Sukobljene strane - (Francuska, Velika Britanija) Ukrajina (južna Rusija)
Vojna intervencija u Ukrajini i južnoj Rusiji tijekom Ruskog građanskog rata, a koju su poduzele Francuske i Britanske vojne snage tijekom zime i proljeća 1918./1919., doživjela je pravi fijasko, a Francuzi su se 'izblamirali' i osramotili.
Naime francuski časnici nikako nisu 'kužili' i znali izabrati koga će od antiboljčevičkih snaga podržati i poduprijeti. Iako je samo iskrcavanje u Odesi, Nikolaju (Mikolaj), Kersonu (Herson), Tiraspolju i Sevastipolju proteklo organizirano i vojnički kasnije ništa nije bilo vojnički.
Athumanunhu (meni) sve to (francuska vojna intervencija) izgleda i podsjeća na nekakve predratne (prije Prvog svjetskog rata) 'kolonijalne' vojne ekspedicije, a 'frustracija' francuske vlade i nesposobnost francuskih časnika na terenu pak je ogledni primjer za vojnički fijasko i debakl. Naime, čini se da su Francuzi samo željeli nešto 'ušićariti', nekakvu 'sferu utjecaja', pa se od početnog uspjeha (kasnije kada su se pokazale prave stvari na terenu, poput velikog broja međusobno zaraćenih i posvađanih snaga) shvatilo da postoji opasan rizik.
Dakle, tadašnji francuski ministar obrane Georges Clemenceau i zapovjednik Francuskog ekspedicijskog korpusa general Henri Berthelot, izgleda da su naglasak stavili samo na osiguranje povlačenja njemačkih i A-U postrojbi iz Rumunjske i Ukrajine, a koje su se tu zatekle nakon završetka rata.
Tko zna, možda je, po Athumanunhu, bilo bolje da je za zapovjednika Francuskog ekspedicijskog korpusa bio postavljen general Louis Franchet d'Esperey, ali čini se da je on bio u nemilosti ministra obrane Georges Clemenceaua zbog protivljenja da se u intervenciju šalju kolonijalni senegalski vojnici i obični vojnici, on je inzistirao da to moraju biti vojnici koji su se dragovoljno prijavili i još k tomu provjereni.
Nadalje, general Franchet d'Esperey tražio je angažiranje većeg broja vojnika i resursa od planiranih i upozoravao da to moraju biti postrojbe koje nisu sudjelovale u netom završenom ratu, jer kod tih vojnika vidljiv je bojni zamor i ratna zasičenost. Neki od časnika nisu vidjeli obitelji više od dvije godine, a i sama klima nije ona na koju su Francuzi naviknuti.
Opet, general Berthelot se malo 'zaletio' i obećao zapovjedniku Bijele vojske generalu Denikinu 'brda i doline' i ovog sposobnog ruskog časnika naveo na krive procjene i donošenje odluka što će kasnije rezultirati i porazom Bijele vojske koja je u početku postigla značajnije uspjehe na ovom dijelu bojišnice Ruskog građanskog rata.
Na kraju, po Athumanunhu, niti je general Berthelot, niti su njegovi časnici, a niti su francuski vojnici mogli razumjeti razlike koje su vladale među tadašnjim antiboljševičkim snagama u Ukrajini (general Grishin-Almazov, Simona Petliura, general Anton Ivanović Denikin), pa je to kod njih počelo izazivati frustracije. Taj razdor među Bijelima samo je pogodovao Crvenima, a Francuzi pak tomu nisu dorasli.
Još jedna stvar koja je možda Francuzima bila normalna i prihvatljiva, ali je kod Bijelih izazvala zamere Francuzima bilo je francusko uključivanje u intervenciju grčkih postrojbi što je za Bijele bilo ništa drugo nego vrijeđanje nacionalnog ponosa.
Veliki problem Francuzima napravila je i sovjetska propaganda koju je prema francuskim vojnicima uspješno provodio francuski komunist Jacques Sadoul koji je tijekom Ruskog građanskog rata nosio čin satnika u Crvenoj vojsci i bio zadužen za propagandu. Pod utjecajem satnika Sadoula mnogi francuski vojnici otkazivali su poslušnost.
Slijedeće, što je možda otežalo Francuzima ionako kompliciranu situaciju bilo je to da su Crveni dobili u Ukrajini jako puno ratnog i doknadnog materijala od njemačkih postrojbi koje su napuštale Ukrajinu krajem rata. Iako su Saveznici izričito tražili od Njemačke da se to ne dogodi, izgleda da se to ipak dogodilo.
Dakle, iz svega narečenog te zapisa, izvješća i raščlambi koje su mu bile dostupne Athumanunh slobodno zaključi: Francuzi su u Ukrajinu i južnu Rusiju došli s tri netočne informacije. Prvo, Bijeli nisu bili nacionalna vojska kako su to Francuzi u prvom trenutku pomislili, a kasnije su, pojavom još nekih čimbenika antiboljševizma, s tom informacijom i postali zbunjeni. Drugo, Francuzi su sasvim krivo zaključili da vojnu intervenciju podržava kompletno stanovništvo Ukrajine i južne Rusije. Treće, antiboljševičke snage na tom području nisu baš pokazivale pretjeranu spremnost za rat s boljševicima, već su ih dijelili različiti interesi, a Francuzi to nejedinstvo nikako nisu mogli razumjeti.
Povlačenjem francuski postrojbi prema Sevastopolju za koji su opet Francuzi držali da je siguran još jednom je donijeta kriva odluka. Naime, polovica francuskih vojnika bili su kolonijalni vojnici iz Alžira i Senegala, a oni su ionako uz sumnjivu kvalitetu i vojničku stegu bili nepouzdani, a druga pak polovica francuskih vojnika bila je dobro načeta propagandom Crvenih i uopće se više nisu željeli boriti.
Pobuna francuskih mornara i vojnika u Sevastopolju još je nešto što je bacilo dodatnu ljagu na vojnu intervenciju Francuske tijekom Ruskog građanskog rata. Sve u svemu Francuska se osramotila, ali i poslužila kao primjer ostalim zemljama koje su se u budućnosti namjeravale uključiti u vojnu intervenciju prema zemlji koja se nalazi u građanskom ratu.
Post je objavljen 18.08.2017. u 21:14 sati.