Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 31.05.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Messerschmitt Me 262 (projekt Schwalbe)









- dužina: 10.60 m
- visina: 3.83 m
- raspon krila: 12.65 m
- težina: 4000 kg
- posada: pilot
-max. opterećen: 6755 kg
- brzina: 870 km/h
- motor: 2 x mlazna turbina Jumo 004B1
- plafon leta: 11 400 m
- operativni dolet: 1050 km
- naoružanje: top 4 x 30 mm MK 108 ili lanser raketa R4M 55 mm Orkan X

Athumanunhova promišljanja

Aero-foto snimanjima i snimcima tijekom 2. Svjetskog rata

Zašto Athumanunh daje prednost aero-foto snimanju tijekom 2. Svjetskog rata? Čim bi izvidnički zrakoplov, nakon što je letio na istoj visini i to konstantnom brzinom (još jedan trenutak da pilot izvidnik mora biti 'maher', jer letjeti na istoj visini i istom brzinom doista može samo vrhunski pilot) sletio, film bi se odmah nosio na razvijanje i za svega nekoliko sati dobile bi se dragocjene aero-foto snimke. U drugoj fazi prelazi se na dešifriranje snimaka i već se na grubo može procijeniti šteta nastala bombardiranjem, ili vidjeti broj bojnih/nebojnih vozila, željezničkih kompozicija, a i cijele postrojbe koje se kreću. Naravno, da bi sve ovo imalo operativnu vrijednost treba postojati i baza obavještajnih podataka i precizni vojni topografski zemljovidi. Naime, sami broj brodova, tenkova, zrakoplova ili željezničkih vagona ne trebaju uvijek biti dokaz stvarnih namjera protivnika. Kako bi to pobliže objasnio Athumanunh će opet navesti jedan primjer iz 2. Svjetskog rata. Dakle, na jednoj PSS zračne luke u središnjoj Norveškoj snimljena je iznenadna pojačana koncentracija njemačkih četveromotornih bombardera koji su rabljeni za napade na brodove. Britanska mornarica to je odmah protumačila kao njemačko spremanje napada na njezine brodove koji su sidrili u lukama Islanda i Škotske. Nastala je prava pomutnja i velika nervoza, jer brodovima je dat signal za uzbunu da odmah isplove na otvoreno more i poduzmu sve potrebite protumjere. Što se doista dogodilo s iznenadnom koncentracijom njemačkih bombardera? Manji dio njih bio je izvan operativne uporabe i čekao je na pričuvne i doknadne dijelove koji su tek trebali stići iz Njemačke u Norvešku, a drugi veći dio zrakoplova tu se spustio samo zato jer je na uzletištima i zračnim lukama jugozapadne Francuske i jugozapadne Norveške bilo izuzetno loše meteovrijeme. Doista, zrakoplov snimljen iz zraka, bez obzira što je neuporabljiv i dalje izgleda kao da je spreman na polijetanje, pa je uvijek poželjno uz aero-foto snimke poduzeti i još neke obavještajne radnje. Zato je nužno potrebita i treća mnogo temeljitija faza dešifriranja aero-foto snimaka. U toj trećoj fazi uz uporabu stereoskopa moguće je odrediti i identificirati zrakoplov na stajanci, dobiva se potpunija slika reljefa, nejasne sjene objekata postaju mnogo zornije, mogu se otkriti prikrivne mreže (maske) kojim je kamufliran brod, tenk, zrakoplov, most, zgrada … Pomoću aero-foto snimaka može se pratiti izgradnja i razvoj protivničkih sustava kao što su npr. radarske postaje, bunkeri, potkopi i skloništa, uzletišta, položaji PA bitnica, ali i tragovi gusjenica i kotača koji su odjednom nestali u šumarcima ili zgradama … Upravo pomoću aero-foto snimaka Saveznici su i otkrili njemački plan i priprave za zračni desant na Maltu s baza na Siciliji. Dakako, invazija na Maltu nikada nije provedena, ali su zato ostali aero-foto snimci koji prikazuju područje Penemindea gdje su bili u tijeku radovi na izradi PSS i zračnih luka. Opet nije dobro na temelju samo aero-foto snimaka donositi procjene koliko je objekt oštećen i koliko će dugo biti izvan uporabe. Tako su Saveznici vrlo često donosili krive procjene o oštećenjima koja su prouzročila njihova bombardiranja njemačkih ratnih tvornica. Evo i jednog zapisanog primjera: 'Od nastalih oštećenja proizvodnja će biti smanjena za pola, a popravci će potrajati dva do tri mjeseca.' No, tempo popravke i proizvodnje kod Nijemaca nije baš išao tim tempom, jer ćudoređe njemačkih ljudi bilo je nevjerojatno, a energija i volja radnika Saveznicima je bila potpuno nepoznata. Nijemci su vrlo brzo rastresito rasporedili svoje ratne tvornice i pokrenuli proizvodnju na tajnim mjestima, pa su tako jednostavno rečeno savezničke procjene bile previše optimistične i skroz nerealne. Isto tako, stvar s japanskom ratnom proizvodnjom opet je bila previše nerealna i pesimistična. Naime, Japanci su mnogo duže popravljali i trpjeli u procesu proizvodnje od Nijemaca, a Saveznici poučeni krivim procjenama kod Nijemaca, sada opet krivo procjenjuju Japance. Na kraju Athumanunh će završiti s promišljanjima o izvidničkim hidrozrakoplovima. Upravo ti hidrozrakoplovi tipa 'Consolidated PBY Catalina', 'Short Sunderland', 'MR – morski razvedčik (morski izvidnik)', 'Heinkel' i 'Dornie', odigrali su značajne uloge tijekom obalskih izvidničkih zadaća i zadaća meteo-izviđanja, u protupodmorničkim ophodnjama i u svim ostalim zadaćama pomorskog izviđanja. Tim zrakoplovima ne trebaju čvrste PSS i mogu sidriti bilo gdje na vodenoj površini, pa stoga mogu zauzeti i jako rastresit složaj koji je teško narušiti. Nijemci su prvi upoznali važnost i vrijednost tih zrakoplova tijekom bitaka u Norveškoj 1940. gdje je kronično nedostajalo PSS, ali i zračnih luka za ostale zrakoplova. Drugi put nešto o zračno-desantnim i padobranskim postrojbama tijekom 2. Svjetskog rata.

petak, 30.05.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Bachem BA 349 Natter








- dužina: 6.10 m
- visina: 2.25 m
- raspon krila: 3.60 m
- težina: 1095 kg
- posada: pilot
- max. opterećen: 2200 kg
- brzina: 800 km/h
- plafon leta: 14000 m
- naoružanje: 30 raketnih zrna

Athumanunhova promišljanja

Zračno izviđanje tijekom 2. Svjetskog rata – nastavak

Ipak, po Athumanunhu, uloga zračnog izviđanja tijekom 2. Svjetskog rata stalno je bila podcjenjivana. Tijekom rata teško je zapovjednicima ekonomično i svrsishodno rasporediti i namjenski organizirati snage za razne zadaće ako se pri tomu ne poznaje situacija u kojoj treba djelovati. Athumanunhu se tako dopala jedna rečenica koju je davno prije skoro sada dvjesto godina zapisao Klauzevic: 'Veliki dio izvješća koja se dobiju tijekom rata su kontradiktorna, još veći dio njih je netočan, a najveći dio pak je sumnjivog karaktera.' Teško da bi Athumanunh mogao u par rečenica objasniti laicima da zapovjednici jednostavno izgaraju u stalnim potrebama za novim i svježim podacima o protivniku, a upravo su zapovjednici najvišeg ranga, tijekom 2. Svjetskog rata, zapravo mjesecima ostajali bez ikakvog podatka o razmjerima proizvodnje protivničkih zrakoplova, brodova, tenkova, ili pak možda podmornica … Dakako, moguće je sve te podatke nadoknaditi zarobljenicima, prepadima i zarobljavanjem važnijih pismena protivnika, špijunažom i prisluškivanjima radio-prometa protivnika, no, teško je pogoditi koji zarobljenik će znati baš one podatke koji nam trebaju, još je teže organizirati prepad i zarobljavanje važnih pismena, jer prvo treba znati gdje su i o čemu tu piše. Nadalje, koja radio-poruka je prava, a ne lažna i koju od njih treba dešifrirati. Zato, opet po Athumanunhu. Ipak je najlakše do tih podataka doći zračnim izviđanjima, odnosno, aero-foto snimanjem. No, dobro, da Athumanunh opet ne zakorači preduboko, vratimo se zračnim izvidnicima. U vojničkoj strogo određenoj hijerarhiji i specifičnom načinu života i rada u vojsci vrlo su bitni statusi, rangovi, dostojanstvo, popularnost … Nikada i nigdje Athumanunh nije pronašao da je neki zračni izvidnik postao heroj, odnosno zračni as. Upravo tijekom oba svjetska rata činjena je nepravda prema tim ljudima, prema tim pilotima. Uvijek, ama baš uvijek, viktorijine križeve, kongresne ordene časti, križeve s hrastovim lišćem … dobivaju isključivi monopolisti i zračna aristokracija - piloti bombarderskih i lovačkih zrakoplova. Zar pilot izvidničkog zrakoplova ne treba biti pravi majstor i prvoklasan pilot kako bi mogao izvršiti zadaću? Posade bombardera i lovačke pilote uvijek podupire cijeli niz pomoćnika na tlu (oružari, operateri na radarima …), a pilot izvidnik u svom je poslu sam. Najveća nepravda koju je Athumanunh zamijetio na odorama britanskih pilota tijekom 2. Svjetskog rata je slijedeća: naime, britanski pilotski znak su raširena krila između kojih se nalaze slova 'RAF'. No, na reverima odora pilota izvidničkih britanskih zrakoplova je samo pola krila! Možda nekima od Vas to bude i čudno i zamislite se što to melje taj Athumanunh, ali vjerujte Athumanunhu upravo odora i oznake na njoj vojnicima jako puno znače i sve su te oznake (oznake pripadnosti grani, rodu, postrojbi, specijalnosti, čina …) tijesno su povezane upravo s onim sto je Athumanunh prije naveo, a to su statusi, rangovi, dostojanstvo, popularnost … Nadalje, tu su i činovi, najvažniji u svakoj vojsci, jer činom vojnici dobivaju upravo te statuse, rangove, dostojanstvo, popularnost …, a nikada Athumanunh nije naišao na nekoga pilota izvidnika koji bi nosio viši čin od pukovnika. U posadama bombardera upravo su izvidnici bili najvažniji i najinteligentniji, jer oni su istodobno obnašali razne dužnosti poput orijentacije i navigacije, tražili su ciljeve i navodili na njih svoj, ali i druge bombardere. Na drugoj pak strani izvidnicima ponekad daju lovačke zrakoplove kojima skidaju naoružanje i postavljaju im kamere i dodatne spremnike za gorivo (tipičan primjer za to je zrakoplov tipa 'DeHavilland Mosquito' koji je bez težine naoružanja i streljiva bio brži od njemačkih lovaca). Na kraju kao neki Athumanunhov zaključak promišljanja o zračnom izviđanju tijekom 2. Svjetskog rata bio bi – nezadovoljavajući. Primjeri za to postoje, a Athumanunh će napisati samo neke od njih. Tako je tijekom prve dvije godine rata japanska ratna privreda jednostavno bujala, a niti jednom nije snimljena iz zraka. Britanski izvidnici nikada nisu izviđali vrijeme iznad njemačkih strateških ciljeva u Berlinu i Leipzigu, pa je više puta njemačko obmanjivanje u meteorološkim prognozama zabilježeno u britanskim ratnim dnevnicima kao oblačno iznad Berlina, a zapravo tamo je bio lijep, prekrasan, vedar i sunčan dan. Nadalje, britanski zračni izvidnici tek su u ožujku 1944. poslani da snime iz zraka učinak bombardiranja koje je počelo još tijekom studenog 1943. Nadalje, napad na Pearl Harbour i njegove kobne posljedice mogle su se ako ne spriječiti, onda sigurno umanjiti, da je postojalo zračno izviđanje akvatorija oko samog otoka. Isto tako, samo čistim slučajem, njemačke ratne brodove KMS Scharnhorst i KMS Gneisenau, koji su se tiho šunjali kroz kanal La Manche, otkrio je pilot lovačkog zrakoplova tipa 'Supermarine Spitfire', jer britanskih izvidničkih zrakoplova tu nije ni bilo. Na kraju 2. Svjetskog rata za izvidničke zrakoplove morali su ipak biti uporabljeni bombarderski i lovački zrakoplovi s kojih se prethodno demontiralo naoružanje i streljivo. To su po Athumanunhu tipovi slijedećih zrakoplova: 'DeHavilland Mosquito', 'Lockheed P 38 Lightning', 'North American P 51 Mustang', 'mlazni Messerschmitti' i sovjetski jednomotorni klipni 'Lag'. Dobro, nastavim drugi put nešto malo o aero-foto snimanjima i snimcima tijekom 2. Svjetskog rata.

srijeda, 28.05.2008.

TT značajke njemačkih zrakoplova

Messerschmitt Me 163 A (prototip Anton)








- dužina: 5.85 m
- visina: 2.76 m
- raspon krila: 9.40 m
- težina: 1900 kg
- posada: pilot
- max. opterećen: 4310 kg
- brzina: 960 km/h
- motor: raketni Walter HWK RII-203b
- plafon leta: 12000 m
- brzina penjanja: 7 min i 30 sec do plafona leta
- naoružanje: top 2 x 30 mm MK 108
- proizvedeno: 6 kom Me 163 A prototip Anton, 10 kom Me 163 A0, 320 Me 163 B1 Komet

Athumanunhova promišljanja

Zračno izviđanje tijekom 2. Svjetskog rata

Oduvijek su se natjecali vojni zrakoplovni stručnjaci u raspravama što je presudno za zračnu nadmoć, da li strateški bombarderi, možda nosači zrakoplova, ili pak mlazni lovci presretači, možda PZO projektili, ili zrakoplovi za borbu s podmornicama? Tijekom tih rasprava Athumanunhu nikako nije bilo jasno zašto su svi oni izvidničke zrakoplove uvijek stavljali u drugi red. Zato će sada Athumanunh malo promišljati o izvidničkim zrakoplovima i krenut će nekakvim redom. Dakle, tijekom prvih dviju godina 1. Svjetskog rata zrakoplovi su uglavnom i rabljeni za izvide i motrenje protivnika, pa su oni u samom početku bili oči kopnenih postrojbi i ratnih brodova, a motrili su i učinke topničkih paljbi zemaljskog i brodskog topništva, ili pak su otkrivali pokrete protivničkih postrojbi i brodova. Istina je da su zadaće strateškog bombardiranja i zračnih borbi tražile veliku pozornost i naprezanje cjelokupnog zrakoplovstva, ali zapovjednici uvijek moraju imati svježe izvidničke podatke kako bi planirali i na vrijeme reagirali. Tijekom 1939. godine njemačko zrakoplovstvo imalo je od ukupnog broja operativnih zrakoplova (3750 zrakoplova – po Athumanunhu) ima oko 20 posto izvidničkih zrakoplova (hidrozrakoplovi). Ovakav dosta veliki udjel izvidničkih zrakoplova u njemačkom zrakoplovstvu postojao je sve do 1943. kada se odjednom nauštrb izvidničkih zrakoplova proizvode lovački zrakoplovi (najvjerojatnije je sve to počelo s početkom velikih bombardiranja strateških ciljeva u Njemačkoj – po Athumanunhu). Dakle, niti jedno drugo zrakoplovstvo, tijekom 2. Svjetskog rata, nije imalo tako visoki postotak izvidničkih zrakoplova u svojim redovima, kao njemačko. Tijekom prve godine rata njemački izvidnički zrakoplovi doista su opravdali svoje postojanje, jer su donijeli veliki broj obavještajnih podataka na temelju kojih je njemačko zrakoplovstvo bilo ekonomično i efikasno uporabljeno. Njemački izvidnički hidrozrakoplovi s velikim uspjesima motrili su obalne crte Skandinavije i Baltičkog mora, a izvještene posade bombarderskih dvomotoraca tipa 'Heinkel' uporabljeni su za opće meteorološko izviđanje iznad Sjevernog mora i nebom Zapadne Europe. Velike uspjehe postizali su tijekom bitke za Norvešku i njemački izvidnički zrakoplovi tipa 'Focke Wulf' i 'Henschel' koji je iako malenog doleta uspješno provodio taktičke izvide iznad Poljske, Skandinavije, Francuske i Flandrije. Upravo na temelju tih podataka koje su donosili izvidnički zrakoplovi tipa 'Henschel', njemački obrušavajući bombarderi mogli su birati vrlo unosne ciljeve protivnika. Tako je skoro svaka njemačka divizija tijekom prvih godina rata imala po jednu eskadrilu izvidničkih zrakoplova tipa 'Henschel' koji su bili oči njemačkih tenkova. Upravo poradi toga, poradi tako 'raskošne' izvidničke službe u rukama zapovjednika kopnenih postrojbi omogućeno je pozivanje i upućivanje njemačkih obrušavajućih bombardera na izuzetno značajne ciljeve, a normalno sve je to polučilo kasnije uz uporabu minimalnih snaga postizanje maksimalnih uspjeha. No, već tijekom ljeta 1940. odjednom je i taj veliki broj njemačkih izvidničkih zrakoplova postao nedostatan za sve izvidničke zadaće tijekom bitaka za Britaniju i Atlantik. Tijekom bitke za Britaniju njemački spori izvidnički zrakoplovi tipa 'Henschel' postali su idealne i lake mete britanskim lovcima tipa 'Supermarine Spitfire' i 'Hawker Hurricane' koji su bili brži za čitavih 160 km/sat. Poradi toga njemačko zrakoplovstvo povuklo je svoje spore izvidničke zrakoplove tipa 'Henschel' i uvela zračne izvidnike tipa 'Dornier', 'Junkers' i 'Heinkel', ali su se britanski lovci tipa 'Supermarine Spitfire' i 'Hawker Hurricane' i za njih pokazali kao preopasni. Upravo poradi toga njemačko zrakoplovstvo nikada nije provelo toliko potrebito izviđanje strateških britanski ciljeva i zrakoplova koji su bili prioritetni ciljevi za njemačke bombarderske zrakoplove. Isto tako nikada njemački zapovjednici nisu dobili povratne informacije o stupnju uništenja ciljeva koje su bombardirali njemački bombarderi. Gotovo slično dogodilo se i njemačkim pomorskim izvidničkim hidrozrakoplovima koji su tijekom bitke za Atlantik odjednom bili prenapregnuti. Kada pak su se bitke preselile i u Biskajski zaljev njemačka potreba za izvidničkim zrakoplovima bila je prevelika i nedostižna. Tako je već od 1940. i njemačko izvidničko zrakoplovstvo poprimilo drugorazrednu ulogu, baš poput svih ostalih izvidničkih zrakoplova toga doba. Nedostatak izvidničkih zrakoplova nad Sredozemljem Nijemci su pokušali nadopuniti angažiranjem talijanskih zrakoplova. Daljnjim razvojem bitaka njemačka vojska sve više osjeća kronični nedostatak zračnih izvidnika i to baš na sve tri izuzetno važne bojišnice. Od 1941. do 1945. njemački izvidnički zrakoplovi nikada nisu proveli ni jedno foto-izviđanje Londona. Isto tako njemački zračni izvidnici nisu uspjeli otkriti luke ukrcavanja savezničkih vojnika za invaziju u Normandiju. Na Istočnoj bojišnici stanje njemačkog zračnog izviđanja bilo je još i gore, a tamo su od 1943. izvidnički zrakoplovi rabljeni kao bombarderi. Već 1942. njemačke armije nemaju skoro nikakvu pomoć od svojih zračnih izvidnika, pa onda možda nije ni čudno što su frontovi CA iznenadili njemačke zapovjednike. Na Sredozemlju od 1942. njemački i talijanski zračni izvidnici vrlo malo izviđaju područje Sueskog kanala, ali i središnjeg dijela Sredozemlja, a to je baš trenutak kada su oni trebali pojačati svoje zračne izvide. Po Athumanunhu nema svrhe izviđati protivnika kada je on slab, ali kada je on jak izviđanje je itekako potrebito. Dobro, za kraj možda se Athumanunh u svojim promišljanjima može dotaknuti i njemačke protuofenzive u Ardenima tijekom zime 1944. na 1945. Upravo čarobna moć magle, koja je držala savezničke zračne izvidnike na zemlji, uveliko je omogućila njemačkim postrojbama da učine ono što su učinile i nemalo iznenadile savezničke postrojbe koje se takvome nešto nisu nadale. Nastavak drugi put.

utorak, 27.05.2008.

Athumanunhova promišljanja

Njemačka PZO tijekom 2. Svjetskog rata, efikasnost, propusti i pouke

Iako je sustav PZO Njemačke bio najefikasniji i svrsishodniji od svih ostalih PZO tijekom 2. Svjetskog rata, Athumanunh će se u promišljanjima vezati na dugotrajne anglo-američke bombarderske kampanje od 1942. do 1945., a gdje se ravnoteža između zračnih napada i PZO stalno remetila. Kada su 1939. britanski bombarderi prvi puta napali Njemačku njihov je maleni broj bio toliko smiješan da se uopće nije morao uzimati za ozbiljno. Tako je bilo sve do 1942., pa njemačka PZO tih godina nije ni bila na stvarnoj kušnji. Naime, britansko zrakoplovstvo imalo je samo 50-tak četveromotornih bombardera, a američke 'leteće tvrđave' još se nisu uključile u bombardiranja. Upravo to je izgleda ušuškalo i ulijenilo njemačku PZO, pa je ona postala bahata i pretjerano samouvjerena. No, njemačko zrakoplovstvo bilo je razvijano i ustrojeno kao napadačko, a ne kao obrambeno, pa je izgleda, po Athumanunhu, poradi toga i presporo razvijalo noćne lovce i u cijelosti se oslanjalo na paljbe PZO topova. Tadašnjih 250 lovaca tipa 'Messerschmitt Me 109' također je bilo i više nego dostatno za obranu Njemačke tijekom dana. No, što se događa? Ubrzo, točnije od 1942. njemačka PZO prisiljena je braniti gotovo cijelo nebo Europe. Radarski sustav i sustav ranog upozorenja još uvijek nisu bili ni solidno ustrojeni. Zapravo sve to još nekako funkcionira iznad neba Francuske i Nizozemske, ali u Danskoj i Norveškoj to je ravno katastrofi, jer uporaba radara gotovo je nemoguća poradi topografije terena. Iznad neba Rumunjske i Poljske sustav PZO tek se počeo ustrojavati i organizirati i tražio je više vremena. Uvježbanost njemačkih operatera na radarima bila je slaba, a to je zorno vidljivo po tomu što saveznički bombarderi u napadima preko Baltičkog mora ili iz smjera juga trpe manje gubitke. No, Athumanunh ne bi baš sve želio staviti na neuvježbanost radarskih operatera, ipak je to nepregledno prostranstvo koje je doista teško braniti. Do 1942. njemačka PZO sve je lako branila s 10 000 PZO topova i s uvježbanim posadama, a pomicanjem granica okupacije sve je to trebalo presložiti, a napada sada mogu doći iz tisuću smjerova. Njemačka više nema kvalitetnih PZO vojnika, pa u sustav PZO uključuje radnike iz tvornica, mlade naci-fanatike, pa čak i ratne zarobljenike, a to smanjuje kvalitetu PZO. Godina 1943. najinteresantnija je u svojim primjerima beskrajnog nadmudrivanja savezničkih bombardera i njemačkih lovaca presretača iznad Njemačke. Strateški gledano i sama situacija je dosta interesantna, jer oko 60 posto njemačkih PZO topova brani strateške ciljeve iznad Njemačke, a čak 70 posto ljudstva zrakoplovstva angažirano je na istim zadaćama. Sve to, ti PZO topovi s obučenim posadama i lovci presretači, itekako nedostaje njemačkim postrojbama na bojišnicama Afrike, na Siciliji, u Ukrajini, u Bjelorusiji … Nadalje, saveznički bombarderi izbacuju na tone staniolskih listića koji zasljepljuju njemačke radare, ometaju se veze lovaca sa svojim zapovjedništvima na zemlji, njemački reflektori sve češće mašu svojim snopovima svijetlosti na sve strane i uzalud, pa je i paljba PZO topova sve neefikasnija. Njemačke veze sve češće i efikasnije prisluškuju u V. Britaniji i gubici savezničkih bombardera opadaju, a njemački PZO postaje sve više dezorijentiran i dezorganiziran. Njemačko zrakoplovstvo reagira vrlo brzo i u bitke uvodi sve veći broj lovaca presretača koji sada ispaljuju i svijetleće rakete na smjerovima naleta savezničkih bombardera, pa to vide i PZO topovi na zemlji, a njemački časnici sa zemlje navode njemačke lovce. No, reagiraju i Britanci, pa ometaju baš te veze za navođenje i još k tomu emitiraju lažne i zbunjujuće informacije na njemačkom (ponekad njemački piloti lovaca čuju lažne britanske meteo-situacije, pa ne polijeću, a nebo iznad ciljeva gotovo je idealno, ponekad britanski časnici navedu cijelu skupinu njemačkih lovaca u prazno, ponekad ih pak prizemlje na zračne luke baš u trenucima naleta savezničkih bombardera …) No, kada je nebo vedro i kada je dan, sve je to puno teže, ali sve dok su saveznici imali dostatan broj lovaca tipa 'Lockhed P 38 Lightning', 'Republic P 47 Thunderbolt' i 'North American P 51 Mustang' njihovi bombarderi tipa 'Boeing B 17 Flyng Fortress' nesmetano su i neprekidno mogli napadati Njemačku i po danima. Dakle, da su Nijemci počeli masovniju proizvodnju lovaca već 1941. možda bi zračna bitka iznad Njemačke završila i njihovom pobjedom, ili da je pak kojim slučajem, a mogla je sigurno, počela ranije proizvodnja njemačkih mlaznih dvomotornih lovaca tipa 'Messerschmitt Me 262'. Athumanunh ne shvaća zašto su tu njemački zrakoplovni stručnjaci zakazali, jer čak i u posljednjoj godini rata mlaznih lovaca tipa 'Messerschmitt Me 262' smiješno je maleni broj. No, ipak, čak i s malim brojem tih zrakoplova njemački piloti unijeli su mnogo pomutnje tim zrakoplovom, njegovim topom 30 mm i brzinom od 800 km na sat, među savezničke bombardere koji su napadali tijekom 1944. i 1945. godine. Unatoč svim poduzetim naporima njemačkih vojnih stručnjaka raketni (mlazni) lovci njemačkog zrakoplovstva bili su nedovoljno ispitani i usavršeni iako su eskadrile raketnih zrakoplova tipa 'Messerschmitt Me 163' bojno djelovale skoro godinu dana. Naime, njemački zrakoplov tipa 'Messerschmitt Me 163' sa svojim zračno-taktičkim značajkama bio je strahovit lovački zrakoplov, ali kako je bio strašan za protivnika, tako je bio i opasan za vlastitog pilota. Taj zrakoplov je postizao maksimalnu brzinu od 880 km na sat i na visinu od 9000 metara popeo bi se za samo dvije i pol minute, ali za sve su mu to trebale dugačke, betonske i neoštećene poletne staze, a baš je njih njemačkim zračnim lukama u zadnjim godinama rata manjkalo (postojeće su bile oštećene i vrlo loše održavane poradi stalnih bombardiranja savezničkih zrakoplova). Te 1944. godine njemačka PZO, uz mlazne zrakoplove, pokušala je razviti i cijeli niz PZO projektila tipa 'Schmettrling' (leptir), 'Wasserfall' (vodopad), 'Rheintochter' (kći Rajne), 'Feuerlilije (vatreni ljiljan), 'Bachem Natter' (zmija otrovnica), 'Henschel Hs 298' i 'X – 4'. Bili su sve to još tada eksperimentalni projektili koji su tražili ispitivanja i vrijeme za ta ispitivanja, a njemačkim vojnim stručnjacima baš je vrijeme konstantno nedostajalo. Taj kronični nedostatak vremena koštao je njemačko zrakoplovstvo i veliki broj iskusnih pilota kojih je bilo sve manje, jer su izginuli, ili su doživljavali nesreće tijekom ispitivanja tih novih sredstava. Na kraju Athumanunh će još samo ukratko objasniti nešto o zrakoplovu-projektilu tipa 'Bachem Natter' koji nikada nije ušao u operativnu uporabu njemačke PZO baš poradi nedostatka vremena za njegov razvoj i usavršavanje. Dakle, radi se o zrakoplovu projektilu koji se lansirao s lansirne rampe i to okomito (nešto poput današnjih svemirskih zrakoplova), pa mu nije bila potrebita PSS (poletno-sletna staza). On bi se lansirao iznad nadolazećih protivničkih bombardera i to na visinu od 10 500 m za samo jednu minutu brzinom od oko 960 km/h, a u prednjem dijelu trupa nosio je 30 raketnih zrna kojim bi iz te visine djelovao po protivničkim bombarderima. No, tijekom njegovog testiranja izginulo je nekoliko vrhunskih njemačkih pilota, pa se od njegovog daljnjeg ispitivanja odustalo. Naime, nakon što bi ispalio sva raketna zrna pilot je trebao iskočiti iz zrakoplova i spustiti se na zemlju padobranom. Odmah po iskakanju pilota i zrakoplov bi se raspao na nekoliko dijelova koji bi se potom spustili također padobranom na zemlju. Dobro, to bi bilo to, a drugi put nešto o zračnom izviđanju, odnosno izviđanju izvidničkim zrakoplovima.

Rimski bojni složaji

namjenski organiziran bojni složaj rimske legije kohorti

Rimski bojni složaji

bojni složaj rimske falange koji tvore manipule legije

Rimski bojni složaji

Rimska falanga – centuria, manipula, kohorti i legija

Iako su u početku Rimljani preuzeli grčku falangu ubrzo je napuštaju i grade svoj bojni red i složaj na potpuno novi način. To je bojni složaj manipula koje ustrojavaju falangu. Rimski bojni red ustrojen u manipule koje su povezane činile falangu prvi je povijesni početak razvoja taktičkih postrojbi. Svaka manipula dobiva zastavicu oko koje se okupljaju njezini ratnici, a svaka manipula ima dvije centurije. Manipulu ustrojavaju ratnici postrojeni u šest vrsti po dvadeset redova (20 x 6 = 120 x 10 manipula u jednom redu = 1200 ratnika u prvom redu falange). Falanga manipula u napad polazi korakom, te postupno popunjava i zatvara nastale intervale između svojih manipula da bi pred sam sudar ratnici iz prvog reda falange (hastati) izbacili svoja koplja i na protivnika navaljuju mačevima. Drugi red falange koji se kreće na oko 80 metara iza prvog reda čine ratnici (principi) koji popunjavaju praznine koje su nastale padom ratnika hastata ili pak se uvlače u pukotine koje su nastale u protivničkom složaju nakon udara hastata. Ako se bitka otegne vremenski ratnici principi spremni su za zamjenu umornih ratnika hastata iz prvih bojnih redova. Ratnici trećeg reda triari udaljeni su na oko 100 metara iza reda ratnika principa. Triarii popunjavaju redove palih principa ili pak priječe uvlačenje protivničkog složaja u nastale pukotine vlastitog složaja. U daljnjem razvoju bojnog reda Rimske vojske dolazi do još jednog napretka, pa tako drugi bojni red više ne djeluje frontalnim udarom nego se zaokreće i udara u otkrivene bokove protivničkog složaja, pa je tim bojnim manevrom konjaništvu omogućeno da udari još dalje u dubinu protivničkog rasporeda. Vrhunac razvoja bojnog poretka Rimska vojska doživljava pojavom kohorti. Pojava kohorti dala je mogućnost zapovjedniku da svoj složaj gradi na način koji mu najbolje odgovara na konkretnom zemljištu, a kohorte se vrlo lako mogu uporabiti i pomicati na bojišnici prema mjestima gdje je udar najpotrebniji ili pak je potrebiti protuudar, ili može biti zatvoriti nastalu prazninu, ili pak obrambeni red zbiti u vlastitom poretku.

nedjelja, 25.05.2008.

Athumanunhova promišljanja

'Vergeltungswaffe' V – 1 i V - 2 (oružje za odmazdu)

Operativna uporaba radarskih blizinskih upaljača u PZO pri samom kraju 2. Svjetskog rata sigurno je bio početak nove faze u taktičkoj PZO, ali Athumanunh je u svojim promišljanjima vidio i drugu stranu 'medalje'. Naime, ponekad su jata prestrašenih ptica uletjela u radarski snop baš u trenucima kada se čekao nalet protivničkih zrakoplova, a posade PZO, 'zapete kao puška', prerano bi otvorile paljbu. Zatim, dobroćudni oblaci ponekad bi opet izgledali kao protivnički zrakoplovi na radarskom zaslonu, pa bi i oni bili dočekani ubitačnom paljbom, a najžalosnije, po Athumanunhu, je ipak trenutak kada bi u tu paljbu uletjeli britanski bombarderi koji su se vraćali s pretrpljenim gubicima i teškim oštećenjima nakon opasnih upada u Njemačku. Dobro, vojni stručnjaci to nazivaju kolateralna šteta, a zapovjednici 'prijateljska' paljba, a Athumanunh pak jednostavno sramota. (Najveća je vojnička sramota otvoriti 'prijateljsku' paljbu – po Athumanunhu) Nego, vratimo se mi temi, odnosno 'Vergeltungswaffe'.Od jeseni 1944. njemački zrakoplovi tipa 'Heinkel He' nose i lansiraju leteće bombe tipa 'V – 1' čija je bojna glava punjena s oko 1000 kg snažnog i razornog eksploziva. Njezina maksimalna brzina je svega 580 km na sat, nije vođena, već leti pomoću automatskog pilota na konstantnoj visini i nepromjenjivim kursom. U početku te visine su nedostižne za britanska oružja PZO, a brzina je nešto veća od britanskih lovaca tipa 'Spitfire'. Britanski piloti prema bombama 'V – 1' ponirali bi iz velikih visina i tako dobivali na brzinama, a PZO topnici naučili su visine i elemente leta tih bombi, pa su i svoje blizinske upaljače podešavali po istom. Tako je svega 20 posto 'V – 1' stizalo do svojih ciljeva. No, baš kao što je blizinski upaljač na vagi prevagnuo u korist PZO, tako su sada ti leteći projektili vratili vagu na stranu napadača. Iako je slijedeća njemačka bomba 'V – 2' bila proizvedena u samo 4300 komada od kojih čak 40 posto promašilo tako veliki grad kao što je London i iako je ta bomba imala domet svega 480 km imala je nešto što nikada PZO toga vremena nije mogla riješiti. Naime, 'V – 2' letjela je brzinom preko 5600 km na sat, a u svom letu sagorijeva osam i pol tona tekućeg i skupog goriva koje je mješavina tekućeg kisika i alkohola. Iako je tijekom 1945. cijela vojska britanskih i američkih znanstvenika, točnije matematičara, proračunavalo točke pada raketa i smišljali načine presretanja gdje bi se granate rasprsnule na potrebitoj visini pred raketom, to tada nije bilo moguće. Ubrzo u godinama nakon 2. Svjetskog rata upravo te dalekometne rakete koje traže samo malo tvrdog tla (15 četvornih metara), iako skupe pokazat će se ipak jeftinije kada se izračunaju ukupni troškovi za proizvodnju bombardera, obuku i trenažiranje posada, izgradnja hangara i uzletišta za iste. No, po Athumanunhu, strateški bombarderi za bombardiranje na velike daljine ostat će još dugo nezamjenjivi. Nadalje, ako Athumanunh zakorači malo dublje u svoja promišljanja, Britanci su ipak mogli doskočiti njemačkim raketama. Naime, radi se o ofenzivnoj (napadačkoj) uporabi lovaca i lovaca bombardera koji bi letjeli nad protivničkim područjima u 'slobodnom lovu' i tražili lansere tih raketa ('V – 2'). Tijekom godina 2. Svjetskog rata obije strane kao da su se natjecale u zanemarivanju baš tog 'slobodnog lova'. Primjer prvi Njemački, tijekom 1940. njemačko zrakoplovstvo ustrojilo je postrojbu noćnih lovaca od zrakoplova tipa 'Junkers Ju 88' kojima su malo izmijenili prednji dio trupa i naoružali ih topovima 20 mm. Slali su ih na noćna slobodna krstarenja iznad V. Britanije kako bi činili štetu na zapriječnim balonima i napadali britanske bombardere na uzletištima tijekom polijetanja ili slijetanja. No, bilo ih je vrlo malo, a potom su 1941. prebačeni na Siciliju kako bi napadali Maltu, a onda se umiješao Hitler i poslao ih na zadaću pratnje konvoja i obnašanje izvidničke zadaće iznad Sredozemlja. Primjer drugi Britanski, izuzetno mali broj britanskih slobodnih lovaca djeluje na nebu iznad Francuske, Belgije i Nizozemske. Tijekom najtežih napada na London britanski lovci uopće nisu ni pokušali potražiti mjesta s kojih su lansirane njemačke leteće bombe. Drugi put nešto o njemačkoj PZO tijekom 2. Svjetskog rata.

subota, 24.05.2008.

Athumanunhova promišljanja

Protuzračna obrana tijekom 2. Svjetskog rata – nastavak

Zračne situacije iznad Japana i Italije tijekom 2. Svjetskog rata sporednog su značenja u odnosu na opći problem zračne nadmoći o kojoj promišlja Athumanunh. Po Athumanunhu tijekom 2. Svjetskog rata samo su dva primjera (V. Britanija i Njemačka) do savršenstva ustrojena i organizirana PZO. Dakle, samo PZO V. Britanije i Njemačke uspijevale su u ozbiljnim zračnim operacijama razbijati bojne složaje napadačkih bombardera.. Prvi Athumanunhov primjer je PZO V. Britanije, a poglavito tijekom ljeta 1940. i tijekom napada njemačkih V – 1 i V – 2 1944./45. Na drugom mjestu, po Athumanunhu, je njemački pokušaj da tijekom od 1941. do 1945. u zapadnoj Europi izgradi sustav PZO. Niti SAD niti ex SSSR nikada nisu bili ozbiljnije suočeni s opasnošću od masovnijeg napada protivničkih bombardera. Japanska PZO ionako je tijekom cijelog 2. Svjetskog rata bila uglavnom drugorazredna, a njezine lovačke zrakoplovne pukovnije iz zrakoplovstva i mornaričkog zrakoplovstva nikada nisu postigle zadovoljavajuće zajedničko djelovanje. Japanska radarska mreža i sustav ZMIN nisu bili dobri iako su raspolagali svim tadašnjim potrebitim uređajima (radar, radio-telefonija, radio-telegrafija). Italija pak je PZO organizirala samo simbolično, a Nijemci nikada nisu ni pokušavali poticati Talijane da izgrade bolji sustav PZO, osim što su im ustupili nekoliko svojih lovačkih zrakoplova i radara. Dakle, najjača i najbolje ustrojena i organizirana PZO je ona britanska iz bitke za Britaniju. Sve njemačke zračne postrojbe koje su sudjelovale u toj bitki pretrpjele su teške gubitke i nisu uspjele ostvariti niti zadaću, a kamoli cilj. (Cilj bitke za Britaniju za njemačke zračne postrojbe bio je – uništiti britanske lovačke zrakoplove i pripremiti teren za provedbu operacije 'Morski lav' – invazija britanskog otočja) No, pouke iz te bitke brzo su u godinama koje su uslijedile dobrano zastarjele, a poradi toga što su postignuti veliki napreci u proizvodnji zrakoplova i zračnog oružja. Tijekom bitke za Britaniju nije bilo teških i oklopljenih bombardera, a njemački bombarderi uglavnom su bili dvomotorni tipa 'Heinkel He', 'Dornier Do' i Junkers Ju'. Ti tipovi njemačkih bombardera imali su srednji kapacitet nošenja bombi, a i sve mine i bombe koje su nosili bile su pretežito lakše od tone. Iako je taktički dolet njemačkih bombardera zadovoljavao i dosezao bilo koju točku na britanskom otočju, Nijemci nisu imali dostatan broj lovačkih zrakoplova koji bi pratili i štitili te bombardere. Kada pak je tijekom 1941./42. britasnko ratno zrakoplovstvo preotelo inicijativu njemačkom i bitku prenijelo natrag preko kanala na europski kontinent, točnije na nebo iznad Francuske, odmah se vidjelo da će za svladavanje jake njemačke PZO trebati za svaki bombarder poslati u pratnju po 5 lovačkih zrakoplova minimum. Jedino tih pet lovačkih zrakoplova moglo je štititi bombarder od iznenadnih napada odozgor i odzada. Upravo to Nijemci nisu mogli osigurati tijekom bitke za Britaniju. Radar uporabljen upravo u bitci za Britaniju bio je ključan, jer sada se lovci nisu trebali nalaziti u zraku u stalnoj spremnosti, a i s većom točnošću upućivani su britanski lovci presretači. Nijemci tijekom bitke za Britaniju još uvijek nisu dovoljno upoznali radar i njegovo mogućnosti, iako su ga imali i oni, a Athumanunhov primjer je taj što se Nijemci nisu dosjetili da bombardere spuste ispod radarskog snopa, a tada bi bitka možda poprimila drugačiji ishod. Isto tako kada su njemački bombarderi tijekom 1941./42. napade provodili iz brišućeg leta, britanski radari nisu ih mogli otkriti, a već tijekom 1943. kada su njemački bombarderi tipa 'Messerschmit Me 410' i noćni bombarder tipa 'Focke Wulf Fw 190' uporabili i ometanje radara britanska PZO opet je imala grdnih muka. Tijekom 1944. njemački zrakoplovi počeli su izbacivati metalizirane trake nazvane 'prozor', pa je to britanske operatere na radarima još više zbunjivalo. Britanci su reagirali brzo, a pomagali su im i Amerikanci koji su im ustupili novi automatski upaljač za protuzrakoplovna zrna. Na kraju, posljednja godina 2. Svjetskog rata, pojava novog obrambenog PZO oružja (automatski blizinski upaljač koji eksplodira uvijek na takvoj udaljenosti od cilja na kojoj će cilj uvijek biti uništen. Taj upaljač aktivira se na elektronske impulse koje oko sebe širi zrakoplov, ili projektil bez pilota – po Athumanunhu) opet je donijela prevagu na vagi u korist PZO. Kako SAD nisu imale nikakav problem u PZO obrani svojeg zračnog prostora, one su širokogrudno ustupile sve svoje proizvodne kapacitete V. Britaniji koja je imala velike muke s njemačkim raketama velikog dometa tipa 'V – 2'. Dobro, u nastavku nešto o njemačkom oružju 'Vergeltungswaffe' (oružje za odmazdu).

petak, 23.05.2008.

Athumanunhova promišljanja

Protuzračna obrana tijekom 2. Svjetskog rata

U svojim promišljanjima o PZO tijekom 2. Svjetskog rata Athumanunh se najprije mora vratiti malo unatrag, u vrijeme 1. Svjetskog rata kada je PZO bila sasvim zorno i razumljivo izražena i postavljena. Naime, sve do 1918. godine prednost je uvijek bila na strani zrakoplova koji su napadali. Vidljivo je to iz primjera kojeg će Athumanunh navesti, sve do godine 1915. britanska PZO oborila je svega jedan njemački 'zepelin', a britanski noćni lovci presretači nikada do te godine nisu mogli presresti njemačke 'zepeline'. Britanski vojnici tijekom tih godina rata između sebe su pričali kako je PZO top jedna od tri najnekorisnijih stvari na Svijetu. Dakako, sve se to događalo zato što je sustav veza zrak-zemlja i zemlja-zemlja bio tek u pelenama, odnosno tek u začetku. Tako je već 1916. britanska PZO ojačana snažnim reflektorima, a to je nekoliko puta prisililo njemačke 'zepeline' da odustanu od svojih napada. No, njemačko ratno zrakoplovstvo tada je dobilo nove zrakoplove tipa 'Gota'. Bili su to zrakoplovi s dva motora od kojih je svaki imao snagu 250 KS. Postizali su brzinu leta od 120 km na sat i plafon im je bio na 3000 metara, a nosili su po 600 kg bombi svaki. Kada su tijekom mjeseca lipnja 1917. napali London, točnije 20 zrakoplova tipa 'Gota', te izbacili oko 10 tona bombi na grad, a potom još otišli i neoštećeni, britanski vojni stručnjaci i zapovjednici bili su silno zabrinuti. Britanska PZO odmah je bila preustrojena, pa su reflektori stavljeni u još bliskiju spregu s PZO topovima, otkrivena je visina leta 'Gota' i uvedena je taktička radnja – zapriječna paljba. (PZO topovi pucaju svi u jedno određeno mjesto na kojem se očekuju zrakoplovi koji će uletjeti u kišu projektila) Tako je jedne noći tijekom 1918. od 40 'Gota' koje su napale oboreno njih 6, a još tri su se srušile kasnije od oštećenja koja su pretrpjele. No, pored ovih uspjeha sve do kraja rata britanska PZO nikako nije mogla uskladiti svoj sustav obrane, pa su nerijetko PZO topovi gađali i vlastite lovce. Tako su bombarderi sve do kraja 1. Svjetskog rata predstavljali opasno i moćno oružje koje je moglo prouzročiti ozbiljne prekide u proizvodnji, a i pad ćudoređa kod stanovništva i vojske. Tijekom godina između dva svjetska rata PZO se nije nešto mnogo izgradila, osim možda što je tijekom tridesetih godina u PZO uveden i radar. Tijekom 2. Svjetskog rata PZO opet ima probleme. Prva opasnost opet se pojavila njemačkim uporabama radio navođenih krilatih bombi tipa 'Henschel 293', a potom i raketnih bombi tipa 'FX 1400'. Ove dvije bombe kojima se upravljalo uz pomoć radara Nijemci su uspješno rabili protiv britanskih brodova na Atlantiku, protiv američkih brodova kod Salerna, a osobito protiv talijanskih brodova koji su bježali prema Malti. Nijemci su pokušali razviti i defanzivne (obrambene) radio-navođene projektile, ali u tomu nikada nisu uspjeli do kraja poradi savezničkog bombardiranja. U te obrambene projektile od kojih je Hitler toliko očekivao (proizvedeno ih je svega nekoliko prototipova za eksperimentalne opite) najpoznatiji su tipovi 'zrak-zrak' 'Henschel 298' dometa oko 3 km i zemlja-zrak 'Schmetterling' (Leptir) dometa do 30 km i plafonom leta do 14 km. Ovi primjeri doista pokazuju da je Njemačka tijekom 1945. godine u razvoju PZO sustava i oružja bila daleko ispred svih u Svijetu. Iako se tijekom ratnih godina 2. Svjetskoga rata nije baš posvećivala dostatna pozornost razvoju mlaznih i raketnih lovaca, Nijemci su i na tom polju prednjačili, ali i naletjeli na 'porođajne' muke o kojima će Athumanunh napisati nešto kasnije. Britanski nosači zrakoplova lako su mogli nanijeti briljantne i teške udare talijanskoj ratnoj mornarici usidrenoj u luci Taranta u studenom 1940. samo zato što su talijanski lovci tipa 'FIAT' i 'Maki' bili zastarjeli, a sustav ZMIN u talijanskoj ratnoj mornarici bio je skroz nepoznat. Američki nosači zrakoplova opet su lako i neometano mogli tijekom 1945. godine nanositi teške udare Japanu samo zato što je japanska PZO bila rascjepkana, a njihovi radari tek 'skrpani' i skroz neefikasni. Japanci su tu imali još jedan veliki problem, a to je njihov jezik. Naime, japanski je skroz nepodesan za sporazumijevanje u žurnim trenucima. Naime, mnogo je lakše i jednostavnije izgovoriti signale 'Roger' (primio i razumio) i 'Angels 5' (visina leta 5000 metara) na hladnom anglo-saksonskom nego na pištavom cikanju japanskog. Kasnije će se ova Athumanunhova promišljanja pokazati i tijekom korejskog rata kada piloti MiG-ova imaju poteškoća u sporazumijevanju u zračnim bitkama za obranu HE na rijeci Jalu. Dobro, toliko za uvod, a sutra idemo dalje o PZO.

četvrtak, 22.05.2008.

Athumanunhova promišljanja

Zaključak i pouke o napadima na pomorske i cestovne komunikacije

Dakle, neka pouka koju bi moglo iznjedriti Athumanunhovo promišljanje o bombardiranjima protivničkih putova (cestovnih i pomorskih) opskrbe u uvjetima ekonomije zračne nadmoći sigurno je obuka specijalnih zračnih snaga za provedbu tih zadaća. Tako je njemačko ratno zrakoplovstvo (Luftwaffe) protiv lako ranjive sovjetske željeznice imalo specijalno obučene posade ustrojene u zračne postrojbe bombardera tipa 'Heinkel' i 'Junkers' koji su bili naoružani topovima velikog kalibra kojima su gađali sovjetske lokomotive. Potpuno slično američkom ustroju zrakoplova tipa 'B – 25' i 'B – 26', te britanskom ustroju zrakoplova tipa 'Mosquito' i njemački piloti bili su majstori u bombardiranjima iz brišućeg leta (Brišući let – eng. altitude flight, nje. Tiefstflug je let borbenog zrakoplova na najmanjoj stvarnoj mogućoj visini leta, odnosno visina cilja odgovara visini leta. To je izuzetno opasno za pilota i to stvarno mogu samo pravi 'majstori', jer na toj visini teško je uočiti i gađati zrakoplov PZO oružjem – po Athumanunhu) koji je itekako bio efikasan u napadima na brodove, željezničke kompozicije koje imaju PZO zaštitu, kolone bojnih i nebojnih vozila, branjene mostove, tunele, vijadukte, brane … Najdalje u ustrojima tih specijalnih bombarderskih postrojbi došli su ipak Britanci ustrojem svoje nadaleko poznate 617. eskadrile kodno nazvane 'Rušitelji brana'. Athumanunh posjeduje knjigu koju je napisao Pol Brikhil (The Dam Busters) i u njoj postoje nevjerojatne i izuzetno lijepo opisane suradnje na relaciji civilno-vojna (znanstvenici i vojni stručnjaci) i vojno-vojna (zapovjednici i podređeni piloti) koje nakon zajedničkih djelovanja uvijek urode u doprinosu zajedničkom cilju – povećanje efikasnosti i pobjeda nad protivnikom. Jedan pak je britanski zrakoplovni general zapisao o 617. eskadrili u njezinu knjigu sjećanja: - 'Vrijedite kao deset drugih bombarderskih eskadrila i vi ste jedna od najefikasnijih postrojbi svoje vrste koje je Britanija ikada imala.' Athumanunh je doista uvijek nanovo ushićen kada pročita tu knjigu i opise djelovanja te zračne postrojbe, te je uvijek rado potraži na svojoj polici. No, nisu samo specijalno obučene posade zrakoplova ekonomične i efikasne. Piloti su bitni, ali oni trebaju odgovarajuće i efikasne bombe, a proizvodnja američkih i britanskih bombi u periodu između dva svjetska rata bila je žalosna, pa Athumanunh uvijek kada o tomu nešto piše ne može vjerovati da se to doista i događalo. Athumanunh se opet ne može načuditi ljudskoj gluposti, naime piloti i tehničko osoblje (časnici za oružje) gotovo panično izvještavali su nadređene da su zrakoplovne bombe više opasne za njih nego za protivnika i da imaju veliki broj izvanrednih događaja s bombama već tijekom opremanja i naoružavanja zrakoplova na zemlji. Što se dogodilo? Kao i uvijek, a kako to biva u želji za masovnom proizvodnjom, proizvođači su, doista Athumanunh vjeruje da je to bilo u najboljoj namjeri, sami modificirali konstrukciju bombi i pri tomu narušili temeljne operativne zahtjeve. Nadalje, američke bombe punjene su slabim i neprikladnim eksplozivom. Tako je od ukupnog broja američkih bombi dopremljenih britanskom zrakoplovstvu do 1943. njih 50 posto zatajilo ili prouzročilo nesreću među tehničkim osobljem za naoružavanje zrakoplova. Ako Athumanunh krene još dublje otkriva se još nevjerovatnija priča o samouvjerenosti, nemarnosti i nepovjerljivosti. Tijekom 1939. godine britanski bombarderi imaju najtežu bombu koja teži tek smiješnih 226 kg, a ciljanje njome bilo je toliko neprecizno da su britanski zrakoplovni časnici, bez obzira što i nisu imali dostatan broj bombi, dopuštali pilotima da provode 'serijska bombardiranja' – masovna izbacivanja bombi na cilj od kojih možda tek petina pogađa. Zapravo, po Athumanunhu, časnici za bombe bili su zadovoljni i ako bi cilj pogodili barem jednom bombom. Nadalje, eksploziv amatol kojim su punjene bombe bio je kudikamo slabiji od ciklonita (RDX), a proizvodnja ciklonita je neobjašnjivo prekinuta (RDX – Research Department Formula X). Doista, postojala je narudžba za bombom težine 450 kg, ali njezina proizvodnja počela je tek 1939. Dakle, možda je besmisleno ako Athumanunh podsjeti da je bomba zadnja u kariki lanca bombardiranja i ako ona ne odradi svoj dio uzalud dobar zrakoplov, vrhunski obučen pilot i pogodak. Gotovo slične probleme imali su i njemački piloti tijekom bombardiranja u Norveškoj kada su oni pogodili direktno britanske brodove, ali bombe nisu eksplodirale, a još gore moralo je biti njemačkim pilotima kada bi vidjeli da se njihove bombe poput lopti odbijaju od čeličnih paluba britanskih ratnih brodova i završavaju u moru. No, njemački proizvođači brže su reagirali na primjedbe pilota, pa su sve do 1943. njemačke bombe bile efikasnije od Savezničkih. Tek nakon 1943. bude se američki i britanski proizvođači i ubrzo slijedi čitav niz efikasnijih bombi koji završava, nažalost, atomskom bombom. Američke zapaljive (napalm) bombe koje su rabljene tijekom napada na japanske gradove imale su strašno i razarajuće djelovanje. Te bombe punjene želatinastom masom koja se punila u aerodinamične limene kanistere zapremine od 416 litara izazvale su strašne požare u oko 60 japanskih gradova na koje je izbačeno u periodu od 1944. do 1945. oko 100 000 tona zapaljivih bombi. Nakon 1943. i britanske bombe sve su efikasnije, a izbačene na njemačke gradove težile su 1800 kg na Emden, 3600 kg na Düseldorf i Karlsruhe, a 1944. uporabljena je i bomba težine 5400 kg. Još teže britanske bombe bile su tip 'Talboy' i tip 'Grand Slam' koje su pale na vijadukt kod Bilefielda. Drugi put nešto o PZO tijekom 2. Svjetskog rata.

srijeda, 21.05.2008.

Athumanunhova promišljanja

Zračni napadi na putove opskrbe – nastavak

Temeljna greška japanske ratne strategija bila je otvorenost japanskih prometnih i pomorskih smjerova opskrbe napadima američkih zrakoplova i podmornica. Ti kombinirani zračno-pomorski napadi (zrakoplovi + podmornice) na japanske pomorske putove opskrbe veliki su strateški uspjeh SAD, možda čak i veći od samog atomskog bombardiranja koje će napokon prisiliti Japan na kapitulaciju. Naime, japanski ratni plan iz 1942. godine, kojim je planirano osvajanje i obrana novoosvojenih područja Pacifika ipak je bio preambiciozan. Zapravo, po Athumanunhu, japanski vojni planeri, nakon munjevitih uspjeha tijekom 1941. i 1942. godine na Filipinima, nizozemskoj istočnoj Indiji (Indonezija) i Malaji kada je Japan došao do toliko potrebitih izvora nafte i kaučuka, više nisu imali čvrst Plan. Japanska trgovačka mornarica tada je raspolagala s oko 6,5 milijuna tona, a godišnje je gradila oko pola milijuna tona novog brodovlja. Japanska ratna mornarica tvrdila je da su trgovački putovi sigurni, ali njihov sustav pratnje konvoja ratnim brodovima već je pokazivao velike vojničke nedostatke. Naime, ne postoje središnja tijela za planiranje ruta konvoja i nema SOP (standardni operativni postupak) brodova u slučaju napada protivničkih ratnih brodova. Nadalje, konvoji nemaju ama baš nikakvu zračnu potporu japanskih lovaca, a i protupodmornički japanski zrakoplovi ne provode ophodnje na tim rutama. Možda je za japanske vojne stručnjake u to doba bilo i doista nepotrebno, jer američko-britanske pomorske snage u to doba imaju tek oko 40 operativnih podmornica. No, japanska vojska i ratna mornarica zauzele su kudikamo veće područje nego se isprva planiralo u Aziji i Pacifiku, a sve je to onda trebalo i braniti. Nadalje, japanski vojni stručnjaci čine prvu, temeljnu i strašnu grešku – podcjenjuju protivnika. (Nikada, ali baš nikada, protivnik se ne smije podcijeniti, ma kakav on bio!!!) dakle, japanski vojni stručnjaci podcijenili su američku vojsku i mornaricu, odnosno zanemarili su brzinu oporavka i prenaoružavanja protivnika. Athumanunh bi slobodno mogao zapisati da je japanska vojska i mornarica zagrizla preveliki zalogaj koji nije mogla prožvakati. Naime, Japanci su se ustremili na Burmu, Port Morzbi, Novu Gvineju i Aleutsko otočje. Japansko zrakoplovstvo u početku je bilo pod zapovjedništvom KoV, a mornarica je bila tek drugorazredna po značenju. Dakle, japansko zrakoplovstvo nema zračnu nadmoć nad morima Pacifika. Jedino što je vojnički dobro urađeno je PZO domovinskih otoka (samih japanskih otoka). No, ne postoji koncentracija lovaca presretača i PZO topova, a služba ZMIN (zračno motrenje i navođenje – po Athumanunhu) gotovo ne postoji. Ipak je trebalo postaviti radare na strateške točke i na brodove koji bi provodili ophodnje i motrenje na pučini. Umjesto svega toga japansko zrakoplovstvo rasipa i troši svoje snage tijekom 1943. godine na mnogobrojne prekomorske napade. Mornaričko zrakoplovstvo u kojem se i nalazi elita japanskih vojnih pilota u tim napadima pretrpjela je nenadoknadive gubitke u veličanstvenim i strašnim bitkama kod Solomonskog otočja, Bitci u Koraljnom moru i najviše u bitci za Midway. O tim bitkama Athumanunh je već prije pisao, pa će sada samo podsjetiti: u bitci za Midway japanska ratna mornarica i zrakoplovstvo izgubili su stotinjak najboljih pilota, 250 zrakoplova i 4 nosača zrakoplova. Nadalje, tijekom 1944. godine upitna je, a Athumanunhu potpuno nerazumljiva, kvaliteta obuke japanskih pilota. Naime, japanski piloti, tijekom bitke za Filipine, a koja je iznjedrila i prikazala mnoge nedostatke tijekom obuke japanskih pilota, u toj bitci japanski piloti ne znaju čak ni sletjeti na nosač zrakoplova, a da ne oštete zrakoplov. Jedan od japanskih admirala to je uočio i pokušao unaprijediti tu obuku, ali tada je već bilo prekasno. Američki zračni i pomorski napadi na pomorske putove opskrbe već su bili u tijeku. Japan će do kraja rata imati samo 20 posto od tonaže brodovlja u odnosu na tonažu tijekom napada na Pearl Harbour. Znači da su američko zrakoplovstvo i mornarica potopili oko milijun tona japanskih brodova! Tijekom ljeta 1944. položaj Japana postajao je sve teži i Japan je polako zapadao u položaj očajnika. Naime, gubici tankera, koje su potapale američke podmornice i zrakoplovi, doveli su do toga da su se japanskim pilotima morali ograničiti trenažni letovi, a do kolovoza mjeseca iste godine Japan je sada ukupno izgubio oko pet milijuna tona svojeg brodovlja. Dakle, Japan sada ima nešto više od tri milijuna tona brodova, a američka 14. zračna armija koja djeluje u Kini Japanu nanosi još jedan težak udarac – prekinuta je redovita opskrba japanskih tvornica željeznom rudačom. U Kini kao da se japanskim generalima dešava isto što i njemačkim u Francuskoj, a Athumanunh će to potkrijepiti primjerom zapisa jednog japanskog generala u ratni dnevnik svoje postrojbe: 'Protivnički zrakoplovi potpuno su nam uništili putove opskrbe, a ceste su potpuno neuporabljive. Ako se budemo morali izvlačiti iz Kine bit će nam potrebno godinu dana, a ako budemo željeli izvući i svoju opremu onda će nam za to trebati dvije godine…' Slijede primjeri koji potvrđuju sve veće probleme japanskih zapovjednika. Tako su stalni američki zračni napadi ometali japansku vojsku da se opskrbi i popuni potrebitim ratnim i doknadnim materijalom koji joj je bio potrebit za provedbu napada na 17. britansko-indijsku diviziju koja se branila kod Arakana i time priječila ulaz japanske vojske u Indiju. Isto tako američki prijevozni zrakoplovi američke 10. zračne armije bogato su opskrbljivali vojnike britanske 7. divizije koji su se borili u Burmi. Japanci su se vrlo predano trudili popraviti svoju tešku situaciju, pa su počeli proizvoditi sve više lovačkih zrakoplova sve boljih taktičko tehničkih značajki, pojačali su svoju radarsku mrežu i reorganizirali sustav osiguranja konvoja. No, tada na scenu stupaju američki dalekosežni zrakoplovi bombarderi tipa B – 29 Supertvrđave. Ti američki zrakoplovi polažu mine u sve širim razmjerima i na sve većim udaljenostima, sve bliže japanskom otočju. Dakako, operacija polaganja mina nije bilo nešto novo (njemačko zrakoplovstvo uspješno je to odradilo već 1939./40. protiv britanskog brodovlja), ali za polaganje mina na veliku udaljenost koju su provodili američki zrakoplovi tipa B – 29 Supertvrđave japanski zapovjednici ipak nisu imali adekvatan odgovor. Tako su američke 'Supertvrđave' u operaciji polaganja mina, samo šest mjeseci prije kapitulacije Japana, u korejskim vodama, tokijskom zaljevu i tjesnacu Šumonoseki zadale Japanu paralizirajući i smrtni udar, jer stradalo je još oko milijun i pol tona japanskog brodovlja, a toliko je sada negdje i ostalo Japanu. No, da bi Japan zadovoljio svoju potrebu za sirovinama tada mu je bilo potrebito minimalno četiri milijuna tona brodovlja. Da ja kojim slučajem i tih preostalih milijun i pol tona brodovlja uspjelo dopremiti potrebite sirovine, misija dopreme istih do tvornica željeznicom i cestama bila je gotovo nemoguća. Željezničke i cestovne komunikacije američki bombarderi gotovo su uništili. Tako je sada japanska željeznica svoj promet umanjila za pola. Dobro, to bi bilo to i Athumanunhu preostaje samo zaključak koji će napisati drugi put.

nedjelja, 18.05.2008.

Athumanunhova promišljanja

Zračni napadi na putove opskrbe

Drugi svjetski rat iznjedrio je čitav niz upečatljivih primjera koji su zorno pokazali da zrakoplovstvo, a poglavito ako djeluje u sprezi s podmornicama, u vrlo kratkom periodu može presjeći kopnenim postrojbama vitalne opskrbne potrebe kao što su opskrba gorivom i mazivom, streljivom i ubojnim sredstvima, te drugim ratnim i doknadnim materijalom, a tada bitka na kopnu može biti već napola izgubljena i prije nego što je počela. Zračni napadi isto tako mogu poremetiti željezničke putove dopreme industrijskih proizvoda i doknadnog materijala do tvornica koje proizvode i spajaju dijelove za teško naoružanje. Isto tako zrakoplovni napadi mogu poremetiti dopremu i preradu prirodnih sirovina u ratni materijal. Za to promišljanje Athumanunh će uzeti primjere opet iz 2. Svjetskog rata, kao što su britansko-američki zračni napadi na talijanske cestovne smjerove tijekom 1943./44., te na željezničke pruge u Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj 1944./45. Nadalje, Athumanunh će navesti i primjer kojim su Saveznici poduzeli zračno-pomorske napade na pomorske putove opskrbe njemačkog Afričkog korpusa 1941./42. s područja Malte. Upravo ovi napadi s Malte školski su i klasični primjeri za Athumanunhovo promišljanje. Naime, britansko zrakoplovstvo tijekom 1941. godine u sprezi s britanskim podmornicama nanijelo je izuzetno teške gubitke ratnim opskrbnim brodovima Osovine u Sredozemlju. Do kraja 1942. godine ukupno je potopljeno oko dvije trećine talijansko-njemačke opskrbe brodske tonaže. Bili su to ubitačni učinci na opskrbu kopnenih postrojbi Rommelovog Afričkog korpusa baš u trenutku pred presudnu bitku kod El Alemejna. Tako je Rommel zapisao u svoj ratni dnevnik: 'Bitku kod El Alemejna izgubio sam i prije nego što je započela. Moje postrojbe skoro da su ostale bez goriva, a velika skladišta ležala su na sve strane po Italiji. Ja sam se uzalud uvjeravao da će mi gorivo doturiti talijanski opskrbni brodovi, ali oni su se pokazali skroz nespremni i nesposobni da to učine.' Talijanska ratna mornarica doista je izgubila pet itekako važnih tankera s gorivom tjedan neposredno pred bitku kod El Alemejna i to jedan za drugim redom. To pak je lakonski priznao u svom dnevniku grof Ćana zapisavši: 'Dva mjeseca ranije, točnije 2. rujna 1942. , Rommel je zaustavljen u Egiptu jer je skoro ostao bez goriva, a tada su još tri naša tankera potopljena u samo dva dana.' Nadalje, Ćana navodi: 'Rommel je optimist u pogledu kvalitete svojih postrojbi, ali je gotovo izbezumljen do bijesa stanjem opskrbe. Ne samo da mu nestaje goriva, već mu postrojbe oskudijevaju i u streljivu i hrani.' Na kraju dan uoči bitke Rommel zabrinut zapisuje: 'Moje se postrojbe naprežu i troše, a opskrba stiže u smiješno malim količinama…' Upravo ovo je period kada britanske obavještajne službe imaju gotovo idiličan odnos i suradnju sa zrakoplovstvom i mornaricom. Nadalje, napadi na njemačke cestovne putove opskrbe u proljeće 1944. godine jedan je od najefikasnijih zračnih napada tijekom cijeloga rata, ako ne i u cijeloj povijesti ratova i bitaka. Združena britansko-američka zračna operacija bacila je na koljena i gotovo paralizirala operativnu pokretljivost (mobilnost) njemačkih postrojbi tijekom nekoliko mjeseci od iskrcavanja u Normandiji. Naime, uspjeh je postignut upravo poradi toga što je Njemačko zapovjedništvo strateški nadmudreno, jer Hitler je bio uvjeren i siguran da je stvarno mjesto iskrcavanja Savezničkog desanta u području Calea, pa su čitave njemačke divizije 'zamrznute' stavljene u pričuvu čekajući iskrcavanje Saveznika kod Calea. No, ipak presudnu ulogu imalo je savezničko zrakoplovstvo koje je veličanstveno izvojevalo zračnu nadmoć nad njemačkim zrakoplovstvom tijekom bitaka za prevlast u zraku nad Francuskom. Zapravo, po Athumanunhu, zrakoplovna napadna operacija na njemačke putove opskrbe počela je na dan D - 90 (skraćenica govori da se radi o 90 dana prije dana D, a ako bi Athumanunh uporabio skraćenicu D + 90 onda bi to govorilo da se radi o 90 dana nakon dana D). Dakle, prvo se krenulo s Prvom fazom u kojem je provedena cijela serija kamufliranih napada na željeznička čvorišta i skladišta RMD (ratni doknadni materijal) po cijeloj Francuskoj, Belgiji, ali i u Njemačkoj. U Drugoj fazi, koja je počela na sam dan D, savezničko zrakoplovstvo ostvaruje perfektnu, (po Athumanunhu idiličnu), suradnju s kopnenim postrojbama i gotovo izolira cijelo Zapadno ratište. Athumanunh to potpuno i slobodno iznosi u svojim promišljanjima jer sve je vidljivo iz kasnije zarobljenih ratnih dnevnika njemačkih postrojbi. Evo nekoliko tipičnih i karakterističnih primjera. Njemačke postrojbe dobivaju samo jedan obrok dnevno, zapovjednici njemačkih postrojbi samo noću mogu obilaziti svoje postrojbe, njemačke postrojbe koje su se trebale žurno ubaciti u borbe jedva da su prelazile 15 km po danu, a vojnici iz sastava motoriziranih njemačkih postrojbi prevoze se biciklima, ili još gore kreću se pješke. Dakako, po danu su u zraku apsolutni gospodari saveznički borbeni zrakoplovi koji nadlijeću, dolijeću, bombardiraju, lebde, ruše i obasipaju strahovitom paklenskom strojničkom paljbom iz zraka. Nadalje, tijekom saslušanja, nakon što je zarobljen, njemački zapovjednik 2. oklopne divizije bezvoljno je priznao: 'Mojim tenkovima (radi se o 120 tenkova) trebalo je iz Abvila u Pa de Caleu do Normandije (udaljenost je oko 500 km – po Athumanunhu) deset dana. U tih deset dana ja sam se osjećao kao da vodim kornjaču…' Upravo ova 'brzina kornjače' vidljiva je u svim zapisima njemačkih divizija, pa će Athumanunh navesti još jednu pješačku diviziju koja je od 12. lipnja provodila hodnju da bi se uključila u borbu sve do 4. srpnja na udaljenost svega 640 km. (po Athumanunhovim izračunima jednoj diviziji potrebito je tri dana da provede hodnju na ovu udaljenost, a ako pak se zapovjedi usiljena hodnja onda može i za dva dana, a ta njemačka divizija trebala je čak 22 dana da bi se od francusko-španjolske granice prebacila do Normandije). Ako se pročita zapis iz operativnog dnevnika te divizije sve postaje razumljivo: - zrakoplovi porušili prugu, zrakoplovi porušili most, zrakoplovi napali glavninu, zrakoplovi koče naš pokret, zrakoplovi …! No, slično je bilo i u samoj Njemačkoj, a baš tih godina njemački PZO bio je na vrhuncu svoje moći, a posebice njemački noćni lovci opremljeni radarom. Upravo su to i njemačke najiskusnije zrakoplovne postrojbe koje su tijekom svih godina rata i pretrpjele najmanje gubitke. Opet iz dostupnih izvora tadašnjih ljetopisaca vidljivo je da Njemačka ima već tijekom ljeta 1944. velike probleme s dopremom zaliha sovjetskog ugljena za zimu, pa krajem godine doprema zaliha od 14 000 tona pada na samo 6000 tona. Tijekom veljače 1945. savezničko zrakoplovstvo dotuklo je njemačke putove opskrbe. Naime, oko 10 000 britansko-američkih zrakoplova danonoćno napada putove opskrbe u Njemačkoj. Bila je to Athumanunhu poznata operacija kodnog imena 'Clarion' (Ratna truba) koja je rezultirala smanjenjem njemačkog prometa za 90 posto, a ratna proizvodnja nakon nje pala je na smiješne liliputanske brojke. Isto tako, operacija kodnog imena 'Strenght' (Snaga), provedena je i u Italiji na njemačke putove opskrbe tijekom 1944. od ožujka do svibnja, pa su dnevne opskrbe njemačkim postrojbama tamo pale s 80 000 dnevno na samo 10 000 tona. To pak je dovelo do sve neurednijeg odstupanja njemačke 14. armije kroz Italiju, a saveznički zrakoplovi uništili su gotovo sve mostove preko rijeke Po. (ovo bi možda mogao biti i odgovor zašto su njemačke armije još uvijek u Italiji, a CA i Saveznici su već pred Berlinom – po Athumanunhu). U slijedećem nastavku nešto o problemima Japanaca i njihovih opskrbnih putova tijekom Drugog svjetskog rata.

subota, 17.05.2008.

Athumanunhova promišljanja

Bombardiranje i bombardersko zrakoplovstvo

Ako Athumanunh pokuša objasniti značaj samostalne zračne nadmoći mora se poslužiti shvaćanjima i promišljanjima vojnih znalaca tijekom 2. Svjetskog rata. Naime, upravo tu je i bilo najviše lošeg planiranja dalekog bombardiranja, jer su shvaćanja o samostalnosti bombarderskog zrakoplovstva izazvala velika razmimoilaženja u mišljenjima među visokim časnicima grana vojski toga doba. Dakako, upravo poradi toga potpuno se zaboravljalo na povećanje borbenih vrijednosti zrakoplova što i je glavni cilj zračne nadmoći. Tako je njemačko ratno zrakoplovstvo pod zapovjedništvom Göringa bilo samostalno samo na papiru, pa tako njemačko ratno zrakoplovstvo ni ne rabi svoju zračnu nadmoć u početku rata onako kako bi to trebalo činiti. Dakako, svemu je krivo bilo to što je od početka Njemačka proizvodna politika ratnih zrakoplova krenula krivim smjerom. Nijemci su odustali od svojeg predratnog razvoja četveromotornih bombardera tipa 'Junkers Ju -90' i 'Focke Wulf Fw – 200', pa je prešlo na razvoj dvomotornih bombardera tipa 'Henschel He', 'Dornier Do' i Junkers Ju'. Kada su to njemački zrakoplovni časnici 1942. godine željeli promijeniti pretrpjeli su neznalačke i bolesne napade svoga Vrhovnog zapovjednika (Hitler) i mogućnost da se proizvede dostatan broj teških bombardera zauvijek je za Njemačku propala. S druge strane, samostalnost američkih strateških bombardera 'letećih tvrđava' i 'supertvrđava', iako su teorijski bili dio kopnenih snaga, uživali su besprijekornu samostalnost, baš kao i britanski bombarderi iz sastava Britanskog bombarderskog zapovjedništva. Opet, kada je 1942. sovjetsko bombardersko zrakoplovstvo postalo samostalno i nezavisno od CA, ipak nije postalo efikasnije strateško oružje. Ipak, po Athumanunhu, Amerikanci i Britanci ponekad su i znali pretjerati glede zahtjeva i zapovijedi koje su dolazile pred strateške bombardere. Naime, Athumanunh nikako ne može razumjeti zašto su američki vojni stručnjaci smislili Plan bombardiranja Trećeg Reicha tijekom 1943. godine i tu zadaću natovarili američkoj 8. zračnoj armiji na leđa. Ta američka 8. zračna armija nije imala dostatan broj zrakoplova lovaca, a njemačka je baš tada povećala broj svojih lovaca presretača koji su mogli (i jesu) bombarderima nanijeti teške gubitke. Athumanunh će to potkrijepiti primjerom napada američkih bombardera na njemačku tvornicu kugličnih ležajeva u Schveinfurtu 14101943 u kojem je sudjelovalo 228 američkih bombardera. Oboreno je 62 bombardera, a još 138 ih je ozbiljno oštećeno. Kasnije 1944. i 1945. godine situacija je bila puno drugačija, pa su američki bombarderi tijekom bombardiranja Njemačke i Japana mogli neometani jednostavno birati ciljeve. Opet u tim danima tijekom bombardiranja Japana američki bombarderi tipa 'B-29' bombardiraju gotovo neometani, a japansko ratno zrakoplovstvo ima itekako dobre i brze lovce koji su mogli rastjerati bombardere, ali tu opet nema nikakvih koordinacija između japanskih lovaca iz sastava KoV i onih iz sastava RM. (Naime, Japan nema tijekom 2. Svjetskog rata RZ kao posebnu granu vojske – po Athumanunhu). Da su kojim slučajem japanski lovci imali uspjeha kao britanski tijekom 1940. tko zna bi li američki bombarderi izbacili atomske bombe. Nadalje, Athumanunh nije mogao povjerovati kada je napokon shvatio da su se najkrvavije bitke 2. Svjetskog rata zapravo tukle zato da bi se 'granica bombardiranja pomaknula naprijed' i kako bi se protivniku (Njemačkoj) moglo bombardirati kapacitete koji proizvode oružje. Athumanunh je ovo shvatio tek kada je pročitao knjigu general-pukovnika zrakoplovstva Harissa (Bomber's Battle) u kojoj on navodi da je tražio 4000 bombardera koje nikada nije dobio, a s njima je želio provoditi zračne napade na Njemačku. Nadalje, general više jadikuje za brojem bombardera nego zbog njihovog malenog doleta, pa Athumanunhu više nije jasno da li su operacije američke 8. zračne armije ograničene tijekom 1942./43. poradi nedovoljnog doleta bombardera, poradi njihovog malenog broja, ili poradi velike efikasnosti njemačkih lovaca presretača koji ruše bombardere koje ne štite njihovi lovci. Osim toga, CA i anglo-britanske snage tuku krvave bitke i tijekom 1944./45., a tada više nema potrebe za pomicanjem granica bombardiranja. Upravo ta strašna bombardiranja u posljednjim godinama rata Athumanunh opet ne razumije. Naime, baš tih godina najviše strada civilno stanovništvo, jer bombarderi vrlo često griješe u svojim ciljevima. Tako su greškom odabrani ciljevi i napadnuti gradovi u neutralnim Švicarskoj i Irskoj, pa ako hoćete i Zadar i Zagreb i još mnogi drugi gradovi. Athumanunh je uvjeren da nisu piloti i navigatori činili tako drastične greške u navođenju, već jednostavno piloti i navigatori uopće ne znaju što bi trebali gađati, pa gađaju sve redom. Tu pak je zakazala obavještajna služba koja sve do 1944. nije otkrila gdje su njemačke rafinerije nafte i tvornice zrakoplova, te kojim se smjerovima dotura gorivo i mazivo njemačkim postrojbama. Nadalje, savezničko izvidničko zrakoplovstvo nikada nije nadletjelo ciljeve koji su bombardirani u namjeri da utvrdi štetu. Upravo poradi tih nedostataka saveznički bombarderski zapovjednici ne znaju kakve su učinke polučili tijekom prethodnih bombardiranja, pa je onda i razumljivo što uopće ne znaju ni što bi trebali napadati u sljedećim napadima. Da bi Athumanunh potkrijepio ovo svoje promišljanje mogao bi navesti bezbroj primjera, no, navest će samo dva i time završiti ovo svoje promišljanje. Prvi primjer je bespotrebno dugotrajno bombardiranje Monte Casina koji je pretvoren u prah i pepeo, a nije polučen gotovo nikakav vojni uspjeh bombardera. Drugi pak je iz 1940. kada jadno mali broj britanskih bombardera napada uzaludno njemačke tvornice aluminija, a uopće ne dira te iste tvornice u Francuskoj koje su netom Nijemcima pale u ruke. Slijedeći put nešto o zračnim napadima na putove opskrbe tijekom 2. Svjetskog rata.

petak, 16.05.2008.

Athumanunhova promišljanja

Zračne snage i nadmoć u zraku

Tijekom razdoblja između dva Svjetska rata većina vojnih stratega tvrdila je da moć i vojna nadmoć Britanije, Amerike i Japana leže u njihovim ratnim flotama, a onda je izbio 2. Svjetski rat koji je u temeljima izmijenio odnose između grana svih vojski. Naime, odjednom je zračna snaga (ratno zrakoplovstvo) postala odlučujući čimbenik i opet su mnogi vojni stratezi tvrdili da pobjeda u ratu leži u zrakoplovnoj nadmoći. Upravo ta krilatica 'pobjeda pomoću zračne nadmoći' zavela je mnoge i svi su oni tvrdili da ratno zrakoplovstvo samo može iznijeti pobjedu nad tadašnjim Japanom i Njemačkom. No, Athumanunh nikako nije mogao, tijekom svojih koračanja, kroz veličanstvene bitke ratnih brodova na Pacifiku, pa zatim kroz kopnene bitke koje su tukle kopnene postrojbe CA i na kraju kroz predivnu zračnu potporu koje su pružali zrakoplovi kopnenim postrojbama i ratnim brodovima, sigurno odrediti i zaključiti: koja je grana vojske na kraju dobila 2. Svjetski rat?! Što je to po Athumanunhu zračna nadmoć? Dakle, po Athumanunhu bio bi to ukupan zbroj svih visokokvalitetnih borbenih zrakoplova, ali samo s ljudskim posadama koje su dobro obučene, posjeduju veliko bojno ćudoređe i opremljene su svom potrebitom ratnom opremom za izvršenje bojnih zadaća. O čemu pak zavisi ta zračna nadmoć? Po Athumanunhu to su meteorološki uvjeti, jakost protivnika, protivničke obavještajne službe i još mnogo drugih čimbenika koje je teško uvijek predvidjeti. Kako pak su upravo zračne snage posljednjih godina 2. Svjetskoga rata na vrlo poseban način izrazile svoju efikasnost, to je onda dakako i navelo, a možda i zavelo, mnoge vojne teoretičare, koji su onda jednostavno postali pobornici već prije narečene krilatice - 'pobjeda pomoću zračne nadmoći'. No, Athumanunh će ipak napisati da su samo velika slabost i nevjerojatni propusti protuzračne obrane (PZO) kako Japana, tako i Njemačke zapravo tomu doprinijeli. Nadalje, po Athumanunhu, upravo su uz pomoć kopnenih snaga zauzete protivničke baze, uzletišta i zračne luke koje su toliko trebale zrakoplovima kako bi dosizali svoje krajnje dolete. Isto tako bez maksimalnog naprezanja mornara na Pacifiku i zrakoplovi bi ostali bez svoje, eto, tako iznenada stečene slave. Na kraju ovoga uvoda Athumanunh će nekim primjerima potkrijepiti svoja promišljanja. Naime, sve velike operacije tijekom 2. Svjetskog rata, od napada na Poljsku 1939., sve do kapitulacije Japana, nisu se ni mogle zamisliti bez ratnog zrakoplovstva. No, upravo u tim veličanstvenim zračnim potporama kopnenim bitkama Athumanunh lako raspoznaje svu nemoć i nesposobnost zrakoplovstva da učini nešto više nego što mu dopuštaju okolnosti. Saveznici su ostvarili izuzetnu zračnu nadmoć nad Italijom 1944., ali ona ipak nije ubrzala napredovanje Saveznika kroz Italiju prema Njemačkim granicama. Na kraju, ako baš želite nešto iz bližih nam bitaka, zračna nadmoć UN postrojbi u Koreji nije uspjela zaustaviti nadiranje Sjevernokorejskih kopnenih postrojbi. Dobro, toliko za uvod. Slijedeći put nešto o bombardiranju i bombarderskom zrakoplovstvu tijekom 2. Svjetskog rata.

subota, 10.05.2008.

Srijemska crta bojišnice

Početak i tijek napada BOS i JOS

Nadnevka 3. travnja BOS JA krenula je u napad na dodijeljenoj zoni, a pred njom su se branile u području crte obrane Vrbanja – Jamena – Gunja pet ustaško-domobranskih pješačkih bojni i njemačka 65. pješačka pukovnija iz sastava njemačke 22. pješačke divizije. Nadnevka 4. travnja postrojbe BOS probile su crte obrane ustaško-domobranskih bojni i na izlazu iz Bosutskih šuma zauzele Vrbanju 6. travnja. Time je ugroženo izvlačenje njemačkih postrojbi iz područja Brčkog u smjeru Vinkovaca. Kako bi osigurali taj smjer njemački zapovjednici odmah su u borbe ubacili još jednu njemačku pješačku pukovniju i ona je 7. travnja nakon žestokih borbi preotela Vrbanju postrojbama BOS i branit će je sve do 11. travnja. Iako nije uspjela slomiti otpor i probiti crtu obrane njemačkih postrojbi na svom smjeru napada BOS je ipak na sebe vezala znatan dio njemačkih i ustaško-domobranskih postrojbi, a to će pak olakšati zadaću JOS. Dakle, postrojbe JOS s napadom su započele 2. travnja napadom na Bjeljinu pred kojom su se branile postrojbe njemačke 22. pješačke divizije i 12. ustaško-domobranska divizija. Nandnevka 3. travnja postrojbe JOS zauzele su Bjeljinu i produžile napad prema Brčkom. Do 6. travnja postrojbe JOS izbile su na jugoistočni rub Brčkog, te su se razvile u kružnu poziciju za napad na grad. U koncentričnim napadima postrojbe JOS zauzele su Brčko, ali su se sve njemačke i ustaško-domobranske postrojbe izvukle uspješno preko Save i pri tomu je porušen most. Kako postrojbe JOS nisu imale nikakvih sredstava za prijelaz Save one će uveliko kasniti s izvršenjem svoje zadaće. Dugotrajne i spore pripreme postrojbi JOS za forsiranje uveliko će utjecati na kasnije djelovanje ostalih postrojbi JA kod Vinkovaca. Naime, postrojbe BOS I SOS trebale su do 8. travnja izbiti na crtu Vrbanja – Županja i s nje produžiti zajednički napad prema Vinkovcima gdje su trebale izbiti sukladno Planu do 12. travnja. No, Županja je zauzeta tek 13. travnja, a postrojbe SOS istoga dana zauzet će Vinkovce. Iako su postigle neke uspjehe, vojnički gledano, postrojbe BOS i JOS nisu izvršile svoje zadaće.

Tijek borbi postrojbi SOS

Topnička priprava napada postrojbi SOS počela je 12. travnja u 0445 i trajala je 15 minuta, a za to vrijeme inženjerci JA otvorili su prolaze kroz njemačka minska polja za tenkove JA. Kako bi se olakšao proboj, noću 11. na 12. travnja provedeni su manevri postrojbi SOS po krilima protivničke obrane. Naime, tako je 5. brigada 21. divizije JA preko Dunava prebačena brodovima Riječne ratne flotile (RRF) CA u područje zapadno od Opatovca u samu pozadinu njemačkih postrojbi. Za to vrijeme 22. divizija JA forsirala je Bosut na području između Batrovca i Lipovca i uspjela s jednom brigadom organizirati mostobran oko 3 km dubine, ali je ubrzo ta brigada u snažnom njemačkom protunapadu uz velike pretrpljene gubitke zbačena s crte mostobrana natrag. Tada je počeo opći napad postrojbi SOS nadnevka 12. travnja u 0500 i nakon kratke, ali snažne topničke i zračne priprave 1. i 21. divizija JA u nezadrživom jurišu i naletu slomile su i probile njemačke crte obrane. Uz snažnu tenkovsku potporu tenkovske brigade JA i ubačene 5. brigade iz sastava 21. divizije zauzeti su Opatovac i Mohovo, te su potpuno okružene njemačke postrojbe koje su branile Lovas. Inženjerijske postrojbe 1. armije u stalnim otvaranjima prolaza razminirale su i demontirale ukupno 86 000 PT i PP mina. Tada je na lijevo krilo 21. divizije ubačena u borbu pričuva 1. armije, točnije 48. divizija. Prodor ovih divizija sada je olakšao prodor 42. diviziji u napadu prema Tovarniku. Do 1400 postrojbe JA izbile su pred drugi obrambeni pojas njemačke obrane na Srijemskoj crti bojišnice. Tako je 12. travnja padom Vukovara probijena crta njemačke obrane u Srijemu na dubini od oko 30 km.

Napad na Vinkovce

Napad na Vinkovce postrojbe SOS JA počele su 13. travnja i to 21. i 48. divizija. Za obranu Vinkovaca njemačke postrojbe angažirale su 3. ustaško-domobransku diviziju i dijelove njemačke 41. pješačke divizije. Iako su ove postrojbe pružile snažan otpor ipak nisu mogle zadržati nastupanje postrojbi SOS, pa su se oko 1200 13. travnja povukle na sam rub Vinkovaca. Napad postrojbi SOS na Vinkovce počeo je u 1400 nakon kratke topničke priprave uz potporu tenkova i topova. Ubrzo su se razvile prave ulične borbe za Vinkovce koje su potrajale sve do 1900. Nadnevka 20. travnja postrojbe 1. armije JA produžile su napad i ubrzo će izbiti u Daruvarsku kotlinu gdje je tada bilo koncentrirano oko 100 000 njemačkih vojnika, te ustaša i domobrana vojske NDH. Dakle, padom Vinkovaca pala je i Srijemska bojišnica, a time je i završena operacija kodnog naziva 'Srijemska operacija'. Postrojbe 1. armije JA postigle su značajan uspjeh, ali za to mogu biti zahvalne postrojbama 3. armije JA koje su uspješno forsirale Dravu i nastupale istodobno prema Osijeku i Dalju. Tako su postrojbe 6. korpusa 3. armije JA svojim bojnim djelovanjima u pozadini njemačkih postrojbi zapravo olakšale napredovanje postrojbama 1., 42. i 48. divizije 1. armije JA. Na kraju, tijekom šest mjeseci borbi na Srijemskoj bojišnici, na kojoj je bilo ukupno, na jednoj i drugoj strani, angažirano blizu 350 000 vojnika, JA je u tim borbama izgubila oko 30 000 vojnika (KIA, WIA, MIA).

petak, 09.05.2008.

Srijemska crta bojišnice

Srijemska operacija i proboj Srijemske crte bojišnice – travanj 1945.

Dakle, crta bojišnice u Srijemu za Njemačku vojsku imala je izuzetno značenje. Naime, upravo preko te crte bojišnice njemačko zapovjedništvo za Jugoistok dobilo je izričitu zapovijed od samog Vrhovnog zapovjedništva Wermachta da pod svaku cijenu tu održi operativno-taktičku vezu Grupe Armija Jug s Grupom Armija E. Poradi toga njemačke postrojbe Srijemsku crtu bojišnice uporno i stalno utvrđuju i riješene su upravo tu, u velikoj srijemskoj ravnici, pružiti odlučan otpor postrojbama CA i JA. Tako se ta utvrđena crta njemačke obrane u Srijemu sastojala od dva obrambena pojasa. Prvi obrambeni pojas protezao se od Mohova do Lipovca (širine oko 30 km i dubine oko 6 km). Na tom pojasu izgrađen je neprekidan niz rovova i kretnica koje su ih povezivale, a sve je to bilo ojačano bunkerima, žičanim zaprijekama i gustim minskim poljima (povećana gustina miniranja što iznosi 1,5 mina na jedan metar kvadratni – po Athumanunhu). U zahvatu tog obrambenog pojasa sva sela i usamljeni salaši bili su uređeni za kružni sustav obrane, te inženjerijski uređeni za PO borbu. Težište njemačke obrane nalazilo se u samom središtu tog pojasa, odnosno na crti Šid – Vinkovci. Drugi pojas njemačke obrane protezao se crtom Sotin – Grabovo – Berak – Oriolik – Nijemci. Glede fotifikacijskih utvrda ova crta (pojas obrane) bila je nešto slabija u odnosu na prvu crtu, a branile su je i manje njemačke snage. Osim tih dvaju obrambenih pojaseva njemačke postrojbe za obranu su uredile i naselja u dubini svoje obrane (Vinkovci, Vukovar … ). Južno od Save nalaze se početkom mjeseca travnja i njemačke postrojbe kod Bijeljine i Brčkog. Crtu bojišnice u Srijemu branile su njemačke postrojbe iz sastava njemačkog 34. armijskog korpusa. Tako je od rijeke Dunav do Lipovca koncentrirano ukupno 19 pješačkih bojni i 25 bitnica topništva. Ostali dio bojišnice, od Lipovca do Save branile su postrojbe iz sastava 3. ustaško-domobranske divizije, te postrojbe ruskog zaštitnog korpusa (RZK). Južno od rijeke Save, u području Bijeljine – Brezovo polje – Brčko, nalaze se dijelovi 12. ustaško-domobranske divizije, dijelovi RZK, te glavnina postrojbi njemačke 22. pješačke divizije.

Priprava postrojbi JA za proboj Srijemske crte bojišnice

Nakon provedbe preustroja i prenaoružavanja postrojbi JA, naročita pozornost pridaje se masi novopristiglih vojnika (mobiliziranih novaka koji nemaju ratnoga ni borbenoga iskustva). Tijekom tih priprava i obuke s postrojbama JA boravi i Vrhovni zapovjednik JA maršal J. Broz – Tito. Tu je i Vrhovni zapovjednik JA izdao zapovijed poznatiju pod kodnim nazivom 'Direktiva broj 8', a koja je razmatrala i sagledavala problem Srijemske utvrđene crte bojišnice. Tako je poznato i da je u toj zapovijedi (direktivi) razmatrana mogućnost da se izmanevriraju (zaobiđu i umanji im se snaga) njemačke utvrđene crte. Dakle, sukladno toj direktivi (zapovijedi) postrojbe 1. armije JA podijeljene su na tri operativne skupine: Bosutsku, Južnu i Sjevernu. Ideja o ustrojavanju tih triju operativnih skupina postrojbi bila je slijedeća: ofenzivnim (napadnim) operacijama lijevog krila 1. armije udariti u bok i pozadinu protivničkim postrojbama koje brane utvrđene crte i time olakšati proboj same utvrđene crte, ali i forsiranje rijeke Drave koju su trebale forsirati postrojbe 3. armije JA iz smjera Baranje. Potom brzim djelovanjima postrojbi 3. armije JA prema jugu i jugoistoku spojiti se sa susjednim postrojbama u pozadini protivnika u području zapadno od Vinkovaca. Tim manevrom njemačke utvrde i utvrđene crte u Srijemu bile bi okružene i izolirane. Sukladno tom planu postrojbe 1. armije JA ustrojene u Sjevernu operativnu skupinu (SOS) bile su snage pet pješačkih divizija, tenkovska brigada i inženjerijska brigada i bojno su djelovale na desnom krilu napada. Zadaća 1. armije bila je izvršiti forsiranje rijeke Save i izbiti u područje Vinkovaca gdje se spojiti s postrojbama 3. armije i tako razbiti postrojbe njemačkog 34. armijskog korpusa. Za topničku pripravu i potporu napada angažirana je glavnina topništva JA (28 topničkih bitnica što je negdje oko 120 topničkih oružja). Zračnu potporu postrojbama JA pružit će dvije lovačke pukovnije i dvije bombarderske pukovnije ratnog zrakoplovstva JA. Bosutska operativna skupina (BOS) sastava dvije pješačke divizije i konjanička brigada imale su zadaću krenuti u napad devet dana prije napada Sjeverne operativne skupine (SOS) i razbiti protivničke snage u Bosutskim šumama, a potom produžiti napredovanje smjerom prema Vrbanji i time olakšati djelovanje postrojbama Južne operativne skupine (JOS) tijekom forsiranja Save kod Brčkog. Postrojbe Južne operativne skupine (JOS) bile su snage tri pješačke divizije i imale su zadaću zauzeti Bijeljinu, Brčko i forsirati rijeku Savu u području Brčkog, a potom poduzeti napadno djelovanje u smjeru Vinkovaca i tamo se spojiti s postrojbama 3. armije JA.

četvrtak, 08.05.2008.

Srijemska crta bojišnice

Srijemska bojišnica – listopad 1944. do veljače 1945.

Opća situacija na europskom ratištu početkom 1945.

Nakon neuspjeha velike protuofenzive njemačke vojske u Ardenima i kod Blatnog jezera tijekom zime 1944. na 1945., Njemačka vojska potrošila je svoje posljednje operativno-strateške pričuve. Njemačka je politički usamljena, ekonomski potpuno izolirana i blokirana, a strateški je potpuno okružena Savezničkim Armijama. No, unatoč svemu njemački vojnici i dalje se na svim bojišnicama bore očajnički želeći odložiti dan svojeg konačnog poraza. Hitler se još uvijek nada u mogući rascjep u savezničkim redovima, te vjeruje u skoro dobivanje novog oružja koje bi Njemačku moglo spasiti totalnog poraza. Izvršena je još jedna totalna mobilizacija pričuvnika i dobna je granica sada spuštena na samo 16 godina, a njemačke armije još uvijek su dobro opremljene ratnom tehnikom i ratnim doknadnim materijalom. Onda sredinom ožujka 1945. Frontovi CA izbijaju na crtu: rijeka Odra – slovačke rudne planine – Blatno jezero – rijeka Drava i spremni su za konačni udar na Berlin od kojeg su sada jedva 100 km. Krajem ožujka 1945. zapadne savezničke Armije izbijaju na rijeku Rajnu i spremaju se zauzeti Ruhrsku oblast, te produžiti napredovanje u susret CA. No, tijekom cijele zime 1945. postrojbe zapadnih Saveznika prikovane su u Italiji i zapele su na utvrđenoj Gotskoj crti koja se protezala: jezero Komacio – Bologna – Toskanski Apenini. Probojem ove crte savezničke postrojbe jednostavno poput poplave razlile bi se dolinom rijeke Po i mogle bi nastaviti dalje prema Austriji. Na području ex Jugoslavije postrojbe NOVJ uz bojno sudjelovanje postrojbi CA vode zajedničke operacije na području sjeveroistočne Srbije i Beograda, a ostalih 36 divizija NOVJ također vode operacije za izbacivanje njemačkih postrojbi. Tako su do kraja 1944. godine njemačke postrojbe izbačene iz Makedonije, Crne Gore, Srbije, većeg dijela Bosne i Hercegovine, te Dalmacije. Time su postrojbe NOVJ uspostavile jedinstvenu i neprekidnu crtu bojišnice od Drave preko Srijema, kroz BiH i djelomično Likom sve do Jadranskog mora. Time se ta crta bojišnice uklopila u neprekidnu crtu bojišnice Saveznika koja je okružila Njemačku vezujući krilne njemačke Armije na sebe i omogućivši koordinaciju sa savezničkim Armijama u Italiji i Mađarskoj.

Stvaranje Srijemske crte bojišnice i borbe na istoj

Neki teoretičari i vojni stručnjaci pod nazivom 'Srijemski front' podrazumijevaju više operacija glavnih snaga NOVJ, (odnosno JA – kako će uskoro nositi naziv postrojbe dotadašnje NOVJ), a koje su vođene tijekom perioda od listopada 1944. do travnja 1945. godine na sjevernom bojištu 'Jugoslavenskog ratišta' omeđeno rijekama Dunav, Drava i Sava. Cilj tih vojnih operacija u početku je bio spriječiti njemačke armije da se organiziraju na crti obrane koja se protezala crtom: Dunav – Drina - Jadransko more, a glavni napor udara trebao je biti na smjeru: Vinkovci – Slavonski Brod – Zagreb. Tako će postrojbe 1. armije JA, nakon zauzimanja Beograda, težište djelovanja prenijeti na smjer: Zemun – Srijemska Mitrovica – Vinkovci. Čim su se poražene njemačke postrojbe izvukle iz Beograda, odmah su počele utvrđivati niz uzastopnih obrambenih crta (njih sedam – po Athumanunhu) u području Srijema. Sve ove obrambene njemačke crte bit će masovno zapriječene i uporno branjene uz povremene protunapade i protuudare na postrojbe JA koje se budu uklinjavale. Njemačke postrojbe posebno će za tu svrhu iskoristiti snažnu prirodnu zaprijeku – Frušku goru. Upravo će Fruška gora sa svojim tadašnjim 500 ha šumskog prostora biti posijana PP nagaznim i poteznim minama, ispresijecana brojnim uzastopnim crtama rovova, kretnica, bunkera, podzemnih skloništa i cijelim nizom uzastopnih pojaseva raznih zaprijeka. Fruška je gora za postrojbe JA postala 'šuma smrti', jer dotadašnje partizanske postrojbe nisu bile vične frontalnim napadima, pa su pretrpjele izuzetno velike i teške gubitke. Kako su ti gubici bili strašni Athumanunh će navesti neke od primjera. Naime, u napadu na utvrđeno naselje Veliki Radinci kod Srijemske Mitrovice, 2. brigada 6. ličke divizije izgubila je samo tijekom jedne noći oko 1000 vojnika (KIA + WIA – mrtvi + ranjeni). Nadalje, 8. brigada 1. proleterske divizije u samo jednom napadu izgubila je 260 vojnika (KIA + WIA), a 3. satnija 1. bojne 8. brigade koja je imala 156 vojnika tijekom tog napada izgubila je 82 vojnika. Gubici su bili gotovo identični, ili čak i veći, i kod drugih brigada 1. armije JA. Ipak, u tom prvom naletu postrojbe 1. armije JA zauzele su Staru Pazovu, Inđiju, Irig, Rumu i Srijemsku Mitrovicu i do 11. studenog potisnule njemačke postrojbe na drugu obrambenu crtu koja se kodno zvala 'Crvena crta', a protezala se smjerom: Ilok –Erdevik – Martinci. Na toj crti vođene su teške jednomjesečne borbe, a naročito krvave i teške bile su one na području zapadnih padina Fruške gore u Matoroj šumi. Nakon ovoga njemačke postrojbe izvukle su se prema Vinkovcima i zaposjele već prije pripremljene crte obrane. Na toj novoj crti obrane kodno nazvanoj 'Zelena crta' njemačke postrojbe zaustavile su napredovanje postrojbi 1. armije Ja i došlo je do stabilizacije bojišta. Ta 'Zelena crta' protezala se smjerom: od Dunava – preko cijelog Srijema – uz Drinu – sve do Jadranskog mora, odnosno crtom: Sotin –Oriolik – Bosut. Njemački generali dobro su znali da držanjem ove crte brane važne putne čvorove Slavonski Brod,, Vinkovci i Osijek, a preko kojih povezuju svoje postrojbe Grupe Armija E s postrojbama Grupe Armija Jug. Upravo postrojbe iz ovih dviju Grupa Armija uskoro će se prebaciti na 'Srijemsku bojišnicu' i tu pokušati protuudar protiv postrojbi JA i CA.

Protuudar njemačkih postrojbi na Srijemskoj crti bojišnice – siječanj 1945. godine

U namjeri da poboljšaju svoju taktičko-operativnu situaciju u Srijemu i time osiguraju vinkovački prometni čvor, njemački zapovjednici nakon prikupljanja svježih postrojbi već početkom siječnja 1945. na pojedinim smjerovima provode protunapade, a 17. siječnja izvršen je njemački snažan protuudar u Srijemu. Razvile su se žestoke borbe u kojima su njemačke postrojbe uspjele odbaciti postrojbe JA na crtu Dunav – Mohovo – Šid – Batrovci. Naime, njemačke postrojbe u protuudar krenule su uz potporu tenkova, a postrojbe JA nisu imale gotovo nikakvog PO naoružanja, pa se u zaustavljanje njemačkog prodora po prvi puta uključilo ratno zrakoplovstvo JA. Ratno zrakoplovstvo upravo je ustrojilo svoju 11. lovačku i 42. jurišnu zrakoplovnu diviziju (točan nadnevak je bio 29. studeni 1944. – po Athumanunhu), a njezini piloti tek su bili na obuci. Ipak, 17. siječnja piloti JA su direktno 'iz klupa' sjeli u zrakoplove i započeli tijekom dva dana od 17. do 19. siječnja zračne bitke s njemačkim zrakoplovima za zračnu nadmoć nad Srijemom (zrakoplovi 11. lovačke zračne divizije), a zrakoplovi 42. jurišne zrakoplovne divizije uspješno su bombardirali njemačko pješaštvo, tenkove, topništvo i pričuvu. Tako se krajem siječnja 1945. bojišnica opet stabilizirala na crti Dunav – Tovarnik – Bosut i ostat će bez većih promjena sve do mjeseca travnja 1945. godine. Njemačke postrojbe postigle su djelomične uspjehe u ovom protuudaru, pa su se sada slobodno mogli posvetiti razbijanju Virovitičkog mostobrana. Za tu operaciju angažirano je pet njemačkih i dvije ustaško-domobranske divizije s ukupno 70 000 vojnika. Borbe će započeti 6. veljače i potrajati puna dva mjeseca.

nedjelja, 04.05.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 808. pješačka pukovnija iz pokreta forsira Južni Bug – ožujak 1944.
(808. strelkovnji polk forsirova s hodu Južnji Bug – v marte 1944.)

Odluka zapovjednika, tijek forsiranja i borbe za mostobran 808. pješačke pukovnije

Zapovjednik 808. pješačke pukovnije pukovnik Smirnov na zapovjednom izviđanju priopćio je svoju odluku svojim podređenim zapovjednicima: - rijeku forsirati iz pokreta što brže i što prije kako se protivnik ne bi organizirao za obranu na desnoj obali. Ovakva odluka zapovjednika proizašla je iz obavještajnog podatka koji je stigao od izvidničkih zrakoplova koji su uočili da se njemačke pričuve iz dubine već kreću prema Južnom Bugu. Tako je sada pukovniji za organizaciju forsiranja na raspolaganju ostalo samo osam sati vidnog (dnevnog) vremena, a kad je zapovjednik pukovnije na zapovjednom izviđanju potrošio dva sata, ukupno je podređenim zapovjednicima i postrojbama ostalo jedva šest sati. Dakle, iz odluke zapovjednika pukovnije podređenim zapovjednicima bilo je poznato da prva u forsiranje kreće izvidnička satnija, a za njom, svaka na svom mjestu prijelaza, obije pješačke bojne istodobno. Zadaća bojni bila je zauzeti Andrejevku Erdeljevu, a svaka od njih imala je svoj dio zadaće: - 1. pješačka bojna trebala je zauzeti sjeverozapadni dio Andrejevke Erdeljeve, a potom uz sudjelovanje s 2. pješačkom bojnom očistiti naselje od protivničkih vojnika, te se utvrditi na jugozapadnom rubu naselja; - 2. pješačka bojna trebala je forsirati Južni Bug na ušću rijeke Jelanec (Elanec), zauzeti središnji dio naselja i uz bojno sudjelovanje izvidničke satnije i 1. pješačke bojne očistiti naselje od protivničkih vojnika, te se utvrditi na južnom rubu naselja. Obije pješačke bojne u forsiranje su trebale krenuti istodobno u 2200 18. ožujka, a izvidnička satnija u forsiranje je krenula u 2000 istoga dana. Po iskrcavanju na desnu obalu vojnici su trebali pregaziti močvarno zemljište i primaknuti se što bliže kućama, a potom na signal istodobno krenuti u napad na Andrejevku Erdeljevu. Topništvo je dobilo zadaću da tijekom 18. ožujka batira OT i VT protivnika, a 19. ožujka trebalo je spriječiti njemačku pričuvu da se primakne rijeci. Opet su prednji topnički motritelji i časnici za vezu s topništvom rijeku prešli u čamci zajedno s pješacima. Za prebacivanje preko rijeke pukovnija je dobila 45 malih gumenih čamaca, a po iskrcavanju s radom će početi i dvije drvene skele čije posade će biti pontoniri (inženjerci iz divizije). Dakako, sve to neće biti dostatno za istodobno prebacivanje bojni preko rijeke, pa su borbeni inženjerci i vojnici pješaci cijeli dan prikupljali daske, prazne bačve, gume, bale slame i drugi priručni pogodan materijal kako bi se izradila improvizirana sredstva za prijelaz preko rijeke. Noć 18. ožujka bila je izuzetno mračna, a počela je i snježna oluja koja će potrajati sve do jutra. Ovo nevrijeme koliko će olakšati, još će više i otežati samo forsiranje. Iako njemački vojnici neće ništa vidjeti, ni sovjetski vojnici neće se moći orijentirati, pa bi se vrlo lako moglo dogoditi da se postrojbe jednostavno raštrkaju i pogube na drugoj obali. No, kako bilo da bilo, točno u 2000 18. ožujka izvidnička satnija pod zapovjedništvom satnika K. F. Konovalova počela se ukrcavati u čamce, a na mjesto prijelaza osobno su stigli i zapovjednik divizije, načelnik stožera divizije i zapovjednik divizijskog topništva. Nazočnost ovih visokih časnika zapovjednika na mjestu prijelaza govori o svoj složenosti zadaće. Kako je vrijeme doista bilo 'pasje' izvidnička satnija tek je u 0300 19. ožujka prešla rijeku. Kad su se prikupili izvidnici su morali priječi još oko kilometar hladne močvarne vode i pri tomu nositi naoružanje i streljivo. Njemački vojnici nisu očekivali po ovakvom vremenu aktivnost protivnika, pa se većina njih sklonila iz rova u obližnje kuće, a u rovu su ostali samo stražari i dežurno oružje (strojnica s poslužiteljima). Desetina borbenih inženjeraca (pionira) koji su se prebacili na desnu obalu u sastavu izvidničke satnije brzo su izradili prolaz kroz žičane ograde, a potom su izvidnici trkom upali u južni dio naselja. Razvila se dvosatna borba izvidnika s iznenađenim njemačkim vojnicima koji su većinom spavali, pa je tako do 0600 19. ožujka izvidnička satnija zauzela cijeli jugoistočni dio Andrejevke Erdeljeve. Sve to vrijeme, dok je trajala borba izvidnika s njemačkim bojnim osiguranjem, rijeku su prelazili vojnici pješačkih bojni, te su i oni baš poput izvidnika, morali svladati hladnu močvarnu vodu nositi oružje i streljivo iznad glava. Gotovo nemoguće, nevjerojatno i nezamislivo, ali dvije posade topova 45 mm kroz ovakvu kaljužu uspjele su svoje topove izvući i zauzeti položaje u naselju. Do 0630 svi vojnici obiju pješačkih bojni bili su tamo gdje su i trebali biti, a potom je uspostavljena i veza s topništvom. Dakle, napad je mogao početi i počeo je. Razvila se žestoka borba i do 0800 cijelo naselje Andrejevka Erdeljeva bila je u rukama sovjetskih vojnika. Opet su do izražaja došli hrabrost i snalažljivost, ali i nevjerojatna želja za uspjehom i titanska upornost sovjetskih vojnika i nižih časnika. Tako su vojnici jedne pješačke desetine (4. satnija iz 2. bojne) pod zapovjedništvom redova (skupnik – po rangu činova HV) Perepletčikova neopaženi izbili na krilo njemačke obrane u središtu naselja i tu izazvali pomutnju među njemačkim vojnicima koji tu nikako nisu očekivali protivnika. Ciljač strojnice razvodnik Taran i njegov poslužitelj na ruka su prenijeli svoju tešku strojnicu i tijekom borbe uništili dvije njemačke strojnice. Do 1100 19. ožujka sovjetski vojnici zauzeli su i drugi njemački rov, te time potpuno ovladalu naseljem Andrejevka Erdeljeva. Njemački vojnici uspjeli su zadržati treću crtu rovova i iz nje u 1140 pokušali protunapadom vratiti izgubljene položaje, no, nisu uspjeli. U 1400 oko 100 njemačkih pješaka uz potporu dva samovozna topa tipa 'Ferdinand' i snažnu minobacačku potporu iz područja Jasne Poljane poduzeli su novi protunapad, ali ovaj ih je put rastrojilo sovjetsko topništvo. Do 1700 19. ožujka na mostobran koji je sada branila sovjetska 808. pješačka pukovnija prebacila se i sovjetska 815. pješačka pukovnija. Tijekom noći 19. ožujka divizijski pontoniri skelama su uspjeli preko rijeke prebaciti još tri topa 45 mm i jedan top 76 mm s posadama. Potom su se inženjerci okrenuli prebacivanju streljiva jer ono je počelo kronično manjkati. Tako je tek 20. ožujka prebačeno oko 5000 metaka za puške, 160 MB mina 82 mm i 20 MB mina 120 mm. Njemačke postrojbe za to vrijeme stalno su dovlačile pojačanja, pa su ujutro 20. ožujka tu stigle sve postrojbe njemačke 479. pješačke pukovnije iz sastava njemačke 258. pješačke divizije. Te postrojbe poduzele su prvi protunapad u 0600, pa drugi u 0800, ali su oba propala. Međutim, treći protunapad poduzet u 1200 uz potporu 6 samovoznih jurišnih topova tipa 'Ferdinad' i dva tenka tipa 'Tigar', uz istodobno snažnu topničku potporu, te zračni nalet 25 njemačkih zrakoplova bombardera polučio je prvi značajniji uspjeh. Naime, udarom njemačke 479. pješačke pukovnije na spoj sovjetskih 808. i 815. pješačke pukovnije, desno krilo 815. i lijevo krilo 808. pukovnije je popustilo i potisnuto je unatrag. Oko 1300 cijela njemačka satnija automatičara uz potporu jednog tenka i jednog samovoznog topa upala je u središte naselja i ugrozila zapovjedno mjesto sovjetske 808. pješačke pukovnije. U sovjetskom zapovjedništvu nastala je trenutačna pomutnja i zbunjenost, ali osobnim intervencijama zapovjednika i stožernih časnika vojnici zapovjedne satnije i ostali koji su se tu našli povlačeći se pred njemačkim vojnicima napokon su organizirani i stali su pružati nešto jači otpor. Na sreću sovjetskih vojnika tu su se zadržala dva topa 45 mm i jedan 76 mm koji su prebačeni skelom, a uz potporu još tri PT puške odmah su napadnuti njemački tenk i samovozni top. Posada topa 76 mm (desetnik Jerjakin zapovjednik, ciljač pozornik Batarula, te poslužitelji vojnici Isajev i Glinski) odmah je napala samovozni njemački top i nakon pet pogodaka uništila ga, no pri tomu su poginuli zapovjednik i jedan poslužitelj, ciljač je bio ranjen lakše. Do 1500 sovjetske postrojbe uspjele su odbiti i ovaj njemački protunapd i vratiti svoje položaje. Tijekom 20. ožujka divizijski pontoniri osposobili su i postavili još jednu skelu, pa sada rade njih tri i užurbano prebacuju streljivo, topništvo i ostale postrojbe divizije. Pristizanjem svježih postrojbi sovjetske divizije, organiziran je napad za proširenje mostobrana. Tako je do pada mraka 20. ožujka zauzet i treći njemački rov, a mostobran se proširio na 4 km dubine i oko 6 km širine. Nadnevka 21. ožujka njemačke postrojbe poduzele su još jedan protunapad, ali je on odbijen, a tijekom borbi za mostobran od 22. do 27. ožujka sovjetska 394. pješačka divizija uspjela je napredovati još oko 30 km u dubinu njemačke obrane.

subota, 03.05.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 808. pješačka pukovnija iz pokreta forsira Južni Bug – ožujak 1944.
(808. strelkovnji polk forsirova s hodu Južnji Bug – v marte 1944.)

Situacija i zadaća 808. pješačke pukovnije

Tijekom ožujka 1944. pod stalnim i snažnim udarima sovjetskih Frontova, njemačke Armije povlače se užurbano s rijeke Ingulec (Engulec) na desnu obalu rijeke Južni Bug (Njižnji Bug) u namjeri da osloncem na rijeku i brzim utvrđivanjem (na brzu ruku – onoliko koliko tko stigne) kako bi barem na trenutak spriječile brzi prijelaz sovjetskim vojnicima (na vlastitim leđima – bez prekida borbenog kontakta) i tako omogućile svojim postrojbama nekakvo solidno utvrđivanje i organiziranje otpora. Sovjetska 394. pješačka divizija (strelkovnja – streljačka) iz sastava 46. armije proganjajući protivnika nadnevka 16. ožujka 1944. izbija pred naselje Trojicki (Troickoe). U dvodnevnim žestokim borbama postrojb divizije uništile su njemačku zaštitnicu i zauzele naselje, te izbile na samu lijevu obalu Južnog Buga ujutro 18. ožujka. Oko 1000 18. ožujka na zapovjedno mjesto divizije stigao je osobno zapovjednik korpusa. Nakon kraće taktičke, topografske i zemljopisne orijentacije zapovjednik korpusa izdao je zadaću zapovjednik 394. pješačkoj diviziji: Tijekom noći 19. ožujka forsirati Južni Bug, zauzeti Andrejevku Erdeljevu (Andrevka Erdeleva) i potom izbiti na crtu Jasna Poljana (Jasnaja Poljana) – kota 49 – Tkačevka (Tkačevka). Zapovjednik korpusa upoznao je zapovjednika divizije i s podatkom da će u forsiranje krenuti još neke divizije 46. armije istodobno na široj crti bojišnice. Zapovjednik 394. pješačke divizije brigadir J. A. Lisičin, proučio je zadaću i na zapovjednom izviđanju svoju odluku priopćio podređenim zapovjednicima pukovnija: - u prvom valu forsiranja bit će 808. pješačka pukovnija (strelkovnji polk) i izvršit će nasilni prijelaz rijeke u području Andrejevke Erdeljeve, te do svitanja 19. ožujka izbije na crtu Nova Andrejevka – Jasna Poljana i tu se utvrdi na crti mostobrana, te tako osigura prijelaz preko rijeke ostalim postrojbama divizije. Za provedbu zadaća zapovjednik divizije ojačao je 808. pješačku pukovniju s: izvidničkom satnijom divizije (80 izvidnika), 2 teške strojnice, 2 puškostrojnice i 2 PT puške. Izvidnička satnija trebala je prva preći rijeku, zauzeti Andrejevku Erdeljevu, utvrditi se u njoj i omogućiti lakši prijelaz rijeke pješačkim bojnama pukovnije. Zapovjedniku pukovnije na raspolaganje su dani i obavještajni podaci o zemljištu i protivničkoj obrani. Dakle, bilo je poznato slijedeće: - Južni Bug na mjestima prijelaza širok je oko 250 m, brzina toka mu je 1,5 m u sekundi. Lijeva obala (vlastita) nadvišava desnu obalu (protivničku) za oko 50 m, a to je dobro i ide u prilog sovjetskim vojnicima koji tako lakše motre protivnika i njegove manevre. Obale Južnog Buga obrasle su niskim raslinjem i pretežno su nizinskog i djelomično močvarnog karaktera, a to ne ide u prilog sovjetskim vojnicima jer im je otežano kretanje, a borbenoj tehnici potpuno je onemogućeno. Srećom na jugozapadnom rubu Trojickog ostala je civilna skela koju njemački vojnici zabunom nisu uništitli. Obrana njemačkih vojnika oslanjala se na OT koje međusobno nisu bile povezane rovovima i kretnicama, ali su međusobno imale vatreni nadzor. Najsnažnija OT njemačkih vojnika bila je u naselju Andrejevka Erdeljeva, a na sjevernom i sjevernoistočnom rubu bili su iskopani rovovi punog profila ispred kojih su bile žičane zaprijeke od čak šest reda žice. Druga crta rova protezala se južnim i jugozapadnim rubom naselja. Treća crta obrane bila je u isprekidanom rovu koji je bio iskopan na oko 700 metara iza samoga naselja. Od zarobljenih njemačkih vojnika doznalo se da se na desnoj obali brane dijelovi njemačkih razbijenih 258. i 153. pješačkih divizija. U samoj Andrejevki Erdeljevoj branila se njemačka 457. pješačka pukovnija iz sastava 258. pješačke divizije. Topničku potporu pružao je njemački topnički divizijun. Junod se branila njemačka 257. pješačka pukovnija iz sastava 153. pješačke divizije koja je bila ojačana njemačkom 560. kaznenom bojnom, a tu je bilo i nešto rumunjskih vojnika. Na oko kilometar južno od Jasne Poljane nalazila se njemačka pričuva 479. pješačka pukovnija ojačana sa šest tenkova. (njemačke pukovnije pretrpjele su znatnije gubitke tijekom prijašnjih borbi, nisu popunjene i sada nose samo naziv pukovnija, ali su brojčanom snagom sličnije bojnama – po Athumanunhu). Taj podatak Athumanunh izvlači i zaključuje po tomu što je njemačka 258. pješačka divizija u tom trenutku brojila jedva oko 1000 vojnika i samo 8 topova, a sve ostalo topništvo divizija je izgubila tijekom prijašnjih borbi. Nadalje njemačke 258. i 457. pješačke pukovnije u ustroju imaju samo dvije pješačke bojne u kojima su po tri pješačke satnije koje broje jedva 40 vojnika i samo 8 strojnica. Iz područja Andrejevke Erdeljeve njemački zapovjednici morali su izvući veći broj vojnika u područje sela Aleksejeva kako bi izravnali crtu sa susjednom njemačkom postrojbom. Sovjetska 808. pješačka pukovnija ima također samo dvije pješačke bojne (i sovjetske su postrojbe pretrpjele znatnije gubitke tijekom prijašnjih borbi, ali one će ubrzo biti popunjene svježim postrojbama za razliku od njemačkih koje više ne mogu računati na kvalitetniju i brojniju popunu – po Athumanunhu) koje imaju po tri pješačke satnije koje također broje po 40 vojnika naoružanih puškama, ali je teže naoružanje kod sovjetskih vojnika brojnije, pa tako svaka pješačka satnija ima još i po 5 teških strojnica, 2 topa 45 mm, dva PT topa 76 mm, 7 MB 82 mm i 3 MB 120 mm. No, dio tog težeg naoružanja zaglibio je u blatu, pa će i zakasniti na prijelaz. Isto tako i topništvo divizije zaglavilo se u blatu, pa su tako do 18. ožujka na vatrene položaje topništva stigla samo 4 topa 76 mm i 8 haubica 122 mm, a to jedva da je bila trećina. Najopasnije i najrizičnije po sovjetske vojnike bilo je ipak to što je opskrbna kolona streljiva također zaglavljena i nije u mogućnosti probiti se preko zaglavljenih topničkih oružja. Zbog toga sovjetski vojnici 808. pješačke pukovnije imaju samo jedan borbeni komplet (kada se kreće u ovakav složeni napad vojnik bi minimalno trebao imati tri kompleta streljiva kod sebe i još bi ga tri trebala pratiti u opskrbi – po Athumanunhu). Isto tako minobacači imaju samo 250 mina, topovi 45 mm 110 granata, a topovi 76 83 granate. Haubice H-122 gotovo i da nemaju granata.

petak, 02.05.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 118. pješačka pukovnija forsira Dnjepar južno od Zaporožja – studeni 1943. godine

Tijek forsiranja i borba za mostobran

Noć uoči 25. studenog sve postrojbe 118. pješačke pukovnije prikupile su se na obali Dnjepra u području istočno od otoka Kanevskog, a kada je pao mrak počele su s prebacivanjem na otok. Točno u 2400 25. studenog na južni rub otoka Hortice pao je plotun gardijskih minobacača, a to je i bio signal 118. pješačkoj pukovniji da krene u forsiranje Dnjepra. Sve postrojbe vrlo brzo ukrcale su se u dodijeljena sredstva za prijevoz i desantni val je krenuo. Jedna satnija 2. pješačke bojne, nakon što se iskrcala na desnu obalu, izuzetno smjelo i uspješno uništila je njemačko bojno osiguranje sjeverno od kote 44. Za ovom satnijom počele su se iskrcavati i ostale postrojbe pukovnije. Čim su se bojne prikupile na desnoj obali i razvile se za napad, napad je i počeo. Borbeni inženjerci (pioniri) odmah su krenuli naprijed i počeli praviti prolaze kroz žičane i minske zaprijeke. Točno u 0500 26. studenog na signal zapovjednika pukovnije obije pješačke bojne istodobno su krenule u napad. Postrojbe 3. pješačke bojne svladavajući otpor iznenađenih njemačkih vojnika do svitanja zauzele su jarugu Kanevski, a postrojbe 2. pješačke bojne napale su samo naselje Kanevski. Cjelokupna njemačka paljba koja se ostvarila sručila se na postrojbe 2. pješačke bojne. Čim su shvatili da je forsiranje južno od Zaporožja njemački zapovjednici sve pričuve okrenuli su na taj smjer. Tako su iz smjera Marijevke u vremenu od 0500 do 0900 njemački vojnici pokušali čak tri protunapada. No, sovjetsko topništvo bilo je na vrhuncu zadaće i spremno je batiralo i kontrabatiralo, pa su tako na područje Aleksejevski i jarugu Kruti jar padale precizne topničke paljbe, a potom je na scenu stupilo i sovjetsko jurišno zrakoplovstvo. Časnici za navođenje precizno su označavali ciljeve i navodili zrakoplove, pa su njemačke pričuve rastrojene i uništene puno prije nego su i mogle stupiti u borbu sa sovjetskim pješacima. Padom mraka 26. studenog završeno je i prebacivanje topništva preko rijeke, a u tim prijelazima rijeku je prošao i cjelokupni protutenkovski lovački divizijun iz sastava divizijskog topništva, a do pada mraka 27. studenog sve postrojbe i cjelokupno topništvo koje je prešlo na desnu obalu utvrdilo se na crti mostobrana i u potpunosti bilo spremno za odbijanje protivničkog protunapada. Još iste noći na tu desantnu osnovicu prebacila se još jedna pješačka pukovnija i dijelovi divizijskog topništva. Ujutro u 0500 27. studenog obije pukovnije krenule su u napad s ciljem proširenja mostobrana. No, njemačke postrojbe borile su se hrabro i žilavo, njemačko topništvo odrađivalo je perfektno svoju zadaću potpore, a u borbu su se uključili i njemački zrakoplovi koji su preciznim naletima nanosili znatne gubitke sovjetskom pješaštvu. Razvile su se teške bitke i bojevi, pa je završetkom dana 27. studenog situacija bila slijedeća: - sovjetske pukovnije napredovale su jedva 3 km. Nadnevka 28. studenog svježe sovjetske postrojbe krenule su u nove napada za proširenje mostobrana i do kraja dana mostobran je bio površine 10 km u dubinu i 20 km u širinu, no, dalje nije išlo, pa su sovjetski vojnici počeli utvrđivanje na dostignutim crtama. Sovjetska 118. pješačka pukovnija pretrpjevši znatne gubitke više nije bila pukovnija, ali se ovjenčala slavom, a njezini poginuli i živi vojnici doista su postali heroji vrijedni divljenja.

četvrtak, 01.05.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 118. pješačka pukovnija forsira Dnjepar južno od Zaporožja – studeni 1943. godine

Odluka zapovjednika 118. pješačke pukovnije i priprave za forsiranje

Dok je zapovjednik pukovnije proučavao i shvaćao zadaću, načelnik stožera pukovnije organizirao je i pripremao zapovjedno i dopunsko izviđanje u cilju utvrđivanja prednje crte njemačke obrane, vatrenog sustava, značajkama inženjerijskih radova koji su poduzeti na desnoj obali, te zaprijekama i VT na protivničkoj obali. Istodobno i inženjerci su provodili inženjerijsko izviđanje značajki obiju obala i tražeći najpogodnija mjesta za prijelaz na odsjeku prijelaza pukovnije. Ujutro 15. studenog zapovjednik 118. pješačke pukovnije bojnik V. V. Mjakotin s podređenim zapovjednicima bojni i postrojbi ojačanja krenuo je u izvid odsjeka za prijelaz pukovnije. Na tom izviđanju utvrđena su točna mjesta prikupljanja postrojbi i prijevoznih sredstava, određena su mjesta za ukrcavanje i dodijeljena sredstva za prijevoz, te napokon položaji topništva koje će biti dovučeno za direktno gađanje protivničke obale. Od 16. studenog sovjetske male izvidničke skupine svake noći potajno prelaze na desnu obalu i tamo izviđaju prisluškivanjem, motrenjem, ali i hvatanjem njemačkih vojnika. Te izvidničke skupine pred svitanje vraćale su se natrag na lijevu obalu. Zanimljivo je i kako su sovjetski izvidnici utvrdili položaje njemačkih bunkera za mitraljiranje obale. Naime, oni su u čamce postavili lutke i pustili ih nizvodno maticom niz rijeku, a potom je topništvo ispalilo nekoliko topničkih plotuna po njemačkoj crti obrane. Čim su njemački vojnici iz bojnog osiguranja primijetili sovjetske čamce na vodi, po njima je otvorena snažna strojnička paljba iz svih VT na desnoj obali. Sovjetski izvidnici jednostavno su na svojim zemljovidima i orisima označili mjesta, skinuli koordinate i to je proslijeđeno topništvu. Njemački vojnici nisu ni sanjali da su jednostavno i naivno upali u zamku sovjetskih izvidnika. Nakon provedenog izvida i prikupljanja svih prikupljenih podataka tijekom izvida, zapovjednik pukovnije bojnik Mjakotin podređenim postrojbama dodijelio je slijedeće zadaće: - pukovnija će forsiranje provesti u jednom valu i to po slijedećem: - 3. pješačka bojna iskrcat će se na desnu obalu u području kote 32 i napredovanjem smjerom sjeverozapad zauzeti crtu jaruga Kanevska, a zatim produžiti u smjeru Nikolajevke; - 2. pješačka bojna iskrcat će se u području šumarka sjeverno od kote 44 i zauzeti Kanevski, te dalje nastupati smjerom prema koti 83 i Novoj Fedorovki. (U prethodnim forsiranjima 118. sovjetska pješačka pukovnija pretrpjela je velike gubitke u ljudstvu, ali je zapovjednik odbio popunu, jer bi novopridošli vojnici samo smetali i kočili ove koji su sada već bili veterani i doista pravi 'maheri' u forsiranju. Dakle, 118. pješačka pukovnija unutarnjim preustrojem, tijekom forsiranja Dnjepra sada ima samo dvije manevarske pješačke bojne koje se sastoje od po dvije pješačke satnije koje opet broje samo 50 vojnika) Topništvo je trebalo izvesti vatreni udar po svim otkrivenim njemačkim VT koje se nalaze na samoj vodenoj crti desne obale, ali samo ako njemački vojnici otkriju desant. Divizijsko topništvo (DAG) bilo je u pripravnosti otvoriti snažnu topničku paljbu po južnom rubu šume u jaruzi Kanevski, po istočnom rubu naselja Kanevski i po jaruzi Kruti jar. Po iskrcavanju desanta na desantnu osnovicu topništvo je trebalo batirati samo one ciljeve koje im osobno odrede zapovjednici pješačkih bojni i satnija, ali i biti u spremnosti za udar po njemačkim pričuvama koje bi se eventualno počele primicati mostobranu. Ovo označavanje ciljeva topništvu su trebali davati i navoditi ih osobno njihovi zapovjednici koji su se s prednjim topničkim motriteljima prebacili u čamcima s pješacima. Topništvo PAG i BAG trebalo se prebaciti zajedno s pješacima i s položaja na desnoj obali pružati topničku potporu pješačkim (sovjetski, a danas i ruski vojni stručnjaci za pješake rabe izraz strijelci, a za pješačke postrojbe strijeljačke – po Athumanunhu) bojnama. Isto tako, dva dana prije početka forsiranja, sovjetsko jurišno (taktički lovci bombarderi tipa Iljušin) zrakoplovstvo tijekom dana, ali i noću trebalo je uništiti njemačko topništvo i rastrojiti njemačke pričuve. Na sam dan forsiranja zrakoplovstvo će se opet pojaviti, ali sada po pozivu časnika za vezu sa zrakoplovima koji će opet biti u sastavu pješačkih bojni i označit će točne ciljeve zrakoplovima. Od sredstava za prijelaz divizija je imala ukupno 167 drvenih i 25 gumenih formacijskih desantnih čamaca čiju većinu dodijelit će upravo 118. pješačkoj pukovniji. Za prebacivanje topništva i težih oružja divizijska inženjerija ustupila je pukovnijskim borbenim inženjercima pontonirski mostovni park tip N-2-P od kojeg su se lako mogle načiniti skele za prijevoz topništva preko rijeke. Skele su trebale otpočeti s prijevozima kada bude sigurna crta mostobrana, točnije ujutro 26. studenog, a što je po Athumanunhu i logično i vojnički gledano ispravno. Do 25. studenog sve podređene postrojbe 118. pješačke pukovnije uvježbavale su prijelaz na jezeru Kušugumovka. Promatračnica zapovjednika pukovnije bila je uređena na otoku Kanevski. Po uspostavi mostobrana vezisti su trebali preko rijeke razvući kabel i time ostvariti žičanu (telefonsku) vezu postrojbi koje su prešle rijeku sa zapovjednikom pukovnije. Uoči i na sam dan forsiranja opet su poduzeti demonstrativni (lažni) prijelazi u cilju obmanjivanja protivnika. Isto tako, u trenutku početka forsiranja, sovjetsko topništvo izvelo je 30 minutni topnički udar po područjima obale oko Novog Kičkasa, a sovjetsko jurišno zrakoplovstvo snažno je bombardiralo otok Hortice. Dakako, ovo su bile lažne topničke priprave, ali su uspjele gotovo 100 posto, jer na ta mjesta upućene su sve njemačke pričuve, a čak je i budnost njemačkih postrojbi na stvarnom mjestu prijelaza popustila, jer su svi sada bili uvjereni da će forsiranje biti u području Novog Kičkasa, a ne južno od Zaporožja.

<	svibanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!