Narednik spašava poručnika
U žestokom konjaničkom karijeru, kroz vrtloge dima, eksplozije granata i grmljavinu topova, crveni redovi hrvatskih konjanika jezdili su na svojim konjima kao da su na vježbalištu, a ne u strašnom kovitlacu bitke koja je poprimala sve drastičnije trenutke.
U silovitom naletu na švedsko lijevo krilo provodili su Hrvati svoju poznatu 'arkebuzadu', a vodi ih (a tko bi drugi) poručnik Athumanunh. Satnik Tomo Vinković pao je odmah čim su naletjeli na zelene dragune vojvode Weimarskog. Hrvatski konjanici vješto se izmaknu i propuste svoje teško oklopljene kirasire koji poletješe na Sase dijagonalno.
Plotunom iz svojih kubura hrvatski konjanici unesu strašnu pomutnju u gustim redovima saskih draguna. Ispraznivši teške kubure okrenu ih naopako, nagnu konje među rastrojene redove draguna i stanu udarati kuburama kao buzdovanima. U tom pomalo suludom konjaničkom trku Athumnanunh se gotovo sudario s jednim saskim dragunom koji je na glavi imao veliki crni šešir.
Athumanunh ga snažno tresne drškom kubure u lice tako da je ovaj poleđuške ljosnuo iz sedla zamlatarivši rukama, na kojima su bile kožne rukavice, kroz zrak. Za husarima poručnika Athumanunha jurnuli su i husari satnika Blaškovića pristižući uz paklensku viku i bljesak sabalja kojima su vitlali prijeteće, a iza njih u gustim redovima, pereći svoja duga koplja, u gustim redovima nastupala je Zaradeckijeva kopljanička pukovnija.
Poručnik Athumanunh već je u tom metežu naletio na saskog husara koji ga zamalo pokosi svojom sabljom, ali se Athumanunh vješto izmakne nalegnuvši na vrat konja i svojom sabljom ubode Sasa više pasa. Athumanunh je još samo mogao vidjeti bol i iznenađenje u očima smrtno ranjenog saskog husara, a tada u strašnom konjaničkom sudaru padne mu mrak na oči.
Posljednje što je Athumanunh osjetio bile su nečije snažne ruke koje su ga dograbile za ovratnik tunike i snažno ga povukle … Pola sata kasnije Athumanunh dođe svijesti i stane povraćati naslonjen na svog konja. Cijelo tijelo mu se treslo, noge su mu klecale, a pred očima mu se sve vrtjelo. Zamagljeni vid posta mu jasniji i on ugleda nasmiješeno lice svojeg narednika Blaža Ledinskog.
Dok je Athumanunhu u glavi još uvijek bubnjalo, a vrat mu se kočio, narednik pokuša užurbano objasniti svom zapovjedniku što mu se dogodilo:
'Gospodine lajtnante, samo polako! Eto, već dolazite sebi! Razbiše nas gospodine lajtnante, ali nema veze, nije nam ni prvi, a bogme ni posljednji put. Glavno je da ste nam vi živi, jer kad sam vas vidio da ste onako tresnuli u paklensku gužvu, pomislio sam da ste gotovi, da ste vrat slomili, da vam je hrbat puknuo. Ono, vi ništa ni slomili niste, samo su vam se možđani strašno protresli …'
Pridržavajući se jednom rukom za stremen, Athumanunh je drugom brisao usta koja su mu bila prepuna kiselo-gorkog okusa. Pljuvao je i postupno se pribirao. Kroz koprenu vlastite mučnine i slabosti, u zavjesi dima, Athumanunh je vidio raštrkane plavo-bijele konjanike s blistavim prsnim oklopima i mnoštvo pješaka koji su nastupali u zbijenim i gustim redovima.
Opet je narednik požurio objasniti svom poručniku Athumanunhu:
'Ono je kraljeva garda! Sam Gustav Adolf poveo ih je preko ceste do onog prokletog kanala u koji smo svi upali. Švedi su ušutkali naše mušketire, zarobili su nam topove, a onda se pojavila ona plava švedska pukovnija 'Smaland' dobro sam im zapamtio zastavu. Kad ste pali na jedvite jade smo ih zadržali da vas ne pregaze, a onda se pojavio sam grof Pappenheim. Stigao je u zadnji čas! Njegovi kirasiri i draguni ’mljeli’ su Gustavovu gardu da je bilo gadno za gledati dok ste vi bili u nesvjesti. No, ni grof Pappenheim nije imao sreće, kugla mu je raznijela nogu, neće preživjeti ... Gledajte gospodine lajtnante kralj opet ludo udara preko ceste!’
Athumanunh i narednik vidjeli su kako su ‚plavi Švedi’ redom padali pogođeni puščanim plotunima uletjevši u zamku koju su ima postavili carski strijelci koji su ležali, klečali i stajali. Gustavu Adolfu klone prostreljena lijeva ruka, pa on desnom, u kojoj je stiskao mač, pokuša obuzdati konja koji se poplašio. Tada se iz prednjih redova carskih kirasira izdvojio jahač koji poleti za kraljem. Athumanunh i Blaž prepoznali su ga po odori, zdepastom stasu i šarenoj kobili koju je jahao. Bio je to pukovnik von Falkenberg.
’Neće ga stići!’ Zagalami Blaž, kao da je to i priželjkivao, a Athumanunh je stiskao prste i podizao se na prste kao da i on želi da kralj umakne pukovniku. Pukovnik Falkenberg spozna da neće uhvatiti kralja prije nego ovaj stigne do svojih draguna, te odapne samokres.
’Predaleko je, ne može ga pogoditi!’ Opet drekne Blaž, no, kralj se zatetura u sedlu i ispusti mač, uzde, zanese se i sruši se s konja na opće zaprepaštenje i užas draguna koji su bjesomućno, ali uzalud jezdili da zaštite svojeg kralja. Athumanunh tiho prozbori: ’E, prokleta sudbina! Samo ludim i pukim slučajem pogodi ga zrno ...’
Post je objavljen 06.09.2017. u 21:53 sati.