Athumanunh gubi prijatelja u žestokoj 'arkebuzadi'
Crveni redovi hrvatskih husara jezdili su kao na vježbalištu, poručnik Athumanunh preuzeo je zapovijedanje u napadu na lijevo krilo švedske vojske kralja Gustava Adolfa, jer je husarski satnik Vinković pao čim su krenuli u juriš. Hrvatski husari izvedu svoju nadaleko poznatu 'arkebuzadu' i unesu pomutnju među protivničke zelene dragune vojvode Weimarskog, a tada vješto propuste vlastite kirasire koji polete u juriš dijagonalno od njih.
U galopu hrvatski husari ponovno napune kubure i opet zaspu protivnika svojim salvama, a kada nalete konjem na konja spretno okrenu kubure i mlate njima kao buzdovanima. Athumanunh u ludom trku munjevito preokrene svoju kuburu i drškom tresne posred lica švedskog draguna pod crnim šeširom. Zbunjenog pogleda švedski vojnik zamlatari rukama na kojim su bile kožne rukavice i poleđuške ljosne iz sedla u blato.
Iza Athumanunh su letjeli poput sokolova njegovi plavetni insulaneri, za njima su poput vjetra hujali husari zastavnika Blaškovića uz bljesak sabalja, a za njima jurila je Zaradeckijeva pukovnija pereći svoja duga koplja. Bojišnica je odzvanjala od paklenske vike koju podigoše insulaneri i husari u svom žestokom karieru.
Athumanunh spretno nalegne na vrat svoga konja i tako izbjegne udarac i ubode sablje saskog husara koji ih je munjevito zadavao u prazno, u visini Athumanunhovih prsiju. Athumanunh spazi još samo iznenađenje u očima saskog husara kojeg je sa strane posjekao narednik Blaž, a tada se sve ispremiješa u bezobličnu kašu.
'Gospodine lajtnante, razbiše nas, polako, sada nam barem vi ostanite živi! Ne hrlite prvi, gospodine latnante!' – iz svega glasa vikao je narednik Blaž Athumanunhu, ali ovaj kao da ga nije čuo, pa je i dalje jurio na čelu svojih insulanera. Naime, insulaneri i husari uletjeli su u skriveni 'flossgraben' i izgubili zamah juriša. Na hrvatske husare svom silinom udari 'plavetna' švedska pukovnija. Husari je jedva zadrže, a u posljednji trenutak u pomoć im priskoči sam Pappenheim sa svojim konjaništvom kirasira i draguna koji odbace švedsko i finsku teško oklopljeno konjaništvo.
Sada pak sam grof Holock okupi sve hrvatske konjaničke postrojbe i povede ih u juriš na obližnje brdo u namjeri da se otme švedsko topništvo, no, švedsko konjaništvo poput čelične metle rasprši hrvatske lake konjanike. Athumanunh je u tom okršaju pokosio trojicu švedskih časnika suludom hrabrošću, od koje se dizala kosa na glavi naredniku Blažu, jašući ravno na švedske topove.
Crveni hrvatski husari i plavetni insulaneri pratili su ga u stopu, ali su i padali pogođeni. Tada pak kugla švedskog falkoneta udari u neposrednoj blizini poručnika Athumanunha. Athumanunh postane obliven krvlju, ali nekakvim se čudom održi u sedlu. Narednik Blaž okrene husare u povlačenje, te uhvati Athumanunhova konja za stremen i stane ga voditi za sobom.
Insulaneri, njih šestorica s Athumanunhom, na brzinu iskopaju blatnjavu raku i u nju spuste posmrtne ostatke satnika Vinkovića. Athumanunh je u bisagama satnikova sedla pronašao meki uvojak plave kose koji pažljivo položi u satnikovu već ukočenu šaku. Insulaneri stanu zatrpavati satnikovo tijelo umotano u crvenu husarsku kabanicu, a Athumanunhu niz opuštene brčine počnu se kotrljati debele, muške, vojničke, najteže suze, suze koje može samo vojnik proliti nad poginulim suborcem.
Athumanunh šmrkne i promrmlja: 'O prokleta tuđino, a volio sam ga kao vlastita brata …' Tada među insulanere dojaše pobočnik grofa Holocka i stane vikati: 'Na, was ist den los!? Vorwärts Insulaneren, vorwärts! Weitergehen auf die Spitze Marschkolonne!' Athumanunh pogleda ljutim pogledom koji je skamenio pobočnika i kroz zube procijedi: 'Idi do vraga! Nikuda mi ne idemo dok ne sahranimo našeg satnika kao ljudi. Jel' ti to jasno!?'
Pobočnik se tada glupo naceri i doda: 'No, dobro … hrabro Kroat! Für Kaiser Kroat!' Austrijanac se udalji. Teške pahulje mokroga snijega stanu padati sve gušće. Athumanunh samo tiho doda: 'Neka je prokleto ovo Vrijeme vojnika koje nam uze satnika najhrabrijeg među nama. Tako nas je svečano i hrabro, svih 150, poveo iz Zagreba, a sada pade i on, a nas osta' svega šest …'
Athumanunh pokretom ruke pokaže insulanerima da uzjašu, a oni to učiniše šutke. Nakon nekoliko trenutaka sva šestorica okrenu se istodobno prema svježem humku. Na krutim vojničkim obrazima s kojih se više ništa nije dalo pročitati, kao da su se pahulje caklile … možda pak i nisu bile pahulje, možda su to ipak bile vojničke suze … Insulaneri nevoljko potjeraju svoje konje u kas, te požure na čelo duge kolone carskih trupa koje su se povlačile na nove položaje, nakon ove još jedne neriješene bitke pokraj grada Lützena.
Post je objavljen 24.09.2017. u 12:21 sati.