Kraj rata i posljedice Ruskog građanskog rata
Nakon pogubljenja admirala Kolčaka i odlaska generala Denjikina i generala Judeniča, njihove postrojbe Bijele vojske, a bile su to i jedine organizirane i vojnički ustrojene kontrarevolucionarne snage, počele su se povlačiti na Krim. Tu po Athumanunhu započinje treća (posljednja) faza Ruskog građanskog rata. Nastupilo je kratko zatišje i primirje koje je opet po Athumanunhu na ruku išlo postrojbama Crvene vojske.
Sovjetska vlast i njezina Crvena vojska vješto i lukavo iskoristila je to zatišje za rješavanje gospodarskih problema i međunarodno priznanje zemlje. Na inicijativu Trockog dio vojnika uključen je u tzv. radne postrojbe (organizirane na vojnički način), koje su organizirale i provodile prijevoz hrane, pripremanje ogrijeva i slično.
U proljeće 1920., nakon neuspjelih pregovora oko granice započinje Poljsko-Ruski (sovjetski) rat. Poljska je, dakako uz potporu Francuske, Velike Britanije i SAD-a, sklopila sporazum s generalom Vrangelom i ukrajinskim nacionalistom Simonom Petljurom. Nadnevka 25. travnja 1920., bez prethodne najave rata, Poljska napada Rusiju.
Nakon početnih uspjeha u Bjelorusiji i zapadnoj Ukrajini, poljski vojnici prisiljeni su na povlačenje, progonjeni sovjetskim snagama pod vodstvom Tuhačevskog, Jegorova i Buđonija. Crvena vojska zaustavljena je tek pred samom Varšavom, gdje je poražena od Poljaka pod zapovjedništvom generala Pilsudskog. To je iskoristio general Vrangel te je zauzeo Mariupol i krenuo na Dombas.
Na južnom bojišnici generalu Vrangelu i Bijeloj vojsci suprotstavio se Mihail Frunze s Crvenom vojskom daleko nadmoćnijom u ljudstvu i oružju. U listopadu 1920., nakon primirja s Poljskom, Crvena vojska na toj bojišnici prelazi u protunapad u namjeri razdvajanja Vrangelove Bijele vojske. Bjelogardisti su se ipak uspjeli povući na Krim i dobro utvrditi Perekopsku prevlaku.
Za vrijeme frontalnog napada na utvrdu Perekop, koji je vodio Bljuher, dijelovi sovjetske vojske napredovali su prema Čongaru, Arabatu i Litovskom poluotoku, odnosno prema pozadini Vrangelove Bijele vojske. Uslijedilo je povlačenje i bijeg Vrangelove vojske preko crnomorskih luka, a kada je 16. studenog 1920. pao Kerč, Krima pada u ruke i pod nadzor Crvene vojske (sovjeta).
Dakle, ovim bojnim djelovanjima završen je Ruski građanski rat, (ostat će samo nepovezani džepovi Bijele vojske koji će još dvije godine pokušati pružati neznatan otpor Crvenoj vojsci), koji je Rusiju ostavio u strašnim, gotovo totalnim, ruševinama.
Po nekakvim Athumanunhovim procjenama i izračunima te dostupnim povijesnim podacima, stradalo je oko 15 milijuna ljudi (poginulo, umrlo od zadobivenih rana, gladi, razna zvjerska pogubljenja i egzekucije ... Oko 2 milijuna vojnika stradalo je u direktnim sukobima ili su zarobljeni i streljani, a još je strašnije tragedije proživljavalo civilno stanovništvo, izloženo siromaštvu i gladi.
Procjenjuje se da je u Rusiji bilo oko 3 milijuna ljudi zaraženih tifusom, a zastrašujuće su bile i čistke civila koje je provodila sovjetska tajna policija Čeka (smaknuto je bez ikakvih suđenja i dokaza oko 250 tisuća ljudi). Tu treba pribrojiti i holokaust koji su nad Židovima provodili ukrajinski nacionalisti i Bijela armija (ubijeno je oko 100 tisuća ljudi samo zato što su bili Židovi). Athumanunh samo može zaključiti – strašno i gotovo uzalud, nepotrebno!
Najveći gubitak za budućnost Rusije, po Athumanunhu, bio je možda taj što je veliki dio stanovništva zauvijek emigrirao iz Rusije (oko 2 milijuna ljudi), što s generalnom Vrangelom, što preko Dalekog istoka ili u druge baltičke zemlje. Naime to je uglavnom tadašnja inteligencija Rusije, odnosno sposobni i dobro obrazovani ljudi, pa Athumanunh slobodno može zaključiti da je Rusija ostala bez dosta stručnjaka i učenjaka.
U ratnim bojnim djelovanjima uništena su, ili su teško oštećena, brojna industrijska postrojenja, srušeni su mostovi i prekinute željezničke veze, polja su spaljena, a rudnici potopljeni ili zarušeni. Stočni fond, broj stoke i konja je više nego prepolovljen, a poljoprivredna je proizvodnja spuštena na trećinu one iz predratnih razdoblja.
Ratni komunizam omogućio boljševičkoj vlasti opstanak i održavanje tijekom Ruskog građanskog rata, međutim, nakon velike gladi 1921. ipak su i sami boljševici (sovjeti, komunisti) zaključili i priznali da je takav sustav neodrživ i da se mora promijeniti jer je produktivnost demotiviranih seljaka bila gotovo prepolovljena.
Bilo kako da bilo, još jedan građanski rat je završio onako kako završava svaki građanski rat – nepotrebne ljudske žrtve, razaranje civilnih stečevina, ljudske traume i strašni ratni zločini za koje će opet odgovarati samo neki (uglavnom zapovjednici – vojnici), a oni koji su to sve i zakuhali bit će na strani pravednika i tužitelja i odmah će se pobrinuti da ovi prvi nestanu kako bi se mogli u 'mutnu igru' političara uvući novi 'naivni' vojnici, dočasnici i časnici ...
Ljudska je glupost neograničena i do danas ne postoji niti mjerna jedinici, a niti uređaj za mjerenje te gluposti – ona je savršena!
trenutak ovog video isječka koji potkrjepljuje Athumanunhovu tvrdnju – 'oni koji su vidjeli zastrašujuću divotu bitke uvijek ostanu zatečeni kad spoznaju ljudsku glupost'
Post je objavljen 02.09.2017. u 12:38 sati.