Vrhunac Ruskog građanskog rata
juriš bijelih kozaka
Nakon poraza kojeg su pretrpjeli ekspedicijski korpusi u intervenciji tijekom 1918. Antanta sada mijenja način angažiranja u Rusiji. Ovim promjenama uz vojničke poraze intervencionističkih vojnih snaga, promjene kod Antante dogodile su se i poradi promjena u tadašnjoj Europi.
Naime, u Mađarskoj i Bavarskoj došlo je do revolucije kojom je uspostavljena sovjetska vlast, a u ožujku je u Moskvi utemeljena Treća Internacionala. Europski radnici masovnim prosvjedima osuđuju stranu vojnu intervenciju u Sovjetskoj Rusiji. Zbog svega navedenog Antanta je morala povećati novčanu i oružanu pomoć i potporu, ali je istodobno željela smanjiti udio svoje vojske u Ruskom građanskom ratu te u rat uključiti vojske susjednih zemalja koje su bile neprijateljski nastrojene prema Rusiji.
Za provedbu tog Plana angažirane su vojne snage čak 14 država, namjera je bila provesti napade istodobno na više smjerova te tako razvući armije Crvene vojske, rascjepkati ih i glavnim snagama krenuti na Petrograd i Moskvu. Glavni napor i udar trebala je poduzeti s istoka Bijela vojska pod zapovijedanjem admirala Kolčaka
Istodobno s juga je trebao udariti general Denjikin, spojiti se s vojskom admirala Kolčaka u Saratovu te potom zajedno krenuti na Moskvu Pomoćni napor i udar trebale su poduzeti postrojbe Bijele vojske pod zapovjedništvom bivšeg carskog generala Nikolaja Judeniča te uz podršku vojske Poljske, Letonije, Latvije i Finske, na zapadu, a uz pomoć britanskih, francuskih, američkih i finskih ekspedicijskih korpusa sa sjevera, udariti na Petrograd.
Kontrarevolucionarne snage tada broje preko milijun vojnika, od čega su trećinu činili strani vojnici, a podržavale su ih jake pomorske snage u Vladivostoku, Arhangelsku, Murmansku, te lukama Baltičkog, Crnog i Kaspijskog mora. Crvena vojska bila je brojčano nadmoćnija (oko milijun i petsto tisuća vojnika), ali joj nedostaje oružja i opreme, pa se taj broj operativnih postrojbi Crvene vojske kreće negdje oko milijun vojnika.
Kolčakova ofenziva na istoku počela je 4. ožujka 1919. na dva smjera: Sibirska armija trebala je napredovati pravcem Perm – Vjatka – Vologda gdje se trebala spojiti sa sjevernim postrojbama, dok je Zapadna armija preko Ufe trebala izbiti na Samaru, gdje se trebala povezati s Denjikinovim postrojbama. Nakon toga trebao je otpočeti zajednički napad na Moskvu.
Bijeloj vojsci (oko 130 000 vojnika) na Istočnom bojištu, suprotstavilo se oko 110 000 vojnika Crvene vojske pod zapovjedništvom Sergeja Sergejević Kamenjeva. Crvena vojska je izabrala taktiku odstupanja sve do rijeke Vjatka gdje se zaustavila i reorganizirala te aktivnom obranom (aktivna obrana po Athumanunhu znači da ne postoji statična klasična obrana, već se poduzimaju razni oblici napada poput iznenadnih ispada, ubacivanja, protunapada) uspjela prisiliti Bijelu vojsku na zastoj. Zapadna Kolčakova armija u središnjem dijelu bojišnice ipak je izbila na crtu Buguljma – Belebej.
Sredinom travnja Kolčakova vojska približila se rijeci Volgi, dok je istodobno Denjikinova vojska iz osvojene Donske oblasti napredovala prema sjeveru. Crvena vojska našla se u vrlo opasnoj situaciji – prijetilo joj je okruženje. Iako su se vrlo teške bitke, bojevi i borbe vodile borbe na zapadu protiv Poljaka i Letonaca, a general Judinič se opasno približio Petrogradu, CK (Centralni komitet) bolješevističke (komunističke) partije odlučio je prednost dati Istočnom bojištu.
Plan za zaustavljanje ove nepovoljne situacije za Crvenu vojsku i poduzimanje protuofenzive povjerena je Mihailu Vasiljević Frunzeu, zapovjedniku 4. sovjetske armije. Uz aktivno zadržavanje i ometanje brzog prodor Bijele vojske na uralskom i oremburškom smjeru, Frunze predlaže i napad iz Buzuluka prema sjeveru. Namjera Frunzea je jasna i vojnička on želi presječi odstupnicu Kolčakovim postrojbama kako bi ih okružio ih i uništio.
U borbu su upućene dvije sovjetske armije: Južna armija pod Frunzeovim zapovjedništvom napala je lijevi bok Zapadne armije Kolčakove Bijele vojske i zaustavila prodor na Volgu, dok je Sjeverna armija pod zapovjedništvom Vasilija Šorina branila Vjacki i kazanski smjer, a zatim u protuofenzivi uništila Sibirsku armiju.
Silovitim protunapadima sovjetske Južne armije započetima krajem travnja 1919., Kolčakove snage razbijene su u tri ratne operacije. U Buguruslandskoj su operaciji, u kojoj se istakla streljačka divizija Vasilija Čapajeva, kontrarevolucionarne snage odbačene 150 km na istok. U drugoj, Belebejskoj operaciji uništen je velik dio Bijele vojske Sibirske armije, a u trećoj, nakon prelaska rijeke Belaje, oslobođena je Ufa.
Početkom ljeta 1919. Crvena vojska, pod zapovjedništvom Frunzea, krenula u oslobađanje Urala i Sibira. Ušla je u Jekaterinburg, Čeljabinsk i oslobodila čitav Ural, koordinirajući svoje akcije s napadima partizanskih odreda u Sibiru. U tim se borbama posebno istakla 5. sovjetska armija jednog od najsposobnijih sovjetskih zapovjednika, Mihaila Nikolajeviča Tuhačevskog. Ipak Crvena vojska svoje napredovanje zaustavlja na rijeci Tobol.
U svibnju 1919. započeo je Judeničev napad na Petrograd. Uz podršku jake britanske ratne mornarice i snažnog topništva, njegovi odredi probili su obranu 7. sovjetske armije i približili se Petrogradu i Kronštatu. Istodobno, finska vojska napada sa sjevera na području između Ladoge i Onege. U tim kritičnim trenucima, kontrarevolucionarne snage u Petrogradu, uz podršku britanske obavještajne službe, organizirale su pobune u pomorskim utvrdama Krasnaja Gorka i Seroja Lošad, ali su sovjetski vojni brodovi iz Kronštata, uz pomoć kopnene vojske, ugušili pobune. Svi pokušaji britanskih brodova da osvoje Kronštat završili su neuspjehom.
Sredinom ljeta 1919. general Denjikin vrlo vješto koristi zauzetost glavnine snaga Crvene vojske na Istočnom bojištu (protiv admirala Kolčaka) te napreduje iz Donske oblasti, zauzima istočnu Ukrajinu, pa kod Caricina izbija na Volgu. Oko 150 000 bijelih vojnika, raspoređenih u Dragovoljačkoj, Donskoj i Kavkasnoj armiji, raspolagalo je s više oklopnih vozila, zrakoplova, pa čak i britanskih tenkova, a bijelo konjaništvo bilo je dvostruko jače od sovjetskog.
Kako su se Denjikinove snage sada pokazale kao najjače i najorganiziranije, kontrarevolucija je odlučila dati prednost Južnom bojištu. Početkom jeseni Dragovoljačka armija zauzela je Kursk, Voronež i Orel, planirajući preko Tule udariti na Moskvu. Istodobno, general Judenič poduzima novi napad na Petrograd.
Poljska vojska nastupa i prijeti sa zapada. Kontrarevolucionarne su snage došle nadomak Moskve i Petrograda. Ovo je, po Athumanunhu, vrhunac (kulminacijska točka) Ruskog građanskog rata. Lenjin je očajan i pomišlja na predaju Petrograda kako bi spasio Moskvu (od ove vojnički bedaste odluke odgovorio ga je Trocki).
Post je objavljen 25.08.2017. u 09:02 sati.