Vedrije nebo i toplije Sunce – tamo gdje naši stari sanjaju
Doista, možda je bolje da Vam (Vama koji ponekad čitate u čudu i možda ponekad ne razumijete ono što ja to pišem, zašto tako pišem i što ja zapravo želim kada nešto napišem) ipak objasnim.
Dakle, sve ovo radim iz jednostavne želje za opuštanjem, jer kada pišem i smišljam ono što pišem ja se opuštam od tjednog napora i stresa koji je povezan s mojim poslom. Znanje iz povijesti valjda sam naslijedio familijarno (moji su roditelji, sestra nastavnici i profesori, ja sam pak ipak izabrao opasnije zanimanje), dograđivao ga kroz svoje dugogodišnje školovanje, a i sada kad sam star već polovicu ljudskog vremena, još uvijek uz jutarnju kavu ili dugo u noć listam razne povijesne knjige ...
Stoga, kad iznosim činjenice ne trebate se bojati, one doista jesu povijesne i slobodno ih rabite pouzdano, vojnička strana u toj povijesti još je više sigurna (sjetite se da sam Vam već prije napisao da sam ja vidio 'zastrašujuću divotu bitke' i nosim 'crvenu značku za hrabrost'), no, vrlo lako ja znam odlutati u ljudsku prošlost i napisati nešto samo za sebe (bez obzira što me neki prozivaju da uvijek 'vješto nešto zapakiram nekome drugome', ja im to ne uzimam za zlo jer zapravo ništa od toga što sam napisao nisu razumjeli ...), tada je dobro iskoristiti ono što se zove ovdje na blogu 'komentari'. Dosta je samo tražiti od mene pojašnjenje i sve će biti puno razumljivije i zornije.
Kako danas gotovo da nema naroda koji ne vjeruje u nekakvo 'svoje prokletstvo povijesti', nisu ni Hrvati nikakva iznimka u tim vjerovanjima, a ako to 'prokletstvo povijesti' doista i postoji, nije li to Hrvatima zapravo ovo trajanje na vjetrovitom raskrižju dviju vjera, dviju civilizacija, dvaju Svjetova koji se stalno dodiruju, ali se nikako ne razumiju? Možda je to tisućljetno trpljenje i stenjanje pod tuđinskom vlašću, a možda su to napadi Avara, Tatara, Huna, Mlečana, Osmanlija, Ugara, a u ovo naše doba i oni najteži i najbolniji napadi, napadi naših susjeda. Možda pak je to beznadno, hrabro i časno krvarenje na 'predziđu kršćanstva', ili pak služenje i umiranje u najboljim pretorijanskim legijama Europe – tuđim prijestoljima, interesima i prijevarama, orlovima, perjanicama i zastavama, a možda pak je to samo tragična zabluda, ili nasljedno opterećenje …
No, bilo kako da bilo, pa i iako je to 'prokletstvo povijesti' prijetilo da Hrvati kao narod budu zbrisani i da im se zametne svaki trag u povijesti, uvijek je bilo i uvijek će biti hrabrih ratnika i vojnika koji su znali, ili će znati, pa makar i uz potoke znoja i krvi, zaustaviti grabežljivce i osvajače ma otkuda oni dolazili, ili bi mogli doći.
Zašto onda ja ne bih smjestio Athumanunha u povijest ondje gdje to ja želim, bilo u otrcanom kmetskom zobunu, raskošnoj feudalnoj opravi, u viteškom oklopu ili redovničkoj halji, po nikad predvidljivom scenariju te 'vječne učiteljice života', u to blago jutro dok sijeku sablje, bodu bajunete i biju granate, a regimente u hodu uspravno marširaju ... zar nisu kroz povijest stupali ti naši prethodnici u odorama husarskim, odorama boje lišća jesenjeg, odorama maskirnim i ratnim prikrivnim odorama, a pri tomu im teški koraci do mora odjekivali, samo da bi se zastave banske, u kraljevstvu drevnom, kraljevstvu hrvatskom, opet na vjetru vijorile.
Bilo kako da bilo, ratnici hrvatski ušli su u povijest, pješke, u sedlu, pod jedrom, na tenku, sa sabljom ili strojnicom, vodeći beskonačne bitke i bojeve, noseći na plećima i u srcima svu težinu i nesreću, ali i sve žudnje, svojeg naroda hrvatskog. Dakako, bili su to veliki ratnici i junaci, ali bili su samo ljudi koji su tražili vedrije nebo i toplije Sunce i morali su činiti i one male svakodnevne sitnice. Zacijelo su i oni jeli i pili, bolovali i ljubovali, strahovali, ogovarali, zavidjeli, mrzili … bilo je među njima i jakih i slabih, udvorica i tirana, doušnika i dobročinitelja, kukavica i poštenjačina, ispičutura i suknjolovaca, veseljaka i vojničina, grubijana i nježnih duša … ali nikada ti ratnici Hrvatski nisu provalili u tuđu zemlju i nerado su oni prelazili svoje granice, osim onda kada su bili napadnuti, ili su im bili ugroženi prijatelji, a tada? Tada su ti ratnici podizali slavu i čast narodu Hrvatskome …
Poradi toga, a samo iz OPREZNOSTI (nema nikakve zloćestoće u tom) ja bih lijepo molio sve one koji drugačije razmišljaju, neka ne čitaju moje opise i nizove tekstova koji slijede o tim ratnicima i vojnicima Hrvatima, jer … Hrvatska je ratnička i vojnička povijest prekrasna, zapravo čudesna, pisana po nikada predvidljivom scenariju vječne 'učiteljice života', koja nas nikada nije štedjela od ratova, bojeva i borbi za goli opstanak. Naši su prethodnici, bilo kako da bilo, ipak ušli u povijest, a hrvatski narod može se samo ponositi svojim ratnicima i vojnicima, jer oni pak se nemaju čega sramiti, uistinu, naša je ratnička i vojnička povijest zaista prekrasna i čudnovata, zapravo ona je bljeskovita i olujna, pa neka onda oni koji drugačije razmišljaju potraže svoje vedrije nebo i toplije Sunce i žive sa svojim uvjerenjima i opredjeljenjima i bit će im to dovoljno da budu ljudski spokojni i sretni, baš kao što sam ja koji sam ponosan na svoje podrijetlo i svoju povijest kada ovo pišem.
Post je objavljen 16.09.2017. u 12:23 sati.