Ratnička lava provaljuje u Podravinu
Takvu zimu nisu zapamtili ni najstariji. Drvo je pucalo, umirali su starci, smrzavala se sirotinja, a čak su i zvijeri crkavale po šumama od gladi i studeni. Negdje oko Božića te godine Gospodnje 1241. na rijeci Dravi pojave se prve sante leda. Na ovoj strani rijeke Drave smeđokos stasiti tridesetogodišnjak s nevjericom promatrao je ledene sante koje su se počele kretati sve sporije rijekom. Bio je to podravski knez Athumanunh u kožnom kaputu do koljena na kojem su se zorno ocrtavali tragovi remenica oklopa.
Da bi se zaštitio od studeni Athumanunh se ogrnuo teškom vojničkom smeđom kabanicom, pa je u njoj više sličio nekakvom vojniku povratniku s bojišta nego gospodaru Poljangrada podravskog. Athumanunha muče velike brige, a sjećanja na bitku kod rijeke Šaja bila su još svježa. Athumanunh se još više prisjeti nevolje kada ga još nezarasla rana mongolskog koplja stane peći poput žive vatre.
Mongoli pak su sada tu nadomak njegovog Poljangrada i samo čekaju da se Drava smrzne kako bi je lakše prešli. Athumanunh podiže pogled u visinu i ugleda jato divljih gusaka kako u valovitom klinu lete izduženih vratova prema jugu. Athumanunhu je bilo jasno da dolazi prava zima, a Mongoli samo čekaju da led očvrsne, pa da prijeđu rijeku …
Red oklopljenih konjanika nepomično je stajao podno zidina tvrdoga Poljangrada. U grobnoj tišini na zimskom sjevernom vjetru lepršaju plaštevi i zastave. Lica oklopnika napregnuta su pod kacigama, ruke ih zebu na kopljištima i balčacima mačeva. Iza njih stoji trored strijelaca s pripravnim dugim lukovima zaklanjajući se iza visokih štitova. Iza njih u složaju potkove stoji pješaštvo župe komarničke.
Tu su na poziv kneza Athumanunha stigli slobodnjaci, kmetovi, predijalci … tko pod kacigom, tko pod kapom i klobukom, s oklopom u kožuhu … šaroliko naoružana vojska, opremljena onim što je tog trenutka bilo na raspolaganju. Jedina im je pomoć manji odred koprivničkih oklopnika, jer samo je to mogao poslati zapovjednik koprivničke utvrde.
Nitko ne zna gdje će lava Mongola udariti, pa se svako naselje, svaka utvrda, svaki dvor i svaki grad moraju braniti kako god znaju i umiju. Onda pak dolje pod brijegom hitro se slažu mongolske gomile pod zapovjedništvom Kadana. Mongoli su u prvi red gurnuli svoje konjaništvo u oklopu od željeza, a iza njih su konjanici ogrnuti i zaštićeni tvrdim kožama zvjeradi. To su mongolski najvrsniji ratnici, ali knez Athumanunh zna da se i onih lakih konjanika iza njih treba posebno čuvati.
Upravo to lako mongolsko konjaništvo izletjet će kroz prorede i zasipat će strijelama i kopljima, potom će se povući, a mongolski oklopnici će dočekati i dokrajčiti juriš kršćanskog konjaništva. Knez Athumanunh stekao je iskustvo iz bitke s Mongolima na rijeci Šaji i sada ništa neće prepustiti slučaju. Još jučer je zapovjedio da se žene, djeca, stari i nemoćni s marvom, hranom i blagom sklone u šume Bilogore, a on će s ratnicima pokušati zaustaviti Mongole, no, ne uspije li pripremio je i uzmak prema močvarama Komarnice.
Knez Athumanunh pogleda svoje ljude i nešto ga hladno stegne i uhvati za prsa. Tu je sve što je mogao skupiti. Poljodjelci, stočari, težaci, ribari, lončari, mlinari, stolari, ciglari, vinogradari, čak su i dječaci tu. O, Bože, koliko će ih samo pasti za koji čas od tuče mongolskih strijela, koliko će ih samo ranjenih klonuti k smrznutoj i tvrdoj zemlji …
'Zatući će me ova tišina! Da se barem deru bilo bi mi lakše.' – jadao se mladac, još uvijek dječak imena Luka, gorostasu Vidu, Athumanunhovom pobočniku koji ga je pratio i na rijeci Šaju. 'Samo mirno Luka, namamit ćemo mi njih već u ove naše šumetine i tu ćemo im skočiti za vrat. Mongol je u šumi nemoćan, koliko god on bio brz i nepredvidiv na otvorenom, u našoj šumi on će vrat polomiti.' – mirno odgovori Vid.
Luka pogleda visoko gore diva do sebe: 'Lako je tebi govoriti, ti si se Vide već tukao s njima, gledao si ih u oči, a ja? Ne zamjeri mi, ljudski je bojati se, zar ne?' Vid se nasmije toliko glasno da se čak i sam knez Athumanunh okrene u sedlu. 'Hej, junačino, pa zar ti misliš da se ja ne bojim? No, gaće mi se baš i ne tresu. Najgore je dok se ne počnemo mlatiti, a tada budi blizu meni i ne boj se! Prerezat ćemo mi koji žuti žilavi vrat, neće im baš biti lako s nama.' Još jednom Vid ohrabri Luku.
Mongoli krenuše, u početku lagano, oprezno, svi odjednom po dubini. Athumanunhovi ljudi sada su već mogli raspoznati koplja s kićankama od konjskih i bikovskih repova, tugovi poglavica, ukrasi na okruglim štitovima, živopisne boje mongolskih plašteva i konjske opreme. Potom Mongoli iznenada ubrzaju, a kroz prorede ispadnu mongolski konjanici strijelci u galopu. Vješto drže uzde u zubima, te izbace istodobno crni oblak strijela iz kratkih lukova.
Mongolske strijele ne domaše Athumanunhove vojnike. Mongoli izbace novi roj šištećih strijela koje sada zazveče na štitovima Athumanunhovih oklopnika. No, Athumanunhova vojska nije se još micala, pa Mongoli uspore očito zbunjeni. Naime, izgleda da su već navikli da rusko, poljsko i ugarsko konjaništvo silno naleti u prvom udaru, no, bilo je očito da to nije slučaj i s Athumanunhovim hrvatskim konjaništvom...
Post je objavljen 19.09.2017. u 21:46 sati.