Sukobljene strane - Bijela vojska (Bijela garda – Bjelogardejci)
Bijela vojska zapravo je bila vojničko krilo 'Bijelog pokreta otpora boljševicima', a taj Bijeli pokret pak je bio nekakva labava konfederacija protuboljševističkih (protukomunističkih) pokreta i skupina. Bijeli su imali temeljni cilj – spašavanje Rusije donošenjem zakona protiv svih izdajica, barbara i ubojica, odnosno to su direktni oponenti Crvenoj vojsci – Crvenima.
Jednostavno, po Athumanunhu, Bijela vojska ima odlike prave nacionalističke vojske koja negira i odbacuje etnički partikularizam i separatizam, možda još jednostavnije, to je vojska koja čvrsto vjeruje u ujedinjenu multinacionalnu Rusiju, odnosno u Rusko carstvo. Bijelci su nepopravljivi antisemitisti, a to će ih i skupo stajati odnosa i pomoći 'zapadnih sponzora' (zapadnih vojnih sila).
Nekako Athumanunh ima potrebu pokušati zaokružiti tu 'labavu konfederaciju' Bijelih, mada je to težak posao, ali ipak, po Athumanunhu, to je konfederacija koja uključuje: Bijeli Pskov, Dagestan, Sibir, Ingriju, Kareliju, Bashkir, Ural, Kavkaz, Priamur, Jekaterinburg, Kozake, Donske Kozake, Kuban, Čečeniju, Ingušetiju, Osetiju, Čukotku, Bajkal, Karakorum, Altaj, Oriot, Jakutiju, Kamčatku, Tungusku i zelenu (istočnu) Ukrajinu.
Mnogi od istaknutih Bijelih su konzervativci, autokrati, monarhisti, bivši carski časnici, kadeti, eseri, menjševici, zemljoposjednici, vlasnici tvornica, članovi ruske pravoslavne crkve ... sve u svemu vrlo šaroliko društvo koje nema jasno zacrtanu ideologiju i jedinstveno vodstvo, pa to mora biti unaprijed osuđeno na propast. Nadalje, Bijeli nemaju jasnu vanjsku politiku i nemaju jedinstven stav prema Saveznicima (Antanti) i Centralnim silama.
Istaknuti vojni zapovjednici pak nemaju zajedničku taktiku, generali Kornilov i Denikin nisu monarhisti, ali je zato general Wrangler gorljivi monarhist te se ti generali skoro ne trpe, međusobno se ne mogu ni vidjeti, a kamoli zajedno ratovati. Dragovoljačka armija koja operira u južnoj Rusiji u svojim redovima ima Kozake koji su stalno prevrtljivi i nejasni, postoji čak i ratno zrakoplovstvo ustrojeno u SBAC (Slavensko-britanski zračni korpus) korpus koji vodi ruski zrakoplovni as Kazakov. Isto tako imaju u svom sastavu ratnu mornaricu i riječne ratne flotile.
Zapadna dragovoljačka armija je ostatak ruske carske vojske koja je ostala u baltičkim dijelovima carstva, a sada je okupljena u njemački freikor pod zapovijedanjem generala vo der Goltza i u posebni ruski korpus kojim zapovijeda kozak general Bermont-Avalov.
Sibirska armija vojna je formacija Bijelih (esera) koja podržava Privremenu vladu autonomnog Sibira (PGAS), a časnici dolaze iz redova carske vojske. Glavni zapovjednik te vojne formacije Bijelih je Girchin Amazov. Sibirska armija ustrojena je od četiri korpusa: Stepski sibirski korpus (Omsk, brigadir Rinov), Središnji sibirski korpus (Novonikolaevsk, brigadir Pepeljajev), Uralski korpus (Cheljabinsk, brigadir Khanzin) i Priamurski korpus. Tu je i interesantni Češki korpus (Češka legija ustrojena od Čeha i Slovaka dezertera i zarobljenika iz postrojbi A-U monarhije) o kojem ću nešto više napisati kasnije.
Neuspjeh Bijele vojske i njihovih zapovjednika može se slobodno objasniti u samo dva razloga. Prvi je razlog čisti vojnički, Dakle postrojbe Bijele vojske bile su razjedinjene, zemljopisno razdvojene i vojnički nesposobne i nespremne uskladiti svoje zadaće i glavne napore. Bijeli generali djelovali su nekako s vremena na vrijeme i to samostalno i prema vlastitim Planovima. Takva neujednačenost i nedostatak koordinacije među zapovjednicima i postrojbama Bijele vojske na kraju pokazali su se kobni.
Drugi je razlog taj što Bijeli pokret politički nije običnim Rusima ponudio nekakvu prihvatljivu i održivu alternativu boljševičkom režimu. Tijekom cijelog vremena trajanja ruskog građanskog rata ni samim Bijelima nije bilo potpuno jasno kakvu bi to vladu Rusija mogla dobiti ako bi Bijeli pokret pobijedio. Bijeli čelnici nisu ponudili nikakva obećanja ni nadu za budućnost, osim povratak na carstvo. Bijele vojske običnim Rusima bile su strah i noćna mora jer mnogi zapovjednici Bijele vojske provodili su brutalne taktike, unekim trenucima još brutalnije od boljševičkih zapovjednika Crvene vojske. Često je običnim Rusima bilo vrlo teško razlikovati Crvene od Bijelih.
Dakle, Athumanunh će na kraju zaključiti, Bijela vojska zapravo je organizirana u nekoliko antiboljševičkih milicija koje se vežu za svoja teritorijalna područja bez spremnosti za djelovanje na drugim bojišnicama, a pravih vojnih postrojbi (operativnih) koje su spremne boriti se taktički, operativno i strategijski je vrlo malo ili ih čak uopće ni nema
.
Osim njihove mržnje i protivljenja boljševicima, kod vojnika, dočasnika i časnika Bijele vojske ne postoji nikakvo drugačije zajedništvo te gotovo svaka postrojba i zapovjednik imaju različite sastave i stavove, način vođenja i zapovijedanja i metode za provedbu vojnih taktika, tehnika i procedura.
Zapovjednici Bijele vojske uglavnom su bivši carski generali koji su preuzeli nadzor nad antiboljševičkim snagama u pojedinim regijama bez ikakve volje da ih bolje organiziraju i ustroje, pa Bijela vojska nikada nije ni uspjela poradi njihove nesposobnosti i nespremnosti međusobno komunicirati i koordinirati.
Bijela vojska nikada nije uspjela osigurati političku alternativu boljševicima, barem obećavajući malo nešto novoga u budućnosti, osim čistog uklanjanja komunista s povijesne scene. Mnogi zapovjednici i časnici Bijele vojske primjenjuju iste metode i prisile koje su koristili zapovjednici Crvene vojske i crvene tajne policije CHEKE, što ih je učinilo skroz nepopularnim i neprihvatljivim lokalnom stanovništvu.
Post je objavljen 10.08.2017. u 07:00 sati.