Protuzračna obrana tijekom 2. Svjetskog rata
U svojim promišljanjima o PZO tijekom 2. Svjetskog rata Athumanunh se najprije mora vratiti malo unatrag, u vrijeme 1. Svjetskog rata kada je PZO bila sasvim zorno i razumljivo izražena i postavljena. Naime, sve do 1918. godine prednost je uvijek bila na strani zrakoplova koji su napadali. Vidljivo je to iz primjera kojeg će Athumanunh navesti, sve do godine 1915. britanska PZO oborila je svega jedan njemački 'zepelin', a britanski noćni lovci presretači nikada do te godine nisu mogli presresti njemačke 'zepeline'. Britanski vojnici tijekom tih godina rata između sebe su pričali kako je PZO top jedna od tri najnekorisnijih stvari na Svijetu. Dakako, sve se to događalo zato što je sustav veza zrak-zemlja i zemlja-zemlja bio tek u pelenama, odnosno tek u začetku. Tako je već 1916. britanska PZO ojačana snažnim reflektorima, a to je nekoliko puta prisililo njemačke 'zepeline' da odustanu od svojih napada. No, njemačko ratno zrakoplovstvo tada je dobilo nove zrakoplove tipa 'Gota'. Bili su to zrakoplovi s dva motora od kojih je svaki imao snagu 250 KS. Postizali su brzinu leta od 120 km na sat i plafon im je bio na 3000 metara, a nosili su po 600 kg bombi svaki. Kada su tijekom mjeseca lipnja 1917. napali London, točnije 20 zrakoplova tipa 'Gota', te izbacili oko 10 tona bombi na grad, a potom još otišli i neoštećeni, britanski vojni stručnjaci i zapovjednici bili su silno zabrinuti. Britanska PZO odmah je bila preustrojena, pa su reflektori stavljeni u još bliskiju spregu s PZO topovima, otkrivena je visina leta 'Gota' i uvedena je taktička radnja – zapriječna paljba. (PZO topovi pucaju svi u jedno određeno mjesto na kojem se očekuju zrakoplovi koji će uletjeti u kišu projektila) Tako je jedne noći tijekom 1918. od 40 'Gota' koje su napale oboreno njih 6, a još tri su se srušile kasnije od oštećenja koja su pretrpjele. No, pored ovih uspjeha sve do kraja rata britanska PZO nikako nije mogla uskladiti svoj sustav obrane, pa su nerijetko PZO topovi gađali i vlastite lovce. Tako su bombarderi sve do kraja 1. Svjetskog rata predstavljali opasno i moćno oružje koje je moglo prouzročiti ozbiljne prekide u proizvodnji, a i pad ćudoređa kod stanovništva i vojske. Tijekom godina između dva svjetska rata PZO se nije nešto mnogo izgradila, osim možda što je tijekom tridesetih godina u PZO uveden i radar. Tijekom 2. Svjetskog rata PZO opet ima probleme. Prva opasnost opet se pojavila njemačkim uporabama radio navođenih krilatih bombi tipa 'Henschel 293', a potom i raketnih bombi tipa 'FX 1400'. Ove dvije bombe kojima se upravljalo uz pomoć radara Nijemci su uspješno rabili protiv britanskih brodova na Atlantiku, protiv američkih brodova kod Salerna, a osobito protiv talijanskih brodova koji su bježali prema Malti. Nijemci su pokušali razviti i defanzivne (obrambene) radio-navođene projektile, ali u tomu nikada nisu uspjeli do kraja poradi savezničkog bombardiranja. U te obrambene projektile od kojih je Hitler toliko očekivao (proizvedeno ih je svega nekoliko prototipova za eksperimentalne opite) najpoznatiji su tipovi 'zrak-zrak' 'Henschel 298' dometa oko 3 km i zemlja-zrak 'Schmetterling' (Leptir) dometa do 30 km i plafonom leta do 14 km. Ovi primjeri doista pokazuju da je Njemačka tijekom 1945. godine u razvoju PZO sustava i oružja bila daleko ispred svih u Svijetu. Iako se tijekom ratnih godina 2. Svjetskoga rata nije baš posvećivala dostatna pozornost razvoju mlaznih i raketnih lovaca, Nijemci su i na tom polju prednjačili, ali i naletjeli na 'porođajne' muke o kojima će Athumanunh napisati nešto kasnije. Britanski nosači zrakoplova lako su mogli nanijeti briljantne i teške udare talijanskoj ratnoj mornarici usidrenoj u luci Taranta u studenom 1940. samo zato što su talijanski lovci tipa 'FIAT' i 'Maki' bili zastarjeli, a sustav ZMIN u talijanskoj ratnoj mornarici bio je skroz nepoznat. Američki nosači zrakoplova opet su lako i neometano mogli tijekom 1945. godine nanositi teške udare Japanu samo zato što je japanska PZO bila rascjepkana, a njihovi radari tek 'skrpani' i skroz neefikasni. Japanci su tu imali još jedan veliki problem, a to je njihov jezik. Naime, japanski je skroz nepodesan za sporazumijevanje u žurnim trenucima. Naime, mnogo je lakše i jednostavnije izgovoriti signale 'Roger' (primio i razumio) i 'Angels 5' (visina leta 5000 metara) na hladnom anglo-saksonskom nego na pištavom cikanju japanskog. Kasnije će se ova Athumanunhova promišljanja pokazati i tijekom korejskog rata kada piloti MiG-ova imaju poteškoća u sporazumijevanju u zračnim bitkama za obranu HE na rijeci Jalu. Dobro, toliko za uvod, a sutra idemo dalje o PZO.
Post je objavljen 23.05.2008. u 15:52 sati.