Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

petak, 29.09.2017.

Pretorijanci

Pješačka kohorta Helvećana – Papinska švicarska garda

Idemo se sada malo raspisati o gardama kroz vojnu povijest.Odmah na početku moram Vas upozoriti da postoji razlika između 'garde' i 'gardijske postrojbe'. Dakle, obije ove vojne postrojbe predstavljaju elitu svake vojske (još od antike, pa sve do današnjih dana). No, Athumanunh će opisivati 'Elitne vojne straže' kojima je primarna i temeljna zadaća zaštita visokih vojnih ili civilnih dužnosnika ili zgrada u kojima ti visoki dužnosnici obitavaju (žive) i rade.

Ponekad, kroz dugu vojnu povijest, te su elitne vojne straže bile primorane boriti se kao temeljno pješaštvo i pri tomu se pokazale kao vrlo opasan i respektabilan protivnik. Danas će zato Athumanunh započeti s jednom takvom 'elitnom vojnom stražom', a radi se o nadaleko i već dugo poznatu – Papinsku švicarsku gardu, ili kako je pravilnije i vojnički je naziva Athumanunh – Pješačka kohorta Helvećana.

Ovdje primjećujete riječ 'kohorta' koja zapravo u vojnom izričaju označava postrojbu ranga bojne. To je postrojba kojom zapovijeda časnik čina bojnik ili pukovnik (a sve opet zavisi od namjene i zadaće takve postrojbe. No, dobro. Idemo mi malo o toj 'papinskoj švicarskoj gardi'.

Dakle, nadnevka 6. svibnja 1527. godine kad su njemački i španjolski vojnici cara Karla V. svom žestinom napali 'vječni grad' Rim u ratnoj je povijesti ostao zabilježen kao dan kada je Papinska švicarska garda položila svoj najkrvaviji ispit tijekom svoje polutisućljetne povijesti.

Naime, tog dana Papinski gardisti, pod zapovjedništvom njihovog satnika Kaspara Roista, njih svega 222, ostali su hrabro na svojim bojnim mjestima oglušivši se na pozive vijeća iz Züricha koje ih je pozvalo da se vrate svojim kućama. Nakon strašne i neravnopravne bitke koja je trajala punih šest sati na trgu ispred bazilike Sv. Petra ostalo je ležati oko 800 španjolskih napadača i 180 hrabrih gardista koji su po cijenu vlastita života štitili povlačenje pape Klementa VII. iz bazilike u Anđeosku tvrđavu koju je branila posada od oko 490 vojnika.

Tu u vojnoj povijesti zabilježenu krvavu, neravnopravnu i strašnu bitku preživjelo je samo 42 gardista koji su uspjeli, pod borbom štiteći papu, desetak kardinala i visokih prelata, probiti se do Anđeoske tvrđave. Ovom bitkom, kojom su se Helvećani ovjenčali bojnom slavom, njihova povijest ne započinje, to se zapravo dogodilo nadnevkom 22. siječnja 1506. godine kada su prvi švicarski gardisti pod zapovjedništvom satnika Kaspara von Silenena ušli u Rim, a na poziv pape Julija II. della Rovere.

Sveti rimski car Karlo V., koji kao i većina 'svetih rimskih careva', ni najmanje nije bio svet, a još manje Rimljanin, odlučio je smijeniti papu Klementa VII. Na mjesto pape želio je Karlo V. postaviti pontifeksa koji će bez pogovora udovoljavati njegovim željama i prohtjevima. Tako je 6. svibnja 1527. godine počelo pustošenje 'vječnog grada', a povijest je to zapamtila i pod nazivom 'Sacco di Roma'.

Ta strašna pljačka i palež potrajali su punih osam dana i u povijesti rata i bitaka ostali zapamćeni kao nešto što po užasu do tada nije bilo zapamćeno. Vojnici pripadnici germanskih i španjolskih postrojbi carske vojske Karla V., a osobito luterani jednostavno su uživali u paležu i uništavanju svega što je Svijet do tada štovao.

Obeščašćene su mnoge crkve, žene, pa čak i redovnice bile su silovane, poslanici opljačkani, kardinali bačeni u tamnice gdje su čekali da se za njih plati velika otkupnina, crkveni dostojanstvenici bili su izloženi poruzi, a za plijen su se čak i međusobno borili Karlovi vojnici. Kada su španjolski vojnici upali na trg ispred bazilike Sv. Petra, u besprijekornom redu, vojničkoj stegi i tišini, dočekalo ih je 222 Papinih Helvećana.

Razvila se krvava i neravnopravna bitka, strašna bitka koja ne bi ni okorjele veterane bitaka ostavila ravnodušnim. Bitka 'prsa o prsa' trajala je punih šest sati. Osam stotina španjolskih vojnika prekrilo je svojim tijelima trg ispred bazilike, a između njih ležalo je oko 147 hrabrih gardista. Španjolci su gotovo pobješnjeli, pa su navalili još žešće i u većem broju.

Helvećani su stali pod borbom odstupati štiteći papu, kardinale i prelate, te se povlačiti 'passetom' (uzak zid koji spaja baziliku i Anđeosku tvrđavu, a postoji još i danas). Jedan od kardinala zaogrnuo je papu svojom ljubičastom tunikom, kako papa u svojoj bijeloj odjeći ne bi postao meta nekom od arkebuzira koji su bili ispod zida.

Tim putem spasa gardisti su i dalje žrtvujući se dragovoljno zaostajali i nastavljali pružati žestok otpor. Pobješnjeli Španjolci užasno su se obračunavali s tim doista hrabrim Helvećanima, jednostavno bi raskomadali njihova mrtva tijela. Zapovjednik Helvećana Roist ranjen i u agoniji postao je plijen suludih španjolskih vojnika koji su ga još živog stali komadati i to još pred očima njegove žene kojoj su odsjekli tri prsta zato što ga je pokušala zaštititi. U Anđeosku tvrđavu probilo se svega 42 Helvećana.

nedjelja, 24.09.2017.

Armagedon

Athumanunh gubi prijatelja u žestokoj 'arkebuzadi'



Crveni redovi hrvatskih husara jezdili su kao na vježbalištu, poručnik Athumanunh preuzeo je zapovijedanje u napadu na lijevo krilo švedske vojske kralja Gustava Adolfa, jer je husarski satnik Vinković pao čim su krenuli u juriš. Hrvatski husari izvedu svoju nadaleko poznatu 'arkebuzadu' i unesu pomutnju među protivničke zelene dragune vojvode Weimarskog, a tada vješto propuste vlastite kirasire koji polete u juriš dijagonalno od njih.

U galopu hrvatski husari ponovno napune kubure i opet zaspu protivnika svojim salvama, a kada nalete konjem na konja spretno okrenu kubure i mlate njima kao buzdovanima. Athumanunh u ludom trku munjevito preokrene svoju kuburu i drškom tresne posred lica švedskog draguna pod crnim šeširom. Zbunjenog pogleda švedski vojnik zamlatari rukama na kojim su bile kožne rukavice i poleđuške ljosne iz sedla u blato.

Iza Athumanunh su letjeli poput sokolova njegovi plavetni insulaneri, za njima su poput vjetra hujali husari zastavnika Blaškovića uz bljesak sabalja, a za njima jurila je Zaradeckijeva pukovnija pereći svoja duga koplja. Bojišnica je odzvanjala od paklenske vike koju podigoše insulaneri i husari u svom žestokom karieru.

Athumanunh spretno nalegne na vrat svoga konja i tako izbjegne udarac i ubode sablje saskog husara koji ih je munjevito zadavao u prazno, u visini Athumanunhovih prsiju. Athumanunh spazi još samo iznenađenje u očima saskog husara kojeg je sa strane posjekao narednik Blaž, a tada se sve ispremiješa u bezobličnu kašu.

'Gospodine lajtnante, razbiše nas, polako, sada nam barem vi ostanite živi! Ne hrlite prvi, gospodine latnante!' – iz svega glasa vikao je narednik Blaž Athumanunhu, ali ovaj kao da ga nije čuo, pa je i dalje jurio na čelu svojih insulanera. Naime, insulaneri i husari uletjeli su u skriveni 'flossgraben' i izgubili zamah juriša. Na hrvatske husare svom silinom udari 'plavetna' švedska pukovnija. Husari je jedva zadrže, a u posljednji trenutak u pomoć im priskoči sam Pappenheim sa svojim konjaništvom kirasira i draguna koji odbace švedsko i finsku teško oklopljeno konjaništvo.

Sada pak sam grof Holock okupi sve hrvatske konjaničke postrojbe i povede ih u juriš na obližnje brdo u namjeri da se otme švedsko topništvo, no, švedsko konjaništvo poput čelične metle rasprši hrvatske lake konjanike. Athumanunh je u tom okršaju pokosio trojicu švedskih časnika suludom hrabrošću, od koje se dizala kosa na glavi naredniku Blažu, jašući ravno na švedske topove.

Crveni hrvatski husari i plavetni insulaneri pratili su ga u stopu, ali su i padali pogođeni. Tada pak kugla švedskog falkoneta udari u neposrednoj blizini poručnika Athumanunha. Athumanunh postane obliven krvlju, ali nekakvim se čudom održi u sedlu. Narednik Blaž okrene husare u povlačenje, te uhvati Athumanunhova konja za stremen i stane ga voditi za sobom.

Insulaneri, njih šestorica s Athumanunhom, na brzinu iskopaju blatnjavu raku i u nju spuste posmrtne ostatke satnika Vinkovića. Athumanunh je u bisagama satnikova sedla pronašao meki uvojak plave kose koji pažljivo položi u satnikovu već ukočenu šaku. Insulaneri stanu zatrpavati satnikovo tijelo umotano u crvenu husarsku kabanicu, a Athumanunhu niz opuštene brčine počnu se kotrljati debele, muške, vojničke, najteže suze, suze koje može samo vojnik proliti nad poginulim suborcem.

Athumanunh šmrkne i promrmlja: 'O prokleta tuđino, a volio sam ga kao vlastita brata …' Tada među insulanere dojaše pobočnik grofa Holocka i stane vikati: 'Na, was ist den los!? Vorwärts Insulaneren, vorwärts! Weitergehen auf die Spitze Marschkolonne!' Athumanunh pogleda ljutim pogledom koji je skamenio pobočnika i kroz zube procijedi: 'Idi do vraga! Nikuda mi ne idemo dok ne sahranimo našeg satnika kao ljudi. Jel' ti to jasno!?'

Pobočnik se tada glupo naceri i doda: 'No, dobro … hrabro Kroat! Für Kaiser Kroat!' Austrijanac se udalji. Teške pahulje mokroga snijega stanu padati sve gušće. Athumanunh samo tiho doda: 'Neka je prokleto ovo Vrijeme vojnika koje nam uze satnika najhrabrijeg među nama. Tako nas je svečano i hrabro, svih 150, poveo iz Zagreba, a sada pade i on, a nas osta' svega šest …'

Athumanunh pokretom ruke pokaže insulanerima da uzjašu, a oni to učiniše šutke. Nakon nekoliko trenutaka sva šestorica okrenu se istodobno prema svježem humku. Na krutim vojničkim obrazima s kojih se više ništa nije dalo pročitati, kao da su se pahulje caklile … možda pak i nisu bile pahulje, možda su to ipak bile vojničke suze … Insulaneri nevoljko potjeraju svoje konje u kas, te požure na čelo duge kolone carskih trupa koje su se povlačile na nove položaje, nakon ove još jedne neriješene bitke pokraj grada Lützena.

subota, 23.09.2017.

Armagedon

Athumanunh pod Siskom dobiva 'crvenu značku' za hrabrost



Zapovjedi hrvatskih banskih časnika stope se s topotom konja i piskom vojničkih truba, a tada zvekne oružje. Banski hrvatski husari, a među njima i Athumanunhovi insulaneri, prvi krenuše u nešto brži galop, a tada odjednom kao po zapovjedi puste konjima uzde te u silovitom i žestokom karijeru jurnu na turske nadolazeće redove.

Poluotok omeđen Savom, Kupom i Odrom pretvorio se u uzavrelu rijeku lepršavih zastava, povijenih kopalja, fijučućih oštrica mačeva i sablji. Konjska i ljudska tijela ispremiješana sada su nalikovala vijugavim zmijama koje su se povijale, a tada se to sve silovito sudari, ispreplete i prodrijevši jedni u druge sve se ispremiješa.

Teško zatutnje topovi, potmulo zagrme plotuni, prašte arkebuze i kubure, a bijeli dim pokri i obavi okolne ledine i šumarke vrbika. Sve zadrhta, zrak zaječa i ugne se vlažno polje između rijeka. Athumanunh umalo nije izletio iz sedla od siline prvog udara, a njegov riđan s teškom se mukom održao pritiješnjen između mnoštva konja.

Riđan stane skakati i uvijati se, probijati se kroz mnoštvo, a Athumanunh na njegovim leđima sječe i mlati na sve strane opet strahujući samo da mu riđan ne poklekne. Turski redovi zaustaviše navalu banskog i carskog konjaništva i stanu ih potiskivati, ali Athumanunh tada začuje sve složnije i sve glasnije, a samim time i sve bliže, te sve učestalije salve karlovačkih arkebuzira koji su uz huk i salve pristizali sve bliže i bliže, a tada grunu šleski strijelci.

Hrvatske haramije udare u trku turske redove u bok, bijesno gaze i zabijaju se poput klina. Sada pak pristižu i ostali hrvatski odredi i udaraju snažno, složno, žestoko, jako … I gle!

Turski redovi odjednom popuste, lome se, komešaju se, gube stegu, gube složaj, kidaju se i okreću se. Sve više se turski redovi kolebaju, njihovi beskrajni nizovi mrse se, klecaju, padaju, a onda popuštaju i bez reda i složaja bježe prema mostu, prema svome taboru …

Uzalud turski čauši tuku topuzima, uzalud baše pokušavaju zaustaviti lavinu koja je izgubila složaj, stegu i red. Sve tutnji na most preko Kupe. Athumanunh tada ugleda kako se oklopnici grofa Blagajskog niotkud pojavljuju Turcima s leđa i priječe im prilaze mostu. Turci u panici nagrnu u Kupu, a tada se gradska vrata tvrdoga grada Siska otvaraju i neustrašivi kanonik Đurak praćen s tristotinjak branitelja grada udara na Turke u rasulu.

Tog trenutka Athumanunha dohvati tursko koplje u desno rame. Athumanunh se nekako uspije održati u sedlu, ali klone na vrat svoga riđana. Nakon toga Athumanunha jedan spahija ošine svojom sabljom krivošijom preko kacige … Athumanunhu se cijela bojišnica okrene naopačke, pred očima mu na trenutak bljesne, a onda ga poklopi crnilo. Zadnje čega je Athumanunh bio svjestan bijahu mu usta puna oštre dlake iz grive riđana i gorki vonj konjskog znoja u nosnicama …

Tromo se vuče duga kolona husara prema Gradecu, u koloni volovska zaprega, a uz zapregu stalno bdiju dvojica insulanera na konjima u modrim odorama koje su teško pokidane tijekom bitke. Na sjenu, iza vozača, prekriven plavetnom dolamom leži Athumanunh. Desna strana prsiju i rame natopljeni su krvlju, a glava mu je zamotana prljavim povezom. Iako mu je lice žuto kao vosak na kojemu dršću krupne kapi znoja, Athumanunh je mlad i snažan, a tijelo mu se bori.

Tanki plavi brčići tužno mu vise nad gornjom usnom, a potom mu se ote uzdah: 'Odbij, jaši dalje … Udri po Turcima … jaši prvi … ne, ban … Kupa …' Insulaneri se međusobno pogledaju i nasmiješe se, a jedan od njih klimne glavom: 'Dobro je, bunca. Dolazi k sebi. Idemo vozaru potjeraj brže!'

Vozar se okrene i na trenutak se zagleda u natporučnika Athumanunha, a potom upita insulanere: 'Kamo vozimo ovoga vašega natporučnika?' Drugi insulaner mu odgovori: 'Sedlaru Pribaniću, to mu je zet, Athumanunh. Gadno ga isjekoše Turci pod Siskom, ali smo ga pokrpali i sada ga vozimo Jelici. Ej vozaru samo da znaš kakva je cura Jelica. Za Jelicu treba živjeti.' Insulaneri se glasno nasmiju, a vozar ošine volove: 'Ajs Šaronja, ajs Cvjetko, ajs, kad već cura čeka!

petak, 22.09.2017.

Armagedon

Athumanunh brani Sisak

Te godine Gospodnje 1593., koja je mirisala na katastrofu, cijela okolina Siska bila je tek prikaza. Tu više nije bilo života, polja su zarastala u korov, a rijeke Sava, Kupa i Odra ispirale su kosti zadnjih hrvatskih predstraža. Svanuo je, po svemu sudeći, crni lipanj nekada moćnog i ponosnog kraljevstva Hrvatskog.

Kao banov glasonoša pred šatorom je stajao banderijski natporučnik Athumanunh. Athumanunh je sasvim razgovijetno mogao čuti prepirku hrvatskih i carskih časnika. Jedni su bili za to da se turski rasporedi i opsadni položaji najprije dobro izvide, a drugi su bili za to da se odmah bez ikakvog oklijevanja krene i zapodjene boj s Turcima koji uporno napadaju i razaraju kamen po kamen tvrdoga grada Siska.

Hrvatski ban Toma Erdödy bio je na mukama, jer odluka je sada, kada su se njegovi zapovjednici podijelili, bila samo njegova. Tog trenutka pred šator hrvatskoga bana na znojnom, zaprašenom i posustalom konju, praćen Athumanunhovim insulanerima koji su iz sedla čuvali banski šator, dojuri strijelac iz sastava obrane Siska, skoroteča zapovjednika obrane grada kanonika Blaža Đuraka.

Strijelac skoči iz sedla i baci se na koljena pred bana Erdödyja zavapivši: 'Svijetli bane, moj zapovjednik, kanonik Blaž Đurak, preklinje te da potečeš s vojskom svojom odmah danas! Ako to ne učiniš sutra će grad pasti Turcima u ruke!' Sada se pogledaju ban Erdödy i Eggenberg, general carskih satnija koje su pristigle u pomoć hrvatskoj banskoj vojsci. Obojica gologlavi, obojica iste visine, u oklopu, obojica njegovanih kestenjastih brada i brkova, tu pred hrvatskim, austrijskim i njemačkim časnicima, kraljev glavni zapovjednik i hrvatski ban troimene kraljevine, nekoć moćne i slavne, od koje sada jedva ostaci ostataka ostadoše.

Ban Erdödy polako stavi na glavu svoju kacigu s crveno bijelom perjanicom i tada mu glas zatreperi od uzbuđenja: 'Gospodo, donio sam odluku! Kucnuo je trenutak i mi više nemamo izbora, a uzmaći sada ne smijemo i nemamo više kuda sve i da bi htjeli!' General Eggenberg brzo se snađe i pristupi banu: 'Grofe, molim Vas, povedite i moju vojsku sa sobom!' Na licima hrvatskih časnika pojavi se jedva primjetan smiješak u kutu usana, ta to su cijelo vrijeme i zagovarali. Banderijskom natporučniku Athumanunhu pak se usne osuše od uzbuđenja kada mu ban zapovjedi da podigne vojsku na pokret.

Athumanunh u sebi opsuje brzo mamuzajući konja pod sobom: 'K vragu! Ovo čekam već nekoliko dana, a sada mi se ruke tresu i potpuno sam zanijemio!' Onda pak stigavši u tabor Athumanunh se zadere iz petnih žila: 'Pokret!!! Jaaašiii!!! … Na Sisak!'

Samo je jedan sat trebao da se hrvatska i carska vojska poslože, bez imalo gužve i pometnje pod stjegove i zastave uz udaranje bubnjeva. Athumanunh juri od satnije do satnije, od banderija do banderija, leti i stiže na sve strane i raznosi zapovjedi, jedino se boji da mu konj ne malaksa prije same bitke.

No, Athumanunhov riđan držao se dobro, kao da je i on sam priželjkivao žestoki karijer. Athumanunh juri u prethodnicu praćen svojim insulanerima, a modra mu dolama crna na leđima i pod pazuhom od znoja i prašine. Athumanunh jureći između satnija i banderija kao da računa – Reitenauova pukovnija, Montecucollijeva satnija, Auerspergovi arkebuziri, Grassweinovi strijelci, odjeli Ivana Draškovića, Stjepana Tahyja, Turoczya, Orehoczya, Blagajskog, Druškovečkog, satnije Obričana, Rauberi, Paradaiseri, oklopljena satnija šleskih strijelaca koje je doveo Rödern, žumberački uskoci i katane koje vodi banov brat Petar Erdödy, a tu su i njegovi insulaneri (konjanici podrijetlom iz Međimurja - rimski naziv za Međimurje Insula Muro-Dravana - insulaneri).

U tom računanju stiže Athumanunh do čela na kojem je jahao ban Toma Erdödy u pratnji plavetnih husara i satnijom dignutom u zemaljskom ustanku. Athumanunh brzo zaključi u glavi – jedno pet tisuća konjanika i pješaka, a tada iznenada propne konja. S rijekom Kupom iza leđa u tišini je čekala Turska vojska s Hasan pašom u sredini. Athumanunh opet brzo izračuna – barem dva puta ih je više nego nas, no, tada ugleda da je ban Erdödy već visoko podignuo svoj mač, jer turski redovi naglo su im krenuli u susret.

utorak, 19.09.2017.

Armagedon

Ratnička lava provaljuje u Podravinu

Takvu zimu nisu zapamtili ni najstariji. Drvo je pucalo, umirali su starci, smrzavala se sirotinja, a čak su i zvijeri crkavale po šumama od gladi i studeni. Negdje oko Božića te godine Gospodnje 1241. na rijeci Dravi pojave se prve sante leda. Na ovoj strani rijeke Drave smeđokos stasiti tridesetogodišnjak s nevjericom promatrao je ledene sante koje su se počele kretati sve sporije rijekom. Bio je to podravski knez Athumanunh u kožnom kaputu do koljena na kojem su se zorno ocrtavali tragovi remenica oklopa.

Da bi se zaštitio od studeni Athumanunh se ogrnuo teškom vojničkom smeđom kabanicom, pa je u njoj više sličio nekakvom vojniku povratniku s bojišta nego gospodaru Poljangrada podravskog. Athumanunha muče velike brige, a sjećanja na bitku kod rijeke Šaja bila su još svježa. Athumanunh se još više prisjeti nevolje kada ga još nezarasla rana mongolskog koplja stane peći poput žive vatre.

Mongoli pak su sada tu nadomak njegovog Poljangrada i samo čekaju da se Drava smrzne kako bi je lakše prešli. Athumanunh podiže pogled u visinu i ugleda jato divljih gusaka kako u valovitom klinu lete izduženih vratova prema jugu. Athumanunhu je bilo jasno da dolazi prava zima, a Mongoli samo čekaju da led očvrsne, pa da prijeđu rijeku …

Red oklopljenih konjanika nepomično je stajao podno zidina tvrdoga Poljangrada. U grobnoj tišini na zimskom sjevernom vjetru lepršaju plaštevi i zastave. Lica oklopnika napregnuta su pod kacigama, ruke ih zebu na kopljištima i balčacima mačeva. Iza njih stoji trored strijelaca s pripravnim dugim lukovima zaklanjajući se iza visokih štitova. Iza njih u složaju potkove stoji pješaštvo župe komarničke.

Tu su na poziv kneza Athumanunha stigli slobodnjaci, kmetovi, predijalci … tko pod kacigom, tko pod kapom i klobukom, s oklopom u kožuhu … šaroliko naoružana vojska, opremljena onim što je tog trenutka bilo na raspolaganju. Jedina im je pomoć manji odred koprivničkih oklopnika, jer samo je to mogao poslati zapovjednik koprivničke utvrde.

Nitko ne zna gdje će lava Mongola udariti, pa se svako naselje, svaka utvrda, svaki dvor i svaki grad moraju braniti kako god znaju i umiju. Onda pak dolje pod brijegom hitro se slažu mongolske gomile pod zapovjedništvom Kadana. Mongoli su u prvi red gurnuli svoje konjaništvo u oklopu od željeza, a iza njih su konjanici ogrnuti i zaštićeni tvrdim kožama zvjeradi. To su mongolski najvrsniji ratnici, ali knez Athumanunh zna da se i onih lakih konjanika iza njih treba posebno čuvati.

Upravo to lako mongolsko konjaništvo izletjet će kroz prorede i zasipat će strijelama i kopljima, potom će se povući, a mongolski oklopnici će dočekati i dokrajčiti juriš kršćanskog konjaništva. Knez Athumanunh stekao je iskustvo iz bitke s Mongolima na rijeci Šaji i sada ništa neće prepustiti slučaju. Još jučer je zapovjedio da se žene, djeca, stari i nemoćni s marvom, hranom i blagom sklone u šume Bilogore, a on će s ratnicima pokušati zaustaviti Mongole, no, ne uspije li pripremio je i uzmak prema močvarama Komarnice.

Knez Athumanunh pogleda svoje ljude i nešto ga hladno stegne i uhvati za prsa. Tu je sve što je mogao skupiti. Poljodjelci, stočari, težaci, ribari, lončari, mlinari, stolari, ciglari, vinogradari, čak su i dječaci tu. O, Bože, koliko će ih samo pasti za koji čas od tuče mongolskih strijela, koliko će ih samo ranjenih klonuti k smrznutoj i tvrdoj zemlji …

'Zatući će me ova tišina! Da se barem deru bilo bi mi lakše.' – jadao se mladac, još uvijek dječak imena Luka, gorostasu Vidu, Athumanunhovom pobočniku koji ga je pratio i na rijeci Šaju. 'Samo mirno Luka, namamit ćemo mi njih već u ove naše šumetine i tu ćemo im skočiti za vrat. Mongol je u šumi nemoćan, koliko god on bio brz i nepredvidiv na otvorenom, u našoj šumi on će vrat polomiti.' – mirno odgovori Vid.

Luka pogleda visoko gore diva do sebe: 'Lako je tebi govoriti, ti si se Vide već tukao s njima, gledao si ih u oči, a ja? Ne zamjeri mi, ljudski je bojati se, zar ne?' Vid se nasmije toliko glasno da se čak i sam knez Athumanunh okrene u sedlu. 'Hej, junačino, pa zar ti misliš da se ja ne bojim? No, gaće mi se baš i ne tresu. Najgore je dok se ne počnemo mlatiti, a tada budi blizu meni i ne boj se! Prerezat ćemo mi koji žuti žilavi vrat, neće im baš biti lako s nama.' Još jednom Vid ohrabri Luku.

Mongoli krenuše, u početku lagano, oprezno, svi odjednom po dubini. Athumanunhovi ljudi sada su već mogli raspoznati koplja s kićankama od konjskih i bikovskih repova, tugovi poglavica, ukrasi na okruglim štitovima, živopisne boje mongolskih plašteva i konjske opreme. Potom Mongoli iznenada ubrzaju, a kroz prorede ispadnu mongolski konjanici strijelci u galopu. Vješto drže uzde u zubima, te izbace istodobno crni oblak strijela iz kratkih lukova.

Mongolske strijele ne domaše Athumanunhove vojnike. Mongoli izbace novi roj šištećih strijela koje sada zazveče na štitovima Athumanunhovih oklopnika. No, Athumanunhova vojska nije se još micala, pa Mongoli uspore očito zbunjeni. Naime, izgleda da su već navikli da rusko, poljsko i ugarsko konjaništvo silno naleti u prvom udaru, no, bilo je očito da to nije slučaj i s Athumanunhovim hrvatskim konjaništvom...

subota, 16.09.2017.

Armagedon

Vedrije nebo i toplije Sunce – tamo gdje naši stari sanjaju



Doista, možda je bolje da Vam (Vama koji ponekad čitate u čudu i možda ponekad ne razumijete ono što ja to pišem, zašto tako pišem i što ja zapravo želim kada nešto napišem) ipak objasnim.

Dakle, sve ovo radim iz jednostavne želje za opuštanjem, jer kada pišem i smišljam ono što pišem ja se opuštam od tjednog napora i stresa koji je povezan s mojim poslom. Znanje iz povijesti valjda sam naslijedio familijarno (moji su roditelji, sestra nastavnici i profesori, ja sam pak ipak izabrao opasnije zanimanje), dograđivao ga kroz svoje dugogodišnje školovanje, a i sada kad sam star već polovicu ljudskog vremena, još uvijek uz jutarnju kavu ili dugo u noć listam razne povijesne knjige ...

Stoga, kad iznosim činjenice ne trebate se bojati, one doista jesu povijesne i slobodno ih rabite pouzdano, vojnička strana u toj povijesti još je više sigurna (sjetite se da sam Vam već prije napisao da sam ja vidio 'zastrašujuću divotu bitke' i nosim 'crvenu značku za hrabrost'), no, vrlo lako ja znam odlutati u ljudsku prošlost i napisati nešto samo za sebe (bez obzira što me neki prozivaju da uvijek 'vješto nešto zapakiram nekome drugome', ja im to ne uzimam za zlo jer zapravo ništa od toga što sam napisao nisu razumjeli ...), tada je dobro iskoristiti ono što se zove ovdje na blogu 'komentari'. Dosta je samo tražiti od mene pojašnjenje i sve će biti puno razumljivije i zornije.

Kako danas gotovo da nema naroda koji ne vjeruje u nekakvo 'svoje prokletstvo povijesti', nisu ni Hrvati nikakva iznimka u tim vjerovanjima, a ako to 'prokletstvo povijesti' doista i postoji, nije li to Hrvatima zapravo ovo trajanje na vjetrovitom raskrižju dviju vjera, dviju civilizacija, dvaju Svjetova koji se stalno dodiruju, ali se nikako ne razumiju? Možda je to tisućljetno trpljenje i stenjanje pod tuđinskom vlašću, a možda su to napadi Avara, Tatara, Huna, Mlečana, Osmanlija, Ugara, a u ovo naše doba i oni najteži i najbolniji napadi, napadi naših susjeda. Možda pak je to beznadno, hrabro i časno krvarenje na 'predziđu kršćanstva', ili pak služenje i umiranje u najboljim pretorijanskim legijama Europe – tuđim prijestoljima, interesima i prijevarama, orlovima, perjanicama i zastavama, a možda pak je to samo tragična zabluda, ili nasljedno opterećenje …



No, bilo kako da bilo, pa i iako je to 'prokletstvo povijesti' prijetilo da Hrvati kao narod budu zbrisani i da im se zametne svaki trag u povijesti, uvijek je bilo i uvijek će biti hrabrih ratnika i vojnika koji su znali, ili će znati, pa makar i uz potoke znoja i krvi, zaustaviti grabežljivce i osvajače ma otkuda oni dolazili, ili bi mogli doći.

Zašto onda ja ne bih smjestio Athumanunha u povijest ondje gdje to ja želim, bilo u otrcanom kmetskom zobunu, raskošnoj feudalnoj opravi, u viteškom oklopu ili redovničkoj halji, po nikad predvidljivom scenariju te 'vječne učiteljice života', u to blago jutro dok sijeku sablje, bodu bajunete i biju granate, a regimente u hodu uspravno marširaju ... zar nisu kroz povijest stupali ti naši prethodnici u odorama husarskim, odorama boje lišća jesenjeg, odorama maskirnim i ratnim prikrivnim odorama, a pri tomu im teški koraci do mora odjekivali, samo da bi se zastave banske, u kraljevstvu drevnom, kraljevstvu hrvatskom, opet na vjetru vijorile.

Bilo kako da bilo, ratnici hrvatski ušli su u povijest, pješke, u sedlu, pod jedrom, na tenku, sa sabljom ili strojnicom, vodeći beskonačne bitke i bojeve, noseći na plećima i u srcima svu težinu i nesreću, ali i sve žudnje, svojeg naroda hrvatskog. Dakako, bili su to veliki ratnici i junaci, ali bili su samo ljudi koji su tražili vedrije nebo i toplije Sunce i morali su činiti i one male svakodnevne sitnice. Zacijelo su i oni jeli i pili, bolovali i ljubovali, strahovali, ogovarali, zavidjeli, mrzili … bilo je među njima i jakih i slabih, udvorica i tirana, doušnika i dobročinitelja, kukavica i poštenjačina, ispičutura i suknjolovaca, veseljaka i vojničina, grubijana i nježnih duša … ali nikada ti ratnici Hrvatski nisu provalili u tuđu zemlju i nerado su oni prelazili svoje granice, osim onda kada su bili napadnuti, ili su im bili ugroženi prijatelji, a tada? Tada su ti ratnici podizali slavu i čast narodu Hrvatskome …

Poradi toga, a samo iz OPREZNOSTI (nema nikakve zloćestoće u tom) ja bih lijepo molio sve one koji drugačije razmišljaju, neka ne čitaju moje opise i nizove tekstova koji slijede o tim ratnicima i vojnicima Hrvatima, jer … Hrvatska je ratnička i vojnička povijest prekrasna, zapravo čudesna, pisana po nikada predvidljivom scenariju vječne 'učiteljice života', koja nas nikada nije štedjela od ratova, bojeva i borbi za goli opstanak. Naši su prethodnici, bilo kako da bilo, ipak ušli u povijest, a hrvatski narod može se samo ponositi svojim ratnicima i vojnicima, jer oni pak se nemaju čega sramiti, uistinu, naša je ratnička i vojnička povijest zaista prekrasna i čudnovata, zapravo ona je bljeskovita i olujna, pa neka onda oni koji drugačije razmišljaju potraže svoje vedrije nebo i toplije Sunce i žive sa svojim uvjerenjima i opredjeljenjima i bit će im to dovoljno da budu ljudski spokojni i sretni, baš kao što sam ja koji sam ponosan na svoje podrijetlo i svoju povijest kada ovo pišem.

petak, 15.09.2017.

Armagedon

Pravih vojnika svega je četrdeset



Na poziv cara, Zrinski povede svoje banderije i husare u Ugarsku, gdje se okupljala kršćanska vojska za obranu Beča kojem su zaprijetili Turci. U čakovečkoj utvrdi ostalo je samo četrdesetak vojnika pod zapovjedništvom natporučnika Athumanunha kako bi čuvali grad.

Jedanaestog lipnja godine Gospodnje u šest sati ujutro, uz udaranje u talambase silna turska vojska okružila je tvrdi grad Čakovec. Sultanov poglavar naumio je oko podneva ući u grad, ali …

Primijetivši pohod Turaka, dotad mirni seljaci Međimurja, ostave svoje radove u polju i pohitaju u utvrdu kako bi pomogli malobrojnoj posadi grada. Athumanunh otvori oružarnice i naoruža nekoliko stotina pristiglih seljaka. Bližilo se podne, sunce je peklo kroz zavjesu prašine, dima i teškog zadaha baruta, krvi i paljevine. Turci kuljaju preko letećih mostova na bedeme grada i padaju, pokušavaju ponovno, ali opet neuspjeh.

Čakovec i njegovi branitelji se ne daju i ne popuštaju. Ali-paša je pozelenio i bjesni na svoje čauše, šalje po svježa pojačanja. Kasno popodne Turcima stižu svježa pojačanja, a braniteljima grada nestaje daha, mnogi su već pali, a navale traju i dalje.
'Gospodine natporučniče, zlo! Ne može se više, ljudi padaju …' - svaki čas dolijeće zadihani potčasnik Marko.

'Mora se Marko, mora! Neka se seljaci drže na bedemima, a husare mi dovedi ovamo na branič kulu! Daj Marko šalji ih tamo gdje je najteže!' – vikao je Athumanunh jakim glasom 'Držite se ljudi! Samo živi mogu protiv Turaka, inače propadosmo i mi i grad!'

Tog trenutka zrno pogodi Athumanunha u kacigu, krv mu zali obraz, ali on se održi na nogama, te potrči na branič kulu gdje se vodila najteža bitka. Na jednog Hrvata tu je bilo po tri Turčina. Athumanunh uleti u bitku, tukao se hrabro i goropadno, tvrd, hitar i izazovno hrabar, samo u košulji prljavoj i crnoj od znoja i gareži baruta. Turci vidjevši ga polude, navaljuju sa svih strana, ali i husarija vidjevši Athumanunha, posljednjim atomima snage, udara, tuče žestoko i odbija nalete redom.

'Naprijed! Na most, ovamo!' – bodrio je Athumanunh malobrojne preživjele hrvatske husare.

Predvečer, pred sam smiraj dana, turski napad popusti i oni se umorni povuku u tabor. Brzo Turci zaspu, ali oko dva sata u noći, turski se tabor zatrese od topovskih plotuna i paljbe pušaka. Nebo iznad turskog tabora se zacrveni, a čadori planu. Vika i jeka borbe probude i samog turskog pašu. Mamuran, pozelenio i ljut on dočeka čaušbašu Rustam-bega.

'Kauri provalili iz grada! Poklali straže i rastjerali janjičare topovima. Uhvatili Veli-agu janjičarskog i objesili ga na toranj grada. Sam šejtan im pomaže, Alaha mi!' – u strahu će Rustam-beg.

'Kakav šejtan, vaš neposluh i nemar! Spavate, a šačica nevjernika već nas danima drži za gušu! Sahit-begu glavu ću na kolac, a i tebi ako mi do jutra ne otvoriš vrata grada!' – kiptio je Ali-paša.

'Sve smo napravili kako ste zapovjedili gospodine natporučniče. Straže smo poklali i uhvatili janjičarskog agu, eno ga, visi na zvoniku uz zastavu!' – zadihano je izvještavao desetnik Marko.

'Dobro je Marko, povedi ljude na odmor! Do jutra smo mirni, a onda samo trebamo izdržati do podneva kada bi trebao stići sam ban Zrinski sa svojim banderijima, pa neka onda oni završe ovo što smo mi započeli.' – nasmije se natporučnik Athumanunh

nedjelja, 10.09.2017.

Armagedon

Athumanunh u boju za Čakovec


tu Athumanunh sanja bitku za Čakovec

Athumanunh svrne pogledom po svojim ljudima, okrene se i pješacima koji su se tiskali po bedemima tvrdoga grada Čakovca. Athumanunha presretne stotinu pogleda u kojima se zrcalila zebnja, a u zraku je sve više rastao grč. Sve kule i palisade načičkane su kopljima, a na bedemima je sve što se toga trenutka moglo prikupiti.

Athumanunhu odjednom proleti kroz glavu koliko je samo tih mirnih i radišnih međimurskih poljodjelaca ostavilo svoje radove u polju i pohitalo na poziv Zrinskoga bana u obranu tvrdoga grada. U bitki svaki je živ čovjek dobro došao, no, pravih ratnika vičnih oružju i bitki svega je stotinjak, a na travnjaku Buzovca turski gusti redovi već su raširili svoja krila uz zaglušujuću buku zurli i talambasa.

Sve kazuje i potpuno je zorno da se spremaju na još jedan juriš, juriš na bedeme grada Čakovca. Doista, sve je bilo crno od gustih redova turskih konjanika, pa među braniteljima Čakovca nastane komešanje i stotinu se pogleda zaustavi na hrvatskom banu i knezu Čakovca, Nikoli Zrinskome koji se popeo na branič kulu grada među Athumanunhove plavetne husare.

Zrinski pak samo mirno klimne glavom i pogladi svoje lijepe i guste smeđe brkove: 'Ti ćeš Athumanunh s husarijom uz Trnavu, a ja ću s banskim banderijem za tobom. Pero (Petar Zrinski brat Nikole) i Frane (Frankopan) će u šumi topole ostati skriveni dok ih ja ne pozovem, bez brige, neće Turčin dalje! Zastavniče Athumanunh zapovjedite neka se trubi zbor!'

Athumanunh i stasiti banski banderijski časnici u crvenim odorama krenu prema svojim satnijama, a nakon toga Athumanunhovi plavetni husari i dva izvrsno opremljena i uvježbana banska banderija za nekoliko časaka, u kratkom galopu, pod zlatno-plavom banskom zastavom, izlete iz grada i borbeno se rašire ispred nastupajućih turskih redova.

Vidjevši ih, Turci se naglo okrenu i nagrnu preko Trnave. Athumanunh i njegovi husari u najvećem miru i stegi sjašu i otvore žestoku i ubitačnu paljbu iz svojih kubura po nastupajućim turskim redovima. Onda pak za tili čas Athumanunh i njegovi husari ponovno uzjašu i poput strijela zabiju se među turske redove sabljama sijekući s jedne i druge strane konjskoga vrata. Travnjak ostane prekriven mrtvim tijelima turskih konjanika.

Nakon ovog neočekivanog, iznenadnog, hrabrog, ali i možda malo presmionog ili čak i suludog žestokog karijera Athumanunha i njegovih husara, oni sada ostanu okruženi gustim redovima spahija i janjičara koji su pristigli na bojište Buzovca. No, u tom kritičnom trenutku za Athumanunha i njegove plavetne husare iznenada udari sam Zrinski s banskim konjaništvom i poput klina zabije se među turske redove.

Boj se sada već polako otezao, a pred sam smiraj dana, ne popuštajući ni za pedalj, hrvatski banovci još jednom potisnu Turke na uzmak. U taj mah zrno pogodi Zrinskome konja, veliki zelenko bolno zarza, zanese se i prsima tresne na razrovanu zemlju. Zrinski se vješto dočeka na lijevo rame, hitro se prevrne ne ispuštajući sablju iz ruke. Njegovi banovci u trenutku ga okruže i pokušaju ga zaštititi. Pješaci na bedemima grada protrnu. Nastane muk. Zadnje što su vidjeli bilo je to da je Zrinski pao.

'Ovamo bane! Ovamo, jašite!' – odnekuda tu se stvorio Athumanunh koji spretno skoči sa svoje njemačke kobile i ponudi uzde Zrinskome, te mu pomogne popeti se u sedlo. Turci pak sada bijesno zaurlaju, jer im je izmaknuo veliki i bogati plijen, te se okome na Athumanunha. No, Zrinski se okrene i u naletu sabljom posiječe dvojicu Anadolaca koji su bili najbliži Athumanunhu. Iza Zrinskoga stvori se odnekud i satnik Vlatko sa desetak crvenih turopoljskih husara koji kopljima rastjeraju Turke na sve strane. Athumanunh brzo i spretno skoči u sedlo iza husarskog satnika Vlatka, a Zrinski pak krene naprijed.

Zrinskoga u galopu sustignu njegovi banovci kojima se sada pridruže turopoljski crveni i Athumanunhovi husari plavetni, pa se svi zajedno opetovano poput klina zariju u turske redove i još ih jednom ispremiješaju. Budak beg Sandžački propne konja ne bi li na sebe skrenuo pozornost Athumanunha, jer upravo je on vidio što je Athumanunh učinio tijekom meteža u kojem je pao Zrinski ban.

Budak beg Sandžački dovikne na hrvatskom Athumanunhu: 'Hej, kako ti je ime junačino?!' Athumanunh okupi oko sebe svoje plavetne husare i vedro se nasmije, te dovikne begu Sandžačkome: 'Ime mi je Athumanunh, beže! Pozdravi mi Ali pašu, vojvodu svojega, i zaželi mu zdravlje u moje ime, beže!'

Sada je bitka već ušla u kulminacijsku fazu, ban Zrinski se izdigne u sedlu i zaokruži mačem tri puta iznad glave. Iznenada se otraga iz šume topola pojave blistavi ozaljski oklopnici koje je vodio Frankopan. Crveno bijeli grbovi lelujaju im na plaštevima, a zemlja dršće pod željezom i teškim konjima. Udar ozaljskih oklopnika redove Turaka pretvori u neuredne skupine bez ikakvog složaja, a potom se te neuredne skupine pretvore u čopore koji stanu bježati i napuštati bitku na sve strane.

Onda pak s boka grunu karlovački arkebuziri koje je doveo Petar Zrinski, brat Nikole Zrinskog. Sve to sada silno pritisne Turke na krilima, a iz grada provale i međimurske katane (katana je iskrivljena mađarska riječ 'katona' koja označava vojnika pješaka, a ovdje su to pješaci haramije s prostora Međimurja, koje će povijest ratovanja kasnije opet zapamtiti kao 'isolanere').

Mrve teški Frankopanovi oklopnici, ljuto sječe lako hrvatsko i ugarsko konjaništvo, tiskaju se naprijed turopoljski haramije i međimurski katane. Pucaju glave, njište konji, ječi i odzvanja međimurska ravnica. Ban Zrinski leti poput sokola s krila na krilo svojih banovaca, viče i sokoli, podjaruje i zapovijeda. Mač mu se strelimice spušta lijevo i desno od konjskoga vrata, a njegov veliki crni ždrijebac, sav u pjeni, udara i grize koga stigne.

Athumanunh pak se kupa u goloj vodi (znoju) ispod kalpaka, oklop ga steže, ali je i dalje tamo gdje je najpotrebitiji. Vide ga i banovci i njegovi husari plavetni, dive se njegovoj mladosti i hrabrosti te udaraju još žešće ... vide ga sada i spahije i janjičari znaju kojom je hrabrošću uletio među njih i spasio bana i samu bitku, dive se i oni hrabrosti njegovoj, ali pomalo se te hrabrosti i boje pa radije izbjegavaju susret i ogled s Athumanunhom kojeg sada prate uz njegove plavetne i Vlatkovi turopoljski crveni husari. Onda pak se među banskim banderijama zaori gromoglasno: 'Pobjeda!' To donese smiraj među same branitelje utvrde na bedemima te i oni prihvate i stanu gromoglasno klicati: 'Pobjeda!'


'... tvrdih i čvrstih je zidina On i zalud ga tuku šezdeset noći i dana jer njega uporno brane ratnici ljuti Zrinskoga bana ...' Athumanunhova saga o Čakovcu

subota, 09.09.2017.

Armagedon

Athumanunh s plavetnim banderijskim husarima


Athumanunh usred veličanstvene divote bitke sanja svoj Čakovec

Na poziv bana Zrinskog u Čakovec stižu mnogobrojni odredi stranih vojski koji trebaju pomoći hrvatskim husarima i braniteljima Čakovca odbiti prijetnju Hasan paše i Rustam bega koji su se počeli okupljati nedaleko Virovitice. Zima je počela te godine Gospodnje vrlo rano, a čekanje na prodor Turaka otegnulo se. Strana vojska Ugara, Austrijanaca i Nijemaca bila je sve nestrpljivija i pomalo joj je popuštala stega.

Tako su ti strani vojnici vrlo često izazivali svađe, pa čak i tučnjave s hrvatskim husarima i banovcima. Strani vojnici ponekad bi pretjerali i otimali hranu međimurskim seljacima iz okolnih sela, nasrtali bi na mlade djevojke, a časnici su imali sve više problema u održavanju vojničke stege.

Ban Zrinski svakoga dana slušao je pritužbe na strane vojnike, a međimurski seljaci više nisu željeli trpjeti strance i njihove nepodopštine, pljačke i nasrtaje na žensku čeljad. Tko bi to više i mogao trpjeti! Hrane strance, a oni im otimaju, kradu i nasrću na žensku djecu.

Negdje oko podneva, tog snježnog studenog godine Gospodnje, otegla se duga kolona zaprežnih kola iz smjera Domašinca prema Čakovcu utvrdi Zrinskih. Niski teški oblaci vuku se tmurnim nebom, a debeli i mokri snijeg sve više otežava ionako sporo i tromo kretanje zaprega. To seljaci voze žito, meso, mast i zob u Čakovec gdje se prikuplja hrana za Hrvatsku vojsku i vojsku stranih zemalja koja je čekala na bitku s Turcima.

Zaprege seljaka okružio je manji odred hrvatske husarije u plavetnim dolamama, pod kalpacima na kojima su zadjenuta čapljina pera. Husari su se ogrnuli u mrko smeđe kabanice ne bi li se zaštitili od mokrog i teškog snijega. Na čelu husara je mladi husarski zastavnik Athumanunh, mladac od tek dvadeset i tri godine, svijetlih i veselih očiju. Njegov tankonogi, dobro uhranjeni riđan kao da se namjerno poigrava mirno kaskajući. Konj je dar samoga Zrinskoga bana.

Athumanunhu vedro raspoloženje nisu izgleda, ni ovi tmasti oblaci, ni mokri i teški snijeg, mogli pokvariti. Ni ovo zloslutno ratno vrijeme, što opet se nadvilo nad ostatke ostataka nekada moćnog i ponosnog kraljevstva Hrvatskog, ništa Athumanunhu nije moglo pokvariti dobro raspoloženje. Zašto i bi, pa mlad je, zdrav je, sreća ga dosada vjerno služila u bitkama, dobar konj je pod njim, stekao je slavu i zasluge spasivši bana od Turaka davši mu svog konja, husarija ga izuzetno voli i cijeni, ima čin …

Uz sve to u jednom seoskom domu čeka ga i voli lijepa djevojka imena Katica. Obitelj mu živi kako tako dobro, pa kako onda čovjek ne bi bio zadovoljan vedar i nasmijan, kako da se ne veseli svemu oko sebe i onome što je tek pred njim. 'Hajde ljudi, potjerajte brže malo! Snijeg će, a vojska u Čakovcu je gladna i čeka na nas!' – vikne Jurica izdižući se iz sedla.

'Brže! Brže!' – prihvate sada i ostali husari, te stanu požurivati seljake u kolima. 'Hmm, tjeraj, cijeli te bogovetni život netko goni i proganja. Imaš, nemaš, daj! Prokleti život i muka seljačka! Gospoda pak se uvijek drže one stare: seljak je kao vrba, što je više kljaštriš, sve je zelenija …' Ovo gunđanje simpatičnog starčića u prvoj zapregi dobro je čuo Athumanunh, pa se krišom smijući obrati starcu: 'Veliš nešto djede, a?'

'Što bih ja govorio gospodine časniče … Velim ne velim isto mi dođe. Nego, reci ti meni što vi ne krenete s tom silnom vojskom na Turke, a ne da mi moramo trpjeti tu Ugarsku pukovniju? Razbojnici, a ne vojnici, uzimaju, otimaju kradu i nasrču, ne pitaju, provaljuju u kuće i pljačkaju Jel' tako časniče?'

'Nemoj tako djede. To su po sili i hrabrosti znani husari satnika Nadasdya, pa dvije austrijske i jedna njemačka pukovnija vrhovnog vojvode Karla von Burghana nadbiskupa salzburškog. Čim snijeg prestane padati Turci će udariti na Čakovec, a tada će nam njihova pomoć itekako dobro doći.' – pokušao je objasniti Jurica starčiću.

No, starac pljune u snijeg i snažnijim glasom reče: 'Nemoj tako sinko! Dobro ti znaš da je njima polovici milija pljačka i pijančevanje, otimanje od golorukog naroda, nego ogledati se s Turcima. Nisu oni kao vi, sinko moj, nisu njihove zemlje poharali Turci.' Athumanunh ne odgovori, jer njegovu pozornost odvrati glasna prepirka i svađa na začelju zaprežne kolone.

Glasne psovke na mađarskom i desetak ugarskih husara u zelenim kontušima Nadasdyeve ugarske pukovnije koji nasrču na kola. Hrvatska husarija pokušala ih je odbiti od kola, a onda Athumanunh mahne svojim husarima s čela kolone. Husari izvuku mačeve i potjeraju konje prema Athumanunhu. Sada se Athumanunh postavi između nasrtljivaca i svojih husara, te vikne na lošem mađarskom ugarskim husarima: 'Stoj! Odstupi od kola! Tovar je pod zaštitom bana Zrinskog. Idite prema crkvi Svetog Nikole, tamo će se dijeliti hrana! Ne može ovako … Hej, ne diraj! Čekaj, čuješ … ma odbij kada kažem sunce ti ma … Husarija UDRI!!!

Athumanunh zgrabi ugarskog husarskog narednika za ovratnik kontuša i naglo ga svuče iz sedla te ga obori u blatnjav snijeg. Ostali hrvatski husari okrenu koplja i tukući mačevima pljoštimice jednog po jednog ugarskog husara obore u snijeg. 'Vežite ih! Tjeraj ih u Čakovec! Za ovo će čuti i Nadasdy i sam ban Zrinski. Vrag neka ih nosi, a kako me samo udario …' – ljutio se Athumanunh trljajući rebra, te još zapovjedi: 'Hvatajte konje!'

Sada pak starac nevjerojatno spretno za svoje godine skoči s kola i glasno se smijući priđe Athumanunh te ga snažno zagrli. Ispod čohaste bunde izvadi flašu s rakijom i pruži je iznenađenom Athumanunhu. 'Bravo dečki! Dobro ste im leđa naravnali, tako, zube im treba pokazati! Sam dragi bog poslao vas je na naš put. Da vas nije bilo ovi lopovi sve bi nam oteli … povuci sinko, to ti je prava međimurska, tako, krijepi dušu, zaslužio si … Tako povuci!'


Athumanunh voli 'turoš i perec'

petak, 08.09.2017.

Armagedon

Vrijeme vojnika – vrijeme kada govori oružje

Bilo je to u vrijeme kobnih vjetrova rata, vrijeme vojnika, vrijeme kada se razumio samo govor oružja. Nesretno vrijeme kada se više nije u Europi znalo tko je kmet, slobodnjak, trgovac, obrtnik, gospodin … Strahotni metež Tridesetogodišnjeg rata već desetljeće i pol središnju Europu pretvara u ruševine, groblja, razbojišta, pepeo, krv i suze.

Sve je bježalo od nemila do nedraga, opljačkano, ogoljelo, ušljivo, dronjavo, okrastavjelo, obogaljeno, poživinčeno … na čelu crvenih husara iz Hrvatskog odjela grofa Holcka jahao je husarski poručnik Athumanunh i u sebi je proklinjao ovo prokleto vrijeme, vrijeme rulje, vrijeme bjegunaca, kukavica, pljačkaša, ubojica …

Sam grof Holock poslao je poručnika Athumanunha i njegove crvene husare kako bi hvatali carske dezertere i svrstavali ih natrag u carske satnije. Iz turobnih razmišljanja Athumanunha prene njegov husarski narednik Blaž Ledinski: 'Gospodine lajtnante! Opet zlo, ovo je ludnica. Pappenheimovi kirasiri pijani k'o zemlja, zapalili dvije kuće tu iza ugla. Provalili i u ostale, grabe, pljačkaju, siluju … dvoje staraca zatukli, žene obeščastili …'

'Daj Blaž, uzmi desetoricu svojih i udri sabljom pljoštimice, pa vezuj!' – prekine Blaža poručnik zlovoljno, pa nastavi: 'Usprotive li se, sijeci, pucaj, vješaj na prvu gredu! Čuo si i sam jutros što mi je zapovjedio knez Wallenstein!' Narednik Blaž se namršti, malo se počeše iz uha, a tada tiho prozbori kao za sebe: 'Premalo nas je za ovu podivljalu rulju lajtnante moj, vidite i sami. Neka bude, bit će kako ste zapovjedili, ali kud baš nas zapadne da lovimo tu rulju? K vragu!'

Poručnik Athumanunh znao je dobro da se njegovi ljudi sve teže nose s ovom razularenom svjetinom i odbjeglim vojnicima iz carskih satnija. Posvuda su bile gladne oči, gladna usta i podivljale spodobe spremne na sve, a ovaj sedamnaesti studeni 1632. Athumanunhu je osvanuo još više siv, jer jutros mu javili da je, od zadobivenih rana, umro njegov prijatelj poručnik Toma Gašparić, iz Forgačeve pukovnije koja je jučer prodrla duboko u švedsku pozadinu, napravivši tamo silni nered i zamalo zarobivši samog švedskog kralja Gustava Adolfa.

Tog trenutka poručnik pozva dvojicu svojih husara da ga otprate na središnji trg gdje je stanovala Getruda. Getruda je plavokosa ljepotica tužnih očiju kojoj su oca ubili švedski oklopnici, a poručnik Athumanunh slučajno ju je upoznao, pa mu je ona ovo prokleto ratno vrijeme uljepšala mrvicama spokoja i nestvarne trenutne sreće.

Ako se ovo ikada završi odvest će on Getrudu daleko od ovoga meteža. Odvest će je tamo negdje daleko gdje sunce ljepše sjaji, tamo gdje maleni putić međe topole, a na raskršću tri golema hrasta iza kojih je njegova plemenitaška kurija u Potokima, (danas Međimurska županija).

'Do bijesa! Nešto se dogodilo gospodine poručniče!' – prene Athumanunha iz razmišljanja povik skupnika Tome Bednjača koji je pratio Athumanunha. Tomo još u kasu skoči s konja i šakom obori na poluotvorenim vratima Getrudine kuće nekakvog odrpanca iz čijih ruku ispadne suđe i dva srebrna svijećnjaka. Athumanunh uleti u kuću, te se spotakne na tijelo starog posilnog kojeg je ostavio kako bi čuvao Getrudu.

Drugi pljačkaš nožem jurne na Athumanunha, ali ga drugi husar Franjo Petermanec kopljem pribi uz vrata. Athumanunh nahrupi u Getrudinu odaju, nered posvuda, razbacani rupci, odjeća, perje iz isječenih jastuka, a na krevetu bijelo tijelo Getrude s razderanom haljinom. Glava joj zabačena u predsmrtnoj borbi, lijepo joj lice pomodrilo, grudi joj iznakažene, a na vratu otisci i krvava masnica.

Netko je daveći mladu ženu grubo strgnuo zlatan lanac što ga je Athumanunh poklonio Getrudi. Tomo Bednjač svuče smeđu kabanicu i prekri beživotno tijelo žene, a Franjo Petermanec iz zgrčene šake žene uzme dovratnik odore s oznakama pukovnije Kronberg. U taj trenutak u dvorište dojašu i ostali husari koje je doveo narednik Blaž Ledinski. Poručnik začu snažan glas narednika: 'Gospodine poručniče, posilni još diše i kaže da su bila četvorica dezertera koje vodi riđobradi narednik iz pukovnije Kronberg! Narednik nosi povez preko oka, lako ćemo pronaći tu hulju!'

Poručnik Athumanunh zari nokte u kosu, a iz stegnuta grla ote mu se hropac, urlik od kojeg čak i okorjeli husari protrnu … husari su nemoćno gledali u svog poručnika, nikada ga do sada nisu vidjeli da plače ...

srijeda, 06.09.2017.

Armagedon

Narednik spašava poručnika

U žestokom konjaničkom karijeru, kroz vrtloge dima, eksplozije granata i grmljavinu topova, crveni redovi hrvatskih konjanika jezdili su na svojim konjima kao da su na vježbalištu, a ne u strašnom kovitlacu bitke koja je poprimala sve drastičnije trenutke.

U silovitom naletu na švedsko lijevo krilo provodili su Hrvati svoju poznatu 'arkebuzadu', a vodi ih (a tko bi drugi) poručnik Athumanunh. Satnik Tomo Vinković pao je odmah čim su naletjeli na zelene dragune vojvode Weimarskog. Hrvatski konjanici vješto se izmaknu i propuste svoje teško oklopljene kirasire koji poletješe na Sase dijagonalno.

Plotunom iz svojih kubura hrvatski konjanici unesu strašnu pomutnju u gustim redovima saskih draguna. Ispraznivši teške kubure okrenu ih naopako, nagnu konje među rastrojene redove draguna i stanu udarati kuburama kao buzdovanima. U tom pomalo suludom konjaničkom trku Athumnanunh se gotovo sudario s jednim saskim dragunom koji je na glavi imao veliki crni šešir.

Athumanunh ga snažno tresne drškom kubure u lice tako da je ovaj poleđuške ljosnuo iz sedla zamlatarivši rukama, na kojima su bile kožne rukavice, kroz zrak. Za husarima poručnika Athumanunha jurnuli su i husari satnika Blaškovića pristižući uz paklensku viku i bljesak sabalja kojima su vitlali prijeteće, a iza njih u gustim redovima, pereći svoja duga koplja, u gustim redovima nastupala je Zaradeckijeva kopljanička pukovnija.

Poručnik Athumanunh već je u tom metežu naletio na saskog husara koji ga zamalo pokosi svojom sabljom, ali se Athumanunh vješto izmakne nalegnuvši na vrat konja i svojom sabljom ubode Sasa više pasa. Athumanunh je još samo mogao vidjeti bol i iznenađenje u očima smrtno ranjenog saskog husara, a tada u strašnom konjaničkom sudaru padne mu mrak na oči.

Posljednje što je Athumanunh osjetio bile su nečije snažne ruke koje su ga dograbile za ovratnik tunike i snažno ga povukle … Pola sata kasnije Athumanunh dođe svijesti i stane povraćati naslonjen na svog konja. Cijelo tijelo mu se treslo, noge su mu klecale, a pred očima mu se sve vrtjelo. Zamagljeni vid posta mu jasniji i on ugleda nasmiješeno lice svojeg narednika Blaža Ledinskog.

Dok je Athumanunhu u glavi još uvijek bubnjalo, a vrat mu se kočio, narednik pokuša užurbano objasniti svom zapovjedniku što mu se dogodilo:

'Gospodine lajtnante, samo polako! Eto, već dolazite sebi! Razbiše nas gospodine lajtnante, ali nema veze, nije nam ni prvi, a bogme ni posljednji put. Glavno je da ste nam vi živi, jer kad sam vas vidio da ste onako tresnuli u paklensku gužvu, pomislio sam da ste gotovi, da ste vrat slomili, da vam je hrbat puknuo. Ono, vi ništa ni slomili niste, samo su vam se možđani strašno protresli …'

Pridržavajući se jednom rukom za stremen, Athumanunh je drugom brisao usta koja su mu bila prepuna kiselo-gorkog okusa. Pljuvao je i postupno se pribirao. Kroz koprenu vlastite mučnine i slabosti, u zavjesi dima, Athumanunh je vidio raštrkane plavo-bijele konjanike s blistavim prsnim oklopima i mnoštvo pješaka koji su nastupali u zbijenim i gustim redovima.

Opet je narednik požurio objasniti svom poručniku Athumanunhu:
'Ono je kraljeva garda! Sam Gustav Adolf poveo ih je preko ceste do onog prokletog kanala u koji smo svi upali. Švedi su ušutkali naše mušketire, zarobili su nam topove, a onda se pojavila ona plava švedska pukovnija 'Smaland' dobro sam im zapamtio zastavu. Kad ste pali na jedvite jade smo ih zadržali da vas ne pregaze, a onda se pojavio sam grof Pappenheim. Stigao je u zadnji čas! Njegovi kirasiri i draguni ’mljeli’ su Gustavovu gardu da je bilo gadno za gledati dok ste vi bili u nesvjesti. No, ni grof Pappenheim nije imao sreće, kugla mu je raznijela nogu, neće preživjeti ... Gledajte gospodine lajtnante kralj opet ludo udara preko ceste!’

Athumanunh i narednik vidjeli su kako su ‚plavi Švedi’ redom padali pogođeni puščanim plotunima uletjevši u zamku koju su ima postavili carski strijelci koji su ležali, klečali i stajali. Gustavu Adolfu klone prostreljena lijeva ruka, pa on desnom, u kojoj je stiskao mač, pokuša obuzdati konja koji se poplašio. Tada se iz prednjih redova carskih kirasira izdvojio jahač koji poleti za kraljem. Athumanunh i Blaž prepoznali su ga po odori, zdepastom stasu i šarenoj kobili koju je jahao. Bio je to pukovnik von Falkenberg.

’Neće ga stići!’ Zagalami Blaž, kao da je to i priželjkivao, a Athumanunh je stiskao prste i podizao se na prste kao da i on želi da kralj umakne pukovniku. Pukovnik Falkenberg spozna da neće uhvatiti kralja prije nego ovaj stigne do svojih draguna, te odapne samokres.

’Predaleko je, ne može ga pogoditi!’ Opet drekne Blaž, no, kralj se zatetura u sedlu i ispusti mač, uzde, zanese se i sruši se s konja na opće zaprepaštenje i užas draguna koji su bjesomućno, ali uzalud jezdili da zaštite svojeg kralja. Athumanunh tiho prozbori: ’E, prokleta sudbina! Samo ludim i pukim slučajem pogodi ga zrno ...’

utorak, 05.09.2017.

Armagedon

Predivno pustinjsko praskozorje pred bitku veličanstvenu

Mogla je to biti negdje Dvadeset i treća godina, Prvi mjesec treće sezone, dan šesnaesti po drevnom egipatskom kalendaru , a po našem brojanju Vremena pak bi to sezalo u 1478. godinu pr. K. Dakle, snažna vojska drevnog Egipta ustremila se na drevni grad Megido, a bila je to vojska egipatskog faraona Tutmozisa III.

No, danas specijalno za ovu priču i Athumanunh je u toj vojsci drevnih Egipćana. On vodi opasne ratnike Medjau (to je drevno izgubljeno libijsko pleme iz koje su se novačili osobni stražari drevnih egipatskih faraona). U to predivno pustinjsko praskozorje konji su tiho njištali i toptali nervozno osjećajući skori početak bitke.

Zrak je u to pustinjsko jutro bio hladan, a pred egipatskim ratnicima bila je zapovijed njihovog faraona: 'Zauzmite Megido čvrsto, čvrsto!' Athumanunh, taj stari lukavac, veteran tisuću bitaka divnih i veličanstvenih, zna da je to vrlo opasan i rizičan pohod uz Wadi 'Aru i kroz uski klanac Musmus, a nakon toga čeka ih žestoki karijer preko Jizreelske doline i teška bitka s protivnikom koji nadzire drevni grad Megido, grad koji se smjestio visoko na brijegu iznad ceste koja vodi od drevnog Egipta prema drevnom Eufratu.

Još prije nego su krenuli iz drevne utvrde Silea, u istočnoj delti Nila, Athumanunh je iznio faraonu tri inačice: 1) krenuti krivudavim sjevernim putom koji se gubio u ravnici pokraj današnjeg Mishmar Haemeka; 2) krenuti krivudavim južnim putom kroz Dothansku dolinu koji se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka; ili 3) krenuti ravno kroz klanac 'Aruna (Wadi 'Ara danas Nahal Iron, a nekada poznatiji pod imenom Musmus) koji izbija pred sami grad Megido.

Tutmozisovi vojni savjetnici predlagali su inačice 1 i 2, jer inačica 3, središnji direktan smjer prema drevnom Megidu, bio je itekako pogodan za zasjede koje su mogli postaviti Kanaanci. Athumanunh pak je faraonu predlagao baš tu najopasniju inačicu 3. Faraon Tutmozis III. na zaprepaštenje svojih savjetnika i zapovjednika izabrao je Athumanunhovu inačicu, ali je Athumanunhu zapovjedio da on osobno vodi napad kroz klanac.

Dakle, ili će se Athumanunh ovjenčati slavom bitke divne i veličanstvene, ili će poginuti među prvima na čelu svojih vjernih Medjaia. Iako su ga njegovi ratnici slijepo slijedili i slušali njegove zapovijedi, ovaj puta nisu bili baš sigurni da je Athumanunh dobro izabrao, ali ipak su išli polako i oprezno za njim.

Kao što je Athumanunh i očekivao, tako je i bilo. Pobunjenička kanaanska vojska nije očekivala prolaz egipatske vojske kroz klanac, pa se razvila za borbu na sjeveru i jugu od grada Megida. Athumanunh je zapovjedio odmor vojsci nakon što je prešao potok Qinu, a nakon odmora zapovjedio je bojni složaj za juriš na Megido.

Lijevim krilom štitio se sa sjevera, a desnim krilom s juga, samo središte koje je jurišalo na Megido predvodio je osobno Athumanunh. Branitelji Megida uspjeli su nakon kraće i žestoke bitke ipak pobjeći, jer je egipatsko lijevo i desno krilo pljačkalo kanaanske tabore i tako zakasnilo u presudnu bitku pod zidine grada.

ponedjeljak, 04.09.2017.

Armagedon

Armagedon – 'Kraljica svih bitaka' (posljednja odlučujuća bitka)

Dobro, sada će Athumanunh početi 'mixati' (mješati) red povijesti s mistikom, red zbilje s bitkama, a sve u namjeri objašnjenja Armagedona i opisa tog drevnog područje okolice još drevnijeg grada Megida. Područje je to koje je najveće i najstarije bojno polje na Svijetu. Još od Jošuinih dana i poraza moćne i snažne Siserine vojske, pa sve do ovih naših dana. Tu je Napoleon vodio veliku bitku na brdu nazvanom Tabor, tu u blizini drevnog Megida ... mjesto je to gdje se tek treba zapodjenuti bitka Dobra i Zla, bitka koju su mnogi unaprijed već nazvali 'Kraljicom svih bitaka'.

Bit će to posljednja bitka – strašna Armagedonska bitka (Apokalipsa, Sudnji dan, Kraj vremena, Armagedon, Ragnarok, Majka bitaka, Bitka Dobra i Zla …). Nema mira za taj biblijski i napaćeni kraj koji već četiri tisuće godina stenje pod neprekidnim ratovima. Oduvijek, od pamtivijeka ljudskoga, tu na tom području, tuku se i bore se ine vojske inih naroda, naroda drevnih i naroda sadašnjih ...

Egipćani, Kanaanci, Izraelićani, Midijanci, Amalečani, Filistejci, Hasmonejci, Grci, Rimljani, Bizantinci, muslimani, križari, Mameluci, Mongoli, Palestinci, Francuzi, Turci, Britanci, Australci, Nijemci, Arapi, Izraelci … svi su se oni tu borili i umirali, a tu se još i danas bore i umiru vojnici.

Tu je vojevao Tutmozis III. svoju bitku koja je prva zabilježena u Povijesti ratovanja i bitaka, tu je Gideon započeo svoj prvi poznati noćni pohod, tu su Mongoli izgubili prvu bitku, tu je Šaul izvojevao svoju posljednju junačku bitku, tu je Jošiju stigao usud, tu se predviđa i posljednja bitka, najstrašnija Armagedonska …

Tu su svoju vojničku slavu stjecali Ramzess II., Debora i Barak, Sisera, Gideon, Šaul i Jonatan, Šišak, Jehu, Joram, Jezebel, Jošija, Antioh, Ptolemej, Vespazijan, Saladin, Napoleon, Allenby …

Tu su hrabro poginuli Labayu vladar Šekema, kanaanski general Sisera, Šaul prvi kralj Izraela, Jonatan nasljednik i sin Šaulov, Joram kralj Izraela, Jezebel žena Ahaba i kraljica majka Izraela, Ahazja kralj Judeje, Jošua kralj Judeje, mongolski general Kitbuqa …

Tu na tom području, od pamtivijeka ljudskoga, bitke su spojevi borbi na otvorenom polju i gerilske taktike (Udari i bježi). Nekadašnje konje i borna kola Egipćana, Kanaanaca i Izraelićana danas su zamijenili najsuvremeniji tenkovi i zrakoplovi, a mačeve i lukove smijenile su moderne strojnice i ručne bombe.

Gotovo je za ne povjerovati, ali tu se povijest ratovanja neprekidno opetuje, pa je tako i general Allenby opetovao taktiku koju je tu primijenio Tutmozis III. gotovo tri tisuće i četiristo godina prije njega.

Na kraju za to područje mudri i 'prefrigani' sir Winston Churchill jednom je prilikom kazao: 'Nikada se na polju ljudskoga sukoba nije toliko mnogo njih borilo, tako često, oko tako maloga prostora.'

Dakle, mnogi su pisci, filmski scenaristi i režiseri pokušali opisati i predočiti tu bitku koja traje od ljudskoga pamtivijeka, čak je i John Ronald Reuel Tolkien engleski književnik, pjesnik, filolog i sveučilišni profesor, pokušao, u svom dijelu Hobit – Bitka pet vojski, prikazati taj Armagedon i tu odlučujuću posljednju bitku ... ((dolje ispod teksta Athumanunh je pronašao video isječak koji uz sinkronizaciju glazbe (Two Steps from Hell) izgleda dosta zanimljivo)) ...


'bitka pet vojski' – trenutak kada 'četiri vojske' (koje ratuju međusobno) napokon spoznaju da je prava prijetnja zapravo mračna 'peta vojska'

nedjelja, 03.09.2017.

Armagedon

Armagedon kroz povijest (uvod)

Pojam, ili riječ 'Armagedon' svima je poznata i svi su za nju čuli, no Athumanunh nije baš uvjeren da svi znaju i razumiju što to točno znači. Dakle Athumanunh će se malo upustiti u svoja 'lutanja i koračanja' u potrazi za Armagedonom i pokušati 'na samo sebi svojstven način' odgovoriti i opisati što je to i gdje je taj misteriozni i tajnoviti Armagedon, a na kraju, naravno i napisati (izmisliti) priču u kojoj je on zapravo već pronašao Armagedon i bio tamo.

No dobro, idemo onda mi nekim redom koji je opet svojstven samo Athumanunhu, a da bi on to sve mogao malo 'začiniti' 'na samo sebi svojstven način' moramo malo zaviriti u povijest, 'posuditi' neke tekstove iz Biblije i vojnički locirati (odrediti mu koordinate) to mjesto.

Dakle, u Hrvatskoj enciklopediji piše da je to brdo megidsko, poprište mnogih borbi u izraelskoj povijesti, u Apokalipsi (XVI., 16) to je mistično mjesto gdje se okupljaju snage Zla i pripremaju se za eshatološku (posljednju) bitku protiv snaga Dobra, na tom mjestu snage Zla bit će potučene ...' Athumanunh bi jednostavno zapisao: to je mjesto gdje će se odigrati odlučujuća (posljednja) bitka rata Zla i Dobra.

Ovdje pak se sada pojavila jedna nova riječ za koju je Athumanunh opet siguran da su za nju svi čuli i svi je rabe u svojim izričajima i velika većina pri tomu griješi. (Mora malo Athumanunh onda i tu riječ objasniti 'na samo sebi svojstven način') Velika većina u uporabi riječi 'apokalipsa' tu riječ pogrešno rabi – opisuju nešto strašno, katastrofalno, poput: apokaliptični požari, potresi, poplave ... čak su i četiri jahača apokalipse jednostavno strašni ...

Prvi jahač jaše bijelog konja i naoružan je lukom i strijelama. To je 'ratnik osvajač' (Athumanunh ga naziva Pohlepa za nečim što nije tvoje). Drugi jahač jaše crvenog konja i naoružan je dvosjeklim dvoručnim mačem. (Athumanunh ga naziva Krv, jer on simbolizira rat i krv koja se prolijeva tijekom rata, a i sam mač u svim vojskama svijeta označava vojne postrojbe ...). Treći jahač jaše crnog konja i u ruci drži vagu, dakle, nije naoružan, ali nije ni simbol pravednosti, jer zapravo vagom važe hranu koju oduzima i uništava (Athumanunh ga naziva Glad jer on hrpu pšenice plaća bijednim grošem, tri hrpe ječma opet bijednim grošem, a ulja i vina uopće nema za otkupiti). Četvrti jahač jaše zelenog konja i u ruci drži kosu pa ga Athumanunh jednostavno naziva Smrt, jer kosi živote.

Uf, odlutah ja možda malo predaleko, pa je najbolje da se vratim prvo 'Apokalipsi', a onda i 'Armegedonu'. Dakle, riječ 'apokalipsa' je složenica grčke riječi 'apo' i 'kalipsis', pa bi to onda značilo u prijevodu 'podizanje pokrova, vela'. Zapravo je to metaforička riječ koja označava nešto lijepo (kako za vjernike, tako i za agnostike). Ako vjerujete onda ćete u 'Apokalipsi' napokon vidjeti lice Boga u pravom svijetlu i formi, a ako pak ne vjerujete i za Vas podizanje vela mora ipak označavati nešto lijepo ...

Dobro, ostao je još za kraj ovoga uvoda 'Armagedon', a to je opet složenica hebrejske riječi 'har' i 'megiddo' (brdo Megido). Dakle sve nas vodi prema lokalitetu brda Megido, a to je lokalitet u sjevernom dijelu današnjeg Izraela oko 20 kilometara jugozapadno od današnjeg grada Nazareta. E, tu će Vas u svojoj seriji o Armagedonu dovesti Athumanunh i ispričati Vam priču.


'Deus Vult' (Božja volja)

subota, 02.09.2017.

Ruski građanski rat

Kraj rata i posljedice Ruskog građanskog rata



Nakon pogubljenja admirala Kolčaka i odlaska generala Denjikina i generala Judeniča, njihove postrojbe Bijele vojske, a bile su to i jedine organizirane i vojnički ustrojene kontrarevolucionarne snage, počele su se povlačiti na Krim. Tu po Athumanunhu započinje treća (posljednja) faza Ruskog građanskog rata. Nastupilo je kratko zatišje i primirje koje je opet po Athumanunhu na ruku išlo postrojbama Crvene vojske.

Sovjetska vlast i njezina Crvena vojska vješto i lukavo iskoristila je to zatišje za rješavanje gospodarskih problema i međunarodno priznanje zemlje. Na inicijativu Trockog dio vojnika uključen je u tzv. radne postrojbe (organizirane na vojnički način), koje su organizirale i provodile prijevoz hrane, pripremanje ogrijeva i slično.

U proljeće 1920., nakon neuspjelih pregovora oko granice započinje Poljsko-Ruski (sovjetski) rat. Poljska je, dakako uz potporu Francuske, Velike Britanije i SAD-a, sklopila sporazum s generalom Vrangelom i ukrajinskim nacionalistom Simonom Petljurom. Nadnevka 25. travnja 1920., bez prethodne najave rata, Poljska napada Rusiju.

Nakon početnih uspjeha u Bjelorusiji i zapadnoj Ukrajini, poljski vojnici prisiljeni su na povlačenje, progonjeni sovjetskim snagama pod vodstvom Tuhačevskog, Jegorova i Buđonija. Crvena vojska zaustavljena je tek pred samom Varšavom, gdje je poražena od Poljaka pod zapovjedništvom generala Pilsudskog. To je iskoristio general Vrangel te je zauzeo Mariupol i krenuo na Dombas.

Na južnom bojišnici generalu Vrangelu i Bijeloj vojsci suprotstavio se Mihail Frunze s Crvenom vojskom daleko nadmoćnijom u ljudstvu i oružju. U listopadu 1920., nakon primirja s Poljskom, Crvena vojska na toj bojišnici prelazi u protunapad u namjeri razdvajanja Vrangelove Bijele vojske. Bjelogardisti su se ipak uspjeli povući na Krim i dobro utvrditi Perekopsku prevlaku.

Za vrijeme frontalnog napada na utvrdu Perekop, koji je vodio Bljuher, dijelovi sovjetske vojske napredovali su prema Čongaru, Arabatu i Litovskom poluotoku, odnosno prema pozadini Vrangelove Bijele vojske. Uslijedilo je povlačenje i bijeg Vrangelove vojske preko crnomorskih luka, a kada je 16. studenog 1920. pao Kerč, Krima pada u ruke i pod nadzor Crvene vojske (sovjeta).

Dakle, ovim bojnim djelovanjima završen je Ruski građanski rat, (ostat će samo nepovezani džepovi Bijele vojske koji će još dvije godine pokušati pružati neznatan otpor Crvenoj vojsci), koji je Rusiju ostavio u strašnim, gotovo totalnim, ruševinama.

Po nekakvim Athumanunhovim procjenama i izračunima te dostupnim povijesnim podacima, stradalo je oko 15 milijuna ljudi (poginulo, umrlo od zadobivenih rana, gladi, razna zvjerska pogubljenja i egzekucije ... Oko 2 milijuna vojnika stradalo je u direktnim sukobima ili su zarobljeni i streljani, a još je strašnije tragedije proživljavalo civilno stanovništvo, izloženo siromaštvu i gladi.

Procjenjuje se da je u Rusiji bilo oko 3 milijuna ljudi zaraženih tifusom, a zastrašujuće su bile i čistke civila koje je provodila sovjetska tajna policija Čeka (smaknuto je bez ikakvih suđenja i dokaza oko 250 tisuća ljudi). Tu treba pribrojiti i holokaust koji su nad Židovima provodili ukrajinski nacionalisti i Bijela armija (ubijeno je oko 100 tisuća ljudi samo zato što su bili Židovi). Athumanunh samo može zaključiti – strašno i gotovo uzalud, nepotrebno!

Najveći gubitak za budućnost Rusije, po Athumanunhu, bio je možda taj što je veliki dio stanovništva zauvijek emigrirao iz Rusije (oko 2 milijuna ljudi), što s generalnom Vrangelom, što preko Dalekog istoka ili u druge baltičke zemlje. Naime to je uglavnom tadašnja inteligencija Rusije, odnosno sposobni i dobro obrazovani ljudi, pa Athumanunh slobodno može zaključiti da je Rusija ostala bez dosta stručnjaka i učenjaka.

U ratnim bojnim djelovanjima uništena su, ili su teško oštećena, brojna industrijska postrojenja, srušeni su mostovi i prekinute željezničke veze, polja su spaljena, a rudnici potopljeni ili zarušeni. Stočni fond, broj stoke i konja je više nego prepolovljen, a poljoprivredna je proizvodnja spuštena na trećinu one iz predratnih razdoblja.

Ratni komunizam omogućio boljševičkoj vlasti opstanak i održavanje tijekom Ruskog građanskog rata, međutim, nakon velike gladi 1921. ipak su i sami boljševici (sovjeti, komunisti) zaključili i priznali da je takav sustav neodrživ i da se mora promijeniti jer je produktivnost demotiviranih seljaka bila gotovo prepolovljena.

Bilo kako da bilo, još jedan građanski rat je završio onako kako završava svaki građanski rat – nepotrebne ljudske žrtve, razaranje civilnih stečevina, ljudske traume i strašni ratni zločini za koje će opet odgovarati samo neki (uglavnom zapovjednici – vojnici), a oni koji su to sve i zakuhali bit će na strani pravednika i tužitelja i odmah će se pobrinuti da ovi prvi nestanu kako bi se mogli u 'mutnu igru' političara uvući novi 'naivni' vojnici, dočasnici i časnici ...

Ljudska je glupost neograničena i do danas ne postoji niti mjerna jedinici, a niti uređaj za mjerenje te gluposti – ona je savršena!


trenutak ovog video isječka koji potkrjepljuje Athumanunhovu tvrdnju – 'oni koji su vidjeli zastrašujuću divotu bitke uvijek ostanu zatečeni kad spoznaju ljudsku glupost'

<	rujan, 2017					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!