Athumanunh s plavetnim banderijskim husarima
Athumanunh usred veličanstvene divote bitke sanja svoj Čakovec
Na poziv bana Zrinskog u Čakovec stižu mnogobrojni odredi stranih vojski koji trebaju pomoći hrvatskim husarima i braniteljima Čakovca odbiti prijetnju Hasan paše i Rustam bega koji su se počeli okupljati nedaleko Virovitice. Zima je počela te godine Gospodnje vrlo rano, a čekanje na prodor Turaka otegnulo se. Strana vojska Ugara, Austrijanaca i Nijemaca bila je sve nestrpljivija i pomalo joj je popuštala stega.
Tako su ti strani vojnici vrlo često izazivali svađe, pa čak i tučnjave s hrvatskim husarima i banovcima. Strani vojnici ponekad bi pretjerali i otimali hranu međimurskim seljacima iz okolnih sela, nasrtali bi na mlade djevojke, a časnici su imali sve više problema u održavanju vojničke stege.
Ban Zrinski svakoga dana slušao je pritužbe na strane vojnike, a međimurski seljaci više nisu željeli trpjeti strance i njihove nepodopštine, pljačke i nasrtaje na žensku čeljad. Tko bi to više i mogao trpjeti! Hrane strance, a oni im otimaju, kradu i nasrću na žensku djecu.
Negdje oko podneva, tog snježnog studenog godine Gospodnje, otegla se duga kolona zaprežnih kola iz smjera Domašinca prema Čakovcu utvrdi Zrinskih. Niski teški oblaci vuku se tmurnim nebom, a debeli i mokri snijeg sve više otežava ionako sporo i tromo kretanje zaprega. To seljaci voze žito, meso, mast i zob u Čakovec gdje se prikuplja hrana za Hrvatsku vojsku i vojsku stranih zemalja koja je čekala na bitku s Turcima.
Zaprege seljaka okružio je manji odred hrvatske husarije u plavetnim dolamama, pod kalpacima na kojima su zadjenuta čapljina pera. Husari su se ogrnuli u mrko smeđe kabanice ne bi li se zaštitili od mokrog i teškog snijega. Na čelu husara je mladi husarski zastavnik Athumanunh, mladac od tek dvadeset i tri godine, svijetlih i veselih očiju. Njegov tankonogi, dobro uhranjeni riđan kao da se namjerno poigrava mirno kaskajući. Konj je dar samoga Zrinskoga bana.
Athumanunhu vedro raspoloženje nisu izgleda, ni ovi tmasti oblaci, ni mokri i teški snijeg, mogli pokvariti. Ni ovo zloslutno ratno vrijeme, što opet se nadvilo nad ostatke ostataka nekada moćnog i ponosnog kraljevstva Hrvatskog, ništa Athumanunhu nije moglo pokvariti dobro raspoloženje. Zašto i bi, pa mlad je, zdrav je, sreća ga dosada vjerno služila u bitkama, dobar konj je pod njim, stekao je slavu i zasluge spasivši bana od Turaka davši mu svog konja, husarija ga izuzetno voli i cijeni, ima čin …
Uz sve to u jednom seoskom domu čeka ga i voli lijepa djevojka imena Katica. Obitelj mu živi kako tako dobro, pa kako onda čovjek ne bi bio zadovoljan vedar i nasmijan, kako da se ne veseli svemu oko sebe i onome što je tek pred njim. 'Hajde ljudi, potjerajte brže malo! Snijeg će, a vojska u Čakovcu je gladna i čeka na nas!' – vikne Jurica izdižući se iz sedla.
'Brže! Brže!' – prihvate sada i ostali husari, te stanu požurivati seljake u kolima. 'Hmm, tjeraj, cijeli te bogovetni život netko goni i proganja. Imaš, nemaš, daj! Prokleti život i muka seljačka! Gospoda pak se uvijek drže one stare: seljak je kao vrba, što je više kljaštriš, sve je zelenija …' Ovo gunđanje simpatičnog starčića u prvoj zapregi dobro je čuo Athumanunh, pa se krišom smijući obrati starcu: 'Veliš nešto djede, a?'
'Što bih ja govorio gospodine časniče … Velim ne velim isto mi dođe. Nego, reci ti meni što vi ne krenete s tom silnom vojskom na Turke, a ne da mi moramo trpjeti tu Ugarsku pukovniju? Razbojnici, a ne vojnici, uzimaju, otimaju kradu i nasrču, ne pitaju, provaljuju u kuće i pljačkaju Jel' tako časniče?'
'Nemoj tako djede. To su po sili i hrabrosti znani husari satnika Nadasdya, pa dvije austrijske i jedna njemačka pukovnija vrhovnog vojvode Karla von Burghana nadbiskupa salzburškog. Čim snijeg prestane padati Turci će udariti na Čakovec, a tada će nam njihova pomoć itekako dobro doći.' – pokušao je objasniti Jurica starčiću.
No, starac pljune u snijeg i snažnijim glasom reče: 'Nemoj tako sinko! Dobro ti znaš da je njima polovici milija pljačka i pijančevanje, otimanje od golorukog naroda, nego ogledati se s Turcima. Nisu oni kao vi, sinko moj, nisu njihove zemlje poharali Turci.' Athumanunh ne odgovori, jer njegovu pozornost odvrati glasna prepirka i svađa na začelju zaprežne kolone.
Glasne psovke na mađarskom i desetak ugarskih husara u zelenim kontušima Nadasdyeve ugarske pukovnije koji nasrču na kola. Hrvatska husarija pokušala ih je odbiti od kola, a onda Athumanunh mahne svojim husarima s čela kolone. Husari izvuku mačeve i potjeraju konje prema Athumanunhu. Sada se Athumanunh postavi između nasrtljivaca i svojih husara, te vikne na lošem mađarskom ugarskim husarima: 'Stoj! Odstupi od kola! Tovar je pod zaštitom bana Zrinskog. Idite prema crkvi Svetog Nikole, tamo će se dijeliti hrana! Ne može ovako … Hej, ne diraj! Čekaj, čuješ … ma odbij kada kažem sunce ti ma … Husarija UDRI!!!
Athumanunh zgrabi ugarskog husarskog narednika za ovratnik kontuša i naglo ga svuče iz sedla te ga obori u blatnjav snijeg. Ostali hrvatski husari okrenu koplja i tukući mačevima pljoštimice jednog po jednog ugarskog husara obore u snijeg. 'Vežite ih! Tjeraj ih u Čakovec! Za ovo će čuti i Nadasdy i sam ban Zrinski. Vrag neka ih nosi, a kako me samo udario …' – ljutio se Athumanunh trljajući rebra, te još zapovjedi: 'Hvatajte konje!'
Sada pak starac nevjerojatno spretno za svoje godine skoči s kola i glasno se smijući priđe Athumanunh te ga snažno zagrli. Ispod čohaste bunde izvadi flašu s rakijom i pruži je iznenađenom Athumanunhu. 'Bravo dečki! Dobro ste im leđa naravnali, tako, zube im treba pokazati! Sam dragi bog poslao vas je na naš put. Da vas nije bilo ovi lopovi sve bi nam oteli … povuci sinko, to ti je prava međimurska, tako, krijepi dušu, zaslužio si … Tako povuci!'
Athumanunh voli 'turoš i perec'
Post je objavljen 09.09.2017. u 08:38 sati.