteri iz Crvene vojske, ono što se moglo zaplijeniti nakon bitke ili pak napadom na skladišta Crvene vojske, ali i ono što se pronašlo u napuštenim skladištima postrojbi carske vojske.
Zelena vojska provodili je pokretni gerilski rat, napadajući sovjetske komunikacijske sustave, mlinove, željeznice te manje postrojbe Crvene armije. Nakon pobjede 'zeleni' vrlo okrutno kažnjavaju crvene vojnike i komunističke (boljševičke) dužnosnike, vrlo često to su nepotrebna mučenja i sakaćenja koja nerijtko završavaju spaljivanjem živih zarobljenika.
Postoje pokušaji nekih od bijelih zapovjednika da se pridobiju postrojbe Zelene vojske, ali to je ostalo samo na pokušajima jer zeleni vojnici odmah bi odbacivali bilo kakav pokušaj ideološkog razloga i organiziranja. Boljševici su u početku jako podcijenili Zelenu vojsku i smatrali da je ona gotovo bezopasna i svedena na nekakav seljački nemir i neposluh. Kasnije kada su napokon shvatili da to nije baš takvo jednostavno i bezopasno seljačko nezadovoljstvo 1921. promijenili su svoju ekonomsku politiku prema ruralnim seljačkim zajednicama.
Do 1922. Zelena vojska jednostavno je nestala, a glavni uzrok neuspjeha je taj što se takva vojska nije željela boriti van svojeg geografskog područja (okruga), a kada bi i zauzeli kakvo selo ili grad potpuno bi zanemarili bilo kakvu instalaciju vlasti, pa bi jednostavno napustili isto , a u njih su se opet vračali crveni. Nadalje, postrojbe zelene vojske nisu bile homogene (agrarni seljaci, kulaci zemljoposjednici, radnici i bijeli reakcionisti), te je među njima vladala klasna, ali i mnoga druga kulturološka netrpeljivost. Zelena vojska nikada nije imale nekakvu vojničku šansu protiv Crvene vojske koje je, unatoč mnogim vlastitim problemima i nedostacima, ipak bila puno organiziranija i čiji je moral stalno rastao kao rezultat većih i sve češćih vojničkih pobjeda.
Post je objavljen 08.08.2017. u 07:26 sati.