Napad kontrarevolucionarnih snaga i pogubljenje carske obitelji
'kazačok' juriš donskih kozaka
Samo tri dana nakon 'sramotnog' Brest-litovskog mira,oružane formacije (ekspedicijski korpusi) Antante proveli su desant na Murmansk. U toj desantnoj operaciji iskrcano je 10 000 britanskih, francuskih i američkih vojnika, s temeljnom zadaćom zaštite vojnih skladišta od Nijemaca.
Tijekom ljeta iste godine ekspedicijski korpusi Antante zaposjeli su Arhangelsk, a gotovo istodobno oko 70 000 japanskih vojnika ulazi u Vladivostok. Zaposjedanju Vladivostoka japanskim vojnicima priključila se i američka vojska (US Army), pa je nakon zauzimanja i stavljanja Vladivostoka pod vojni nadzor Antanta taj grad proglasila međunarodnom lukom.
Na jugu kontrarevolucionarne (intervencionističke) snage ulaze u srednju Aziju i Zakakavkasku oblast, a njemačke postrojbe prodiru i napreduju iz Ukrajine, Bjelorusije i Finske. Tijekom svibnja 1918. u borbu se uključuje Češki korpus (češka legija) koji broji oko 50 000 vojnika, uglavnom Čeha i Slovaka ratnih prebjega ustrojenih u rusku carsku vojsku s namjerom nastavka borbe protiv Centralnih sila.
Antanta je Češki korpus proglasila svojim oružanim snagama i uključila u borbu protiv Sovjetske Rusije. Napredovanje Češkog korpusa događa se u istočnim djelovima Rusije i to tamo gdje je Crvena vojska još brojčano malobrojna i vrlo slabo vojnički organizirana. Za samo mjesec dana Češki korpus i bjelogardisti Bijele vojske zauzeli su Omsk, Novonikolajevsk (Novosibirsk), Čeljabinsk i Samaru.
Antanta podržava i podupire i kontrarevolucionarne pobune koje su u srpnju zahvatile Mosku, Jaroslav, južni Ural, Povolžje, Kavkaz i Kaspijsku oblast, što pak je olakšalo Češkom korpusu zauzimanje Ufe i Jekaterinburga (Sverdlovsk). Strah boljševika da će Bijela vojska ulaskom u Jekaterinburg osloboditi carsku obitelj i ponovno je dovesti na vlast izazvao je odluku boljševika o pogubljenju carske obitelji Romanov.
Istodobno Crvena vojska pokušava organizirati otpor i obranu na rijeci Volgi i Uralsko-sibirskoj bojišnici. Te dvije bojišnice tijekom ljeta 1918. objedinjena su u Istočnu bojišnicu kojom zapovijeda Mihail Muravjov. Mihail Muravjov je eser koji će prebjeći na stranu kontrarevolucije i Bijeloj armiji prepustiti Simbirsk (Lenjinov rodni grad).
Istodobno kozaci Bijele armije zauzimaju Orenburg i Uraljsk, ruše sovjetsku vlast i prekidaju sve veze s Turkestanskom Sovjetskom Republikom. Tih 50 000 kozaka Donske vojske napalo je, uz potporu njemačkih postrojbi, Caricin (kasnije Staljingrad, današnji Volgograd). Njihov zapovjednik bio je ataman Petar Nikolajevič Krasnov, bivši carski general kojeg su, nakon neuspjelog pokušaja da skrši Oktobarsku revoluciju u Petrogradu, boljševici oslobodili uz uvjet da više ne ratuje protiv sovjetske vlasti.
Iz sjevernog Kavkaza, smjerom prema Kubanu, napreduje Dragovoljačka bijela vojska kojima zapovijeda Anton Ivanovič Denjikin, također bivši carski general, učesnik kontrarevolucionarne pobune Kornilova.
Velika Britanija iz Irana podupire esere u Zakaspijskoj oblasti, pa i tu pada sovjetska vlast. Situaciju dodatno kompliciraju poduzete terorističke akcije esera, (njihov cilj su Lenjin i Trocki, dok je Lenjin ranjen, Trocki je uspio izbjeći atentat. Početkom rujna 1918. tri četvrtine teritorija Rusije nalazi se pod kontrolom i vojničkim nadzorom kontrarevolucionarnih snaga i njihovih vanjskih saveznika.
U Omsku dio esera, kadeta i rojalista utemeljuje Privremenu vladu Sibira, koju će samo nekoliko tjedana kasnije srušiti admiral Kolčak. Dakle, cijeli Sibir i Ural su pod kontrolom i nadzorom kontrarevolucionarnih i intervencionističkih snaga i oružanih formacija, a bojišnica se proteže crtom toka srednje Volge.
Dobro i onda zaključak ovog dijela rata na kraju: Ruski građanski rat samo je produbio krizu ionako posrnulog gospodarstva, te izazvao početak gladi. Više nema ni ukrajinskog žita, ni ruda s Urala i Dombasa, a niti nafte s Kaspijskog jezera. Antanta provodi potpunu gospodarsku blokadu, a u nekim se tvornicama sabotira se proizvodnja. Kulaci (bogati seljaci) manipuliraju s cijenama hrane, pa je boljševička vlast prisiljena odgovoriti nacionalizacijom cjelokupne industrije, a za borbu protiv kulaka utemeljiti Komitete sirotinje.
Komitete sirotinje uz potporu naoružanih radničkih odreda prikupljaju 'poljoprivredne viškove'. Počinje strašna era koja se naziva ratni komunizam. Ratni komunizam je poseban način organizacije gospodarstva koji osigurava i omogućuje opskrbu vojske i gradskog stanovništva dok istodobno uopće ne brine za seljački dio stanovništva od kojeg jednostavno otima hranu.
Zapravo, temeljne i glavne mjere ratnog komunizma su obavezan 'otkup svih poljoprivrednih viškova' (pri čemu su ti viškovi upitni jer ne prepoznaju reprodukcijski materijal), uvođenje kartica (bonova, točkica) za opskrbu, nadzor nad cjelokupnom trgovinom i nad svim tvornicama (proizvodnja), te uvođenje opće radne obveze.
Dakle, sve je, cjelokupni politički, gospodarski i vojni život podvrgnuto i podređeno Savjetu radničke i seljačke obrane, na čijem je čelu Lenjin. Zapovjedništvo nad Crvenom vojskom preuzeo je Revolucionarni ratni savjet koji je pod direktnim nadzorom Centralnog komiteta boljševika. U organizaciji Crvene vojske velike zasluge pripadaju Lavu Davidoviču Trockom, koji je od ožujka 1918. obnaša dužnosti komesara za vojne poslove.
Crvena vojska ubrzano provodi i organizira tečajeve za vojne časnike i intenzivnu obuku vojnika, ali i dalje ostaje problem naoružanje kojega nema dovoljno za sve vojnike. Naime sve veće i značajnije tvornice oružja i streljiva ostale su na područjima koje su zauzele snage Bijele vojske, a ako pak su neke tvornice i ostale u rukama boljševika one su bez sirovina i energenata. Tako je Crvena vojska brojčano narasla i ojačala na 800 000 vojnika, ali i dalje je bila toliko slabo opremljena da jednostavno nema pušaka za sve vojnike.
Post je objavljen 23.08.2017. u 13:18 sati.